Poezija

“Dođi u moje tišine”, Emana Tabaković (izbor)

JEZIK NASLUĆIVANJA 

Tražim izlaz i ne razumijem šta se događa.
Iako znam da sam hrabra, glas mi podrhtava.
Neko bi mi trebao reći. 
Potreban mi je odmor. Biti ovako budan je delirij osuđenih.
Uvijek ću radije izabrati put umjesto zaobilaznice.
Tvoje oči nikada ne lažu, 
ali ta konstantna buka je alarm u mojim ušima. 
Tražim trenutak u kome ćeš dobiti moje povjerenje
i izazvati revoluciju u mojoj glavi. 
Postoji li neko ko će dešifrovati ovaj strah i ovu smirenost?
Ono što osjećam je drugačije kada si ti tu. 
U tvojim očima sam. 
Ako me pogledaš, ne moraš govoriti. 
Šuti ili neka ti riječi budu divne poput tebe. 
Ljubav nema jezik. Ona je tek naslućivanje. 


U FUTURU 

Čekat ćeš godine koje prolaze.
Jednog dana obući ćeš kostim djeteta da ponovo osjetiš dah života.
Sada počinje taj mrak svjetlosti.
Noći. Noć... 
Čut ćeš iz daleka za mene ponovo.
Zaronit ćeš mi blizu srca, pjevat ćeš mi bez zaborava. 
Pjevat ćeš pjesmu starog sjećanja. 
Na kojoj gitari su sada tvoje magične ruke?
Osjetim te besprijekorne žice koje me uzimaju.
Osjetit ćeš da se dah završava. Gdje dalje?
I ako ikada budeš pročitao ovu pjesmu, niko sretniji od mene.
Da si ovdje, imala bih toliko toga reći.
Govorila bih šuteći, razumio bi me
u polukrupnom svjetlu
ulične svjetiljke koja udara u dušu
recitirala bih nekoliko pjesama umornim glasom. 


KOTRLJANJE 

Kotrljam se kroz oblake
svaki put sve dalje.
Tragovi svjetlosti su samo odraz,
vrijeme koje se okreće iznad tijela.
Ne mogu dotaknuti dno. 
Letim poput vjetra. 
Tražim, vjerujem i osjećam. 
Idemo razbiti zakon gravitacije
i od sudbine stvoriti stvarnost.
Kotrljam se.
Razbijam labirint. 
Tražim. Tražim kako biti drugačija.
Brzina hvata pokrete. 
Mjesec sija na svaku pomisao.
Postoji nova zora, letim.
Izazvat ćemo stvarnost.
Ne želim prečice, želim put.
U svakom koraku sna
znam da će nas sreća dodirnuti. 
Samo me upornost tjera da uspijem.
Pokušavam naći nemoguće, ali ponekad je neuspjeh pobjeda.
Skoči! Uzmi moju zastavu! Napravit ću sve.
Svi naši snovi su svjetlo istine. 

MORE NEOBUČENIH SNOVA 

Novi početak. 
U stranom sam svijetu
Ne znam ni cestu ni stazu.
Vi idite za svojim putem, bit će dana, doći ću i ja.
Ovo je zemlja izgubljenih snova.
Živim, umirem.
I kao slomljena muzička kutija, uvijek puštam istu melodiju.


Gorim od neizgovorenih riječi.
Moja figura je velika.
Zaletjela sam se u more neobučenih snova za novi početak.
Srce mi je mali čamac. 




#odmalogprinca
Poezija

“Ja sad idem van”, Jiří Šotola

Jiří Šotola, fotografija preuzeta sa stranice www. temata.rozhlas.cz

Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i čučati i doći ću pijan.

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek na godinu, šta
tako gledaš u mene?

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za trista godina,
pa zar je to neko vrijeme?

Past ću na prozor u spodobi jednog besprizornog
razrokog fotona. Posadit ću se u obliku
prašine, spale nekom s cipela,
na prag tvojih vrata.

