Preporuke, osvrti, recenzije...

“Ljudske stvari”, Karine Tuil

Buybook, 2022.

Roman Ljudske stvari francuske autorice Karine Tuil jedan je od tematski najsavremenijih koje sam čitala u posljednje vrijeme. Na samom početku romana ulovljeni smo udicom Afera Lewinsky te nas već taj motiv, koji je 1998. godine, u medijima odjeknuo kao rijetko koji dotad, suptilno uvodi u priču o, koliko poželjnoj toliko i poraznoj, moći interneta, ali i o seksualnim aferama, seksu generalno, ženskom glasu, slobodama. Dakle, već prvim poglavljem zainteresovani smo za ono što slijedi dalje, a slijedi priča o bogatoj jet set porodici, njihovim „savršenim“ životima i istim takvim odnosima.

Jean Farel, Claire Farel i njihov sin Alexandre Farel su preslika idealne porodice za čijim životima vapimo na društvenim mrežama. To su oni uvijek nasmijani koje nikad ništa ne boli, ne tišti i ne žulja.

Međutim, da li je to ustinu tako ili je ipak nešto trulo u državi Danskoj? Obično se iza te savršenosti krije trulež, a te truleži Tuil pronicljivo, zrelo i profesionalno iznosi u ovom, svom jedanaestom po redu, romanu koji nije samo intimna priča jedne porodice, već i kritika društvenog sistema, vladajućeg vrha, političkog sistema, ali i priča o (radnja je smještena u Pariz) migrantima, terorizmu, poziciji islama u Evropi, abortusima i feminizmu.

U centar društvenih eksponiranosti postavljen je slučaj silovanja koji se razmotava do samoga kraja, ovaj put sagledan iz pozicije silovatelja. Tuil je majstorski opisala sam čin, do te mjere da se poigrala sa našom percepcijom. Onog trenutka kad se silovanje nominuje kao takvo, vraćam se nekoliko stranica unazad, na sam događaj, pošto u trenutku čitanja uopšte nisam stekla dojam da je riječ o prisili, u čemu zapravo i jeste cijela kvaka. Roman propituje sivu zonu, začarani bezizlazni krug, apsurdnu situaciju u kojoj se problematizuje NE, upućuje na to da je NE = NE, izgovoreno ili prešućeno, usmjerava ka sagledavanju slučaja iz različitih uglova. Inspirisan stvarnim događajima slika je savremenog (zapadnog) društva u cjelosti, sa svim „ljudskim stvarima“ koje pokreću i muče današnjeg čovjeka.

Segment koji me posebno dojmio jeste onaj koji se dotiče medijske eksponiranosti i medijskog utjecaja na javnost, primarno danas smještenog na društvene mreže. Svaka priča ima dvije strane (a osvjetljavanje toga je i jedan od književnih ciljeva ovog romana), ali čini mi se da smo posljednjih godina toliko zaluđeni dokazivanjem svega da su socijalne histerije dobile svoje posebno ostvarenje upravo na mrežama te se, logično, kao  neminovnost javlja i zloupotreba istih. Svakako da ih je moguće (i poželjno) koristiti u svrhu osvješćivanja mase, ali postavlja se pitanje do koje granice sve to može ići s obzirom da svako ima legitimno pravo da na vlastitom profilu iznese vlastito mišljenje. A ono, naravno, ne mora uvijek biti ni tačno ni ispravno…

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

Uz vijest da je Jergović osvojio Frica…

Fotografija i tekst: knjige911

Dok Sarajevo naliči romanesknoj distopiji, dok kalašnjikovi, snajperi, puške i vatrena oružja svih i svakojakih vrsta, od strane bezdušnih i natjeranih ljudi potpomognute, ispucavaju beskompromisne metke i dok granate i geleri, umjesto nestale vode, kupaju stanovništvo, jedan se našao da pribilježi životne fatume mikroljudi, običnih civila što ostadoše u Sarajevu tokom opsade, da zapiše stradanja prouzrokovana ratnom rukom i ona stradanja prouzrokovana nekim drugim rukama, iako je rat (umnogome) trajao, a mislilo se kanda je sad, kako je rat u goste stigao, nemogućno umrijeti a da te ne ubije ta ratna ruka, jer normalna života u nenormalnim okolnostima nikako nema. E taj je, što se pišući spašavao, napisao dvadeset devet priča “sarajevskoratne” tematike, tu i tamo ubacivši pokoju (čisto) autobiografsku, a ostale su, mnogobrojnije, kratke storije nelakih, srcu i želucu teških životnih udesa; variti ih nije lako, u crijevima se zadržavaju, po njima se lijepe i pretvaraju u povijesne leševe razvaljenih vilica, uništenih lobanja, otkinutih nogu i/ili ruku, stvarajući osjećaj stomačne i moždane mučnine. Vaskolika zbirka nekrološki je skup tragedija, opjevanih, opričanih, obilježenih i pribilježenih sudbinskih determinacija i predodređenja; nemili smjerovi pravolinijskih tokova trajanja, da zaboravljeni, slučajno – šteta bi bilo – ne budu, zadržani su moždanim vijugama Jergovićevim i na bijelu/svijetlo žutu površinu preneseni, da bivaju za svačijeg vijeka što će doći, da novim pokoljenjima u amanet ostane, a da i mi, fizički istovremeno koegzistirajući, imamo da se naslađujemo gorkošću tekstova iz zbirke Trojica za Kartal

Prvotna priča, koja je (jedina) u sastavu pod naslovom Nezaobilazan detalj u biografiji, “Kino”, kratka je priča orijentisana prema autobiografskom/autofikcijskom načinu pripovijedanja. Ona je svojevrsna autobiografska crtica o sudbinskom izmicanju sreće, o vraćanju identitetskim korijenima, onim koji se čine promjenjivim ili moguće okajanim ukoliko im se, makar u sjećanju, vratimo, a nije mogućno, jer ti faksimili što prošlosti pripadaju, njoj se nikako ne mogu oduzeti; tinta je faksimilska venska tečnost efemernog tempusa, nepovratnog, determinirajućeg.
 
