Kategorija: Preporuke, osvrti, recenzije…

Preporuke, osvrti, recenzije...

KRAJNJE JE VRIJEME DA SJENKE PROGOVORE

Bea Balta-Manjgo

ili

HOROR BAJKA NA FRANCUSKI NAČIN

Nijedne žene sin, Frank Buis, IK VAGANAR

Ako postoji žanrovska odrednica horor bajka onda je roman nagrađivanog francuskog autora Franka Buisa upravo to. Polifon, ispričan iz ugla nekoliko likova servira nam priču o iskonskom zlu, onom neobjašnjivom u ljudima, spremnom na sve, čak i nezamislivo. Priča koja likove nagriza godinama, povremeno ispričana u 1., a povremeno u 3. licu, od onih je koje se ne mogu iskazati ili koje se mogu reći tek stvarnom prijatelju, ukoliko takvi postoje. Priča koja jedino može biti ispričana hartiji, čiju težinu jedino ona može podnijeti. Takva je da čak i Gabrijel, sveštenik, ne može istrpjeti njen teret. Retrospektivno i, kako već rekoh, iz različitih uglova donesena pred čitaoca, smještena u manastir, kovačnicu i ludnicu, unosi nas u svoje narativne tokove, budeći želju za potpunim rasplitanjem onoga što je već i na samom početku donekle osvješteno. Roz, glavna junakinja, svojim sveskama i Gabrijelovom duhovnošću, progovara posljednji put…

#knjigaposvuduša 📍 COLMAR, France

Interesantna je Buisova zamisao, interesantno je i uplitanje arhetipskih motiva u jednu priču niklu na francuskom realističkom pripovijedanju, interesantan je i postmodernistički manir višeglasja pa i kratkih, lirskih, rečenica u Edmonovim poglavljima, kao i odbljesci prepoznatljivog francuskog naturalizma… Sve je to donekle uspjelo… do trenutka kada postaje previše.

Priča o nevjerovatnoj ljudskoj, mučnoj, djevojačkoj sudbini koja naliči na horor u nekom trenutku postaje priča o snazi ljubavi. I ne bi to bilo nužno loše da taj segment uistinu, pogotovo na kraju, ne postaje prebajkovit. Od realističkog, pa čak i naturalističkog, pripovijedanja do predvidljivog raspleta, pa i otvorenog kraja koji bi trebao ostati nedorečen, ali kao da nije… Sve u svemu, okvir priče je (meni) mnogo uspjeliji od njenog razrješenja.

To će, dakle, reći da su moja osjećanja glede Buisovog romana podijeljena. Dijelim ih na valjane i one malo manje takve.

Od valjanih elemenata izdvojila bih, prije svega, priču o pisanju. Ako roman posmatramo kao tematski slojevit, onda bi u nekom osnovnom sloju svakako bila tema važnosti pisanja, riječi, slova… Oslobađanje putem književnosti. Čak i onda kada nemamo namjeru da stvaramo književnost. Oslobađanje kroz pisanje. Priča je ono što ostaje.

Također, uspješnim smatram dočaravanje snage majčinstva. Lik Rozine majke, pa i Roz sama… Dokle ide majčinska ljubav? Da li možeš voljeti čak i dijete nastalo od krvnika? Uloga majke istaknuta je cijelim fabularnim tokom. ONA poglavlja, ispričana iz ugla Rozine majke, ponekad su čak i blago suvišna, ali tu su da bi pokazala kako je „majka tu da bi se brinula“ i „kako se ne može protiv toga“. 

Interesantan je i (feministički) aspekt snage žene iz muškog pogleda na svijet. „…jer je u dubini duše znao da su jedino muškarci zemaljske životinje, a da su žene i deca ptice.“

„…mi muškarci smo kao ona gruba tkanina koja pod njihovim prstima postaje venčanica.“

Ono što smatram manje uspješnim je upravo detalj po kojem roman i nosi naziv, odnosno blaga rasplinutost i predvidljivost kraja. Otjelotvorenje zla u Starici, Mefistofela u Šarlu i Pepeljugasti momenat u liku glavne junakinje generalno su elementi koju su, prema mom mišljenju, mogli biti i drugačije struktuirani.

Sve u svemu, iako sam možda (baš poput Onezima u jednom dijelu djela) doživjela i efekat iznevjerenog očekivanja, tj. od Buisovog romana sam očekivala zericu više, mislim da ću mu dati drugu šansu ukoliko se ponovo sretnemo.

Naposljetku, Nijedne žene sin učinio je da još jednom razmišljam o crnom u čovjeku i o granicama tog crnila… Pitanja bez odgovora, ali ona kojima ćemo se, baš kao i onima o ljubavi i smrti, vraćati dok nas ima…

„Nakon svih ovih godina, jednostavno sam uspeo da priznam da je uzaludno boriti se protiv zla, da ako pokušamo da se uhvatimo u koštac s njim golim rukama, to je isto kao da smo sebe poistovetili sa Bogom.“

Na kraju, pitam, evo i ja vas… Da li je uzaludno boriti se protiv zla?

P.S. Naslovnica srpskog izdanja romana je fenomenalna. Zapravo sam roman i zapazila zahvaljujući njoj.

P.P.S. Slike su iz Kolmara, maj 2023. Naravno da sam Francuza dokoturala do Francuske… jer #knjigaposvuduša 🙂

do sljedećeg hodopisa, ostajte mi zdravo!

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

…DA IZMAŠTAŠ ZA SEBE ŽIVOT…

Bea Balta-Manjgo

Andrij Ljubka je ukrajinski pisac, meni do zbirke „Soba za tugu“ potpuno nepoznato ime. Ipak, zahvalna sam IK Buybook na prilici da ga čitam jer je ovo jedna od najdivnijih zbirki priča koje sam pročitala. Ne znam da li vam se ikad desilo da pročitate zbirku i da sve priče ostave upečatljiv dojam… Meni do ove zbirke nije. Naime, svaka, ali doslovno svaka priča me na izvjestan način dotakla, raznježila, rastužila.

Ljubkine pripovijetke su, kaže, priče čiji glavni junak je samoća. Zapravo, junaci su mu zanesenjaci, u potrazi za vlastitim odrazom u drugom, sa oklopima oko srca. U njihovim pogledima je tuga, a životi su im satkani od sjećanja. Mahom se trude da ta sjećanja budu lijepa, maštom ih čine još ljepšima. Čehovljevske su te priče. Autofikcijske su, junak je i Andrij i pisac zbirke „Soba za tugu“. Neke su ispričane u ih, neke u er formi, ali svaka se manifestuje zaokruženom kompozicijom, zanimljivom radnjom, interesantnim zapletima i odličnim krajevima. Onakvim kakve ja u pričama volim, sa efektom nekazanog, takvim da nas rastuže samo od pomisli šta (ne)će biti dalje. Priče u suštini nisu tematski povezane, ali jesu mnogo više no što se to na prvu čini.

