JEZIK NASLUĆIVANJA Tražim izlaz i ne razumijem šta se događa.
Iako znam da sam hrabra, glas mi podrhtava.
Neko bi mi trebao reći.
Potreban mi je odmor. Biti ovako budan je delirij osuđenih.
Uvijek ću radije izabrati put umjesto zaobilaznice.
Tvoje oči nikada ne lažu,
ali ta konstantna buka je alarm u mojim ušima.
Tražim trenutak u kome ćeš dobiti moje povjerenje
i izazvati revoluciju u mojoj glavi.
Postoji li neko ko će dešifrovati ovaj strah i ovu smirenost?
Ono što osjećam je drugačije kada si ti tu.
U tvojim očima sam.
Ako me pogledaš, ne moraš govoriti.
Šuti ili neka ti riječi budu divne poput tebe.
Ljubav nema jezik. Ona je tek naslućivanje.
U FUTURU
Čekat ćeš godine koje prolaze.
Jednog dana obući ćeš kostim djeteta da ponovo osjetiš dah života.
Sada počinje taj mrak svjetlosti.
Noći. Noć...
Čut ćeš iz daleka za mene ponovo.
Zaronit ćeš mi blizu srca, pjevat ćeš mi bez zaborava.
Pjevat ćeš pjesmu starog sjećanja.
Na kojoj gitari su sada tvoje magične ruke?
Osjetim te besprijekorne žice koje me uzimaju.
Osjetit ćeš da se dah završava. Gdje dalje?
I ako ikada budeš pročitao ovu pjesmu, niko sretniji od mene.
Da si ovdje, imala bih toliko toga reći.
Govorila bih šuteći, razumio bi me
u polukrupnom svjetlu
ulične svjetiljke koja udara u dušu
recitirala bih nekoliko pjesama umornim glasom.
KOTRLJANJE Kotrljam se kroz oblake
svaki put sve dalje.
Tragovi svjetlosti su samo odraz,
vrijeme koje se okreće iznad tijela.
Ne mogu dotaknuti dno.
Letim poput vjetra.
Tražim, vjerujem i osjećam.
Idemo razbiti zakon gravitacije
i od sudbine stvoriti stvarnost.
Kotrljam se.
Razbijam labirint.
Tražim. Tražim kako biti drugačija.
Brzina hvata pokrete.
Mjesec sija na svaku pomisao.
Postoji nova zora, letim.
Izazvat ćemo stvarnost.
Ne želim prečice, želim put.
U svakom koraku sna
znam da će nas sreća dodirnuti.
Samo me upornost tjera da uspijem.
Pokušavam naći nemoguće, ali ponekad je neuspjeh pobjeda.
Skoči! Uzmi moju zastavu! Napravit ću sve.
Svi naši snovi su svjetlo istine.
MORE NEOBUČENIH SNOVA Novi početak.
U stranom sam svijetu
Ne znam ni cestu ni stazu.
Vi idite za svojim putem, bit će dana, doći ću i ja.
Ovo je zemlja izgubljenih snova.
Živim, umirem.
I kao slomljena muzička kutija, uvijek puštam istu melodiju.
Gorim od neizgovorenih riječi.
Moja figura je velika.
Zaletjela sam se u more neobučenih snova za novi početak.
Srce mi je mali čamac.
Jiří Šotola, fotografija preuzeta sa stranice www. temata.rozhlas.cz
Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.
Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti i čučati i doći ću pijan.
Ja sad idem van i vratit ću se možda tek na godinu, šta tako gledaš u mene?
Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za trista godina, pa zar je to neko vrijeme?
Past ću na prozor u spodobi jednog besprizornog razrokog fotona. Posadit ću se u obliku prašine, spale nekom s cipela, na prag tvojih vrata.
A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi. Ne pravi mi scene. Ljubavnike ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.
I ostavit ćemo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi.
Ta pusti me već k sebi, pa pusti me već, zašto ti to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ta to je grozno dugo, pa ja ću usahnuti umrijeti umrijeti ću od žalosti, ta molim te ipak otvori ili ću ti ta vrata razvaliti, kožu ću ti izgrepsti, oči ću ti iskopati
ljubavi moja.
#odmalogprinca
Za pjesmu (ali i pjesnika) sam prvi put čula čitajući odličnu priču Darija Džamonje “Život i poezija (i obratno)”.
Iako bih večeras mogao klapiti i koji dinar, ja ipak rizikujem i tražim jednu pjesmu Jirija Šotole, koja potpuno oslikava stanje u kojem se nalazim, a plus, vežu me za nju neke prelijepe i pretamne uspomene.