Potom slijedi drugi od tri naslova: Rekonstrukcija događaja, koji sadrži dvadeset sedam priča. Većina njih bile su (iz)vanredne, oduševljavajuće, na najvišem nivou mog afiniteta, a neke, ima ih devet, bile su manje kadre da se sažive sa mnom, ili sam ja, u datom času, bio manje kadar da se saživim s njima. Prve tri, “Učiteljica”, “Ludo srce” i “Lastavica” u preteško su rješivoj kavgi u čitaočevom umu, nikako da jedna postane, po imaginarnim bodovima, bolja od one druge, što, uostalom, nije ni relevantno; svaka je, po sebi, u superlativu impresionističke kritike. “Učiteljica” je tragična priča “peripatetičke” naravi, a “Lastavica” posmrtnička bilješka dvjema umrlim dušama i jednom umrlom tijelu, ona nije priča o umrlima, već o lastavicama što u kljunu prenose dušu ubijenog, spašavaju i odnose je na mjesto gdje ne pljušte meci, gdje granate ne padaju, gdje se ne rasprskavaju geleri, gdje je, za razliku od Sarajeva (i Bosne i Hercegovine, a onda i svih drugih ratišta), mir. “Ludo srce” je zapis o Peri Magacioneru. Pero Magacioner je (ne)spretni nesretnik, ali on nije nesretnik po sebi, nego po Slijedu; “Ludo srce”, priča o Peri, od onih je mikronarativnih jedinica, makropriča (da upriličim dozvolu prisustva patetici) “malih ljudi”. Bijaše i biće ovo moja najdraža priča, vjerujem, od svih u Trojici za Kartal.

“Džak s parama” je priča o odlasku gospođice Rajke, koja je umrla “u onu najgoru zimu kada je 1992. prelazila u 1993, kada nije bilo ni struje, ni vode, a u ljudima je rastao očaj, jer su tad i oni najdobrostiviji i najvedriji već shvaćali da rat neće završiti za koji dan ili za koji tjedan.”; pronašli je kako leži “u položaju spavača, izrazom lica kao u slatkom snu. Smrt je prešla preko nje lagano, kao kad peruškom razneseš paučinu.”, i nije “Džak s parama” samo o gospođici Rajki, starici kojoj je život prošao u traženju mladoženje, kojeg nikako da nađe [a na koncu ga ni ne nađe], nego i o (Muhadžirima) Džemalu i Senadi i zagonetnoj vreći koja bijaše puna petodinarki.
 
Zatim se oduševljenja bespogovorno redaju: “Lijep dan”, “Manijak” (naročito draga!), “U konvoju”, “Džoint”, “Patolog”, i druge priče koje tematizuju nacionalizam, šovinizam. Socijalni osvrt i Miljenkova sposobnost da uroni pod epidermalne slojeve (malo)građana i prikaže karaktere i živote čije neizvjesnosti i neljudske sudbine šutaju u nevjericu. Zasebno mi je zapala za zub, dok je čitah, priča “Vozač tramvaja broj 3”, storija o monstrumu iz Modriče, Anti Sirovini, silovatelju i ubici dvanaestogodišnje djevojčice, koji je vozač tramvaja trojke, iako je ubica i silovatelj, a niko ni ne zna da je to što jeste, to se tako, kako kaže, u lijepoj zemlji Jugoslaviji moglo, sve dok neko ne sazna, pa i kad sazna. Bijaše interesantna mi ova Antina rečenica o razložnosti ratnih krvoprolića: “Sve ti je to od manjkova sjećanja i viškova zaborava.”; a kad ga upita Lazo: “Jesi li ti, sine, stvarno ubio to dijete? Silovao i ubio?”, a on mu kaže: “Jesam, čika Lazo!”, pa kaže kako bi ponovno ubio i stoput samog sebe silovao, da se vrijeme vrati, a onda kaže da niko, pa ni on, ne zna šta time govori.

Afirmativnih utisaka, sjajnih priča nije minulo ni u nastavku Kartala, a vrijedne izdvajanja su: priča o dobrom, velikodušnom altruisti, komšiji Pašiću koji docnije biva sve samo ne ono što je prethodno bio (“Komšija Pašić”), kleptomanki koja svom mužu spašava živu glavu (“Lopovka”), priča o Željki koji je brinuo o mršavim i izgladnjelim mačkama, kôg je ostavilo “na domskom pragu” (“Željko”), o sesrtri Justi koja se nije plašila metaka i granata, ali se bojala da ostane zatvorena u kući (“Justa”), priča o mesaru samoubici kome je vrat presjekla ruka lažne istine (“Mesar”) i ostale, da sad ne nabrajam, sukcesivno, sve.
 
Da se osvrnem i na dvije autobiografske priče: “Plavi saksofon” – priča o gaćama koje donose sreću, poklonu za dvadeset i treći rođendan; kad Miljenko nije obukao bijele gaće sa plavim saksofonima na sebi dolazilo je do nesreća: raspao se Savez komunista Jugoslavije, tenkovi su, zbog toga, krenuli na Sloveniju, zbog nenošenja tih bokserica Jergović se posvađao sa majkom Javorkom. A priča “Vaze” posljednja je, stoji pod (trećim) naslovom Who will be the witness, ona nije fizički smještena u period između 1992. i 1995., ona je sinteza rađanja i umiranja; to je tragična storija o dvjema vazama čiji život nije bio, a trebao je da bude, vječan, ona je priča o umorstvu uspomene…

Preporuke, osvrti, recenzije...

“Razdrndani vremeplov” Nedžada Maksumića

DOLE FAŠIZAM! DOLE IMPERIJALIZAM! DOLE TIRANI!

ŽIVJELA SLOBODA!