A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi. Ne pravi mi
scene. Ljubavnike ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.

I ostavit ćemo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi.

Ta pusti me već k sebi, pa pusti me već, zašto ti
to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ta to je
grozno dugo, pa ja ću usahnuti umrijeti umrijeti ću od
žalosti, ta molim te ipak otvori ili ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrepsti, oči ću ti iskopati

ljubavi moja.


#odmalogprinca

Za pjesmu (ali i pjesnika) sam prvi put čula čitajući odličnu priču Darija Džamonje “Život i poezija (i obratno)”.

Iako bih večeras mogao klapiti i koji dinar, ja ipak rizikujem i tražim jednu pjesmu Jirija Šotole, koja potpuno oslikava stanje u kojem se nalazim, a plus, vežu me za nju neke prelijepe i pretamne uspomene.

– DARIO DŽAMONJA

Poezija

Poezija, Melida Travančić (izbor)

“Sjenka u sjenci”, Melida Travančić, Planjax Komerc doo, Tešanj, 2019.

Samokontrola

onaj koga volim

kaza mi jednom

da sam mu potrebna

i da sam posebna


od tog dana

brinem o sebi


hodam pognute glave

put posmatrajući


ljude izbjegavam


strahujem

za sebe


o sebi mislim


i kišne kapi

mogle bi me

ubiti


Ona

kosa sijeda

lice blijedo

dekorisano

mrtvačkim pjegama


ruke podrhtavaju

u pokušaju

da se do usana donese

šoljica crne kafe


prostorijom se širi

zadah smrti


zubi karijesom

trajno uništeni

jedan pored drugog

na postelju padaju


ona djeca

čija li su


osamdesete

mnogo li je


ustajem

prekrivam je

plahtom bijelom


ovo nisam ja

konstatiram


sretna i nasmijana

u toplu postelju

liježem


Unutrašnji portret

u nama je vladalo nešto

divlje duboko moćno

strašno snažno

i tajanstveno


u slučaju da vatra sa dlanova

ka ostatku tijela krene

sve će u trenu biti uništeno


stoga drži odstojanje

i nikad se ne pomjeraj


i zbog sebe i zbog mene

i zbog čovječanstva


Poezija

“Pobratimstvo lica u svemiru”, TIN UJEVIĆ

Čapljina, juni 2021.


Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti⠀
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.⠀
I ono sve što ti bje, ču i što sni⠀
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.⠀

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.⠀
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,⠀
mi smo svi jednako lutali u znaku⠀
traženja, i svima jednako se dive.⠀

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.⠀
I pamti da je tako od prastarih vremena.⠀
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,⠀
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.⠀

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,⠀
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.⠀
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,⠀
i sebični je pečat jedan nasred čela.⠀

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju⠀
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,⠀
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,⠀
opet je samo jedna historija duša.⠀

Strašno je ovo reći u uho oholosti,⠀
no vrlo srećno za očajničku sreću,⠀
da svi smo isti u zloći i radosti,⠀
i da nam breme kobi počiva na pleću.⠀

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi⠀
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,⠀
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,⠀
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?⠀

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,⠀
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;⠀
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;⠀
ja bezimeno ustrajem u braći.⠀


(1932.)⠀

xoxo

#odmalogprinca

Poezija

PUTEVI, Mak Dizdar

“Kameni spavač”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973.

PUTEVI

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu

Ideš prema meni. I u jurišu

Smijući se i plačući

Pred sobom

Sve čistiš

i ništiš


Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš

Ali nikako da nađeš

Istinski put

Do mene


Jer

Ti poznaješ uklesane i utrte pute

I niti ijedan drugi

(A mali su zapravo i jalovi

Bez obzira koliko su

Za tebe

Oholog i jakog

I preteški

I

Dugi)


