“O ljudima razmišljamo na osnovu toga kako se ponašaju prema nama i drugima. A kako bismo drugačije? Nemamo ni živaca ni mjesta ni vremena za neka dublja razmišljanja. Zato smo često u zabludi. Nisu ljudi onakvi kakvima se predstavljaju. To je samo slika kakvu žele poslati u svijet. Ono što oni zaista jesu pokazuju rijetkima. Otud i sve naše predrasude. Nekad vidimo onako kako želimo. Jednostavno etiketiramo nekoga da bismo sebi olakšali. Postalo je lakše vjerovati da je čitav svijet zao, ljudi zlonamjerni. Umorni smo od traženja slamke u plastu sijena. A ljudi kriju svoje slabosti mada su one najčešće njihove vrijednosti, istinske vrline. Strah da ćemo biti povrijeđeni tjera nas da se ‘slikamo’ drugačije, jače, stabilnije, stamenije nego što jesmo. Živimo u zabludi da svojim slikanjem krijemo ono gdje nas najviše boli. Skrivamo se od svijeta, ponekad i od sebe. Možda ćemo time zaštititi sebe od velikih boli, ali i od velikih ljubavi, možda ćemo se zaštititi od razočarenja, ali i od istinskog prijateljstva.”
Kategorija: Književnost
“Srce u grobu”, Melida Travančić
moje srce visi na koncu
i nije to nikakva poetska slika
grobovi nisu mjesta
na kojima možemo pričati o sreći
volim te
prvi put kažeš
pred začetnikom dinastije
i odmah zatim
sakriješ se iza njegovog tijela
kamen, cvijet, lik
ništa ovdje nije moje
iza i ispred nas je grad
kažem kako nisam ista djevojka
koja se onomad od kiše
i od ljudi skrivala
pod crnom kapuljačom
hodeći zorom
pustim cetinjskim ulicama
ispustila sam iz ruke
i kofer i ogledalo
u svijetu stvarnoga
ti ne bi odabrao mene
kažem
u svijetu mogućeg
odabrao bih tebe
kažeš
okrećem se oko sebe
ali osim mene i Danila
ovdje više niko ne stoji
(Orlov krš, 9. 9. 2021.)
“28. 6. 1914.”, Zlatko Topčić (odlomak)
“Buss – Waldack čita Goetheov prevod Hasanaginice i sluša muziku njenih stihova. Učini mu se njena smrt nemotiviranom i Hasanagina reakcija pretjeranom, ali što je više upoznavao taj svijet i bivao mu bliži, ta osjećajnost mu je bila sve uvjerljivija; i te njihove melanholične pjesme, spore kao što im je spor život, natenane i poistilahu, tužne do ganuća, kakav im je život! Traži da mu prevedu riječi koje pjevaju nazalno gledajući negdje prema nebu kao da uzdišu, zastali na pola puta. Uvijek im nedostaje nešto od ono malo, ali presudno važnog, i uvijek im se nade izjalove, a želje utihnu na pragu da budu ostvarene; ali ne, svaka nada će biti iznevjerena, sreća nedosegnuta, obuzdana usudom, nebom, i nepovoljnim okolnostima. Bit će zastupljeni u svakoj nesreći, u avliji ili onoj na kraju svijeta, pa ako je u Andima pao zrakoplov ili na Atlantiku potonuo brod, ili ako je zemljotres srušio grad u Alžiru, pod avionom, na dnu oceana ili duboko ispod betona, bit će zasigurno zgužvan i neko od njih, jer kakva je to tuga u kojoj nema njihove krvce, ili barem suze?! Postali su već čuveni po zloj kobi, pa o čemu onda da pjevaju ako neće pjevati o sebi!?
Poezija Jasne Karamehmedović (izbor)
DAYDREAMING
Možda je ljepše maštati o Parizu
nego otići,
biti tamo,
osjetiti ga,
posle toliko ideja, misli,
slika i očekivanja,
imati grad koji te čeka
i zove do kraja
Možda je ljepše pustiti Pariz.