Treće lice jednine ili „razdrndani vremeplov“ Nedžada Maksumića (rođenog 1961. godine u Mostaru) glasan je i promišljen vapaj za onim što se obara i za čime se žudi u gore navedenim parolama. Oni koji su živjeli u vrijeme kada su one izgovarane ni sanjali nisu da decenijama poslije ni najglasnije neće biti dovoljno glasno i da će sloboda biti tek nedostižni ideal. O tome koliko u sistemu u kojem generacijski postojimo nismo i teško da ćemo ikada biti slobodni govori Maksumić svojim faktografskim romanom, navodeći glasom svojeg istoimenog junaka, da je krajem 2010. godine, kad je osvijestio da stari i kad je shvatio da je prijatelja sve manje, odlučio pisati „jedno neobično djelo“ koje će mu, vjerovatno, podariti neprijatelja više. I, vjerujem, da je takvih ustinu bilo. Vjerujem da nije svačijem uhu i oku odgovaralo ono što je Maksumić pisao, u trećem licu, „kao da je on – on“. Distancirajući se od vlastitog ja, Maksumić stvara Maksumića čiji literarni život se apsolutno poklapa sa životom onog koji olovku u ruci drži, a ta olovka ispisuje jednu porodičnu historiju, ali i historiju grada i države. Ili država, ako jednu veliku rasparčamo na pregršt malih.

Kako smo došli tu gdje jesmo? Šta je prethodilo, a šta čak i onome prije toga piše nam se ovdje. Protagonista (obrazovan i načitan čovjek, ali donekle iščašen i u vlastitom svijetu stranac, kako i sam navodi, čak i vlastitoj porodici) ne preza od nominovanja gradova, predijela, ljudi stvarnim imenima, bez zadrške. Niko nije pošteđen. Ustaše su ustaše, četnici četnici, balije balije, a i komunistima se nađe mana. Niko nije čist i niko nije potpuno prav.

Ovo je, rekla bih, savršeno djelo za moju generaciju. Generaciju koju je protekli rat dodirnuo, kojoj su pričali priče o sjajnom prošlom životu u „onoj državi kakve više nikada neće biti“, čiji djedovi, nene i bake su svjedoci onih svjetskih ratova. Za generaciju koja jedino želi normalan život koji priječi prošlost čiji čak ni učesnici nisu bili. Za nas, da shvatimo da je fašizam FAŠIZAM i da se na svakoj strani isto piše i da shvatimo da savršene ideologije nema koliko god se predstavljalo drugačije. Idealan je mir, a Balkan plodno tlo za takvo nešto nije.

Ovaj Maksumićev Nedžad Maksumić, „klasični heroj koji mrzi nepravdu i koji je svoj život posvetio borbi protiv kriminalaca i zlikovaca“, ispisuje, dakle, prošlost države pišući historiju porodice. Sve je začinio mostarlukom, humorom, ironijom, pa i cinizmom kakav samo Mostar zna. Skrenut ću pažnju na centralni ženski lik – Dudu Ovčinu – protagonistinu majku – tipičnu Mostarku, „uvijek spremnu na klasnu borbu“, „naviknutu da bez nje ništa ne može početi, a ni završiti“. Beskrajno mi je zanimljiva bila i, vjerujem da bi se u njenom liku, mnoge od nas, nikle kraj Neretve, mogle prepoznati. S druge strane, postojaše i mome srcu draga jedna Duda, nekoliko godina od Maksumićeve mlađa, jednako spremna da šakom od stol lupi.

Arhivski izlistavajući imena poznatih književnika naših prostora, Maksumić propituje i  angažovanost književnosti te njenu ulogu u okvirima vladajućih struktura. U teoretskom smislu, autora treba odvajati od djela, ali da li to uistinu tako funkcioniše ostaje vječita dilema. Andrić i njegova neosporna veličina na jednu stranu, njegov diplomatski put na drugu. Poslije uvida u neke činjenice date u Maksumićevom romanu, sigurna sam da ću ga sljedeći put podrobnije čitati, a ni Crnjanskog poslije ove izjave iz 1921. godine ne doživljavam isto: „U Mostaru mi nije dobro. U vojsci zlo. Svejedno. Mostar je odvratan i smrdi po turski.“

Mislim, kome je još Mostar odvratan? : )

Od dokumentarnih zapisa strašan je i onaj iz 1942. godine kad su djevojčice na prijemu kod Pavelića recitovale:

Mi smo mala djeca

Al’ ustaše prave

Za Hrvatsku dat ćemo

Naše mlade glave.                                                

Ili onaj o mostarskim židovima:

U Mostaru, kao i u cijeloj NDH, zaposleni Jevreji odmah su otpušteni iz državne službe, svi moraju nositi žute trake sa Davidovom zvijezdom, a na njihovim zanatskim radnjama, prodavnicama, uredima i ordinacijama, na izlogu ili na ulaznim vratima, stajao je natpis na žutoj podlozi ‘ŽIDOVSKA TVRTKA’.

S druge strane pak, iako sam ovaj podatak znala, ali vrijedi istaknuti za one koji nisu, interesantan je zapis Ilije Garašanina iz 1844. godine o stanovnicima Bosne i nazivu koji se danas kao sporan uzima:

Svi stanovnici Bosne i Ercegovine, bez obzira bili oni ‘hristjani… istočno pravoslavni ili rimokatolički ili muhamedanci nazivaju se zajedničkim imenom Bošnjaci.

Saznajemo ponešto i o rušenju džamija i ostalih sakralnih objekata u vrijeme komunizma, o historijskom NE Ćopićeve Ježurke Ježić prepredenoj Liji (ili Titino Staljinu), o prvom jugoslovenskom autu, prvoj robnoj kući u BiH ili pak vremenu u kojem je umjetnost bivala cenzurisana.

Maksumićev poduhvat je usitinu zahtijevan i vjerujem da je iziskivao napore, posebno što je autor uspio u nakani da ne zauzme ničiju stranu. Jedina strana na kojoj jeste je ona na kojoj je čovjek.

„Htio je samo skloniti se od svake mogućnosti da na nekoga puca ili da neko puca na njega, biti što dalje od bilo čije uniforme, bilo čijih razvijenih ili povezanih zastava, bilo kakvih superiornih ideja i svakojakih ostvarivih ili neostvarivih ratnih ciljeva, uvijek vezanih za brojne žrtve.“

Posljednji dio romana je i najličniji, piše se sudbina Nedžada i Diane, teatarska karijera, rat 90-ih, egzil, povratak i današnjica.  

Naposljetku, Maksumić je opisao život, stvaran svijet poput onog iz negdje citiranog EKV stiha:

To je stvaran svijet oko mene, samo čekam da prođe.