Iako su bazirane uglavnom na unutrašnjim, individualnim svjetovima junaka, one također suptilno propituju i mnoga društvena pitanja. Ljubka donosi i socijalnu i religijsku kritiku i priča o mentalitetu provincije, lijepo dozirajući i ništa ne kazujući surovo. Iznad svega, donosi nam cikličnu priču o protoku vremena i njegovom uludom trošenju. Možda je to i jedna od glavnih poruka koje sam kao receptor zbirke usvojila – voljeti, živjeti i trajati, s onima kojima smo važni.

#knjigaposvuduša u 📍Bazelu

Da su književnost i život neraskidivo povezani također nam se daje na znanje. Posebno  je to vidno u pričama čiji junak je profesor književnosti, pisac ili pjesnik. Onaj koji se poistovjećuje i povezuje sa Ovidijem, što zbog ljubavi i tuge što zbog pisanja i metamorfoza.

„Jednostavno, u Ovidiju je rasla praznina i tuga, crna rupa usamljenosti, i upravo ljubav – pa makar i nestvarna, izmišljena, fantomska – spriječila ga je da poludi ili da digne ruku na sebe. U najtežim trenucima, kad se više nije moglo izdržati, Ovidije bi sjeo i pisao, nalazeći u pisanju spas.“ (BJEKSTVO)

Mnogo je u ovim pričama lijepih, esejističkih misli o poeziji, iz kojih, sigurna sam, progovara autor – pjesnik. I nisu lijepe samo njegove misli o poeziji, nego i kompletne poetske rečenice.

„Koščata je bila moj lijek i moj podstrek.“ (KOŠČATA)

Tek jedna misao, jedna rečenica, a cijela jedna pjesma.

Predivno je melanholična „Soba za tugu“. Posebno su mi lijepi svjetovi priča „Žena i šibice“ (u kojoj sam pročitala najljepši opis žene u hidžabu ikad), potom „Jedna noć vozom i nekoliko sati autobusom“ (koja me podsjetila na Čehovljevog Vanjku) i „Kraljica rama“ (koja me šokirala saznanjem da je pisana po istinitom događaju).

Sve u svemu, od mene (a znate da ih ne razbacujem baš često) ovaj put čista petica. Ljubitelji priča, slobodno posegnite. Družit ćemo se Ljubka i ja još!

Link koji vodi do knjige: https://buybook.ba/proizvod/soba-za-tugu-5263

do sljedećeg čitanja,

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

„SVI SMO DOVOLJNO JAKI DA PODNESEMO BOL DRUGIH.“ (La Rošfuko, Maksime)

Bea Balta-Manjgo

KAMIJ LORANS je francuska književnica rođena 1957. godine. Iako svjetski priznata, višestruko nagrađivana i iako članicom žirija najprestižnije nagrade za roman u Francuskoj, Gonkurove, njena književnost našoj čitalačkoj publici donedavno je uglavnom bila nepoznanica. Zahvaljujući IK Vaganar, maloj, ali vrijednoj ekipi koja pred nas donosi kvalitetnu francusku i frankofonu književnost, imamo priliku upoznati njeno djelo.

„Filip“ je roman (neki će, zbog njegove kratkoće, reći novela ili pripovijest) koji predstavlja spisateljsku prekretnicu Loransove. Sve do nastanka tog djela, bavila se pisanjem fikcije, međutim tragični događaj gubitka tek rođenog djetata, nije samo prekretni trenutak njenog života, nego i njene književnosti. Bol se pretače u riječ.

Djelo je sastavljeno iz četiri ciklusa naslovljena infinitivnim glagolima: PATITI, SHVATITI, ŽIVETI, PISATI. Na svega 53 stranice zaokružena je putanja boli, od prolaska kroz nju, prihvatanja do izlječenja. Ako se od takve boli uopšte izliječiti može…

Ipak, nije slučajan Bretonov citat sa početka u kojem se navodi da treba stići do dna ljudskog bola i otkriti njegove čudne sposobnosti da bi se moglo dočekati ono za šta vredi živeti.

Put do onoga za šta vrijedi bio je uistinu bolan. Naprosto preteško je i zamisliti šta znači iznijeti urednu trudnoću svih devet mjeseci, roditi živo dijete i dva sata nakon poroda dočekati da ti bešćutno jave kako je mrtvo. Kako je imalo svega dva sata da zaokruži svoj ljudski život.

To preteško iskustvo Lorans ispisuje fragmentarno, bez uljepšavanja. Autorica, protagonistica, majka, majka umrlog prvog djeteta, ispisuje osmrtnicu, lirski i nadasve iskreno i bez kalkulacije. Ostavši bez djeteta, ostaje bez sebe, bez tijela, izvjesno vrijeme i bez riječi. Filipova smrt, njena je smrt. Poslije njegovog ugašenog života posjeduje jedino razdiruću bol. I mlijeko koje i narednih mjesec dana nadolazi, kao opomena, podsjetnik i kazna. Hranjenje kao spomen na umiranje. Filip je pretrpio fetalnu patnju, biološko stanje gušenja koje dovodi do nedostatka kiseonika. Umirao je više od šest sati. Pritom, doktor nije uradio ništa. Filipa je ubila nestručnost. Bahatost. Bolesna ambicija i bešćutnost. „Dete je umrlo“, sve je što majka dobija od onoga od koga je trebala dobiti njegu, pokušaj, trzaj, borbu. „Ljekar nema obavezu da uspe. Ali je dužan da učini sve što je u njegovoj mogućnosti“, navodi se u medicinskom pravu. Filipu su ukradene sve mogućnosti zato što doktor nije iscrpio svoje. I ne samo da ih nije iscrpio, već nije ni pokušao.

„Ovo je priča o ženi koja je, na najvažniji dan svoga života, pretvorena u cepanicu.“ O ženi koja je, traživši od doktora objašnjenje dobila pitanje: „Šta vi znate o tome?“ Mislim da nikad i nigdje nisam pročitala okrutniju rečenicu i silno želim da vjerujem da je fikcijska. Nažalost, nije. Stvarna je, stvarna poput smrti djeteta koje je možda, da je napravljeno bilo šta, moglo živjeti. 