Neka on mene odmašta
i sačuva od rastanka.
KADA KAŽEŠ
Plaši me tvoja crna kosa,
tvoje sigurne riječi,
krvave oči.
Plaši me način na koji pališ cigar,
način na koji slušaš muziku,
i to što uvijek imaš jebeni odgovor.
Plaši me tvoje nervozno kretanje
izražene vene,
pogubljeno gledanje u daljinu
dok govoriš gluposti
od kojih se nikad ne umorim.
Najviše od svega me plaši
kada kažeš da nikada nisi ubio čovjeka
jer tako čvrsto vjeruješ
da je moje beživotno tijelo
nešto što imam od rođenja.
KRIK
Vidjela sam
momka na spidu koji prijeti da zgaziće cijeli svijet
ženu koja je nestala u sekundi
jer nije imala strpljenja da sačeka zeleno svjetlo
djevojku koja pjeva kao anđeo i prosi za školarinu
tijelo koje pada sa osmog sprata
ravno na drugo tijelo
ljude izgubljene
uplakane
izvještačene
sa telefonima tamo gdje su dlanovi
sa apatijom tamo gdje je srce
neko mi je rekao da je ugledao nešto lijepo
a možda mi se samo učinjelo
vidjela sam sebe
slomljenu od velikog grada
sebe nikad vraćenu
u mali grad
malu sreću
malo bilo šta
#odmalogprinca
Nedžad Maksumić: “Treće lice jednine” (odlomak, str. 43 – 45)
“Grad u kome odrasta mala Duda Ovčina od 1929. do 1939. u sastavu je Primorske banovine, čiji je centar u Splitu. To je jedna od devet banovina, od kojih je preostalih osam nazvano imenima ‘otadžbinskih reka’, Drave, Save, Vrbasa, Dunava, Drine, Zete, Morave i Vardara. Kraljevina Jugoslavija je tako, u skladu sa velikosrpskim interesima, Odlukom kralja Aleksandra od trećeg oktobra 1929., rasparčana na te banovine i Upravu grada Beograda, pod čijom su nadležnošću i gradovi Zemun i Pančevo. Prema popisu iz 1931. godine, za posljednjih deset godina broj stanovnika Mostara se povećao za cijelih 23 posto i grad ima 20.295 stanovnika, raspoređenih u 4.230 domova, koji žive na katastarskoj površini od 1.585,2 hektara, a porez plaća 4.500 ‘glava’. U Mostaru žive Bošnjaci, kojima još od ‘austrijskog vakta’, nisu bili priznati ni to ime ni bilo kakva nacionalna posebnost, pa su se, ako su već željeli nekako, na popisima mogli izjašnjavati samo kao Srbi ili Hrvati, a u raznim dokumentima iz tog idiličnog ‘vremena komšijske ljubavi i suživota’, prema svojoj vjeri, nazivani su Muslimani ili Muhamedanci, a pogrdno Turci i Poturice i, još pogrdnije, Balije, po vjeroispovijesti sunitski muslimani hanefijskog ‘mezheba’ ili ‘škole mišljenja’. U gradu skupa s njima i pored njih su i pravoslavni Srbi i rimokatolički Hrvati, oboje, od onih prvih sugrađana, nerijetko čašćeni pogrdnim nadimkom Vlasi ili još pogrdnijim turcizmima Kauri, Đauri ili Ćafiri, što su, otprilike, razni nazivi za nevjernike. Zatim su tu i Jevreji ili Židovi, koji su to i nacionalno i vjerski, a koje zovu i pogrdnim turcizmom Ćifuti. Od njih su i neki Sefardi, što na hebrejskom znači Španci, koji su još 1492. godine, pod