#knjigaposvuduša ispred nekadašnje mostarske sinagoge, današnjeg Lutkarskog pozorišta Mostar čije najpoznatije lice je upravo Nedžad Maksumić.

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

O daru života… ili “Tijelo njenog tijela”, Slavenka Drakulić

Zbirka eseja „Tijelo njenog tijela“ hrvatske književnice i novinarke, pripadnice prvog talasa hrvatskih feministkinja, Slavenke Drakulić bazirana je na ličnom iskustvu i progovara o nečemu što je na našim prostorima još uvijek poprilična nepoznanica – o doniranju organa, u ovom slučaju konkretno bubrega. Nakon druge transplatacije, 2004. godine, ovaj put od nesrodne i nepoznate živuće donorke, Drakulić kreće na put pronalaska potencijalnih razloga zbog kojih se neko odluči na takav, neosporno human i nadasve altruističan čin.

Zbirka je koncipirana kao niz razgovora autorice i živih donora. Posvećena je Christine Swenson, Slavenkinoj donorki, a tematizira različita pitanja, od psiholoških, preko etičkih i moralnih pa sve do filozofskih. Ono što autorki predstavlja najveću nedoumicu jesu upravo razlozi koji nekoga upućuju na doniranje vlastitog dijela tijela nekome koga ne poznaje niti ga je ikad u životu sreo, a potom i odgovornost koju primatelj ima nakon prihvatanja takvog „dara“ jer uistinu jeste riječ o najvećem daru – daru života. Kako nekome zahvaliti što ti je produžio život, skratio muke i vratio ga u normalan kolosijek na kojem godinama nisi bio? Kako zahvaliti nekome ko za takav postupak nema nikakav razlog osim „čiste dobrote“?

 „Tijelo njenog tijela“ ili „priče o dobroti“ su zapravo priče o susretima s ljudima koji su „voljni činiti dobro“. One nam vraćaju vjeru u čovjeka, u ono dobro u njemu i čine da povjerujemo kako nije sve izgubljeno iako nam se često čini suprotno. Ujedno je i djelo koje (a prema mom mišljenju to i jeste funkcija eseja) potiče na razmišljanje, upoznaje čitaoca sa bolešću bubrega, osvješćuje i ostavlja nas zapitanima – da li sam i sam u stanju učiniti nešto takvo? Šta je to što upućuje na doniranje? Da li altruizam, vjera u Boga ili možda želja za osjećajem moći koju dobijaš saznanjem da si nekome spasio život?

Interesantno je i to da su neki davatelji željeli upoznati svoje primaoce, a neki pak ne, što također otvara prostor za diskusiju. Jedna davateljica izjavila je da je dala bubreg jer želi biti svjesna da je na konkretan način nekome promijenila život i da joj je to saznanje sasvim dovoljno, nije joj potrebno da zna kome niti da se na bilo koji način veže za tu osobu. Za razliku od nje, Drakulić je upoznala Christine i obje su osjetile posebnu povezanost saznanjem da je dio jedne sada dijelom druge.

Priča oca Sullivana, najvažnijeg i najkorisnijeg sudionika u nastanku ove knjige, interesantna je jer se on zalaže za davanje publiciteta ovakvim pričama. Sullivan smatra da medijski prostor i eksponiranost koju danas živimo treba iskoristiti za priče koje moraju biti ispričane, i to glasno, kako bi što više ljudi za njih čulo i o njima počelo razmišljati jer kako jedna druga davateljka navodi „pravo pitanje nije zašto ljudi daju bubreg, već – zašto ne daju?“ U konačnici, zaista, sa jednim bubregom možemo funkcionirati sasvim normalno. Ja jesam, priznajem, ostala zapitana nad sobom. Da li bih i sama bila spremna na takav način pokloniti nekome sebe? Nisam sigurna da sam spremna na potvrdan odgovor i zbog toga je moje divljenje prema ljudima koji pozitivno učestvuju u takvim podvizima ogromno.

Svakako treba spomenuti i pitanje trgovine organima. Doniranje bubrega od živućih ljudi sa sobom nosi i breme trgovine istima, međutim, Drakulićka nas, na kraju subjektivnim stavom primateljice, opet stavlja pred dilemu da li je i takav čin moralniji od puštanja nekoga da umre uz saznanje da mu možeš pomoći ne čineći to. 

Transplantacija bubrega živih donora u SAD-u se izvodi od 1998., a za takav postupak je šira javnost prvi put saznala 2002. godine nakon što je bubreg zatrebao poznatom košarkašu Alonzu Mouringu. Ujedno je i, do tada praktikovani, „klasični“ rez zamijenjen malim, laparoskopskim. Od 1998. do 2004. u SAD-u je obavljeno tristotinjak takvih zahvata, a u Evropi tek tri.        

Na kraju:

„Ljude se poznaje po djelima ne po plemenitim mislima ili dobrim namjerama. Ja sam odgovoran za ono što sam učinio, ali i za ono što sam propustio učiniti.“

Preporuke, osvrti, recenzije...

YA ALI MEDED! (Da Uzvišeni pomogne!)

Roman iranskog autora Reze Amirkhanija odvodi nas u Teheren u vrijeme dinastije Pahlavi, vladajuće dinastije sve do 1979. godine, tj. do osnivanja Islamske Republike Iran.

Priča je ispričana u jedanaest sekvenci podijeljenih na „ja“ i „on“ poglavlja te posljednje – poglavlje Njen ja. U fokusu je bogata hadži Fetahova porodica i ljudi oko njih. Njihovi životi postavljeni su u kontekst jednog historijskog vremena čije ih mijene neumitno uvjetuju. „Ja“ poglavlja hronološki donose priču Fetahovog unuka Alija (čije ime, vjerujem, nije slučajno – šiiti „Alijeva stranka“, tj. sljedbenici Alije Ibn Ebu Taliba) i ispričana su er formom, dok naporedna, „on“ poglavlja, donose retrospektivni, distancirani, prepričani pregled u ih formi. Pored Fetahovih pratimo i priču njihovih sluga, Skenderovih. Sudbine likova se neumitno isprepliću, a njihova neodvojivost ogleda se i u naslovu romana (ili u njegovom prevodu; originalni naziv glasi „His Ego“).