Lorans je preživjela. Preživjela je i sažaljive poglede i poluutješne riječi i kvazi brigu. Preživjela je zahvaljujući slovu. U drveni ram svog života utkala je gvožđe od rečenica. U suprotnom bi se srušilo sve. Preživjela je pišući. Pisala da bi živjela. Pišući ga oživljavala. U slovo mu grob pretvorila. Jer ono što nijedna stvarnost ne može da uradi, mogu riječi.

Na kraju ostavljam citat koji je ispisala, a koji kao da svakim slovom ispisujem i ja:

Nikad nisam shvatila zašto se na početku univerzitetskih studija budući lekari biraju polažući prijemni ispit iz matematike. Trebalo bi im tražiti da objasne neki Prustov tekst: jezik ljudi i sveta bit će im korisniji od jezika brojki, osim kada budu računali dobit, ali se pretpostavlja da to nije osnova nekog poziva. Medicina je, na kraju krajeva, humanistička nauka: prijemni test iz književnosti, psihologije ili čak, kao nekada, iz prevoda s grčkog omogućio bi da se u isti mah odbace štreberi i sirovine, što bi već bilo mnogo.“

Lorans je hrabra autorica i mi ćemo se sigurno sresti ponovo.

„Filip“ je važan roman i želim da ga čita što više nas. Vi iz BiH potražite ga u Ramajani. U Srbiji je dostupan u široj prodaji.

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

“NEMA ZABLUDE KOJOJ NE BIJASMO SUŽNJI”

Bea Balta-Manjgo

ili REKONSTRUKCIJA HISTORIJE U ROMANU ZLATKA TOPČIĆA

Zlatka Topčića sam prvi put spomenula ovdje onda kad sam se i ja upoznala sa njegovim pisanjem, 2019. godine. Čitala sam tada „Bogumilske legende“ i svidjelo mi se. Svidjela mi se njegova veza sa Sarajevom, opisi života ljudi u opkoljenom gradu, odsustvo patetike u iskazu, humor i ironija. Tad sam znala da ću ga sigurno čitati opet.

„Legende“ su prvi put objavljene 1997. godine, a roman o kojem danas pišem 2021. i naravno da je primjetna zrelija i inteligentnija ruka, ali je istina i to da je autor zadržao mnogo od prethodno pomenutog. Odlično pripovijedanje, odsustvo patetike, prisutvo ironije i „obične“ ljude u fokusu, svakako.
Čitajte Topčića, reći ću na početku. Ne zato da uživate u čitanju, već zato da dok čitate razvijate inteligenciju i trenirate mozak.

Jer… Topčić je postmodernista i njegov roman je sve ono što mislimo da nije i u romanu je slojeva toliko da ih je prosto nemoguće otkriti odjednom. Naslov naravno upućuje na historijski datum koji je uzdrmao svijet, poslije kojeg više ništa nije bilo isto, koji je označio novo doba i „od kojeg se mjeri novo vrijeme“. Svakako da taj datum jeste pokretač naracije, ali njime se tek okvirno bavimo.

„28. 6. 1914.“ je historijska fikcija, roman koji dekonstruiše historijske istine, koji okvirnu priču, tu o početku Prvog svjetskog rata, drži zapravo samo kao okvir u koji je uramljeno bezbroj drugih, malih i važni(ij)ih priča o stradalima, onima koji nikakve veze sa atentatom nemaju, a kojima je taj datum promijenio sve. U potpunosti posmodernistički, roman zahtijeva koncentraciju, ne želi da kroz njega trčimo, već traži da tumačimo intertekstualne, metatekstualne i intermedijalne reference, da se igramo sa autorom, reinterpretiramo… tekstove, historiju.

Struktuiran tematski u dva dijela, u prvom se bavi datumom i ljudima, a u drugom ratom, ratnom pošasti i zlom.

Rat je da se gine, ali… zašto ovako i na ovaj bestijalan način koji lišava dostojanstva i žrtvu i dželata, i sramoti ljudski rod.“

Važno je naglasiti da se autor uopšte ne bavi historijskim istinama, štaviše u potpunosti ih pretvara u književne, do te mjere da okidač nije kod nesretnog Srbina Gavrila, već genima hajdučkog muslimana Mehmedbašića. Naravno, šta bi bilo kad bi bilo i da li bi išta uopšte drugačije bilo? U tom smislu, ovo je i antiratni roman jer „uostalom, pobjede – šta su i šta su porazi, ako se i jedni i drugi ispisuju hiljadama i milionima mrtvih, osakaćenih, izgladnjelih i pruženih očeva i sinova, braće i sestara, i majki nečijih“. Također je i distopija, jer historijski skokovi su veliki, od daleke prošlosti do budućnosti kojoj još ne svjedočimo, i sadašnjosti koje smo dio, čak do Netflixa i HBO-a.

Iako bismo pomislili da su atentatori glavni likovi, oni to uopšte nisu te ja ta uloga podarena jadnom Marunu Markoti koji se slučajno, na putu do svoje sudbenice, nađe u kobnom danu u Sarajevu. Markota je tu i u ratu i poslije rata, tragičan, nesretan. Sudbina njegove majke Mare jedna je od onih najupečatljivijih u cijelom djelu.

Topčićev roman – revizija (kako i stoji ispod naslova) sarajevska je hronika koju kao da je nemoguće iščitati u cjelosti. Kao da i kad se zatvore korice ostaje nedorečen. Naposljetku, roman i završava sa „Nastavit će se…“ pa nam ništa drugo i ne preostaje do li da sami zatvorimo otvoreni kraj ili da sačekamo da to uradi Topčić… možda ipak ljudi, oni obični, koji se u ključnom danu, sasvim slučajno ili znatiželjom gonjeni, nađu u krivo (pravo?) vrijeme na krivom mjestu… u baš tom gradu, „malom ramu za velike slike“…

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

Velike, sjajne, zelene kruške koje niko ne dira…

Bea Balta-Manjgo

Polje kruški, Nana Ekvtimishvili

„Ta djeca su možda zaostala, ali dobro znaju šta se dešava, vidiš?“

„Lela se pitala da li je ovo groblje samo za normalne ljude ili je i za idiote.“

„Stalno im govorimo da ne izlaze sami, stalno im ponavljamo, kaže Tiniko, ali jednostavno nemamo dovoljno osoblja, obratili smo se Ministarstvu… Kako da Dali sama pazi na njih?… Treba nam ljudi! Svi znaju u kakvoj smo situaciji, ali nikoga nije briga. Možda će nam sada napokon poslati više osoblja…“

„Uostalom, Tiniko nekada kaže, ako normalni ljudi ne mogu naći posao, kakve šanse ima djevojčica koja je tek završila školu za djecu sa intelektualnim poteškoćama…“

                                                             

Roman Polje kruški gruzijske autorice Nane Ekvtimišvili učinio je da sjednem za kompjuter i guglam. Riječ je o dosad potpuno mi nepoznatoj autorici, a ni sa gruzijskom književnošću nisam bila na ti. To je već bilo sasvim dovoljno da istražujem iza površine, a uranjanje u tekst je dodatno pomoglo dočitavanju.

