Preporuke, osvrti, recenzije...

JA SAM MALI GRAD, A GRAD JE VELIKO JA. AKO TO NISMO I AKO TO NIJE, ONDA ŠTA SMO? (Bogdan Bogdanović)

#knjigaposvuduša 📍 Topkapi palača

Postoji nepisano pravilo da autor ima pravo na jednu autobiografsku knjigu u životu. E, ovaj „Istanbul“ sa slike je to Pamukovo djelo.

„Istanbul, uspomene i grad“ (ili u drugom prevodu „Istanbul, grad sjećanja“) je zbirka 37 memoarskih eseja u kojima Pamuk piše… pa o čemu drugom do gradu u naslovu. No, pišući o gradu u kojem je rođen, u kojem je odrastao, ostario i iz kojeg nikad nije otišao, on čitaocima (kojima se negdje na početku izravno i obraća) ispisuje i sebe.

„… kad govorim o sebi, ja govorim o Istanbulu, a kad govorim o Istanbulu, ja pokušavam da govorim o sebi…“ Ovo je, dakle, i bildungs roman (jer čitamo priču koja počinje „malim“, a završava nekim drugim Orhanom), autobiografija pisca, ali i biografija grada.

Nekoliko glavnih odrednica čini djelo, a to su prije svega osjećaj propasti velikog Osmanskog carstva koji progoni sve generacije iznikle poslije, potom neimaština i tuga te sveprisutna turska težnja ka evropeizaciji. Zapravo, sve priče (eseji ! , ne tumačite pojam „priče“ teorijski) postavljene su upravo između tradicije i modernizacije, onoga što Turska jeste i onoga čemu Turska, od postanka Republikom, teži. Pamuk je nepristrasan u svim stavovima. Ništa on tu ne idealizuje, ne staje ni na čiju stranu, štaviše, često melanholično žali za nekim vremenima koja ga možda nisu ni dotakla, ali uz sve mane i negativnosti svoga grada, kazuje da on bez njega nije on i da nijedno drugo nije njegovo mjesto.

Piše o sebi, o svojoj familiji (otkrivajući i neke intimne detalje bogate Pamuk porodice), o žiteljima grada, tradiciji, prošlosti, umjetnosti i sadašnjosti. Piše o ocu kome je djelo i posvetio, a za kojeg ga veže osjećaj odsustnosti i o majci koju pamti po pravilima i strogoći. O njihovom razvodu i raspadu porodice, ali i o krahu buržoazije i padu grada. Piše i o tome kako su, nastankom Republike, nestajali osmanski drveni konaci, kako su počeli gorjeti i rušiti se, kako je plamen postao jedan od simbola grada… Šta je donijela urbanizacija, kakav je Istanbul danas i gdje je onaj od jučer?

Jasno nam je da je ovo pogled lokalca, onoga koji je tu, koji zna mane i tajne. Nije to pogled zanesenog turiste, omamljenog ulicama, živošću, koloritom… I o tome piše. I ne samo o današnjem turisti, nego o svim onima koji su kroz vijekove pohodili grad za koji je Napoleon rekao da bi trebao biti prijestolnica svijeta. Ta magijska metropola obavijena je oreolom uzvišenosti oduvijek, ali šta su ti „stari dani proistekli iz bajki“ donijeli onima koji su tu?

Sjetu, čežnju, bol, nesreću i stalnu potrebu za dokazivanjem.

Istanbul, juli 2022.

Zanimljivo je da priču o Istanbulu Pamuk piše „razgovarajući i raspravljajući se sa“ četiri tužna, usamljena istanbulska pisca: Jahjom Kemalom, Ahmetom Hamdijem Tanpinarom, Rešatom Ekremom Kočuom i Ahmetom Rasimom. Na taj način, njihovo viđenje grada stavlja u suodnos sa svojim, ponegdje potvrđuje, negdje im se buni… U svakom slučaju, priznaje im da su ga (i) oni izgradili, kao pisca i kao ličnost. Nisu oni jedini spomenuti u Pamukovim redovima, kao što ni književnost nije jedina spomenuta umjetnost. Tumači autor i slikare, novinare, fotografe… sve one koje je Istanbul intrigirao, ali i koji su, osim ljepote krajolika, uspjeli dokučiti i bijedu kulisa, poput npr. Teofila Gotjea koji se „zavlačio u prigradska naselja, ruševine i mračne i prljave ulice, što je dovelo do toga da čitaoci prvi put osjete da su siromašni i zabačeni dijelovi Istanbula podjednako važni koliko i turističke atrakcije.“ Čini se da Pamuk svojom evokacijom želi skinuti veličanstveni veo grada, želi ga potpuno oljuštiti, ogoliti i dati nam do znanja da se i takav, poetično tih i tužan, u sunovratu između nacionalizma i evropeizacije, haotičan, sa „gomilom nedovršenih i razrušenih zgrada“, sumnjičav prema svemu što dolazi sa strane i ispunjen žamorom emotivnih, ranjenih junaka, i dalje voli.

„Ako smo naučili da tako gledamo na jedan grad, ako smo u istom gradu živjeli toliko dugo da krajolike sasvim dovoljno možemo da spojimo sa svojim najskrivenijim i najdubljim emocijama, onda se poslije izvjesnog vremena ulice, prizori i krajolici našeg grada, pretvaraju u nešto što nas ponaosob podsjeća na određene emocije i duševna stanja, kao što nas neke pjesme odmah podsjete na na neke ljubavi, voljene osobe, razočarenja.“

Djelo bih preproučila svima onima koji vole pisanje Orhana Pamuka kao vodič za razumijevanje njegovih tema i njegovih junaka. Također, i onima kojima se, kao meni (i Pamuku), Bosfor miješa sa idejom liječenja.

Na kraju, Borhes je imao Buenos Aires, Džojs Dablin, Pamuk Istanbul… Koji grad je veliko TI?

#odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

„SVAKO PUTOVANJE JE OTIMANJE ŽIVOTA OD ŽIVOTA.“

“HADŽILUK PLEMENITOM SNU”, Boris Maksimović

Putopis je granična književna vrsta koja se u novije vrijeme više pronalazi na internetskim stranicama, nego unutar korica knjige. Tako je nastao i „Hadžiluk plemenitom snu“ čija primarna intencija nije bilo ukoričenje, ali koji je, posredstvom ljudi koji su u tim redovima vidjeli ono vrijedno trajanja, dobila takav oblik i naposljetku i put samog autora odredila u nekom dotad neutabanom pravcu…

Boris Maksimović (1988.) je profesor italijanskog i srpskog jezika i književnosti, Banjalučanin, osnivač izdavačke kuće Imprimatur i hodoljub. Da nije #odmalogprinca možda se naši putevi nikad ne bi ni ukrstili, ali zahvaljujući Princu, upoznala sam jednog dana Borisa i Sonju, Imprimatur ljude, i ono kako sam ja tada doživjela autora redova o kojima ću pisati skoro pa stoprocentno se poklapa sa onim što je Lazar Pašćanović napisao pišući o Hadžiluku: „rumen, vedar, prepun pitanja i oduševljenja.“

Zašto je uopšte bitno kakav je Boris kad smo tu da čitamo o njegovom putopisu? Zato što je i njegov putopis upravo takav – vedar, prepun zapitanosti i oduševljenja. U Maksimovićevim putopisima zrcali se mladalačko nastojanje da se uhvati, ulovi sve, sada i odjednom, da se obgrli što više, da se razumije, da se pronađe. Svakako da to možda sa sobom nosi i dozu književne nezrelosti, ali prema onome što čitaocu – čovjeku željnom zavirivanja u novo i nepoznato – ili samo čovjeku – ti tekstovi pružaju je apsolutno zanemarivo. A to što nam pružaju je, ne samo želja za drumovima, već i želja za nepatvorenim razumijevanjem drugog i drugačijeg, ali i sebe i svog.