Amirkhani, dakle, tka priču unutrašnjeg svijeta protagonista, ali i širu, priču o klasnoj podijeljenosti, obrazovanju, o sudaru Istoka i Zapada, o vlasti, nikad prevaziđenu temu odnosa pojedinca i vladajućih struktura i nikad dovoljno ispričanu priču o slobodi. Njegov roman ukazuje na neke malo drugačije (upravo suprotne) iranske borbe od ovih trenutnih. Ukazuje na ono što bi trebala biti suština, a to je  PRAVO IZBORA. Bilo ovakvo ili onakvo, ali pravo da biramo, a ne da budemo stigmatizirani samo zato što je neko tamo rekao da naš izbor nije dobar. Ovo je i roman koji nam donekle objašnjava trenutno stanje u Iranu i ukazuje na višegodišenje razloge zbog kojih je do ovakve situacije uopće došlo.

Radnja teče postepeno, glavne junake pratimo od najranijeg djetinjstva pa sve do smrti. Iako sudbinu Irana pratimo iščitavajući sudbine likova oni nisu razrađeni do te mjere da stičemo neki istinski uvid u njihove ličnosti, već su osvijetljeni u duhu filozofskih i duhovnih sentenci kojima djelo obiluje, a na fonu kojih bismo ga i trebali čitati. „Njen ja“ je riznica sufijske, duhovne mudrosti, traktat o postojanju, prolaznosti, Bogu, pronalasku sebe u Njemu i Njega u sebi.

„Kleknuo sam. Obuzelo me čudno stanje, došlo mi je da zaplačem. Nisam se imao koga sramiti. Zaridao sam poput malog djeteta. Jako mi se sviđao Bog jednostavnih i lijepih mjesta. Bog skromnih džamija, husejnija, crkvica, planina, čak i jednostavnih trgovina. Za razliku od boga velebnih i raskošnih bogomolja, onih bogova koji se inate poput magaraca. Mislim da tu i nema nikakvog boga. Sva njihova svrha jeste da zadive sirotinju, da ih zavedu zdanjem i njegovim imanjem.“

Prethodno je spomenuta neuobičajena naratorska forma romana, što ga svakako svrstava u postmodernistički kanon. Takvom pripovjedačkom strukturom preispituje se i književnost, njen postanak, proces stvaranja, a, ako uzmemo u obzir da u djelu postoje i historijske reference, svakako i njena istinitost. Ko sam ja, a ko on i koji je od nas stvaran? Da li je uopće ijedan?

„Sad ćeš sigurno reći kako je ovo sve samo fikcija… Pa dobro, neka je! Kako je samo ironičan posao ova književnost…“

Također, cijelo jedno poglavlje (Deveto on) sastoji se od nekoliko praznih stranica, nakon kojih Deseto ja donosi teoriju i kritiku savremenog spisateljstva, a Deseto on ispisano je potpuno drugačijim fontom od ostalih. Naravno da sve to ima za cilj da skrene čitaočevu pažnju na suštinsko, a ono se ogleda u protagonistinim riječima: „Šta to pišem? Izgleda da je ja postalo on!“

Roman završava smrću, i to začudnom, što nije i jedini začudni momenat. Poseban akcenat je stavljen na lik derviša Mustafe i „sedmoricu slijepih“ u kojima je sublimirana idejna nit djela: ovaj svijet je tek tren, treptaj oka, a dok smo tu, jedini spas, lijek i vodilja je ljubav. Možda se cijela filozofija Amirkhanijevog djela ogleda upravo u rečenicama: Život je prolaz sedmorice slijepih. (…)

                                                   Život je prolazna stanica.“                                                                  

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

„ŽIVOT SE OVDJE PREOBRAZIO U PARADOKSALNU ŠALU.“ (Adania Shibli)

Jedna od knjiga po kojoj ću sigurno pamtiti čitalačku 2022. godinu je „Sporedan detalj“ palestinske autorice Adanie Shibli koja na stotinjak stranica, kroz prizmu žene, izuzetno sofisticiranom naracijom, progovara o višedecenijskoj okupaciji i njenim posljedicama. Dva isprepletena narativa, prvi ispričan u trećem licu i smješten u 1949. godinu u izraelsku pustinju Negev i drugi – ispričan u prvom licu, u sadašnjosti – portretiraju historijske prilike o kojima se angažirano i parolama kazuje glasno, ali rijetko ili nikad iskustveno, glasom onih kojima je pravo glasa oduzeto.

Djevojka koja očigledno voli da prekoračuje granice nailazi na novinski članak izraelskog novinara o brutalnom ubistvu i masovnom silovanju mlade Arapkinje koje su avgusta 1949. godine počinili izraleski vojnici. Detalj u tekstu, naoko sasvim nevažan, ali na ličnom planu protagonistici bitan, čini da ona odlučuje krenuti putem Ramallaha, zabranjenim zonama, historijom, putevima neizvjesnosti i opasnosti… i tu počinje ono zbog čega je zapravo ovo, prema mom mišljenju, roman vrijedan pažnje. To što se autorica odlučila za postupak interpolacije jednog ženskog iskustva u drugi ono je u čemu se krije osnovna ideja djela – sudbina jedne od nas, sudbina je svake od nas.

U radnju smo involvirani oslikavanjem lika generala izraleske vojske, gradacijom njegove agonije i strahova, njegovim propitivanjima, takvima da ispočetka stičemo utisak kako je riječ o moralnoj veličini, a ne o nekome ko će direktno utjecati (i učestvovati) u omalovažavanju žene. Pa žene muslimanke. Pa opet žene. Djevojke koju neumorno prati pas. Pas i njegovo zavijanje. Iznureni pas.

Djevojka pas.