strašnom prijetnjom inkvozicije, a prema naredbi kraljice Izabele, protjerani iz Španije i čudnim putevima svoga bijega i sudbine stigli ovdje još ‘za turskog vakta’. Između sebe govore ladino, tu ‘mješavinu starog španskog i slovenskih riječi’, a mnogi od njih, kao najveću dragocijenost i porodičnu relikviju, još uvijek čuvaju i prenose s koljena na koljeno, kao ‘već izblijedjelu čežnju za starim domom’, ključeve kapija svojih kuća u Španiji koje su davno zaključali i morali napustiti. Oni drugi su Aškenazi, što na hebrejskom doslovno znači Nijemci, i uglavnom su došli sa Austro-Ugarskom. U svojim novim domovima sve rjeđe govore jidiš ili ‘yiddisch dajtsh’, taj židovsko njemački ‘amalgam srednjoviskonjemačkih dijalekata uz brojne posuđenice iz hebrejskog i aramejskog jezika, kao i slovenskih i romanskih jezika’, kojeg mnogi od njih ‘namjerno zaboravljaju’, stideći se tog ‘govora srednjoevropske jevrejske sirotinje’. I jedni i drugi mole se na klasičnom hebrejskom jeziku u zajedničkoj gradskoj sinagogi, zgradi poznatijoj kao Havra, izgrađenoj početkom dvadesetog vijeka u mostarskoj mahali Brankovac. Šarenu sliku Mostara dodatno uljepšavaju i Romi, kako sami sebe zovu, prema riječi Rom, koja na njihovom jeziku označava čovjeka. Tada i danas od drugih su darovani imenom Cigani, od najranijeg grčkog Athinganos i, kasnijeg, mađarskog Cigany, oni ‘bijeli’, zvani Arlije, od turskog ‘yerli’, što znači lokalni, i oni drugi, Gurbeti, od arapskog ‘garib’, što bi značilo ‘stranac’ ili ‘skitnica’. Zvali su ih i Firauni, otud hipokoristik Firko, vjerujući da potječu iz Egipta, od arapskog ‘Fir'aun kawmy’, faraonov narod, ili Jeđupi, a često, prema načinu života, i gatari i čergari. Tu je i nešto Albanaca, koje još zovu i Arnautima, Arbanasima i Šiptarima, i dosta onih koji će se, s vremenom, zavisno od vjere koju ispovjedaju, utopiti u neku od nacija koje čine većinu u gradu. Među njima ima Talijana, Čeha, Slovaka, Austrijanaca, sudetskih, švajcarskih i običnih Nijemaca, Mađara, Poljaka, Cincara, Grka, Turaka, Goranaca, Slovenaca, a postoji čak i mala kolonija ruskih i ukrajinskih emigranata sa, za Mostar neobičnim prezimenima: Matvejevič, Urbanovič, Birjukov, Meljnikov… U Mostaru žive i 32 protestanta, 17 ‘ostalih hrišćana’ i 137 onih ‘bez konfesije’.”
Nedžad Maksumić: “Treće lice jednine” (odlomak, str. 392 – 395)
“U svim jugoslovenskim republikama, prebrzo i na nepripremljenom terenu, među ljudima nenaviklim da sami biraju svoju političku sudbinu, počinju “procesi demokratizacije društva” i uvodi se višestranački sistem, što je u balkanskoj praksi ustvari bilo prenošenje vlasti na nacionalističke stranke. U vrhovima tih stranaka bili su, uglavnom, likovi iz nikad napisanog i nacrtanog balkanskog komičnog stripa, koji bi bio najsličniji ‘Alanu Fordu’.