„Hadžiluk plemenitom snu“ je djelo koje se sastoji od tridesetak putopisnih tekstova uslovno tematski podijeljenih na tri sekvence: strani gradovi i države, Balkan (ili Jugoslavija) i ljudi. U prvom dijelu (ponavljam – ovdje tako uslovno nominanovanom jer to u djelu nigdje nije granično razdvojeno) odlazimo u Andaluziju (gdje u Alhambri gitara „krvari zvukom“), Italiju (pa uživamo u hedonizmu koji samo ona može ponuditi), Berlin (tetovirani grad, muzej na otvorenom ili alternativnu prijestolnicu Evrope), Kopenhagen (čije uređenje poredimo sa bosanskim pa nam se neminovno postavlja pitanje zašto je kod nas uvijek sve tako komplicirano – što nam opet autor dodatno objašnjava u crtici nazvanoj „Kako putovati bez kompleksa i frustracija“), Amsterdam (od kojeg ovaj putopisac ne dobije ono što neki drugi jesu), Pariz (koji mu je pak grad snoviđenje)… Prolazi mladi Maksimović kroz te gradove kao da ih niko prije njega nije posjetio, konstantno čitaocu aludirajući na to da su to njegove impresije, da je „svaki putopis mala, dobronamjerna laž koja treba da nas uvjeri da postoji neka zajednička ljepota“, da je (referirajući na Selimovića) svako putovanje hadžiluk nečijem plemenitom snu, da je „ljudi bezbroj i utisaka još toliko“ i da je njegov putopis kretanje „jer čovjek nije drvo“ .

„Čovjek mora da se kreće. Mora, jer će u suprotnom povjerovati da je ono malo prostora što ga okružuje čitav svijet, a ostatak svijeta samo apsktraktni pojam – tamo negdje. Mora i zbog toga što će u suprotnom biti serijski proizvod svoje okoline, umjesto da okolina bude bar djelimično njegov proizvod, trag njegovog postojanja, znak da je tu neko živio. Čovjek mora da mijenja tačku sa koje gleda na svijet.“  

Nakon što se autorove oči napoje Evropom, stopamo Balkanom. Da li je Balkan iluzija satkana od krvi i meda, zašto je od njega nemoguće pobjeći, zašto mu se uvijek vraćamo i šta je ta Jugoslavija, zemlja bez granica… Prolazi Vojvodinom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom i pokušava rekonstruirati zemlju koje se i ne sjeća, koju poznaje samo iz roditeljskih priča, iz knjiga… Makondo kojim mi, odrasli poslije nje, nikad prošetati nećemo.

„A šta ja radim u svemu tome i kuda uopšte vodi ova priča? Pokušavam da ubijedim sebe da se još može sastaviti kompletna slika od komada razlomljenog svijeta, ako nikako drugačije, a ono bar u mojoj glavi. Pokušavam da se odbranim od nekakve patetične jugonostalgije, jer za nju nemam ni osnova, osim u pričama drugih, ali opet ne mogu a da ne zamišljam kako je to putovati svojom zemljom od sjevera ka jugu satima i satima, a da ne zapneš za kakvu granicu.“

U manastirima, čiji zidovi mirišu na vijekove, ovaj putopisac, „ne pretjerano religiozna osoba“, promišlja o religiji mijenjajući se, shvatajući da „samo mali ljudi od vjere načine jaram, veliki ti otvore prozor u vječno i beskonačno“.

„Zid svake svetinje bi trebalo da miriše na vijekove, a ne na svježe osušeni malter napravljen od cementa, pijeska, kreča i deviza nekog gastarbajtera. Ali na Balkanu stvari tako ne funkcionišu. Na Balkanu svaki dan se istorija neumitno prelama i preokreće i često, ni krive ni dužne, najviše stradaju svetinje, koje upravo treba da budu dokaz vjekovnog trajanja.“

Treći dio knjige su priče o ljudima (meni ujedno najupečatljivije). O Marinu, čiju sudbinu sigurno nećete tek tako zatomiti nakon čitanja. Njegova rečenica: „Nema toga na šta se čovjek ne može navići“ će vas nemilosrdno šamarati kad krenete jadikovati kako je npr. danas vruće, o Klubu putnika (guglajte ih i tražite na Fejsu, fascinantno je šta rade), o Takahiru koji ne odustaje i koji svoj život mijenja iz korijena ne dozvolivši ispraznosti i rutini da ga pobijede niti porazima da budu jači, o Želimiru Šeriću, moreplovcu, pilotu i novinaru koji je najljepše poslovne godine proveo na sarajevskoj televiziji i banjalučkom radiju, a čija je karijera, zato što nije bio od ovih ili onih, prekinuta u najljepšim godinama i kojeg je spasilo more… To su priče koje ostaju, koje se pamte, o kojima misliš.

„Putujemo i zbog ljudi. Oni koje upoznajemo na putovanjima vječno ostaju dio nas. Postoji i ta vrsta ljudi od kojih možemo biti razdvojeni godinama, zbog udaljenosti, zbog života, zbog obaveza, ali svaki put kad se sretnemo, kao da su samo trenuci prošli.“

Autor ovih putopisa je profesor i književni znalac, stoga nimalo ne čudi to što su i njegove priče prepune intertekstualnih referenci. Odajući spomen najvećem bosanskohercegovačkom putopiscu, Maksimović putuje po Španiji (kao i Zuko 70-ih), „pije i piše“ i čita „Nekrolog jednoj čaršiji“. I cijeli niz drugih autora našao je svoje mjesto (reklo bi se usputno, ali nimalo nije) na stranicama Hadžiluka: Cesarić, Petrović, Lorka, Kapor, Dučić, Andrić, Stendal, Šekspir, Bandelo, Sidran, Jakšić, Džubran, Bukovski, Popa, Menčetić i drugi… Putuje Boris njihovim impresijama, prolazi njihovim mislima i uvjerenjima i u njih utkiva svoj, vlastiti intimni, svijet. Piše u 1. licu ili se čitaocu obraća sa ti pa sve odaje dojam nekog laganog razgovora o pređenim kilometrima, uz kafu ili pivu. Intermedijalno koketira i sa različitim vidovima umjetnosti, preko ulične do filma i muzike, pokušavajući odgovoriti na pitanje šta je, zapravo, smisao putovanja. Jesu li to građevine ili utisci i iskustva? Geografski fakti ili asfalt pod golim nogama?

Važno je napomenuti i to da su svi putopisi, posebno oni iz prvog dijela, potkrijepljeni i historijskim činjenicama, da bez obzira što je subjekt više na strani saživljavanja s gradom i njegovim ljudima, ipak zna i da smo bogati onoliko koliko o nečemu znamo.

Putovanja su neotuđivo bogatstvo. Idemo da bismo se vraćali.

I to je ono o čemu progovara Maksimovićev rukopis. Gdje god da odemo, vraćamo se odakle jesmo, korijenima. „Novi krajevi nas neizbježno vraćaju tamo odakle smo potekli, jer na svijetu može biti bezbroj mjesta boljih ili gorih, ali samo je jedno naše.“ I to je, barem što se mene tiče, suština ove priče, ali i svakog odlaska.

U tom smislu, nisam mogla da ne primjetim i onaj dio u kojem Maksimovića Granada podsjeća na Mostar, ali i ovaj, kojim ću pisanje završiti:

„Sunce se smiruje nad Mostarom, Neretva miriše na sevdalinke, klišeizirane predstave Bosne i Hercegovine, Aleksu Šantića, rat i podjele. Ja i Cigo pjevamo Tomu Zdravkovića.“

#odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

“Vazduh i dalje boli pod prstima…”

Zbirka priča Saše Guberinić, “O OSTALIMA”

„O ostalima“ je zbirka priča, jedna od rijetkih koju sam čitala ove godine, a koja je zaslužila čistu peticu (pregledah maloprije svoj ovogodišnji #goodreadschallenge da vidim kojim knjigama sam dala pet zvjedzica i to su: „Tuđa krv“ Simone de Beauvoir – zato što mi je baš prijala, „Agi i Ema“ – jer je riječ o dječijem romanu koji bih okrarakterizirala jednom jedinom riječju: toplina ❤ i treća je zbirka pjesma Emane Tabaković „Dođi u moje tišine“ – zato što znam da je to tek početak). ⠀

E, Sašina zbirka je u svakom segmentu zadovoljila moje čitalačke ukuse i ovaj put ide jedna petica u rangu de Beauvoir, zato što sam baš uživala čitajući. Zbirka je to od sedam priča (i predgovora koji kao da je i sam priča te pogovora u kojem je kratko sumiran bitak naoko nepovezanih priča) koja govori o svima nama, o suprugama, kćerkama, očevima, muževima, ljubavnicima, majkama… O nama i našim (ne)običnim životima. O smrti i o egzilu ako znate da čitate između redova. Zbirka je i koja je osvojila „Čučkovu nagradu“ 2021. godine zato što se, prema riječima žirija, „izdvojila zrelim, izgrađenim stilom i pričama koje su dramaturški zanimljive, sugestivne, a njeni junaci su svakodnevni ljudi koji biju svoje životne bitke i u kojima se svako od čitalaca može prepoznati.“⠀