Roman u kome apsolutno nema stilske slojevitosti (što mu neki možda mogu uzeti kao falinku) s druge strane odiše atmosferičnošću, i to iznimno majstorski izgrađenom. Atmosferičnost i uopšte simbolika te njeno prelamanje na prvom i drugom narativnom planu drugi je razlog što djelo smatram uspješnim. Zvukovi (lavež pasa, zavijanje, pucnjava, galama vojnika), mirisi (smradovi! – znoj, miris goveđeg izmeta, mokraće, mješavina mirisa truleži, miris benzina),  opis generalove rane nastale od ujeda insekta (pauka) koja poput mreže raste i razvija se do stanja infekcije, a koja nesumnjivo simbolizira njegovu svijest („…mali krater trulog i raspadajućeg mesa…“), sobe u kojoj su on i nesretna djevojka („U sobi je bila velika vrućina, a zrak potpuno suh.“) ili pak scene silovanja kazane toliko svedeno, a s toliko prisutne težine („U to je krevet počeo škripati, a napolju zavijati pas.“) čine ovaj roman zasluženo nominiranim za Bookera (a prevod sa arapskog na engleski je 2020. bio i u finalu National Book Awards-a).

Naposljetku, povratak na početak… žena ženi… sudbine njih dvije… neobjašnjiv osjećaj bliskosti… povezanost, njihova sličnost, cirkulativan kraj. Zaokružen. Kraj bez kraja… nema kraja… sve je isto… obavezuju!

Stavljajući fokus na „detalje od manje važnosti“, Shibli dolazi do stvarne, suštinske, velike istine. Naša dužnost je govoriti! Dužnost je pričati neispričane priče. Obaveza je govoriti glasom onih kojima je glas utihnut. Obaveza je živih govoriti u ime mrtvih, ići tragom istine i pravde. Obaveza je, ne zbog prošlosti, već zbog sadašnjosti i onoga što nas čeka sutra.

„Sporedan detalj“ je naša ovogodišnja #putujućaknjiga. Iz Mostara je otputovala u Gračanicu, a iz Gračanice u Sarajevo. Ako želite čitati s nama, slobodno se prijavite u komentar ispod objave na Instagramu jer ovaj roman je lekcija.        

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

„Goč ponovo odjeknu. Zurle kao da zaplakaše.“

PRVI, LIČNI, DIO ZAPISA…

Jedan od razloga zašto sam od svih društvenih mreža i njenih ogranaka pronašla svoje mjesto u ovom knjiškom (već izvjesno vrijeme skoro me nigdje drugo ni nema) jeste taj što sam od onih koji smatraju da je učenje kontinuiran proces koji nikako ne završava završetkom formalnog obrazovanja, naprotiv, možda upravo tad i počinje, barem u onim smjerovima u kojima si se do tada pokušavao usmjeriti ili na kojima si se do tada pokušavao pronaći. U književnosti sam bezmalo cijeli život, studijski proteklih 15ak godina, stručno i naučno zadnjih 5-6. Čitala i pročitala mnogo toga, svjesna da nisam dotakla ni djelić onoga što želim, još svjesnija da možda u tom naumu neću nikad ni uspjeti. Ipak, #bookstagram je mjesto koje me vodi, ne samo tamo gdje sam već bila da se sagledamo drugim očima, već i tamo gdje nikad nisam.

Ismail Kadare, jedan od najvećih živućih pisaca, neko čije pisanje porede sa Gogoljevim, Kafkinim, Orvelovim, Markezovim, Kunderinim ili Balzakovim i neko za koga se u New York Timesu pisalo da je u albanskoj kulturi komparabilan sa Tvenom u američkoj je ujedno i neko koga mi sve godine školovanja nisu otkrile. Otkrio mi ga je upravo bukstagram (Jovana, gledam te, naravno! @palatasnova). Dakako, neizmjerno mi je drago što jeste jer bih svoje književno znanje smatrala osakaćenim da nije.

S druge strane, u ljudskoj prirodi je sklonost ka predsrasudama, osudama, tumačenjima drugog tumečenjem mase… Albanci su narod koji je i historijski i nacionalno i tradicijski interesantan u tom smislu te sam i sama imala određene stavove o njima „kao ljudima“ dok se, ljeta 2013. godine, nisam po prvi put obrela u toj zemlji „ljudi sklonih kavgi i raspri“. A onda sam, koncima sudbine, to ljeto i naredno, provela tamo radeći kao turistički vodič i, kako to obično biva kad otvorimo komore i krenemo misliti vlastitom glavom i osjećati vlastitim bićem, otkrila jednu sliku sasvim drugačijeg kolorita od onog sivog kakav sam pretpostavljala dotada. Još jednom se pokazalo da onako kako se postavimo prema drugima i drugi se, uglavnom, postavljaju prema nama, a moje iskustvo je bilo, ne samo pozitivno, nego i okrepljujuće.

DRUGI, „KAKO JE GENERAL DOČEKAO SVOJ RED“, DIO ZAPISA…

Dakle, saznavši za Kadarea, naravno da sam se odlučila upisati u njegove čitaoce te kad sam, prilikom jedne gradske šetnje otprilike prije dvije godine, kod uličnog prodavača ugledala beogradsko „Reč i misao“ izdanje (iz 1977. godine) nepoznatog mi romana u skoro pa savršenom stanju, bez razmišljanja sam ga smjestila u vlastitu biblioteku (knjigu sam platila 3 KM :D). Tako da… Kadare (za kojeg u fusnoti pogovora tog izdanja stoji sljedeće: „Ismail Kadare je predstavnik mlađe generacije književnika Albanije. Ogledao se, gotovo sa podjednakim uspehom i u prozi i u poeziji. Do sada je objavio desetak knjiga, većinom poezije, ali i dva romana i zbirku pripovedaka. Naročito je svojom prozom nagovestio nove mogućnosti ove po mnogo čemu zanimljive literature. Živi u Tirani.“) se, S NEKIM DJELOM (jer nisam imala pojma kakvim, o čemu, ni zašto), obreo kod mene i, eto, kako to obično na mojoj planeti biva, čekao dvije godine, da dođe na red za čitanje. I to… Tema avgustovskog izazova #prerazmišljaton2022 bila je titula. To je značilo da čitamo knjigu koja u svom nazivu ima neku titulu. Pogledom sam pročešljala police i uvidjela da je GENERAL jedino što mogu smjestiti u tu kategoriju. Tako je „General mrtve vojske“ dočekao svoj red u mom redu.