Ti poznaješ samo one puteve

Što prolaze

Od srca

I

Oka

Ali to nije sve


Ima putova što su se ispružili pred nama

Bez javnog traga kolovoza

Bez voznog reda

Bez vremena

I roka


Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene

Veoma sigurna i česna

Ona

Što dolazi

S lijeva

Ili

Zdesna


Zavaravaš se stalno da do mene treba ići

Smjerovima sličnim

Sa sjevera

Ili

Juga


Ali to nije sve


Kuga

Oči uvijek

Pametno mi traži

Ispod ustalasale na vjetru raži

Iz korjena zemlje gdje se zgusla tmina


A iz bezmjernih visina

Odozgora

Pritiskivati

Grudi

Najjače

Može

Mora


Ali to nije sve


Ti ne znaš zakon raskrsnice

Između svjetlila

I

Tmice


Ali to nije sve


Jer najmanje znaš da u svome žiću

Najteža rvanja su

I ratovi pravi

U samome

Biću


Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje

Između mnogih

Mojih

Velikih

Zala


Ti ne znaš s kim

Imaš posla


Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova

Ti ne znaš da put od tebe do mene

Nije isto što i put

Od mene

Do tebe


Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu

Skrivenom za tvoje moćne oči

(Ti ne znaš da meni je

Mnogo više

Nego što misliš

Sudbina

Namrijela

I

Dala)


Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš

Ali nikako da nađeš istinski put

Do mene


(Shvatam te:

Čovjek si u jednom prostoru i vremenu

Što živi tek sada i ovdje

I ne zna za bezgranični

Prostor vremena

U kojem se nalazim

Prisutan

Od dalekog jučer

Do dalekog sjutra

Misleći

O tebi


Ali to nije sve)

Poezija

Osam pjesama Gorana Vrhunca

U nastavku izabrane pjesme iz zbirki “Opstojnost” i “Ranjeni golub iznad sarajevskih bara” bosanskohercegovačkog savremenog pjesnika Gorana Vrhunca.

OPSTOJNOST (Planet poezija, Edicija Perpetuum Mobile, Sarajevo, 2016.)

Ne, ja

Ne mogu i neću
glumiti sreću,
nisam vježbao za to. 

Goli sam čovjek
koji ostavlja tragove
po podu i prašini. 

S flasterom na ustima,
carujem umom
u vlastitoj tišini. 

Ne nosim kapu,
kačket ni šešir, 
kacigu još manje,

nemam što štititi,
zaključao sam mozak,
isključio svijest. 

Neću da znam
koliko je dva plus dva
tko je na vlasti, šta je smisao,

tko je prošao kroz crveno
i udario pješaka 
požutjelih vlasi. 



Otkrovenje 

Otkrivam se,
a nisam gol.

Zarobljavam se,
a nisam rob.

Klečim,
al' ne molim.

Drečim,
al' ne plačem.

Samo sam 
jebeno živ. 

Nitko se više ne smije 

Okružen sam gomilom ljudi,
svi gledaju prema dolje,
to me nimalo ne čudi,
kao ni jučer, ni danas nije bolje. 

Nisam kriv što se ne vole
drugovi stari i oni neznani,
ramena su savijena i bole,
teret čovjeka obezdani. 

Poput njih, spustim glavu,
sve mi je odveć svejedno,
slavim neku svoju slavu
i pitam se je li vrijedno. 

Jer nitko se više ne smije. 

A nije teško. 

Dijagnoza  

Bol nepoznatog uzroka,
nisam se udario
nisam ni udaren,
"nije ništa", kažu, 
"sve je to na nervnoj bazi". 

Kakav izraz "baza",
kao da je riječ o bejzbolu. 

Prihvaćam dijagnozu,
ali boli, čovječe!

Mora li me metak pogoditi
ili nož probosti
da shvatiš i vidiš 
da boli? 

Nije važno, 
nitko ništa ne razumije. 

RANJENI GOLUB IZNAD SARAJEVSKIH BARA (Planet poezija, Edicija Art Horizont, Sarajevo, 2020.)

U miru 

Sjedi nijem i sijed
s desne strane mu ker,
balavi mu po stopalima. 