Upravo je stil to čime je mene ova zbirka kupila. U moru savremenih djela u kojima, po defaultu, imamo neki „odsječeni“ stil kojim se ide u centar stvari, izdvojila se Gubernićka PRIPOVIJEDANJEM. Onim što mi ponekad, u savremenoj literaturi, strašno nedostaje. Njene rečenice su ritmične, ne bježi od stilskih figura, vezuje priču, a opet ne rasplinjuje, zna gdje stati i čime napraviti onaj „šok – efekat“ kratke priče. Njen stil je „odličan“, tako sam napisala na nekoj od margina, a talenat je neosporan i mnogo sam sretna što je Saša odlučila zaploviti (i) ovim (a ne samo nekim drugim) morima. ⠀

Kada su zbirke u pitanju uglavnom izdvajamo priču ili pjesmu koja nas je posebno dojmila. Ovdje to kod mene nije slučaj. U svakoj sam pronašla nešto. ⠀

Ako baš moram izdvajati, onda ću reći da me priča o Smajiću držala budnom do zadnje riječi i da me je na kraju kupila ljudskošću za koju sam navijala. Krajem me je kupila i „Bombonica“ jer je njen izbor onaj koji bih i sama izabrala. Ne biti nesretan. ⠀

Žao mi je što ova zbirka nije dostupna širim narodnim masama i nadam se da će se štampati u nekom novom izdanju. Riječ je o prvijencu objavljenom 2021. godine u izdanju Gradske biblioteke “Karlo Bjelicki” iz Sombora, u ediciji “Golub”. Koliko bih voljela da je čitate svi, toliko mi je i drago što pripada biblioteci jer blago se čuva na posebnom mjestu. ⠀

Inače, Saša Guberinić je rođena u Valjevu 1989. godine i vjerujem da će se za njeno ime, u budućnosti, svakako čuti. ⠀

•⠀
•⠀
• ⠀

Zbirku #oostalima čitala sam u okviru izazova #čitajmožene2022 čime sam precrtala još jednu sekciju: zbirka kratkih priča, kolekcija eseja ili knjiga autorke koju do sada niste čitali. ⠀
Koprcam u izazovima, ali samo nek se (o)kreće! 😊

Preporuke, osvrti, recenzije...

“Srce je u obliku trougla”, Vanja Šunjić

Književna zadruga

„Najgori dan mog školovanja nije bio onaj kada sam dobila prvu jedinicu, nego kada sam na početku godine sa ogromnom krivnjom i grčem u želucu podigla dva prsta na razrednikovo pitanje: ‘Postoji li neko u odjeljenju kome su roditelji razvedeni?’

Imala sam osjećaj da svi gledaju u mene i zbog toga sam mrzila mamu, tatu i tetu Divnu. Željela sam da se i oni tako osjećaju.“

(SRCE JE U OBLIKU TROUGLA, Vanja Šunjić)

Prva asocijacija na naslov „Srce je u obliku trougla“ bila mi je Bosna i Hercegovina. No, to po obimu kratko, ali tematski aktuelno djelo, nema nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom, osim što je izdato u Doboju. To srce je u obliku onog najstarijeg trougla, iskonskog, postojećeg otkad je i čovjeka – ljubavnog.

Na samom početku (a nakon posvete „,mami, njoj i njenoj mami. I njenom tati“) intertekstualno nas dočekuje Karenjina u nešto izmijenjenoj formi:

„Svaka nesretna porodica je nesretna na svoj način. Svaki ljubavni trougao je identičan.“

O toj istosti ljubavnih trouglova čitamo, tinejdžerskim glasom i dnevničkom formom kazivano, u kratkim zapisima bilježenim u periodu od 26. 9. 2018. do 21. 9. 2019. godine. Čitamo godinu dana raspada jednog braka, iz vizure djeteta tog braka. I nema tu ništa novo i ništa neispričano. I sama autorica poigravanjem sa Anom Karenjinom ukazuje na to da priča mnogo puta ispričanu priču. Ali priču koju, koliko god puta je ispričali, uvijek najsenzitivnije osjete oni na kojima se, ne htijući, najviše lomi – djeca. I zato je „Srce je u obliku trougla“ važno djelo.

Neimenovana protagonistica, tinejdžerka, progovara o mami, tati i teti Divnoj, posmatrajući ih onako kako nijedno od njih ne može da se sagleda. Kako mama vidi tatu, tata mamu i oboje tetu Divnu, a ona njih… i kako se mijenjaju usljed međusobnih odnosa…

Mama tatu voli najviše na svijetu i svoj cijeli život je podredila njegovom uspjehu.

Tata uspjeh mjeri time koliki je osmijeh teta Divne, i koliko je ona blizu.“

No, teta Divna je tatu voljela baš zbog njegove prirodne rasejanosti i inflantilnosti s kojom je mogla eksperimentisati.“

Mama koja se na društvenim mrežama predstavlja kao „mama – superheriona“, tata koji zadovoljava vlastiti ego i teta Divna (divnog li joj imena!) koja svoju ljubav pravda time da mu nije ljubavnica, nego žena koja voli. Mama koja se samosažaljeva i odbija prihvatiti Divnino postojanje. Tata koji u čestim epizodama kajanja mami kupuje cvijeće i govori joj da je „najbolja majka. I kuharica, isto.“ Divna koja vremenom shvata da ponekad ljubav nije dovoljna…

Sve poznato, a opet autentično jer opominje.

„Bolje dobar razvod, nego loš brak“ moja je opcija, ali sam također i stava da je brak institucija. A institucija se poštuje. U njega ulazimo, ne da bismo izlazili kad god nam se prohtije, već da bismo iznalazili cigle za popravljanje rupa. Ako može. Ako ne može, ruka u ruci i zbogom.

Jednom sam možda i sama mogla biti teta Divna… I nisam. I neka nisam. Bilo je čedo. Mislite na njih. Šta osjećaju, kako se ponašaju, kako se mi ponašamo prema njima, zapostavljamo li ih zbog vlastite sebičnosti…

Mislimo na njih.

Da gradimo čvrste brakove uči nas „Srce je u obliku trougla“. Ako se temelji ipak poljuljaju da odemo dostojanstveni. Da ne ostavljamo rane i rezove onima koji ništa nisu krivi, da zbog njih budemo jači, odgovorniji, zreliji, bolji roditelji, veći ljudi.

Čula sam mamu kako se žali prijateljici da je jako nesretna sa tatom, ali da ostaje s njim samo zbog mene.

Žao mi je što mene nikada nije pitala, jer bih ja voljela samo za sebe mamu koja nije tužna i mamu koja ne plače.“


  • IZ AUTORICINE BIOGRAFIJE:

Vanja Šunjić je bosanskohercegovačka novinarka i aktivistkinja. Piše za Tačno.net, Prometej.ba, Magazin BUKA, InfoRadar, lgbt.ba, Karike.ba itd. Glasnogovornica je festivala književnosti i kulture „Slovo Gorčina“ i Međunarodnog književnog festivala „Poligon“. Dobitnica je nagrade publike na Konkursu Oslobođenja za kratku priču 2018. godine, a trenutno je doktorandica na Univerzitetu u Ljubljani na katedri za balkanologiju s temom „Postjugoslovenska književna republika“.

Vanju sam upoznala 28. 2. 2021. godine na obilježavanju Dana nezavisnosti u Stocu kada je Kontrast udruženje organiziralo poetsko-muzički performans mladih pjesnika/pisaca iz BiH. Bilo je to moje prvo zvanično čitanje pjesama iz Recidiva i koliko sam bila sretna i ponosna toliko sam bila i nesigurna. Vanja je također bila u fazonu kao „ne znam odakle me ovdje, ja pišem neke intimističke crtice, kome je to interesantno“. Lakše je kad iste nesigurnosti vidiš i kod drugih. Na večeri smo pričali o dosadašnjim angažmanima i budućim projektima. Spominjala se Književna zadruga, nešto tipa samoizdavaštvo, polazna tačka za mlade autore koji ne znaju kako, nemaju kamo, ne znaju na koja vrata da pokucaju, a potencijala i želje imaju…

Ideja je uskoro postala djelo.

  • PRERAZMIŠLJATON 2022.

„Srce je u obliku trougla“ čitala sam u okviru junskog izazova #prerazmišljaton2022 čija tema je bila DUGA 🌈

„Književna zadruga“ je queer, femi, antifa literarni kolektiv koji ima za cilj ponuditi nova imena i pristupe književnosti na području Jugoslavije.

Upoznajte ih!

Preporuke, osvrti, recenzije...