Prije svega, poželjela sam istražiti nagradu Buker (Booker) jer nakon nekoliko pročitanih nominovanih romana učinilo mi se da postoji stilska poveznica. Potom sam poželjela naučiti ponešto o Gruziji i njenom političkom ustrojstvu, a u konačnici sam, ovaj put bez Gugla, dobila užasan poriv da razmišljam o sistemu, o bezdušnosti, o tome kako je sve samo crno slovo na papiru, kako je jedino važno da sve izgleda i bude predstavljeno lijepo, savršeno i bezgrešno, a kako je pozadina ili – stvarnost – grozna i kako u njoj nema ni traga sjaju.

Izvor fotografije: Peirene Press, Twitter

Ekvtimišvili je gruzijska režiserka i spisateljica rođena 1978. godine u Tbilisiju. Višestruko nagrađivana na polju kinematografije (između ostalog, dobitnica nagrade “Srce Sarajeva” za film U procvatu u kategoriji najboljeg filma). „Polje kruški“ je njen debitantski roman sa kojim se 2021. godine našla u konkurenciji za Međunarodnog Bukera. U svojim filmskim ostvarenjima, Ekvitimišvili dokumentuje turbulentan život Gruzije 90-ih, nakon raspada Sovjetskog Saveza, a neposredno se tih tema dotiče i u romanu. Socijalne nemire (koji su obilježili i njeno odrastanje) ispisuje intimnim pričama iz gruzijske svakodnevnice.

Ta matrica učitavanja konotativnih svjetova u širu društveno-političku sliku primjenjena je i u romanu Polje kruški koji, uprošteno kazano, tematizira život djece sa poteškoćama smještene u internat u Ulici Kerč, predgrađu Tbilisija. Na pitanje zašto je odlučila pisati o djeci sa poteškoćama, Ekvtimišvili je odgovorila da je zapravo pisala o njihovoj sposobnosti da prežive. 

Nana Ekvtimišvili (izvor fotografije: Goodreads)

Roman šokira, i to potpuno nepretencioznim iskazom, uz odsustvo velikih riječi. Poglavlja su kratka i čitljiva, a već na početku zgroženi smo iskazom da lokalno stanovništvo internat naziva školom za idiote. Tu u čitaocu nastaje pobuna, ali i neka unutarnja, utišana tuga… Dolazimo do onog sloja teksta koji poziva na preispitivanja i ljutnju.

Razmišljala sam o inkluzivnosti koje su nam, u školstvu pogotovo, proteklih godina puna usta. Nažalost, teorija se u praksi ne ostvaruje. Premalo i ni blizu koliko bi uistinu trebalo. Govorim iz pozicije nastavnika, needukovanog za rad sa djecom sa poteškoćama. Ja mogu imati osjećaj po kome ću se voditi, i evo, rekla bih da ga možda i imam i donekle i uspijevam, ali… Osjećaj nije dovoljan. To ne smije biti jedini alat koji imam, jedino čime se vodim. To nije ono što konvencije garantuju, ne ono na šta svako dijete ima pravo. Pomoći djetetu s poteškoćama ne znači sjediti pored njega i pisati za njega u teku, ne znači držati ga za ruku na odmoru niti hodati iza njega na časovima tjelesnog… Pomoći je puno više. Pomoći znači sistemski raditi na tome da djeca istinski budu uključena u proces, da se ne osjećaju drugačijima, da mi ne osjećamo da su drugačiji…

IK Buybook, 2022.

Protagonistica romana je Lela, osamnaestogodišnja djevojka čija cijela biografija stane u tri rečenice, čije porijeklo se ne zna, čiji život prije sirotišta je prazan papir. Lela se čitaocima otvara u prvom poglavlju mišlju da će ubiti starog profesora Vana. Ubit će ga pa nek onda sa njom rade šta žele. Do petog poglavlja razmišljat ćemo o razlozima njenog takvog odnosa, a onda će se kazati u nasurovijem obliku kojem može:

„Dok Lela ide hodnikom, sjeća se kupatila, krvi koja je tekla između njenih nogu i straha jer je mislila da umire.“

„Polje kruški“ emituje cijeli niz nesretnih i prerano oštećenih likova. Ni za jednog od njih nisam stekla dojam da je intelektualno slabiji od onih koji to, u poretku stvari, nisu. Štaviše, njihova samosvjesnost i hrabrost razoružava i šiba. Samosažaljenju nema mjesta u njihovim svjetovima. „Igra“ u polju kruški i njihov grozni ukus ispunjavaju užasom. Lela sanja bijeg, novi život i odlazak. Sanja da će, poput Kirila i Ive koji su otišli i ostvarili se, uspjeti i postati heroina ulice. Ona i ne zna da, zapravo, jeste heroina. Ekvtimišvili je njenim likom opomenula društvo, a upravo je društvena angažovanost ovog romana ono zbog čega ga i trebamo čitati. Važno je.

I da, zahvalnost Vasku koji vraća dug i zatvara krug uprkos pogrešnosti postupka kojim to uspijeva.

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

Kroz karavakat sa Nadanom Filipovićem…

Bea Balta-Manjgo

Danima odlažem pisanje o romanu „Kroz karavakat“ jer je i čitanje ostavilo poprilično gorak okus, ne zato što je roman loš, naprotiv, već što je istinit.

Priča prati Rušida, Sarajliju „koji je živio strah i umro u strahu“, čiji otac biva, poslije Prvog svjetskog rata, zvjerski ubijen te on, sa 14 godina, ostaje sam sa majkom Safetom koja ga, ne htijući, majčinskom brigom, sa nepunih 18 godina šalje tamo odakle se neće vratiti za njenoga života, u Jasenovac. I ne, ne postaje on logoraš i jasenovačka žrtva, nego se slučaj namjesti tako da postaje koljač, zajedno sa Alagom, prvi za izvršenje Luburićevih zvjerstava. Prije no što ga karavakat uvuče u svoje ralje, pošteno i časno radi u tadašnjoj najvećoj veletrgovačkoj firmi, kod Jevreja Morica Gaona, što će se poslije ispostaviti ključnim događajem za njegov kasniji život, onaj poslije rata.