(…)
Iako je tadašnji predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH, nekadašnji novinar, Stjepan Kljujić, inače poznat po svojoj knjizi ‘Ferhatović, majstor driblinga’, na mostarskom predizbornom skupu obećao da će narod ‘čim dođemo na vlast’ imati ‘standard kao u Švicarskoj’ i da će svi ‘jesti zlatnim kašikama’, svakome ko nije bio težak psihijatrijski slučaj bilo je jasno da je istini bližu psihijatar i lirik Radovan Karadžić, predsjednik Srpske demokratke stranke BiH, koji je u poetskom zanosu pjevao: Ja čujem kako nesreća zaista korača (…) Ja znam da je sve ovo priprema jauka… ili, još zlokobnije, zapisao: Čujem korake razaranja / Grad gori kao tamjan u crkvi / U dimu vidim našu savest / Između naoružanih grupa, naoružano drveće / Sve što vidim je naoružano / Sve je vojska, borba i rat. Predsjednik Stranke demokratske akcije, ubijeđen da je ‘za rat potrebno dvoje’ i da ‘ovo nije naš rat’, za optimizam bošnjačkog naroda zaduženi i već pominjani Alija Izetbegović, možda je na to mogao odgovoriti fatalističkim stihovima koji se mogu naći u njegovoj knjizi ‘Moj bijeg u slobodu’: Kad izgubim razloge da živim, umrijeću… ili, još bolje, onima iz pjesme ‘Poruka sebi’, napisanim nešto kasnije, u kojima zapomaže: Sve se završava propašću. / I ti ćeš umrijeti. / I ovaj svijet će umrijeti… Optimistično, zar ne?!
Ipak, neprevaziđen ostaje stihotvorački trud ‘prvog predsjednika neovisne Hrvatske’, bivšeg Titovog generala i doktora ‘bespuća povijesne zbiljnosti’ Franje Tuđmana, u, vječnosti namijenjenoj, nezaboravnoj pjesmi ‘Biti i mniti svemiropolisno’, koju ćemo, jamačno uz vašu duboku zahvalnost, ovdje prepisati u cjelosti: Univerzalnost svekolike kakvoće: / duhovnosti neopredmećene, / ljepote neotuđene, / neosiljene mirnoće. // U sazviježđima su snovi i slutnje / uljudbe (drevne) i nove: / u sukladnosti i sveopćosti / da obzorja svemiropolisa zamamna / na orisu horizonta još maglena / u vidozorja duhovnih muževa / što stazama trnja i otrovanih ruža / ustrajahu u raspeću svoga duha / do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.
???
Ostali ste osupnuti i udivljeni, zar ne?! Možda je to samo neka nerazmrsiva šifra ili skriveni poruka za budućnost? Ko bi znao!? Akademik i književni kritičar Tonko Maroević ovu je pjesmu počastio riječima ‘pojmovna muka’, a književnik Ivica Prtenjača rekao da je ‘sjajna reklama za tablete protiv glavobolje, moguće i mučnine’. Najbliži istini svakako je pjesnik Marko Pogačar, koji istinoljubivo napisa da je ovaj pjesmuljak ‘prvog u Hrvata’ zapravo ‘sasvim nečitko stihovano smeće’.
(…)
‘Prvi među Srbima’, Slobodan Milošević, predsjednik Socijalističke partije Srbije, mada je, i u svojim najtežim vremenima, bio ‘podržavan od najeminentnijih srpskih pesnika, književnika, filozofa i akademika’, nije imao pjesničkog afiniteta te nije mogao nježnim stihovima slijediti ranije citirane poetske velikane. Svejedno će ostati zapamćen po svojim literarnim biserima izgovorenim na Gazimestanu, na Vidovdan, 28. juna 1989.: Nas je na Kosovu pre 600 godina zadesila nesloga! i Šest vekova kasnije, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve nisu isključene. (…) Ostavio je Sloba iza sebe i zapisano tragove njegove gigantske mudrosti, od kojih valja podsjetiti na onaj neizbrisivi biser iz intervjua za list NIN od 12. aprila 1991. godine: Jer ako ne znamo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati da se tučemo. Ko god je htio da shvati, znao je da rat dolazi.”