Naravno da odavno nismo u avgustu, naravno da sam ga čitala u oktobru, ali dug je dug pa evo oduženje.

@prerazmisljavanje

TREĆI, KNJIŠKI PRIKAZ, DIO ZAPISA…

 „General mrtve vojske“  je pacifički roman o usponu revolucije i padu fašizma, objavljen kada je Kadare imao 26 godina. Smatraju ga njegovim najpopularnijim romanom, onim koji ga je odveo stazama svjetske književnosti. Djelo je u Francuskoj objavljeno bez autorovog znanja i dozvole jer Albanija u to vrijeme nije bila potpisnica Konvencije o autorskim pravima. Ipak, za Kadarea se taj potez francuskog izdavača pokazao sudbonosnim. Književni put autora poslije je historija (guglajte ga, bibliografija je uisitnu zavidna). Sam Kadare je ovaj roman smatrao dobrim, ali ne i svojim najboljim djelom.

No, o čemu se tu zapravo radi?

Jedne jeseni (nimalo slučajnog godišnjeg doba), dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata, talijanski general i sveštenik dolaze u Albaniju, malo mjesto nadomak Tirane, upućeni na ekspediciju iskopavanja kostiju poginulih talijanskih vojnika. General ,dakle, u miru obavlja „veliki i sveti zadatak“ – kući vraća kosti palih za domovinu. Dakako da ironija nije slučajna i dakako da je takva postavka stvari namjerna, kao što su namjerno u odbrani časti domovine jedno vojno i jedno duhovno lice. Po logici stvari, ne bismo smjeli gajiti simpatije prema okupatorskom, fašističkom generalu, i po logici stvari bi sveštenik trebao biti dah humanizma, iskupljenja i čistote… ali maske su skinute,  vjerski službenik je državni, a general… je čovjek, nosilac tragične krivice. Ovo je priča i o tuđoj i drugačijoj zemlji i njenim ljudima, Albancima… Slika društveno-historijskog bića albanskog čovjeka perom Albanca, vizurom onog drugog. Jesu li Albanci usitinu ljudi koji se ni silom ne daju slomiti? Zašto su tako škrti na riječima? Jesu li krvnici skloni jedino ratovanju kojima je ratovanje identitet?

„Mislim da su najopasniji oni narodi koji napadaju.“

Ne glorificira Kadare svoj narod. Štaviše, mirnodopsku poruku šalje likom generala vojske koja jeste napadala, generala koji na službenom, kolektivnom zadatku, doživljava lični preobražaj, kojim ovladava razum, čija osobna etika je postavljena u kontrapunkt kolektivnoj, koji ponovnim dolaskom na mjesto prošlih kobnih događanja uviđa njihovu destruktivnost, bezumnost i besmisao.

Također, treba napomenuti da ovo nije roman radnje.  

Putujemo generalovom sviješću iščitavajući deskriptivne, retrospektivne priče o malim, ljudskim sudbinama, bez historiciranja. Interesantna je priča o prostitutki „paloj za Otadžbinu“, o njih šest – najčudesnijim gošćama tog malog, ratom zahvaćenog mjesta, o javnoj kući – nagovještaju zlih vremena – „uvođenju tuđeg načina života na širokom planu  odrođavanja i fašizacije“; još interesantniji dnevnik vojnika dezertera, od fašizma odbjeglog u albansku partizansku porodicu, odbjeglog od ratne pošasti „onih koji su ga tamo gurnuli“. Kulminacija ratnog zla prikazana je na svadbenom veselju, uz goč i zurle i sudbinu babe Nice… Kosti koje u vreći baca pred generala njegovo su samoočišćenje, ujedno i njegov kraj, oslobođenje…

Završetak (mi) je odličan, u maniru romana gore pomenutih veličina…

„General mrtve vojske“ je realistički roman sa naznakama modernog koje se najviše ogledaju u psihološkim propitivanjima glavnog lika. To je knjiga o, kako u pogovoru stoji, surovom vremenu koje je zanemarivalo čovjeka. Knjiga o svim sličnim, istim, surovim vremenima, pa i današnjem…

Na kraju, o septembru ‘43., iz Vojakovog dnevnika:

„ 5. septembar 1943.                                  

Tišina. Lišće počinje da žuti. Jutros je, nad našim glavama, visoko na nebu, preletelo više stotina aviona. Ko zna sa koje strane sveta dolaze i na koju stranu idu. Da bombarduju. Nebo je široko otvoreno za svakoga i sve.

Šta će biti sa ovim svetom?“

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

…ko ovdje dođe da živi, mora da zna kako je gušiti se…

Utisak o romanu čitaj na linku: https://www.instagram.com/p/ClJPDb1Mk1R/?igshid=YmMyMTA2M2Y%3D

Preporuke, osvrti, recenzije...

„NE PLAŠI SE SMRTI ISIDORA, MI SMO JE VEĆ PREŽIVJELE“ (Srce zapušteno kao malinjak, Emina Elezović)

Šta se to nalazi u srcu zapuštenom kao malinjak nastojat će nam u svojoj drugoj poetskoj zbirci kazati Sarajka Emina Elezović. U njega je smješteno štošta, a najviše, uprkos svemu, nade.

Zbirka je u kaurovskom (da, Rupi) maniru posvećena ženama – prijateljicama i sva je od vjere, optimizma i ljubavi prema sebi. Elezović ostaje dosljedna svom iskazu, opet je intimna i opet je lirski subjekt ja. Ovaj put ponekad i ti, u drugom licu, ali s istom, za sva lica, porukom: smijat ćeš se i opet kroz suncokrete trčati, samo vjeruj. Uči hodati ponovo, čak i kad misliš da od silnog posrtanja uspinjanja više nema. U sebi nađi zaklon, budi vlastito skrovište:

„…ja sam već odavno tu

nikad nisam ni odlazila

ja sam dovoljno sasvim dovoljna“ (SKROVIŠTE)

Voljeti sebe imperativ je zbirke „Srce zapušteno kao malinjak“. Voljeti se i u najlošijim danima, rasti, dopustiti sebi rast i let. I sve to sad, u trenutku postojanja.