„IZGLEDATI KAO IZGLADNJELA VOLGA!“

EŠALON ZA SAMARKAND, Guzelj Jahina

Treći roman ruske autorice Guzelj Jahine „Ešalon za Samarkand“ tematski problematizira historijski period ruske „velike gladi“ dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Podijeljen u sedam dijelova bavi se hitnom evakuacijom izgladnjele djece, njih tačno 500. Zadatak komandira Dejeva je da ih bezbjedno iz Kazanja odvede u grad spasa – Samarkand. Isti onaj koji nekoć osvoji Veliki Aleksandar u Jahinjinom romanu osvojiše mali i goli, bosi, ušljivi i gladni Iskenderi, na čelu sa hrabrim komandirom Dejevom i grubom, neustrašivom i strogom komandirkom Bijelom.

Roman nije lagan i nikako ga ne bih svakome preporučila za čitanje. I samu me često umarao, često mi je falilo koncentracije, često mi je izazivao mučninu. Zahtijevao je istraživanje i čitala sam ga 20+ dana.

1923. godina, neposredno nakon Građanskog rata u Rusiji, godina je velikih nemira, ali i ogromne gladi, koja je posebno bila koncentrirana na područuje oko rijeke Volge. Lenjinov kraj, dolazak Staljina na vlast, ratovi i previranja koja je to donijelo sa sobom rezultirala su, između ostalog, glađu koju nazivaju jednim od najužasnijih događaja koji su zadesili Rusiju, ali i generalno jednim od najužasnijih događaja 20. stoljeća jer je broj žrtava koje je odnijela sa sobom milionski. Glad je bila takva da su njene posljedice bile kanibalizam ili samoubistva čitavih porodica.  

Taj momenat Jahina preuzima za stvaranje svog djela. Ne bavi se eksplicitno historijom, ne bavi se politikom, ne imenuje nikoga, a opet… progovara o jednoj od najvećih socijalnih eksplozija svoje domovine. Roman realističke provenijencije suptilna je kritika vlasti koja je dozvolila toliko smrti, toliko bolesti i toliku glad. Govori o djeci koja su su se našla u vozu spasa jer ih roditelji nisu mogli hraniti. Govori o „goldetima“, zlatnoj izgladnjeloj, mršavoj djeci čiji pogledi su „starački mudri i potpuno ravnodušni“. „Djeca ne bi trebala gledati tako“. Govori o takvoj, nezamislivoj, gladi, takvoj da umjesto nje ljudi žele rat. Šta glad čini od ljudi ispisuje nam ovaj roman. Kakvi postajemo i na šta smo sve spremni, također. Gdje su nam granice, šta je odgovornost i šta znači altruizam, uči nas. Šta je logika preživljavanja i da li se može žrtvovati jedan zarad drugih petsto? Je li manje vrijedan jedan, nemoćan, i gdje počinje ljudskost?

Goldeti, preuzeto sa http://www.slobodnaevropa.org

Na putovanju dugom više od 4000 kilometara događa se mnogo toga, ali ovo nikako nije roman za one koji očekuju ili traže akciju. Ovo je roman lika čija centralna os je Dejev, „jednostavan čovjek koji voli jednostavne stvari“. Idealista, biblijski dobar, sa željom da pruži ruku svima. Hrabar, sa vjerom da može jer mora. Sa ciljem da uspije. Mora spasiti svih 500. Oni su iskupljenje za svu onu djecu nastradalu u ratu. Svu djecu ubijenu njegovom rukom, u ratu u kojem mu je prislino u ruke dato oružje. Djeca iz vijenca su borba pokajanja, borba u kojoj se prvi put bori bez ubijanja i u kojoj, osim uspjeha, ne priznaje ništa. Polaritet njegove ličnosti moralne je prirode i ostavlja nas u razmišljanju da li je iskupljenje moguće… da li ubica može postati spasilac, brat, kako ga autistični Zagrejka pojmi. Zagrejka čija sudbina je uznemirujuća, jednako kao i ona Senje Čuvaša ili malog Iskendera koji preživljava dojeći kuju.

Opozit Dejevu je komesarka Bijela. Ironično nevinog imena, oličenje sovjetske strogoće, žena od pravila i reda koja se vodi logikom. Na prvi dojam bezosjećajna. Ipak, meni jedan od najuspjelijih likova. „Ona je nož – oštrica brtive: samo malo – i porežeš se do krvi. Ne možeš je voljeti, samo željeti.“ Ali, ona i ne traži da bude voljena. Bori se hrabro, trezveno, jasno zna šta hoće. Samodovoljna, saomosvjesna i slobodna. Feministkinja prije feministkinja čiji lik je baziran na stvarnim ženama, a cijelo poglavlje o njenoj ekspediciji u gladno Povoložje temeljeno je na materijalu memoarske knjige Ase Davidovne Kaljinine, „Deset godina rada u borbi sa dječijim beskućništvom“.

Postoji u romanu još niz likova i odnosa o kojima bi se dalo pisati, ali ja sam se odlučila fokusirati samo na to dvoje. Ostalo pročešljajte sami.

Ono što još želim spomenuti jeste simbolika imena u djelu. Nijedno ime ovdje nije slučajno i svako ima značenje koje uvelike ime veze sa karakterom. Zanimljivo je pratiti taj trag.

Također, Jahina kreira i cijeli konglomerat jezika na jednom prostoru čineći da svi zajedno odlično funkcioniraju, opet zahvaljujući njihovim govornicima:

„Jezik ešalona bio je živopisan i čudan. Pet stotina usta ispunilo ga je takvom raznolikošću da bi bilo sasvim prigodno sastaviti rječnike. Ruski dijalekti, tatarski i baškirski, čuvaški, marijski, udmurtski, sibirski i maloruski – pomiješani s jezikom ulice i smetljišta, razbojničkih birtija i crkvenih zajednica: veličanstveni nered koji je Dejev teško mogao razumjeti. Djeci nije bilo neugodno zbog te zbrke – s lakoćom su se razumjeli, odmah usvojivši riječi sagovornika i darujući ga svojim.“

Djeci nije bilo neugodno, kao što im nikad ništa nije. Djeca su i ovom ešalonu, uprkos svemu, živjela izmislivši vlastita pravila, vlastite formule, gestove i rituale. Postavši jedno, postavši porodica, zajednica vladali su vlastitim svijetom, iskreni, ne mareći za vanjski, neprijateljski.

Fotografija preuzeta sa http://www.slobodnaevropa.org

Čitati ovaj roman u trenutno aktuelnoj situaciji u svijetu, značajno je. U tom kontekstu otvara se jedna potpuno drugačija percepcija djela i neizbježno je pravljenje poveznica.

„Ešalon za Samarkand“ u BiH je izdala IK Buybook.  Ako vas zanima historijska fikcija, ako volite realizam, ako se ne zgražate nad naturalizmom, ako imate mnogo strpljenja i živaca i ako djela ne ostavljate napola pročitana, onda vam predstavljam jedno vrijedno pažnje.  

#odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

Sve u svemu, zašto živimo?

ILI

“TUĐA KRV”, SIMONE de BEAUVOIR

#knjigaposvuduša 📍 vodopad Kravice, Bosna i Hercegovina, mart 2022.

Roman „Tuđa krv“ francuske spisateljice, aktivistice i majke feminizma, Simone de Beauvoir pronašao me u trenutku kad se u svijetu uvelike trguje tuđom krvlju.

Danas je 52. dan ruske invazije na Ukrajinu, Mariopolj je u potpunosti sravnjen, priča se o upotrebi nuklearnog oružja, Putin donosi zakon prema kojem zabranjuje izjednačavanje SSSR-a i nacističke Njemačke i, uprkos svijetu, tjera po svom. Istovremeno, u višedecenijskoj agresiji, u najsvetijem muslimanskom mjesecu, na nekoj drugoj strani svijeta u džamiji prilikom molitve ginu ljudi. Generacije odrastaju pod zvucima oružja, u trvenjima u kojima se ukida sloboda vjeroispovijesti u ime borbe za religiju. Posljednji napad se, osim što je u ramazanu, poklapa i sa ovogodišnjim Pesahom, praznikom proljeća u kojem se slavi oslobađanje od ropstva i prilikom kojeg se vrata ostavljaju otvorena za gladnog putnika, namjernika.

„Gledala sam historiju kako prolazi pored mene; to je bila moja historija. Sve se to dešavalo meni“, riječi su glavne junakinje romana „Tuđa krv“. Objavljen 1945. godine, i danas je itekako aktuelan, rekli bismo, svevremen. Ipak, u vrijeme nastanka, spisateljstvo Simone de Beauvoir je okarakterizirano kao angažirano, ideološki, marksistički i naravno feministički obojeno te mu se nije predviđala dugotrajnost.