Prepoznaje sve zvukove,
za njima ne želi gledati,
svi su odgledani. 

Nema kome govoriti,
ni razlog za to nema,
sve je davno rečeno. 

U miru
umiru 
ptice. 

Šta ja? 

Šta ja imam pričati? 

Brat ubio brata,
dovoljno su rekli. 

Šta ja imam pričati?

Kapitalizam, segregacija, 
primitivizam, nacionalizam,
ostali izmi za sebe govore. 

Šta ja imam pričati?

Pravo na život i suživot
na demokratiju?
Ona je sapun za pranje
krvavih ruku i Pilat je to znao.

Demokratija je ubila Isusa. 

Šta ja imam pričati? 

Ne bih sve ni stigao,
izgubio bih glas,
postao slijep,
ostao bez kose,
postao gluh. 

Šta ja imam pričati?

A cijeli svijet šuti. 

Lizala 

Bilo mi mrsko 
nositi dva lizala u ruci
pa ih stavih iza uha. 

Briga me za svijet
koji replicira mišljenja
o mom jadu i ludilu. 

Možda su ludi
svi koji me gledaju
dok im se kradu dani. 

Ludilo nije stvar izbora
čeka svakoga
tko se pojavi iza ugla. 

Kad uhvati iznenada
uzalud je pravdati se
da nisi pio, bio ni htio. 

Uradio si što jesi,
koga briga za dobro
koje si nosio na ramenu. 

Eto im mašte bašta
pa nek i dalje čupaju korijenje. 

Pomišlja li iko da ne pušim? 

Kikinom ulicom 

Nekada se osjećam kao stranac,
turista u svom gradu, 
koji uzalud traži na mapi
ono čega nema. 

Kikinu ulicu
za čovjeka i psa, 
ulicu bez nesreće,
malu ulicu za prošetati
i poslije smrti. 

Prikaz zbirke pročitajte ovdje.

Poezija

TRI PJESME EMINE ELEZOVIĆ, izbor iz pjesničke zbirke “IZA VRATA”

Izdavač: Imprimatur d.o.o.

Godina izdavanja: 2020.

KIČMA

Nedostaješ

Ponekad

Često

U radu

I neradu

U prevozu

U bezumlju i umlju

Na pečatima

umazanim krvlju

Nedostaješ

A trebalo bi

da dostaješ

Ostaneš

I potraješ

Nedostaješ da zatvoriš prozor

kad zora je

i zagrliš kad odlaze

svi moji ljudi

u snovima

U autističnim tugama

što pužu polako

da zgrabe me za

rub pidžame

nedostaješ

I u svim riječima što

znale su da omame

nedostaješ

Dosta je

Gospa je

jutros pala i prosuo se

iz nje sav vosak

od molitve

Ko molio se?

Nedostaješ

Kad sjedimo u vozu

što ne staje

i šapućeš mi

posramljeno

da nemamo budućnost

a želiš da ostaneš

Ne čujem te

Nisi tu a prosto je

kao kičma mi nedostaješ

ZAVIST

Postajem baš tako neko sebi nesličan

Previše bijela za ukuse crnih

Previše crna za ukuse bijelih

Pitam se dokle ću zavisiti od svoje boje

Dokle će me gledati s prezrenjem

Za koje ni sami ne znaju iz čeg se izrodilo

Ličinke zavisti oni nose u torbi

U zaboravljenom džepiću ili pokraj ključeva od stana

I mrva od kifla za doručak

Zavist se vozi s vlasnikom zavist nije ista u tramvaju

I šoping centru

Zavist se koti među svima i mutira u zavisnosti od mjesta

Zbog zavisti se postaje persona non grata

SUDBINE

Gledala sam sklupčanu kujicu

tužnih očiju

a možda je samo pospana

i stara

i mislila sam

Žao mi je što si samo pas

Ali sam se sjetila da

možda gleda mene i misli

kako sam pospana

i stara

i baš šteta što sam samo čovjek

i sad ne znam kome je teže