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti⠀ koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.⠀ I ono sve što ti bje, ču i što sni⠀ gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.⠀ ⠀ Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.⠀ Mi smo svi prešli iste putove u mraku,⠀ mi smo svi jednako lutali u znaku⠀ traženja, i svima jednako se dive.⠀ ⠀ Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.⠀ I pamti da je tako od prastarih vremena.⠀ I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,⠀ kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.⠀ ⠀ I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,⠀ i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.⠀ I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,⠀ i sebični je pečat jedan nasred čela.⠀ ⠀ Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju⠀ da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,⠀ a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,⠀ opet je samo jedna historija duša.⠀ ⠀ Strašno je ovo reći u uho oholosti,⠀ no vrlo srećno za očajničku sreću,⠀ da svi smo isti u zloći i radosti,⠀ i da nam breme kobi počiva na pleću.⠀ ⠀ Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi⠀ dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,⠀ u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,⠀ pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?⠀ ⠀ Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,⠀ ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;⠀ o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;⠀ ja bezimeno ustrajem u braći.⠀ ⠀ ⠀ (1932.)⠀
#knjigaposvuduša (ovaj put bez knjige na slici, u ruksaku je! 🙂)
U nastavku izabrane pjesme iz zbirki “Opstojnost” i “Ranjeni golub iznad sarajevskih bara” bosanskohercegovačkog savremenog pjesnika Gorana Vrhunca.
OPSTOJNOST (Planet poezija, Edicija Perpetuum Mobile, Sarajevo, 2016.)
Ne, ja
Ne mogu i neću
glumiti sreću,
nisam vježbao za to.
Goli sam čovjek
koji ostavlja tragove
po podu i prašini.
S flasterom na ustima,
carujem umom
u vlastitoj tišini.
Ne nosim kapu,
kačket ni šešir,
kacigu još manje,
nemam što štititi,
zaključao sam mozak,
isključio svijest.
Neću da znam
koliko je dva plus dva
tko je na vlasti, šta je smisao,
tko je prošao kroz crveno
i udario pješaka
požutjelih vlasi.
Otkrovenje
Otkrivam se,
a nisam gol.
Zarobljavam se,
a nisam rob.
Klečim,
al' ne molim.
Drečim,
al' ne plačem.
Samo sam
jebeno živ.
Nitko se više ne smije
Okružen sam gomilom ljudi,
svi gledaju prema dolje,
to me nimalo ne čudi,
kao ni jučer, ni danas nije bolje.
Nisam kriv što se ne vole
drugovi stari i oni neznani,
ramena su savijena i bole,
teret čovjeka obezdani.
Poput njih, spustim glavu,
sve mi je odveć svejedno,
slavim neku svoju slavu
i pitam se je li vrijedno.
Jer nitko se više ne smije.
A nije teško.
Dijagnoza
Bol nepoznatog uzroka,
nisam se udario
nisam ni udaren,
"nije ništa", kažu,
"sve je to na nervnoj bazi".
Kakav izraz "baza",
kao da je riječ o bejzbolu.
Prihvaćam dijagnozu,
ali boli, čovječe!
Mora li me metak pogoditi
ili nož probosti
da shvatiš i vidiš
da boli?
Nije važno,
nitko ništa ne razumije.
RANJENI GOLUB IZNAD SARAJEVSKIH BARA (Planet poezija, Edicija Art Horizont, Sarajevo, 2020.)
U miru
Sjedi nijem i sijed
s desne strane mu ker,
balavi mu po stopalima.
Prepoznaje sve zvukove,
za njima ne želi gledati,
svi su odgledani.
Nema kome govoriti,
ni razlog za to nema,
sve je davno rečeno.
U miru
umiru
ptice.
Šta ja?
Šta ja imam pričati?
Brat ubio brata,
dovoljno su rekli.
Šta ja imam pričati?
Kapitalizam, segregacija,
primitivizam, nacionalizam,
ostali izmi za sebe govore.
Šta ja imam pričati?
Pravo na život i suživot
na demokratiju?
Ona je sapun za pranje
krvavih ruku i Pilat je to znao.
Demokratija je ubila Isusa.
Šta ja imam pričati?
Ne bih sve ni stigao,
izgubio bih glas,
postao slijep,
ostao bez kose,
postao gluh.
Šta ja imam pričati?
A cijeli svijet šuti.
Lizala
Bilo mi mrsko
nositi dva lizala u ruci
pa ih stavih iza uha.
Briga me za svijet
koji replicira mišljenja
o mom jadu i ludilu.
Možda su ludi
svi koji me gledaju
dok im se kradu dani.
Ludilo nije stvar izbora
čeka svakoga
tko se pojavi iza ugla.
Kad uhvati iznenada
uzalud je pravdati se
da nisi pio, bio ni htio.
Uradio si što jesi,
koga briga za dobro
koje si nosio na ramenu.
Eto im mašte bašta
pa nek i dalje čupaju korijenje.
Pomišlja li iko da ne pušim?
Kikinom ulicom
Nekada se osjećam kao stranac,
turista u svom gradu,
koji uzalud traži na mapi
ono čega nema.
Kikinu ulicu
za čovjeka i psa,
ulicu bez nesreće,
malu ulicu za prošetatii poslije smrti.
Od Malog princa... 