Ovo je priča o Jasenovcu i tamošnjim zvjerstvima. Luburić na Kozari kao Mladić u Srebrenici, zabilježila sam na jednom dijelu. Priča o zločinu. O hladnokrvnim ubicama koji u ime borbe za domovinu uživaju u sijanju smrti, mučenju i istrebljenju. Deratizaciji, kako ‘45. nazvaše čišćenje Sarajeva. O rasnim i genocidnim zakonima. Također i o tome šta je bilo poslije, o partizanima i slobodi te o sudbinama onih koji su preživjeli. Ovo je obdukcija jednog vremena. Nevremena. Crnog vremena. Ne ponovilo se nikad. Ujedno je priča i o Sarajevu i ratovima, ispričana lijepim bosanskim jezikom, sarajevskim slengom; o Sarajevu i njegovim ljudima, o naivnom bosanskom čovjeku koji je dozvolio (i još uvijek to čini) da mu drugi kroje sudbinu, koji nije bio dovoljno hrabar da kaže ko je i šta je, koji je dopustio da bude drugi, pod tuđim kaputom, u svom domu, na svojoj zemlji – ostali.

Neću dalje ulaziti u fabulu jer smatram da i ovih nekoliko rečenica dovoljno govori o tome zašto je djelo teško, potresno i neprobavljivo. Ono što dodatno pojačava te arome jeste to što Rušid nije fikcijski, već stvarni lik, neko koga je Nadan Filipović upoznao 1972. godine i čiju priču je zapisao, ponukan i nekim ličnim nitima kojima se ispreplela Rušidova i njegova sudbina.

Uspio je Rušid od subine pobjeći, domaći se daleke Australije, ali nikad, nikad i od sebe. Od toga bijega ni spasa nema.

„Ležeći i halapljivo gutajući ostatke kisika Rušid je razmišljao: ‘Ovaj brod će, ako bog da, doći i vratit’ se ponove u Italiju. Ovi, što putuju, se neće vratit’. Međutim, njima je svejedno. K'o da nisu ni otišli. Pon'jeli su sa sobom svoje surove prirode, svoj primitivizam, svoje krvave uspomene od kojih bježe, bojeći se ne samo surove kazne već i samih slika, koje se javljaju u snovima i na javi. I ja bježim k'o što bi čovjek pokušav'o uteć’ od svoje sjene na sunčanom danu. Nema bježanja od onog zla koje sam uradio. Nema bježanja od lica onih koje sam odradio na ćevap, iako sam mor'o. Uv'jek svi kažu da su morali, da bi oni bili ubijeni da nisu klali, zatucali maljem ili bradvom, parali stomake i bacali u rijeke da žrtve još žive vrište i gube se u daljini matice, odmotani oko vrata vlastitim crijevima. Nemoj biti pizda, Rušide. Priznaj sebi da nikad neš moć’ uteć’ iako si utek'o od smrtne kazne il’ dugogodišnje robije. Misliš ba da si slobodan, a u dubini ostatka duše znaš da nisi. Sloboda se nalazi u duši i srcu. Sloboda nije nešto izvan čo'jeka, k'o biva naka mirna staza po kojoj hodaš. Sloboda je kad u tebi nema straha, a nema ga u onog koji nije ništa ružno napravio pa se ne mora rodnim gradom ili selom, stalno se osvrćući , oprezno šuljat’ uz mračne zidove ili tarabe, bojeći se čak i mjesečine, a da ne govorimo svakog zvuka ili svake sjene koja ide prema njemu. Rušide, ti više nikad neš’ bit’ slobodan. Ti si se rodio u strahu, živio strah i pred tobom nije Australija, već strah. E, sada, u bjekstvu, na lađi koja te nosi što dalje, a s tobom putuju sve tvoje more, još izgleda ne shvataš da nigdje pobjeć’ ne možeš. Eh, sudbino… da bogdo poslušah rahmetli Sadetu kad mi je kol'ko puta ponavljala – sine, nemoj, pa se ne boj!“

Naposljetku, ovo je priča i o pisanju – svjedočanstvu. Slovu – svjedoku. Sve bude i prođe, budu i loši i dobri, odu i nečasni i nevini, ali zapisano ostaje.

Težak roman, ali u svoj toj težini, voljela bih da ga čita više ljudi, mladih ljudi posebno, da ne dozvolimo da još jednom upadnemo u istu zamku… da se ne zaboravi.

Preporuke, osvrti, recenzije...

DA SE UGRIJEŠ KAD LEDENO JE…

Bea Balta-Manjgo

“Hartvorm”, Pavle Aleksić

Imprimatur, 2021.

Zbirka priča mladog Beograđanina Pavla Aleksića je od onih koje mi nisu “legle” od prvog slova. Da sve dođe na svoje mjesto trebalo je malo odmaknuti, a u zbirci od 36 priča je za takvo nešto bilo dovoljno prostora. ⠀
Aleksićeve priče su autofikcijske priče o ljudima kazane glasom nesnađenog protagoniste, Beograđanina u Americi, Pavla. Aleksić je, kao i njegov junak, napunivši 19 godina otišao u Ameriku, “gdje i danas živi bez stalne adrese i radi u barovima, od mjesta do mjesta”. Njegove priče vam neće ugrijati srce zato što je ono o čemu progovaraju hladno. Progovaraju o usmaljenom i otuđenom čovjeku današnjice i njegovoj težnji za pronalaskom nekoga ili nečega što grije. Utočista. Nekoga s kim će svijet izgledati potpunije. Odaju dojam uhvaćenog trenutka, kao da se događaju tu pred nama, kao epizode, sekvence života, crtice, izdvojeni komadi velike slike… Ispričane su u 1. licu, bez kićenja i suvišnih emocija, prostim, a lirskim rečenicama (“Imali smo svoje parče okeana.”, “Sav život stane u četiri noge.”, “Pije čaj i ponedjeljak je.”, “Prespavao bih Kanadu u u Mašinom krevetu.”, “Život mi se menja u rukama. Osećam to.”) protagoniste kojeg ne drži mjesto (“Imao sam svu tu vodu oko sebe, ali nisam bio žedan.”; “Tebe guši i ovo malo sa mnom što imaš svaki put kad se vratiš, a kamoli još i dete.”; “…ti bi uvek htio negde drugde.”) koji je sebe pokušao pronaći u Americi, ali uzalud, jer ona se ne ostvaruje kao obećana zemlja, već suprotno, kao zemlja džinovskih neonskih znakova koja guta sve pred sobom i u kojoj ljudi nemaju osjećaj za druge, ne pričaju… Otuđeni svijet u kojem je smrt tek statistika i u kojem su majka i kćerka tek dvije žene koje za stolom sjede, grickaju pomfrit, gledaju svaka u vlastite daljine, i šute, šute…
⠀
U Aleksićevim pričama nema garancije za sutra. Sve može biti, ali i ne mora. Satkane su od borbi za svakodnevnicu i preživljavanje, ali u svima njima zrcali potreba za drugim. Međutim, voda (koja je svojevrsni lajtmotiv zbirke) oko našeg junaka najčešće je led i on po njemu, takvom tankom, uporno korača. Led, umor i ružan osjećaj u stomaku, šuplji sati, bez minuta, bez ičeg da mu kaže u kojem pravcu treba gledati, napolje ili unutra… u sebe. ⠀
⠀
Kao i u svakoj drugoj zbirci, neke priče su mi bliže od drugih pa posebno izdvajam: „Ali on ne spava“, „Čikago I“, „Vodič kroz nestajanje“, „Ferbenks“, „Srčani crv“, „I zato si tako raspoložen?“ i zadnja, najbliža – „Dolazak ptica“. ⠀
⠀
Zbirka je objavljena 2021. u Imprimatur izdanju. Ako si kratkopričaš, kupi ovdje.