Jedan od dominantnih motiva zbirke je tuga. „Tuga je naša privatna plaža.“ Ipak, tuga je to iz koje izrastemo, od koje postajemo jače, koja nas nauči da slabost pretvorimo u snagu. Ta tuga rađa tišinu i usamljenost koje guše i vode nas do ludila čak, ali nas i tjeraju na samosavlađivanje, na svakodnevne male pobjede.

I o prolaznosti svega pjeva ova pjesnikinja, prezentom i narativnijim stihom no u prvijencu, zrelija, kao da dokučila je suštinu:

„Najljepše je čini se

Ponekad u životu

Nikako ne biti u pravu“ (KREMA ZA SUNČANJE)

Povremeno je i apsurdna pa piše o propuštenim autobusima za posao, povremeno rezignirana pa na nevolje hladno odgovara „šta ćeš“.U ogoljenom svijetu Emine Elezović nađe se mnogo toga. Najviše pokušaja da se razumije vlastito ja i pokušaja da se krene dalje čak i kad su plastične slamčice jedino za šta se držiš.

Zeru mi je draža pjesnikinja u kraćoj formi i jednako toliko se više poistovjetih sa lirskim subjektom iz „Iza vrata“, ali to ništa ne umanjuje snagu stiha ni druge zbirke, tim više što je ovdje poslana poruka još jasnija i mnogo glasnija: ostanimo u svojoj koži onda kad iz nje najviše hoćemo.

„Sutra ću da živim

        Danas je bilo sranje.“         

(PLASTIČNE SLAMČICE ZA KOJE SE DRŽIM)

Preporuke, osvrti, recenzije...

(SAMO)SPOZNATI SE… SLOVOM

“Ulaz u prazninu”, Melida Travančić

Jedna od esencijalnih ljudskih potreba je potreba za sagovornikom, riječju, razumijevanjem. Čini se danas poželjnija no ikad. Dozvoljavamo nepremostive praznine zato što ne znamo reći… ili ne želimo. Ostavljamo one Repešine planine, tamo iza šutnje.

Melida Travančić nas, pomoću arhetipskih 99 dijaloga između M. i N, odnosno Nje – pjesnikinje i Njega – profesora književnosti, šeta nepreglednim putevima dijaloga. I to ne bilo kakvog, već dijaloga sa svrhom, zapravo o svrsi. Poetski dijalozi, zgusnuta, kratka, tenzijom nabijena forma, najpogodniji su za iskazivanje neiskazanog. Njima se otvara cijeli spektar promišljanja u kojima se nalaze Ona i On, kojima plivaju, nadmudrujući se, kazujući i ispisujući RIJEČ. Jer, samo nedovoljno proniciljivo oko ovdje će vidjeti isključivo priču o ljubavnom odnosu dvoje ljudi koji se nalaze negdje na granici nemogućeg. Ono malo pronicljivije proniknut će u suštinu, a suština je u stvaranju, pisanju koje je utjeha, spas, spoznaja i bijeg. Bijeg od svega što guši i smeta, pa čak i od smrti.

Pjesnikinja, glavni lik ili lirski subjekt – ovisi hoćete li djelo posmatrati kao prozu u poeziji ili poeziju u prozi (a zbog zbijene, sukobom nabijene dijaloške forme, možda i kao dramu) – „osluškuje“. Osluškujući ispisuje refleksije. „Sebe. Svijeta. Svijeta. Sebe.“

On, profesor, realista, antipod, onaj koji (prividno) „črvšće stoji na nogama“ stoji naspram nje kao refleksija, ogledalo, odraz u kojem ona pogledom proniče u praznine, vlastite, od kojih (po njegovoj ingerenciji, ali napose sopstvenoj potrebi) kasnije oblikuje umjetnost. Pjesnikinja od stvarnosti stvara pjesme, ali i priče, i pod povećalo stavlja svoj i njihov svijet. Ona piše riječi, on nastoji da ih pretvara u stvarno, i neprestano su na granici realnog i nemogućeg. Riječ zrcali u njegovom licu, ono je ogledalo, a samo u ogledalu postoji ona, bez maski, ogoljena. U toj borbi sa sobom, stvara umjetnost,  pomjerajući sopstvene granice poezijom, ali i Granice Svijeta.

Ispisivanje, stvaranje, prodiranje u sebe i vlastite nutrine, neminovno za sobom ostavlja prazninu. Ova pjesnikinja svjesno prolazi kroz ta vrata, ulazi u tu borbu sa Luciferom, nastoji, po cijenu osjećaja nemoći, istjerati ga iz sebe jer zapravo jedino takva, ispražnjena, rasprsnuta, razorena… ona je slobodna. Zapisuje „sve što ne može kazati“ čvrsto vjerujući da je poezija najsavršeniji način komuniciranja. To što se ne može kazati, dakle, projektirano je u književnost pa postoji čak i ako u stvarnosti nije moguće.

„Možda bismo mogli biti sretni.

Moja si projekcija. Ti ne postojiš.“

Preplitanjem fikcije i fakcije krieran je metasvijet postavljen između poezije i žudnje, straha i neustrašivosti. Postavlja se pitanje da li je moguć život izvan stvarnosti, tj. da li trajemo ako smo otjelotvoreni u književnosti? Dokle sežu dubine proživljenog što ih pretačemo u stih i da li književnost, odnosno riječ na kojoj ona počiva, ima svoj kraj? Travančićkini dijalozi su, kako se u 69. navodi, i razum i riječ i priča. Možda i ljubav. I itekako imaju cilj.

Podrobnije iščitavanje opusa Melide Travančić ukazat će na prostore unutar kojih biva njezin stih, a oni se kreću po predjelima tjelesnog, putenog i čulnog, po predjelima intimnog, ljubavnog, ili preciznije kazano – ljubavi – koja rađa i iz koje se stvara slovo. Slovo koje je suština i modus preživljavanja.

Da bi ispunila vlastite praznine, pjesnikinja u njih prvo mora ući, a Travančić nije samo odškrinula, nego je iskustveno širom otvorila ta vrata.

#odmalogoprinca