“Tuđa krv”, IK Buybook 2021.

„Tuđa krv“ roman je kojim se, kroz vizuru nekolicine mladih ljudi oslikava značajan historijski period, vrijeme prije i u toku Drugog svjetskog rata. Ako ste se poželjeli romana s lijepim rečenicama i dobrim dijalozima, onda je ovo jedan koji bi vam se mogao svidjeti. Pisan u jeku  egzistencijalizma, kojeg je i utemeljio družbenik Simone de Beauovoi, Jean-Paul Sartre,  roman je usmjeren ka ideji, ne njenoj realizaciji. Pred čitaocima se oslikava revolucionarno vrijeme u kojem mladi ljudi pokušavaju pronaći svoje mjesto. Grupa karakterno različitih mladića i djevojaka zapitana je nad mijenama svijeta i nad sobom, nad vlastitom (ne)mogućnošću promjene bilo čega. Centralni likovi su Jean Blomart, buržujski sin koji ostavlja porodicu i odbacuje svoje buržujsko porijeklo jer „ne želi cijeloga života živjeti u pogrešnoj priči“ i mlada, zanesena Helene, željna dokazivanja, promjene, jednakosti.

Neće više biti Blomartovog sina: ostat će samo čovjek, pravi čovjek bez mrlje, koji ovisi samo o sebi“, navodi Jean i odlazi na stranu proleterijata, pristupa komunistima pa istupa iz Partije, postaje zagovornik revolucionarnog sindikalizma, naposlijetku i borac svoje domovine.  

Liberté, égalité, fraternité osnovne su vrijednosti koje baštine junaci romana, sa nerijetkim referencama na 14. juli, Bastillu i Francusku revoluciju, simbole ustanka naroda protiv potlačenosti i podjela.

„Tuđa krv“ otvara se prvim lice jednine kojim svoju historiju pripovijeda Jean („Imao sam osam godina kad mi je srce prvi put upoznalo grozotu.“), ali se ta početna naratorska pozicija povremeno pomjera na fokalizatorsku, u trećem licu, posebno u odbljescima koji se dotiču distanciranog odnosa sa porodicom. U Blomartovu priču su, pak, cijelim romanom, interpolirane reference na jednu noć, onu u kojoj umire Helene („To nije moja smrt. Zatvaram oči, ostajem nepomičan, ali ja sam taj kojeg se sjećam i njena smrt ulazi u moj život...“). Tim postupkom postignuto je prelamanje historije glavnih junaka sa historijom svijeta, tj. borba pojedinca utkana je u socijalnu. Također, propituju se i pitanja protoka vremena, tj. činjenice da je smrt neminovna.

Roman je polivalentan i iščitavajući ga čitamo vapaje (ali nikako patetične), iznad svega za slobodom i njenim višestrukim pojavnostima. Pravo na slobodu da se bude ko želi zrcali iz propitivanja svih likova. De Beauvoir servira različite ideale slobode i ostavlja nas zapitane nad utopističkim kontekstom tog kreda:

„Opjevavali su magiju slobode, snagu bratstva i uzvišenu čast biti čovjekom. Uskoro će rat, nasilje, samovolja postati neostvarivi; i sama politika će biti beskorisna jer više neće biti podjela među ljudima, nego će postojati samo jedno jedino čovječantvo. U tom se sastojala najveća nada koju su pozdravljali u srži budućnosti – pomirenje svih ljudi u slobodnom priznanju njihove slobode."

Helenina krv ekvivalent je krvlju svijeta. Dok ona umire, dva miliona zatvorenika cvokću iza bodljikavih žica. Jeana to jednako boli i jednako tjera na promjenu, na izlaz iz besmisla i apsurda u kojem živi, na uništenje zla koje, kaže, ne počiva „u institucijama, nego u najskrivenijim dubinama nas samih“.

Njih dvoje su i jedno drugom ideali. Ona, čije ime nas asocijativno odvodi u antičku Grčku, pa je, iako je de Beauvoir izjavljivala da imena likova odabire slučajno (a i sestra joj je nosila isto ime), čitamo kao sunčevu svjetlost i kao blistavost i sjaj ili pak kao uzrok velikog i krvavog (trojanskog) rata, Helene koja kroz život ide djetinjom smjelošću u „svojoj crvenoj krvi žene“, ideal je smisla u sveopštem haosu. S druge strane Blomart, koji na vlastitim plećima pokušava ponijeti patnju svijeta, njoj je ideal uzvišene ljubavi vrijedne poniženja, borbe, pa čak i umiranja.

Jean Paul Sartre i Simone de Beauvoir, izvor fotografije: whosdatedwho.com

Simone de Beauvoir je sebe i svoj život evidentno gradila otkidajući tradicionalne okove u kojima je odrasla. Filozofiju je diplomirala na pariškoj Sorboni gdje je upoznala i Sartra, svog budućeg partnera uz čije ime je, uprkos svim kontraverzama, ostala zauvijek vezana. Po završetku studija predavala je filozofiju sve do 1943. godine kada joj bavljenje profesorskom profesijom biva zabranjeno zbog homoseksualnih afera sa svojim učenicama, otkrivenim 1939. godine kada su je roditelji Nathalie Sorokin optužili da je koristila nastavnički položaj kako bi zavela njihovu tada sedamnaestogodišnju kćer. Roman „Tuđa krv“ posvećen je upravo njoj, Nathalie.  

Iako je slijedila Sartrovu filozofiju i neosporno je u njemu, osim ljubavnog, imala i intelektualnog partnera, ono u čemu je zaista bila svoja jeste feministička teorija u kojoj je zastupala tezu da ženski spol nije određen biološkom, već društvenom funkcijom. Njen „Drugi spol“ tretira se kao feminitički manifest, a svoj aktivizam je ugradila i u ostala djela, svakako i roman „Tuđa krv“. Glavna junakinja, je, iako povremeno zanesena i romantičarski naivna, mlada žena koja se zauzima za sebe, za svoju poziciju u društvu, bori se za svoju ljubav, preuzima inicijativu. „Ne treba meni niko. Postojim ja. Helene, zar to nije dovoljno“, prkosi. Antipod je Jeanu i njegovim krutim stavovima zbog čega je on (ali i iz straha od vezivanja) uporno odbacuje, sve do njenih posljednjih umirućih trenutaka. L'ecriture feminine iščitavamo i u dijelovima u kojima se autorica bavi tijelom i tjelesnim, a de Beauvoir se, mučnim opisom primitivnog izvođenja abortusa koji Helene svjesno odabire dotiče i pitanja zabrane pobačaja u tadašnjoj Francuskoj. Iako nikada nije rađala, iz solidarnosti prema drugim ženama, ali i kao gorljiva zagovaračica prava na izbor, 1971. godina potpisala je francuski Manifest 343 u kojem se zagovara pravo na pobačaj, zahvaljujući kome je 1975. godine zakon konačno donesen. U romanu su, također, problemazitirana i pitanja braka, pravo na izbor bračnog partnera, ali i razvod. „Tuđa krv“ je antiratni roman pisan u vrijeme najintenzivnijeg prisustva fašizma u svijetu. Pri tom, pisan rukom žene koja je govorila glasno i pisala  jasno.

Imamo li pravo trgovati tuđom krvlju, pitanje je kojim zatvaram. Odgovor je, pretpostavljam, negativan, a opet… danas… ima li trgovine unosnije…  

Simone de Beauvoir, izvor fotografije: voxfeminae.net

Zahvaljujem Buybooku na prilici da čitam roman.

Djelo je publicirano u okviru projekta Kreativne Evrope „Od jedne pandemije do druge: 100 godina evropske književnosti u 10 knjiga“.  Prvih tridesetak stranica pročitajte ovdje.

do sljedećeg čitanja, #odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

“Djevojka koja piše. Ne pjesnik, ne pisac, tek djevojčica.”

DOĐI U MOJE TIŠINE, Emana Tabaković

DA SAM SVIJEĆA
 
Da sam svijeća, mirisala bih kao neka stara knjiga.
Kao jabukov čaj
ili nečiji topli zagrljaj.
Kao ozeblost u kaputu.
Kao čudna sjeta u ustima.
Kao kiša u kosi, kao kiša u ljeto.
Ili nedostajanje među prstima.
 
Ali ja ne želim ništa obično, svakidašnje, ništa vaše.
Ništa što već postoji, to mi je nekako previše znano i dosadno…
Čak i kada knjigu biram, biram onu koja će me izuti iz cipela.
Isto je i sa ljudima. Biram one koji će me
izuti iz moje kože i obući u neke njihove svjetove.
Meni nepoznate svjetove, bolje svjetove.