Od Aljaske do Beograda…

(fotografija: Pinterest)

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

“Ljudske stvari”, Karine Tuil

Bea Balta-Manjgo

Buybook, 2022.

Roman Ljudske stvari francuske autorice Karine Tuil jedan je od tematski najsavremenijih koje sam čitala u posljednje vrijeme. Na samom početku romana ulovljeni smo udicom Afera Lewinsky te nas već taj motiv, koji je 1998. godine, u medijima odjeknuo kao rijetko koji dotad, suptilno uvodi u priču o, koliko poželjnoj toliko i poraznoj, moći interneta, ali i o seksualnim aferama, seksu generalno, ženskom glasu, slobodama. Dakle, već prvim poglavljem zainteresovani smo za ono što slijedi dalje, a slijedi priča o bogatoj jet set porodici, njihovim „savršenim“ životima i istim takvim odnosima.

Jean Farel, Claire Farel i njihov sin Alexandre Farel su preslika idealne porodice za čijim životima vapimo na društvenim mrežama. To su oni uvijek nasmijani koje nikad ništa ne boli, ne tišti i ne žulja.

Međutim, da li je to ustinu tako ili je ipak nešto trulo u državi Danskoj? Obično se iza te savršenosti krije trulež, a te truleži Tuil pronicljivo, zrelo i profesionalno iznosi u ovom, svom jedanaestom po redu, romanu koji nije samo intimna priča jedne porodice, već i kritika društvenog sistema, vladajućeg vrha, političkog sistema, ali i priča o (radnja je smještena u Pariz) migrantima, terorizmu, poziciji islama u Evropi, abortusima i feminizmu.

U centar društvenih eksponiranosti postavljen je slučaj silovanja koji se razmotava do samoga kraja, ovaj put sagledan iz pozicije silovatelja. Tuil je majstorski opisala sam čin, do te mjere da se poigrala sa našom percepcijom. Onog trenutka kad se silovanje nominuje kao takvo, vraćam se nekoliko stranica unazad, na sam događaj, pošto u trenutku čitanja uopšte nisam stekla dojam da je riječ o prisili, u čemu zapravo i jeste cijela kvaka. Roman propituje sivu zonu, začarani bezizlazni krug, apsurdnu situaciju u kojoj se problematizuje NE, upućuje na to da je NE = NE, izgovoreno ili prešućeno, usmjerava ka sagledavanju slučaja iz različitih uglova. Inspirisan stvarnim događajima slika je savremenog (zapadnog) društva u cjelosti, sa svim „ljudskim stvarima“ koje pokreću i muče današnjeg čovjeka.

Segment koji me posebno dojmio jeste onaj koji se dotiče medijske eksponiranosti i medijskog utjecaja na javnost, primarno danas smještenog na društvene mreže. Svaka priča ima dvije strane (a osvjetljavanje toga je i jedan od književnih ciljeva ovog romana), ali čini mi se da smo posljednjih godina toliko zaluđeni dokazivanjem svega da su socijalne histerije dobile svoje posebno ostvarenje upravo na mrežama te se, logično, kao  neminovnost javlja i zloupotreba istih. Svakako da ih je moguće (i poželjno) koristiti u svrhu osvješćivanja mase, ali postavlja se pitanje do koje granice sve to može ići s obzirom da svako ima legitimno pravo da na vlastitom profilu iznese vlastito mišljenje. A ono, naravno, ne mora uvijek biti ni tačno ni ispravno…

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

Uz vijest da je Jergović osvojio Frica…

Bea Balta-Manjgo

Fotografija i tekst: knjige911

Dok Sarajevo naliči romanesknoj distopiji, dok kalašnjikovi, snajperi, puške i vatrena oružja svih i svakojakih vrsta, od strane bezdušnih i natjeranih ljudi potpomognute, ispucavaju beskompromisne metke i dok granate i geleri, umjesto nestale vode, kupaju stanovništvo, jedan se našao da pribilježi životne fatume mikroljudi, običnih civila što ostadoše u Sarajevu tokom opsade, da zapiše stradanja prouzrokovana ratnom rukom i ona stradanja prouzrokovana nekim drugim rukama, iako je rat (umnogome) trajao, a mislilo se kanda je sad, kako je rat u goste stigao, nemogućno umrijeti a da te ne ubije ta ratna ruka, jer normalna života u nenormalnim okolnostima nikako nema. E taj je, što se pišući spašavao, napisao dvadeset devet priča “sarajevskoratne” tematike, tu i tamo ubacivši pokoju (čisto) autobiografsku, a ostale su, mnogobrojnije, kratke storije nelakih, srcu i želucu teških životnih udesa; variti ih nije lako, u crijevima se zadržavaju, po njima se lijepe i pretvaraju u povijesne leševe razvaljenih vilica, uništenih lobanja, otkinutih nogu i/ili ruku, stvarajući osjećaj stomačne i moždane mučnine. Vaskolika zbirka nekrološki je skup tragedija, opjevanih, opričanih, obilježenih i pribilježenih sudbinskih determinacija i predodređenja; nemili smjerovi pravolinijskih tokova trajanja, da zaboravljeni, slučajno – šteta bi bilo – ne budu, zadržani su moždanim vijugama Jergovićevim i na bijelu/svijetlo žutu površinu preneseni, da bivaju za svačijeg vijeka što će doći, da novim pokoljenjima u amanet ostane, a da i mi, fizički istovremeno koegzistirajući, imamo da se naslađujemo gorkošću tekstova iz zbirke Trojica za Kartal. 