Slavenka Drakulić, “Tijelo njenog tijela”, (odlomak)
Iako je rat službeno završio 1995, još nije bio gotov. Mučilo me pitanje koje je vapilo za odgovorom: tko su počinitelji? Tko su ti ljudi koji su sposobni počiniti neizrecive zločine, masovna silovanja i etničko čišćenje – ljudi koji su do jučer jedni drugima bili susjedi? Jesu li oni čudovišta? Naravno da to pitanje nije bilo novo, ali željela sam se uvjeriti vlastitim očima. Otišla sam u Den Haag na Međunarodni sud za ratne zločine i promatrala suđenja. Što sam više gledala, to sam sve više shvaćala da su optuženici posve obični ljudi. Promatrala sam njihova lica i geste; slušala njihove riječi; čitala njihove biografije i gledala kako se brane. Bili su to konobari, vozači, učitelji, vojnici, radnici – ljudi kojima smo svakodnevno okruženi. Takva spoznaja ostavlja zastrašujuće posljedice: ako su ratne zločine doista počinili obični ljudi, a ne čudovišta – ako je zlo banalno – to znači da svatko od nas u sebi nosi mogućnost da pod određenim okolnostima i sam postane kriminalac. Nitko od toga nije siguran. Nitko ne može unaprijed garantirati kako će reagirati u određenoj situaciji.”
“Voda”, Diana Ondelj Maksumić
Došao čovjek
Dlanovima dotakao zemlju
Prislonio
Jedno pa drugo uho
Uspravio se
Uhvatio moju glavu rukama
I mirno rekao:
Odavde će poteći
Budi mirna
Čekaj
Budi hrabra
Ne žuri
I jalova i plodna i pitka i otrovna i ledna i ključala i
slana i ponosna
I teći će skriti se promijeniti presušiti i ugasiti
potopiti zaspati i ponovo
Poteći
Ti budi da je dočekaš
Popiješ
Da se umiješ
Pa je ispljuneš
Ti hrabra budi
Da zaplivaš zaroniš
Da te poplavi i raseli
Ti pamti kako je sve počelo
“Ulaz u prazninu”, Melida Travančić (izbor)
4.
– Umjetnost je pitanje života i smrti.
– Patetično i stotinu puta ponovljeno.
– Umjetnost je život i smrt. Ništa drugo.
– Dramatična si.
– Umjetnost je ozbiljna i neophodna.
9.
– Srušila sam sve granice i nakon toga napisala pjesme.
– Granice u sebi ili oko sebe?
– I jedne i druge.
– Šta misliš šta je to?
– Sloboda.
20.
– Ogledalo u kojem sam željela vidjeti sebe rasprsnulo se.
– Pa šta ćeš sada?
– Ogledat ću se u tvom oku.
28.
– Ja se zovem M.
– Ja sam N.
– To je sve što smo jedno drugom trebali kazati.
– Da stvari nisu izmakle kontroli.
32.
– Kakva je moja pjesma?
– Pokazuje kako se trenutak može lako pretočiti u trajanje koje nema kraja.
– Za pjesmu nije potreban neki veliki povod.
– Ti se rastačeš u mnoštvo čestica.
– Kao u naučno-fantastičnom filmu?
– I onda se stapaš u stihove koji imaju tvoj lik i tvoju zapitanost.
– Šta se potom događa?
– Kao čitalac dugo doživljavam tvoje stihove.
– Kako doživljavaš pjesnikinju?
– Zašto je to važno?
38.
– Kada sam te prvi put vidjela znala sam da si pjesnik. Doduše, izopačen, ali pjesnik.
– Izopačen pjesnik? Kako voliš pleonazme.
– Misliš da je svaki pjesnik po prirodi stvari izopačen?
– Naravno. Kako bi zdrav čovjek mogao pisati.
– Precizno govoriš.
– Ti si izopačena.
– Ima više vrsta izopačenosti.
– Sklonost pisanju je najopasnija među njima.
46.
– Okončat ću sve sa vanjskim životom.