Poezija mostarske pjesnikinje Emane Tabaković svojim me šarmom, jednostavnošću i iskrenošću itekako obukla (možda bolje da kažem „uvukla“) u svoje svjetove. Riječ je o zbirci prvijencu, objavljenoj prošle godine u izdanju Narodne biblioteke Mostar.

„Dođi u moje tišine“ čini 35 pjesama koje nas pozivaju na susret sa sobom. Zbirku otvara pjesma imperativnog rumijevskog naziva „Dođi“ te smo na samom početku pozvani na sagledavanje vlastite nutrine, na grebanje ispod bora, na potragu za usnulim djetetom. Progovara Tabaković slobodnim stihom o ljubavi, kako onoj prvoj tako i onoj bolnoj, o spoznaji, o snovima, izgubljenim, ali i onima  uvijek sanjanim, o pronalasku sebe, o Mostaru… o životu, „čudno lijepom, čudno ružnom, ali nikada običnom“. Introspektivnom lirikom autorica se direktno obraća i tebi koji čitaš. Poziva te da, zajedno sa njom, putuješ stihovima, da dođeš onda kad „te taj tvoj svijet umori“. Da dođeš i da budeš, napominjući da je početak svega srce i da uvijek ima smisla pokušavati. Da, čak i kad misliš da je prazno i ništavno, možeš sanjati, obojiti dušu, vrištati. „Možemo letjeti bez krila“  jer ljubav je putokaz…

Pitanja vlastitog identiteta prisutna su u cijeloj zbirci, ali lirski subjekt ne luta mnogo. Ona zna gdje je njeno čvorište. „Ja sam ono što osjećam“, navodi zrelo i sigurno. Ne boji se osjećanja, živi ih, proživljava, čak i ako nisu lijepa, hvata se zrakama za svjetlo. Ona je ono što osjeća (i ja sam!), a tebe poziva da budeš tekst u njenoj pjesmi. Dođi i budi. I zauvijek sačuvaj dijete u sebi. Osjeti dah života kao dijete. To je ono čime nas ova zbirka konstantno opominje.

Pronašla sam ljepotu života

i shvatila da je nisam ni izgubila.

Ona je izgleda izgubila mene.

Kada sam odrasla.

Pisati danas o temama o kojima piše Tabaković, savremenicima je stvar „prošlog“ jer moderna je pjesma buntovna, vulgarna, borbena. Kao…

Upravo zbog toga, smatram da su pjesme poput ovih, izuzetno važne. Svjedok su da još uvijek osjećamo, da znamo šta je empatija, da možemo voljeti bez interesa, da možemo otvoriti srca. Gori pjesnikinja od neizgovorenih riječi. Gori njen lirski subjekt, toliko da se identificira sa onom koja se povjerava vjetru ispisujući san o sreći. U njenom svijetu nije uvijek lijepo. Ponekad je obojen prazninama koje se nabadaju viljuškom po tanjiru, ponekad su zalud snovi kad nas uče da se ne nadamo, ponekad je unutrašnjost pusta… ali ona i dalje, uprkos svemu, pjeva. Makovski ispisuje Zapise o ljubavi i pjesmi i očima, poput Malog princa, vidi ljepotu u onome što zavoli. I vrati se.

„Kad ozdraviš, Svijete, potrčat ću ti, kao dijete u zagrljaj“, highlight je cijele zbirke. Bolesnom svijetu današnjice dovoljno je malo… Tek da pogledamo očima djeteta i shvatimo da svima su nam srca iste boje i da, jedino ako damo, nesebično i iskreno, možemo i dobiti.  

#knjigaposvuduša Stolac, mart 2022. godine

Mnogo se meni pjesama svidjelo u zbirci, a posebno izdvajam sljedeće: Sjeme ljubavi, Jezik naslućivanja, Dijete u meni, U futuru, Kotrljanje, Da sam svijeća, Emina, U sebi, More neobučenih snova. Neke od njih poklonit ću vam u sekciji „Poezija”.

Završit ću stihom iz Zapisa o pjesmi koji dovoljno govori sam za sebe:

Milost je najveći jezik ljubavi.

Na kraju, ono što namjerno nisam htjela navesti u gore napisanim redovima je podatak da je Emana Tabaković rođena 2006. godine i da je u vrijeme objavljivanja zbirke imala tek 15 godina. Ostavila sam to za posljednje redove kako biste prvo iščitali u njenim stihovima zrelost. Mnogo sam sretna što sam imala priliku da upoznam to dijete i još sretnija što je ona imala priliku da tako mlada objavi svoju prvu zbirku. Voljela bih da sam ja, u njenim godinama, imala njena krila.

Draga Emana, djevojčice, pjesnikinjo, hvala ti. Ne samo na zbirci, već i na širini, ljepoti i neiskvarenosti kojom zračiš. Piši. Samo piši.

Zbirku „Dođi  u moje tišine“ možete posuditi u mostarskoj biblioteci.

Do sljedećeg čitanja,

#odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

O ubijanju iz časti romanom Elif Šafak

📍 knjigaposvuduša Old Mill Stolac

“Bilo je uobičajeno širom Evrope da muškarci ubijaju svoje supruge zbog sumnje na nevjerstvo i da ubijaju kćerke jer su pobjegle i udale se. Također je bilo uobičajeno da braća ubijaju svoje sestre zato što su odbile da se udaju za muškarca koji je porodica odabrala za njih.“ (The Civilization of the Renaissance in Italy, Jacob Burckhardt)

Rijetko o knjigama pišem neposredno nakon čitanja i to obično ne budu prikazi, već subjektivne preporuke. Stoga, ovo posmatrajte na takav način. To se desi uglavnom sa djelima koja me natjeraju da plačem ili zbog kojih se ljutim ili s kojima se svađam… Dakle, s onima koja izazovu emociju. „Čast“ je jedno takvo. I ne, neću je ocijeniti sa pet zvjezdica jer sam svjesna da za toliko nije, ali je hoću preporučiti, i ženama, ali i muškarcima.

Dijelila sam na Instagramu prije nekoliko dana story u kojem su bila tri oprečna stava o ovom romanu. Jasan mi je svaki od njih. Mogu da shvatim zašto je nekome odličan i dobar, mogu da shvatim zašto je nekome poput sapunice. Štaviše, momenat zbog kojeg ja ne smatram da je ovo roman za pet jeste upravo taj „turska sapunica“ momenat koji svakako uzima od književnog kvaliteta i bez kojeg je definitivno i moglo, ali koji me ipak na trenutak i obradovao. Generalno, meni stil Elif Šafak leži, stoga ovu knjigu mogu preporučiti onima koji vole njeno pisanje, ali i onima koji se možda nisu upoznali s istim kao djelo od kojeg će krenuti kako bi im motivski približilo ono čime se Šafak, ne samo u svom djelu, već i životu, bavi. Deklarirana aktivistica i feministica, borac za ljudska prava, svako svoje ja, smješta u romane koje piše jer piše o ženama i patrijarhatu, ali ako bismo to kazali tek tako, zvučalo bi otrcano i senzacionalistički, a Šafak nema tu namjeru, već se bavi stvarnim problemima sa kojima se žene tamo odakle su joj korijeni uistinu susreću. Nigdje i nijednoj ženi, bez obzira na počinjeno, konopac za vješanje ne smije biti porodični poklon, a nažalost postoje dijelovi ovog svijeta gdje i danas jeste. „Čast“ mi je bio blizak jer sam u njemu prepoznala neke žene koje znam. Neke koje šute. Neke koje ne smiju. Neke koje trpe. Neke koje su pokušale da se bore. Neke koje su pobjegle.

Feminizam je u 21. stoljeću dobio konture koje možda ponekad nemaju dodire sa onim što taj pokret jeste, ali to nikako ne znači da trebamo i smijemo šutjeti. Izbor.  I da se bude majka i da se ne bude i da se bude učiteljica i domaćica i da se voli ko želi i da se bude sam. Izbor. I otpor. Kojeg u ovom romanu ima u pokušajima, ali koji je ugušen, ugušen, ugušen… Bolno utihnut. Tavorenje na tuđoj zemlji. U tuđoj sebi.

Ubijanje iz časti je fenomen prisutan od početaka civilizacije pa do danas. Prenosim djelić članka koji sam pronašla na Aljazeeri:

„Godine 2002, bivša UN-ova specijalna izvjestiteljica za borbu protiv nasilja nad ženama Radhika Coomaraswamy opisala je termin čast kao magičnu riječ koja se može iskoristiti da prekrije najgnusnije zločine.