Prvotna priča, koja je (jedina) u sastavu pod naslovom Nezaobilazan detalj u biografiji, “Kino”, kratka je priča orijentisana prema autobiografskom/autofikcijskom načinu pripovijedanja. Ona je svojevrsna autobiografska crtica o sudbinskom izmicanju sreće, o vraćanju identitetskim korijenima, onim koji se čine promjenjivim ili moguće okajanim ukoliko im se, makar u sjećanju, vratimo, a nije mogućno, jer ti faksimili što prošlosti pripadaju, njoj se nikako ne mogu oduzeti; tinta je faksimilska venska tečnost efemernog tempusa, nepovratnog, determinirajućeg.
 
Potom slijedi drugi od tri naslova: Rekonstrukcija događaja, koji sadrži dvadeset sedam priča. Većina njih bile su (iz)vanredne, oduševljavajuće, na najvišem nivou mog afiniteta, a neke, ima ih devet, bile su manje kadre da se sažive sa mnom, ili sam ja, u datom času, bio manje kadar da se saživim s njima. Prve tri, “Učiteljica”, “Ludo srce” i “Lastavica” u preteško su rješivoj kavgi u čitaočevom umu, nikako da jedna postane, po imaginarnim bodovima, bolja od one druge, što, uostalom, nije ni relevantno; svaka je, po sebi, u superlativu impresionističke kritike. “Učiteljica” je tragična priča “peripatetičke” naravi, a “Lastavica” posmrtnička bilješka dvjema umrlim dušama i jednom umrlom tijelu, ona nije priča o umrlima, već o lastavicama što u kljunu prenose dušu ubijenog, spašavaju i odnose je na mjesto gdje ne pljušte meci, gdje granate ne padaju, gdje se ne rasprskavaju geleri, gdje je, za razliku od Sarajeva (i Bosne i Hercegovine, a onda i svih drugih ratišta), mir. “Ludo srce” je zapis o Peri Magacioneru. Pero Magacioner je (ne)spretni nesretnik, ali on nije nesretnik po sebi, nego po Slijedu; “Ludo srce”, priča o Peri, od onih je mikronarativnih jedinica, makropriča (da upriličim dozvolu prisustva patetici) “malih ljudi”. Bijaše i biće ovo moja najdraža priča, vjerujem, od svih u Trojici za Kartal.

“Džak s parama” je priča o odlasku gospođice Rajke, koja je umrla “u onu najgoru zimu kada je 1992. prelazila u 1993, kada nije bilo ni struje, ni vode, a u ljudima je rastao očaj, jer su tad i oni najdobrostiviji i najvedriji već shvaćali da rat neće završiti za koji dan ili za koji tjedan.”; pronašli je kako leži “u položaju spavača, izrazom lica kao u slatkom snu. Smrt je prešla preko nje lagano, kao kad peruškom razneseš paučinu.”, i nije “Džak s parama” samo o gospođici Rajki, starici kojoj je život prošao u traženju mladoženje, kojeg nikako da nađe [a na koncu ga ni ne nađe], nego i o (Muhadžirima) Džemalu i Senadi i zagonetnoj vreći koja bijaše puna petodinarki.
 
Zatim se oduševljenja bespogovorno redaju: “Lijep dan”, “Manijak” (naročito draga!), “U konvoju”, “Džoint”, “Patolog”, i druge priče koje tematizuju nacionalizam, šovinizam. Socijalni osvrt i Miljenkova sposobnost da uroni pod epidermalne slojeve (malo)građana i prikaže karaktere i živote čije neizvjesnosti i neljudske sudbine šutaju u nevjericu. Zasebno mi je zapala za zub, dok je čitah, priča “Vozač tramvaja broj 3”, storija o monstrumu iz Modriče, Anti Sirovini, silovatelju i ubici dvanaestogodišnje djevojčice, koji je vozač tramvaja trojke, iako je ubica i silovatelj, a niko ni ne zna da je to što jeste, to se tako, kako kaže, u lijepoj zemlji Jugoslaviji moglo, sve dok neko ne sazna, pa i kad sazna. Bijaše interesantna mi ova Antina rečenica o razložnosti ratnih krvoprolića: “Sve ti je to od manjkova sjećanja i viškova zaborava.”; a kad ga upita Lazo: “Jesi li ti, sine, stvarno ubio to dijete? Silovao i ubio?”, a on mu kaže: “Jesam, čika Lazo!”, pa kaže kako bi ponovno ubio i stoput samog sebe silovao, da se vrijeme vrati, a onda kaže da niko, pa ni on, ne zna šta time govori.

Afirmativnih utisaka, sjajnih priča nije minulo ni u nastavku Kartala, a vrijedne izdvajanja su: priča o dobrom, velikodušnom altruisti, komšiji Pašiću koji docnije biva sve samo ne ono što je prethodno bio (“Komšija Pašić”), kleptomanki koja svom mužu spašava živu glavu (“Lopovka”), priča o Željki koji je brinuo o mršavim i izgladnjelim mačkama, kôg je ostavilo “na domskom pragu” (“Željko”), o sesrtri Justi koja se nije plašila metaka i granata, ali se bojala da ostane zatvorena u kući (“Justa”), priča o mesaru samoubici kome je vrat presjekla ruka lažne istine (“Mesar”) i ostale, da sad ne nabrajam, sukcesivno, sve.
 
Da se osvrnem i na dvije autobiografske priče: “Plavi saksofon” – priča o gaćama koje donose sreću, poklonu za dvadeset i treći rođendan; kad Miljenko nije obukao bijele gaće sa plavim saksofonima na sebi dolazilo je do nesreća: raspao se Savez komunista Jugoslavije, tenkovi su, zbog toga, krenuli na Sloveniju, zbog nenošenja tih bokserica Jergović se posvađao sa majkom Javorkom. A priča “Vaze” posljednja je, stoji pod (trećim) naslovom Who will be the witness, ona nije fizički smještena u period između 1992. i 1995., ona je sinteza rađanja i umiranja; to je tragična storija o dvjema vazama čiji život nije bio, a trebao je da bude, vječan, ona je priča o umorstvu uspomene…

Preporuke, osvrti, recenzije...

“Razdrndani vremeplov” Nedžada Maksumića

Bea Balta-Manjgo

DOLE FAŠIZAM! DOLE IMPERIJALIZAM! DOLE TIRANI!

ŽIVJELA SLOBODA!