– Šta to znači?
– Predat ću se poeziji.
– Kao ljubavi? Kao muškarcu?
– Zašto uvijek muškarac mora biti ljubav?
– Ne mora. Ali šta sam ja?
– Ti nisi muškarac.
– Nego šta sam?
– Ti si iluzija.
– Otkud onda strast?
– Sve je zapravo poezija.
– Kako ćemo voditi ljubav?
– Riječima.
73.
– U svijetu stvarnoga ti ne bi odabrao mene.
– U svijetu mogućeg bi odabrao tebe.
86.
– Šta da radim?
– U kom smislu?
– Sve izgleda kao da ne postojim.
– Samo si malo izgubila sebe.
– Prenaglila?
– Ogolila si se.
– Da se zaustavim?
– Predlažem.
– Vratit ću se na početak.
– Koji?
– Onda kad ti nisi bio važan.
– Vrati se danu kad si sebi bila važna.
94.
– Zašto si otišao?
– Nisam mogao istrpiti tvoju imaginaciju.
– Odlaziš tačno onog trenutka kada je mašta mogla postati stvarnost.
– Upravo tako.
– To nije bježanje od tebe, to je bježanje od sebe.
– Jesi li to pročitao u nekom romanu?
– Ipak sve ne mogu naučiti.
– Ispituješ granice i uživaš u bijegu.
– Bit će da je tako.
– Jednom ćeš se zaustaviti ili će te neko zaustaviti.
– Ili će to neko uraditi tebi. Nisi ni ti statična.
A LITTLE LIFE, Hanya Yanagihara (odlomak, poglavlje 2, sekcija 5)
The best part about going away is coming home. Who said that? Not him, but it might as well have been, he thinks as he moves trough the apartment. It is noon: a Tuesday, and tomorrow they will drive to Boston.
If you love home – and even if you don't – there is nothing quite as cozy, as comfortable, as delightful, as that first week back. That week, even the things that would irritate you – the alarm waahing from some car at three in the morning; the pigeons who come to clutter and cluck on the windows ill behind your bed when you're trying to sleep in – seem instead reminders of your own permanence, of how life, your life, will always graciously allow you to step back inside of it, no matter how far you have gone away from it or how long you have left it.
Also that week, the things you like anyway seem, in their very existence, to be worthy of celebration: the candid-walnut vendor on Crosby Street who always returns your wave as you jog past him; the falafel sandwich with extra pickled radish from the truck down the block that you woke up craving one night in London; the apartment itself, with its sunlight that lopes from one end to the other in the course of a day, with your things and food and bed and shower and smells.
And of course, there is the person you come back to: his face and body and voice and scent and touch, his way of waiting until you finish whatever you're saying, no matter how lengthy, before he speaks, the way his smile moves so slowly across his face that it reminds you of moonrise, how clearly he has missed you and how clearly happy he is to have you back. Than there are things, if you are particulary lucky, that this person has done for you while you're away: how in the pantry, in the freezer, in the refrigerator will be all the food you like to eat, the scotch you like to drink. There will be the sweater you thought you lost the previous year at the theater, clean and folded and back on its shelf. There will be the shirt with its dangling buttons, but the button will be sewn back in place. There will be you mail stacked on one side of his desk; there will be a contract for an advertising campaign you're going to do in Germany for an Austrian beer, with his notes in the margin to discuss with your lawyer. And there will be no mention of it, and you will know that it was done with genuine pleasure, and you will know that part of the reason – a small part, but a part – you love being in his apartment and in this relationship is because this other person is always making a home for you, and that when you tell him this, he won't be ofended but pleased, and you'll be glad, because you meant it with gratitude. And in these moments – almost a week back home – you will wonder why you leave so often, and you will wonder wheather, after the next year's obligations are fulfilled, you ought not just stay here for a period, where you belong.
A LITTLE LIFE, CHAPTER 2, SECTION 5
Od Malog princa... 