Mnogo kasnije je UN-ov Ured za borbu protiv droga i kriminala proveo globalnu studiju o ubistvima koja je bila povezana s rodom, za žene i djevojke za 2017. godinu.

Ovaj izvještaj je ukazao na činjenicu da je ukupno 87.000 žena namjerno ubijeno te godine, uključujući 50.000 žena koje su ubili partneri ili članovi porodice, što znači da 137 žena širom svijeta ubije član porodice svaki dan.

Cifre iz UN-ovog Fonda za populaciju iz 2000. pokazuju da se više od 5000 žena ubije godišnje zbog razloga povezanih sa čašću porodice, iako stručnjaci procjenjuju da je ta brojka mnogo veća bila čak i tada.

Ja sam u svom istraživanju otkrila da mnoga ubistva iz časti uopšte ne budu prijavljena ili budu zabilježena kao samoubistva ili nesreće.“

Roman „Čast“ prvi put je objavljen 2012. godine. „Istanbulska konvencija“ (Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici) potpisana je 2011, a ratificirana 2014. godine. Njome se sve zemlje potpisnice obavezuju da se suprostave svim manifestacijama nasilja nad ženama. Turska se 2020. godina povukla iz Konvencije. Iste godine u Turskoj je službeno zabilježeno 300 femicida.

👋 #odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

ŠTA TO SKRIVA CRNA ZEMLJA, MATI ZEMLJA, PLODNA CRNA ZEMLJA

ili

KAKO NACRTATI UĆOMAS?

#knjigaposvuduša 📍Igman, januar 2022.

„Črna mati zemla“ hrvatskog autora Kristijana Novaka, prvi put objavljena 2013. godine, po izboru Večernjakovog lista, roman je svrstan među deset najboljih hrvatskih romana u posljednjih 50 godina.

S radnjom smještenom u Međimurje, s posvetom „za moga oca“, priča nas odvodi u „zemlju mirnih ljudi“ što ih je izrodila „tožna mati Mura“. Sveznajući pripovjedač u Proslovu intrigira epidemiologijom suicida upoznajući nas sa dječakom inicijala M.D. koji u narednim poglavljima, kao odrastao skoro tridesetogodišnjak, preuzima ulogu neposrednog pripovjedača i koji, tragajući za istinom, pričom o sebi samome, reinterpretira događaje iz djetinjstva.

Nastojeći da ne ispričam ništa više o radnji, reći ću da je priča interesantna i da smo do samoga kraja u neizvjesnosti od onoga što će uslijediti na narednoj stranici. Strukturalno roman sadrži sve elemente postmodernog rukopisa pa će onima koji to vole biti interesantan. Citatnost, intertekstualnost, novinski izvještaji, fragmentarnost, propitivanje stvarnosti i fikcije, legende, žargonizmi i ono po čemu Novak postaje prepoznat – dijalektizmi, sve je tu, pred čitaocem koji zajedno sa protagonistom nastoji otključati tajnu onoga što se dogodilo prije doseljenja u Zagreb. Ljubavna priča kojom su zaokruženi početak i kraj obris je zahvaljujući kojem i odlazimo u koncentričnost neobičnih događaja u Međimurju, tom „faličku zemle“ koji njegovi stanovnici nisu napuštali nikad, osim u slučaju gladi i krajnje oskudice.

Da je najteže napisati priču o sebi i da se ne može baš uvijek napisati, nacrtati ili izreći sve što je čovjeku u glavi, potvrdit će nam i Matija Dolenčec tragajući za istinom i spoznajom. Kopajući. Zemlu. Crnu.

Na tom putu otkrivat će razne istine, sagledavat će priču iz nekoliko uglova, a mi ćemo se cijelo vrijeme pitati da li on mašta ili se to o čemu piše uistinu događa(lo).

„Črna mati zemla“ je kompleksan roman u kojem se faktografija protagoniste prelama sa faktografijom sela, a potom i cijele države, štaviše cijele jedne epohe. Događaji koji su malog progatonistu „stukli v črnu mater zemlu“ zapravo su na alegorijskom planu stukli cijelu jednu državu i rasporili je na zemlje koje ne poznaju značenje riječi „socijalizam“ i „drugarstvo“. Nad nekada sređenim i mirnim hrontopom nadvija se iskonsko zlo otjelotvoreno u likovima Hešte i Pujte, čudovišta iz dječije glave koja mirišu na trulo drvo i vlažno lišće. Mirisi, preciznije rečeno – smradovi, doprinose cjelokupnom doživljaju pa i čitaocu, kao i Matiji, u nos i pluća ulazi poseban miris truleži, ustajale vode… i hladnoće. „Hladnoća ima miris, neobično je to, miris po paljevini.“

Bolna su potrgana sjećanja Matije Dolenčeca. U njima su i Bog i država, i komunisti i vjernici, i očev sprovod koji liči na veliki igrokaz, i baka i Josipa Lisac, i Franc i samoća. Ućomas. Svega osim djetinjstva. „Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.“

Sve te strašne priče završavaju u Muri ili pod zemljom, zakopane, a on grabi, grabi, grabi i kopa, pokušavajući od sebe odagnati krivicu i tražeći sebi slične. Kaže da uspijeva nikoga ne mrziti sve do proljeća 1991. godine… kada jedini spas i jedini izlaz biva kutija za bijes. A kad se ona jednom otvori, kad se u nju jednom zaviri, kad se ono što je u njoj zatvoreno oslobodi, tek onda spasa nema… ostaje samo zemlja.

Bijes bi, tako sam si to posložio u glavi, tijekom noći iz kutije ušao u crnu zemlju. Tamo je bilo pravo mjesto za bijes, u kutiji i u zemlji, a ne u ljudima.“

Posljednje poglavlje je ono u kojem se kazuje kako ljudi postaju neljudi, kako partijski ljudi postaju „ljudi iz demokracije“, kako počinje vladavina konzumerizma, kako se umire još jače, kako se „vraća mržnja“.   

Odvija se konačno pred nama rekonstrukcija događaja iz Proslova i potresno je. Meni najpotresnija priča o Mladenu i njegovoj ženi od koje sam osjećala mučninu i zbog koje sam htjela da vrištim.

Zašto čovjek ubija?

Odakle u njemu toliki gnjev?

Šta mi je kriv onaj drugačiji?

Šta se događa iza zidova kuća i koliko toga se šuti?

Sve su to pitanja na koja odgovore nećete dobiti čitanjem ovog romana, nego koja ćete čitanjem postaviti sami sebi. Nesretne sudbine ljudi u selu u kojem se sramota kopa duboko u crnu zemlju sigurno će se urezati u svakoga ko po njima zagrebe. Neke će, kao ovu čitateljicu npr., natjerati da ih čita još jednom, nekom drugom prilikom, u nekom drugačijem stanju, da pojmi, da pokuša da shvati… da li se uopšte shvatiti može… da otkopa… da li se uopšte otkopati može… zemljino…

Može se zapisati. Učinio je to Novak. Učinio je to i njegov Dolenčec.

do sljedećeg čitanja, #odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

U zemlji kamenja, leda i siromašnih ljudi

“PISMA IZ NORVEŠKE”, Isidora Sekulić

Isidora Sekulić (fotografija preuzeta sa: hamdocamo.wordpress.com)

Putopis je prozno književno djelo, odnosno zasebna granična književna vrsta u kojoj autor subjektivno i slikovito opisuje neku zemlju, predio, krajolik, ljude i atmosferu. Putopisac iskazuje svoje dojmove i osobne doživljaje s nekog putovanja , koje je povod za umjetničko oblikovanje zapažanja. Predmetom njegova interesovanja jesu prirodne ljepote, kulturnohistorijske znamenitosti, ljudi, njihovi običaji i sve što zaokuplja putopiščevu pažnju. Putopisac nastoji vjerno opisati proputovane predjele ili zemlje, ali i iznijeti svoje dojmove, komentare i misli.

(definicija preuzeta iz Čitanke za sedmi razred; Alić, Verlašević)

Navedenu definiciju preuzimam u originalu jer se „Pisma iz Norveške“ Isidore Sekulić po svakom segmentu uklapaju u istu. Prvi put objavljena 1914. godine, u prvoj deceniji 20. stoljeća, odražavaju moderni simbolistički duh koji je u to vrijeme prostrujao srpskom književnošću i označio potpuni preokret u odnosu na dotad postojeću književnost. Smatraju ih najljepšim putopisom srpske književnosti, a s obzirom na godinu nastanka (netom prije Prvog svjetskog rata) ipak ne nailaze na pozitivan odjek javnosti. Njihovo drugo izdanje izlazi tek 37 godina poslije.