Treće lice jednine ili „razdrndani vremeplov“ Nedžada Maksumića (rođenog 1961. godine u Mostaru) glasan je i promišljen vapaj za onim što se obara i za čime se žudi u gore navedenim parolama. Oni koji su živjeli u vrijeme kada su one izgovarane ni sanjali nisu da decenijama poslije ni najglasnije neće biti dovoljno glasno i da će sloboda biti tek nedostižni ideal. O tome koliko u sistemu u kojem generacijski postojimo nismo i teško da ćemo ikada biti slobodni govori Maksumić svojim faktografskim romanom, navodeći glasom svojeg istoimenog junaka, da je krajem 2010. godine, kad je osvijestio da stari i kad je shvatio da je prijatelja sve manje, odlučio pisati „jedno neobično djelo“ koje će mu, vjerovatno, podariti neprijatelja više. I, vjerujem, da je takvih ustinu bilo. Vjerujem da nije svačijem uhu i oku odgovaralo ono što je Maksumić pisao, u trećem licu, „kao da je on – on“. Distancirajući se od vlastitog ja, Maksumić stvara Maksumića čiji literarni život se apsolutno poklapa sa životom onog koji olovku u ruci drži, a ta olovka ispisuje jednu porodičnu historiju, ali i historiju grada i države. Ili država, ako jednu veliku rasparčamo na pregršt malih.

Kako smo došli tu gdje jesmo? Šta je prethodilo, a šta čak i onome prije toga piše nam se ovdje. Protagonista (obrazovan i načitan čovjek, ali donekle iščašen i u vlastitom svijetu stranac, kako i sam navodi, čak i vlastitoj porodici) ne preza od nominovanja gradova, predijela, ljudi stvarnim imenima, bez zadrške. Niko nije pošteđen. Ustaše su ustaše, četnici četnici, balije balije, a i komunistima se nađe mana. Niko nije čist i niko nije potpuno prav.

Ovo je, rekla bih, savršeno djelo za moju generaciju. Generaciju koju je protekli rat dodirnuo, kojoj su pričali priče o sjajnom prošlom životu u „onoj državi kakve više nikada neće biti“, čiji djedovi, nene i bake su svjedoci onih svjetskih ratova. Za generaciju koja jedino želi normalan život koji priječi prošlost čiji čak ni učesnici nisu bili. Za nas, da shvatimo da je fašizam FAŠIZAM i da se na svakoj strani isto piše i da shvatimo da savršene ideologije nema koliko god se predstavljalo drugačije. Idealan je mir, a Balkan plodno tlo za takvo nešto nije.

Ovaj Maksumićev Nedžad Maksumić, „klasični heroj koji mrzi nepravdu i koji je svoj život posvetio borbi protiv kriminalaca i zlikovaca“, ispisuje, dakle, prošlost države pišući historiju porodice. Sve je začinio mostarlukom, humorom, ironijom, pa i cinizmom kakav samo Mostar zna. Skrenut ću pažnju na centralni ženski lik – Dudu Ovčinu – protagonistinu majku – tipičnu Mostarku, „uvijek spremnu na klasnu borbu“, „naviknutu da bez nje ništa ne može početi, a ni završiti“. Beskrajno mi je zanimljiva bila i, vjerujem da bi se u njenom liku, mnoge od nas, nikle kraj Neretve, mogle prepoznati. S druge strane, postojaše i mome srcu draga jedna Duda, nekoliko godina od Maksumićeve mlađa, jednako spremna da šakom od stol lupi.

Arhivski izlistavajući imena poznatih književnika naših prostora, Maksumić propituje i  angažovanost književnosti te njenu ulogu u okvirima vladajućih struktura. U teoretskom smislu, autora treba odvajati od djela, ali da li to uistinu tako funkcioniše ostaje vječita dilema. Andrić i njegova neosporna veličina na jednu stranu, njegov diplomatski put na drugu. Poslije uvida u neke činjenice date u Maksumićevom romanu, sigurna sam da ću ga sljedeći put podrobnije čitati, a ni Crnjanskog poslije ove izjave iz 1921. godine ne doživljavam isto: „U Mostaru mi nije dobro. U vojsci zlo. Svejedno. Mostar je odvratan i smrdi po turski.“

Mislim, kome je još Mostar odvratan? : )

Od dokumentarnih zapisa strašan je i onaj iz 1942. godine kad su djevojčice na prijemu kod Pavelića recitovale:

Mi smo mala djeca

Al’ ustaše prave

Za Hrvatsku dat ćemo

Naše mlade glave.                                                

Ili onaj o mostarskim židovima:

U Mostaru, kao i u cijeloj NDH, zaposleni Jevreji odmah su otpušteni iz državne službe, svi moraju nositi žute trake sa Davidovom zvijezdom, a na njihovim zanatskim radnjama, prodavnicama, uredima i ordinacijama, na izlogu ili na ulaznim vratima, stajao je natpis na žutoj podlozi ‘ŽIDOVSKA TVRTKA’.

S druge strane pak, iako sam ovaj podatak znala, ali vrijedi istaknuti za one koji nisu, interesantan je zapis Ilije Garašanina iz 1844. godine o stanovnicima Bosne i nazivu koji se danas kao sporan uzima:

Svi stanovnici Bosne i Ercegovine, bez obzira bili oni ‘hristjani… istočno pravoslavni ili rimokatolički ili muhamedanci nazivaju se zajedničkim imenom Bošnjaci.

Saznajemo ponešto i o rušenju džamija i ostalih sakralnih objekata u vrijeme komunizma, o historijskom NE Ćopićeve Ježurke Ježić prepredenoj Liji (ili Titino Staljinu), o prvom jugoslovenskom autu, prvoj robnoj kući u BiH ili pak vremenu u kojem je umjetnost bivala cenzurisana.

Maksumićev poduhvat je usitinu zahtijevan i vjerujem da je iziskivao napore, posebno što je autor uspio u nakani da ne zauzme ničiju stranu. Jedina strana na kojoj jeste je ona na kojoj je čovjek.

„Htio je samo skloniti se od svake mogućnosti da na nekoga puca ili da neko puca na njega, biti što dalje od bilo čije uniforme, bilo čijih razvijenih ili povezanih zastava, bilo kakvih superiornih ideja i svakojakih ostvarivih ili neostvarivih ratnih ciljeva, uvijek vezanih za brojne žrtve.“

Posljednji dio romana je i najličniji, piše se sudbina Nedžada i Diane, teatarska karijera, rat 90-ih, egzil, povratak i današnjica.  

Naposljetku, Maksumić je opisao život, stvaran svijet poput onog iz negdje citiranog EKV stiha:

To je stvaran svijet oko mene, samo čekam da prođe.

#knjigaposvuduša ispred nekadašnje mostarske sinagoge, današnjeg Lutkarskog pozorišta Mostar čije najpoznatije lice je upravo Nedžad Maksumić.

#odmalogprinca