#odmalogprinca #knjigaposvuduša 📍hotel Monti

 Ono što je mene (kao nekoga ko nije pretjerano bio upućen u stvaralaštvo Sekulićeve) fasciniralo jeste eruditivnost njene ličnosti. Rođena 1887. godine, u patrijarhalnoj sredini, uspjela je da se, obrazovanjem i kulturom, izdigne iznad nje. Intenzivno je čitala i učila i mnogo putovala, što je za ženu tog doba uistinu bilo impresivno. Završila je Višu žensku školu u Novom Sadu i Srpsku učiteljsku školu u Somboru, a potom i Višu pedagošku školu u Budimpešti, nakon čega je položila i doktorat u Njemačkoj. Za redovnu članicu Srpske akademije nauka izabrana je 1950. godine. Zbog svog angažmana i britkosti često osporavana, kritikovana i stavljana na različite stubove srama.

U književnosti se javila proznom knjigom „Saputnici“, čime je još jednom odskočila jer su dotada žene u srpskoj književnosti uglavnom pisale poeziju, a i to nije bilo često.

Putopis „Pisma iz Norveške“ sadrži sve karakteristike Sekulićkine proze: bogatstvo jezika, ljepotu i dekorativnost stila. Izrazito je introspektivno orijentiran i ponekad stičemo dojam da čitamo dnevnik koji nastoji da ne bude tek nečiji intimistički zapis, već istinsko književno djelo.

Povremeno su mi opisi znali biti blago naporni i htjela sam ih (iako ipak nisam) ubrzati, ali ono što sa sigurnošću mogu reći jeste da sam prolazeći tim redovima stekla dojam o mentalitetu norveškog čovjeka tog doba.

Tekst je gust i današnji (ubrzani) čitalac može steći dojam da ova preduga pisma nisu tek putopis, već da imaju potencijala za razradu u složeniji žanr.

 U Bergenu sam (jednom od opisanih gradova) bila prije 20 godina. Ne poklapa se moj tadašnji dojam u potpunosti sa dojmom Isidore Sekulić koja o njemu piše 1914. godine, ali donekle da, mogla sam shvatiti taj ribarski gradić. U Oslu još nisam bila, namjeravam. I sigurna sam da ću ga, kad mu dođem, dijelom posmatrati očima pročitanog putopisa koji se otvara upravo u Kristijaniji početkom avgusta, a zatvara polovinom novembra citatom Alberta Samaina: Kad hoću da vidim bašte, zažmurim. U tom citatu možemo čitati i ljepotu koju je Sekulićeva vidjela na opisanom proputovanju.

Dojam koji me pratio tokom čitanja konstantno je preplitanje izvjesne suzdržanosti hladnog norveškog čovjeka i topline malih seoskih izbi. Norveška tišina, daljina i zima su također nešto što će me asocirati na ovo djelo, kao i ono što nas i danas asocira na Skandinavce – naobrazba. „U svim norveškim kućama mnogo se čita i vrlo mnogo svira.“

„ – Kako naučite svi čitati kad živite u krajevima gde zimi, valjda, ni ptica ne proleti?

E, tu se ne šalimo. Imamo vrlo mnogo narodnih škola, mnogo više nego crkava; a zatim, u leto idu putujuće škole, i ako ima krajeva gde ptice ne proleću, nema krajeva gde škole ne doleću. A, osim svega toga, kod nas je uobičajeno, i skoro mora biti pravilo, da matere uče decu čitati.“

Pamtim Bergen i po „bijelim noćima“, a i Sekulićevu su dojmile. Opisi pejzaža su skoro pa školski deskriptivni. Čak i ko nikada nije vidio fjurove, fjelove, irvase i predjele na kojima žive, dobit će poriv da ih istraži i vidi da li se slika poklapa sa onom stvorenom prilikom čitanja. Panteizam i panerotizam su sveprisutni. Autorica se u potpunosti saživljava sa opisanim predjelima poredeći ih sa svojim rodnim krajem ili pak dovodeći samu sebe u vezu s njima:

„Pitaćeš me: da li mi je teško u zemlji kamenja, leda i siromašnih ljudi? Pitaćeš me: zašto sam opet na severu kad ima krajeva gde se gazi cveće, gdje sunce i stenu može da užari, i čoveku pravo u srce sija!

Zašto!

Zato što volim muku i anatemu!“

Ona razgovara sa prirodom, baš kao i čovjek zemlje koju otkriva.

#knjigaposvuduša 📍Igman

Ono što se pojmi prilikom čitanja i što tjera na razmišljanje uistinu jeste ta tegobnost života ljudi u opisanim predjelima. Dovodila sam ih u vezu sa današnjim Norvežanima i onome što o njima znam i priznajem pokušavala otkriti nit između današnjeg smirenog i opuštenog Norvežanina i onog poniklog na velikim borbama i velikim bolima, osveti, kako je Sekulićeva naziva, između kamena i vode. Prisutna je u njenom putopisu i nordijska mitologija, praoci, kao i vikinzi i krv.

Ovo je poetski putopis. Rečenice su kićene, kako već napisah, lijepe. A poezija je i sama dio autoričinog bića pa su refleksije o istoj česte.

„Oni koji poeziju nose u sebi i stvaraju je, moraju prolaziti kroz astralnosti.“, kaže. Ja potvrdno klimam glavom.

Ili

„Pesnik Šeli kaže: Poet, umetnik, to je nepriznat zakonodavac sveta.“

A opet

„Do đavola razum! Poezija je san, i samo se u snu može sve. Poete nisu samo > zakonodavci sveta < (Šeli), nego su i graditelji sveta. Ko ume lepo pričati, taj može svet sagraditi.“

Intertekstualnost, ali kroz filozofska promišljanja, je dijelom također pa razmišljamo o Šekspiru i Geteu, ali posebno o Bjernsenu i Ibsenu (čitajući putopis zaista sam dobila želju da se ozbiljnije pozabavim Ibsenovim likom i djelom; ima dijelova gdje mu Sekulićeva ispisuje cijele eseje). Kaže da su tamo pisci gorki, da se smiju da ne bi plakali, povučeni u sebe i svoje lične osjetljivosti.   

Jezik je arhaičan, skladan dobu u kome je djelo i nastalo. Isidora Sekulić se i inače bavila jezičnom problematikom, a i govorila je nekoliko stranih jezika.

Napravit ću ovdje malu digresiju i spomenuti njen esej „Bosanski jezik, govor i stil“ iz 1941. godine. Tekst je objavljen u 74. knjizi edicije Matice srpske iz 1971. Citiram djelić, zarad razumijevanja da je jezik Bosne – bosanski i da bošnjački jezik ne postoji niti je kao takav ikada postojao. Strogo zazirem od ulaženja u političke teme, ali kao profesor i proučavalac svog jezika, a usljed čestog viđanja pogrešne nominacije, osjećam potrebu da napišem. Citiram doslovno:

Austrija je u zvaničnom i privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz “bosanski jezik”. (…) Možda je baš i neko iz Austrije osetio da je to jezik, govor, stilizovana fraza osobita; silno afektivan govor, a ujedno tako bridak da se pre misao oštri o njega nego on o misao. Jasna reč na jasnom problemu, gotova revolucija – i to je možda Austrija u bosanskom jeziku naslutila, pa i doslutila.

(…)

U Bosni ima još stare vuklanske magme, još Bosna svoje tri četiri prošlosti nije pretvorila u reminiscencije koje se mogu strti kao pogrešni stari računi. Još su po njoj pokidane žilice bogumilstva, još su u njoj poslednjim kraljevima i Turcima, još muke sa Austrijom. Otuda i u jeziku i stilu bosanskom rečenici vekova! Iskustva i znanje, što leže u tom jeziku, poražavaju.“

Cijeli esej može se pronaći na internetu, a jedno je od svjedočanstava da bosanski jezik nije nikakva kovanica novog doba, već jezik zemlje sa prošlošću i historijatom.

Ovime ću završiti i svoje pisanije. Sekulić svoje, kao iskusni turista, završava rečenicom:

„Još jedan severni dan i noć, pa ćemo na brod, na jug, i kući.“

Kući. Svako svojoj kući. Tamo gdje je najtoplije kad se oči širinom stranih predjela nahrane.

U zaključku:

Čitala sam i putopise koji su mi bili interesantniji (preporučujem one profesora Ibrahima Kajana u kojima sam istinski uživala i putovala zajedno s njim), ali sam čitajući Sekulićkin kreirala sliku… kompletnu, o tišini, izdržljivosti, muci, snazi i… ženi.

do sljedećeg čitanja 👋