Pišem...

“Recidiv”, Bea Balta-Manjgo

Dragi ljudi, svi vi koji ste željeli čitati Recidiv, a niste uspjeli doći do primjerka… ostavljam vam ispod link za čitanje. Nadam se da ćete u rijeci davno ispisanih redova pronaći neki svoj… Hvala za pažnju koja je zbirci poklonjena prethodne dvije godine! ❤️

https://issuu.com/beabaltamanjgo/docs/recidiv

📸 Jelena Stojić ♡
Pišem...

GNOMA, Bea Balta-Manjgo

Šta će svi o vječnosti versi?

Jedna kriva riječ poruši kamene kule,

britkošću mača probode ljubav.


Jezik za zubima je blago.

Pišem...

OTIŠLA BIH DA BRANIM DOMOVINU, NAS; Bea Balta-Manjgo

Sanjala sam noćas neki rat.

U mojoj djevojačkoj sobi

koja je u snu bila biblioteka

pucalo je.


Pucalo se

i ja sam bila tu,

s vojnicima.


Uvijek sam govorila,

ne u snu, već na javi,

da bih očevim stopama

branila toprak.


U snu me noćas bilo strah.

Pokrila sam se dekom po glavi

i šutjela da ne zajecam

pod vojničkom čizmom


Suprotno od onog što sam uvijek govorila,

kad sam se probudila

shvatila sam

da bih otišla

I to bi bila moja odbrana domovine.


Otišla bih

jer ne želim živjeti sudbinu svoje svekrve.

Ona dolazi na prazan grob

jer ne zna gdje joj je muž


Jednoga dana odvele su ga vojničke čizme

i nikad ga nisu vratile.


Ne želim da sanjam svoga muža živog

i da mu ne mogu jutrom mirisati potiljak

ni mrtvom proučiti fatihu.

Pišem...

“Jelena, žena koje nema”, Bea Balta-Manjgo

Nedjeljno je jutro,

tupi bol u čelu tjera me da

mislim


samodestrukcija je moja uža

specijalnost


Ukucavam u pretraživač ime neke

koja je osvojila

moje davnašnje želje


da li je sretna?


Zapravo se pitam otkud

uskrsnuće

u snovima


više te ne volim


zašto se javljaš i

zašto je put do tebe ona?

možda mi odgovore ponudi Frojd


da li si sretan

jesi li zdrav?


Potpisujem snove široko budnih očiju,

samodestruktivna

Jelena, žena koje nema.


Zovem li se tako?

Tupi bol u čelu tjera me da mislim.

#odmalogprinca, 2021.
Pišem...

Dobro nam je!

Izvor fotografije: http://www.ngbuntovnici.hr

Danas je drugi april ljeta dvije hiljade i dvadeset prvog. Dan sestrin, dječije knjige i svjesnosti o autizmu. Stremimo inkluzivnosti.

Uključivost, uključenost, sadržanost. Prihvatanje, asimiliranje, jednake šanse i uslovi… Življenje. Bez razlika. U primjerni tek slovo. A i ono ne diše dugo.

Ovih dana more nas razne razdvojenosti. Rođendani koje ne slavimo skupa. Koje ne slavimo uopšte. Razdvojenost. Nemogućnost dodira, rastavljenost.

Dani su u kojima svaki dan čujemo da je neko koga znamo umro. U kojima smo uplašeni. Za živote, u bolničkim sobama, bore se dijelovi nas, udišu umjetni kisik, trzaju, dave se i srnećim očima gledaju u sutra dok u mislima je jedno… Ima li tog sutra?

Dezorijentacija je tolika da smo u ćorsokaku iz kojeg se ni na jednu stranu ne ukazuje izlaz. Spas dželatovom rukom. Osuda. Mi nemamo vakcine. Ali imamo pamet svijeta. Stagniranje. Potpuni očaj i kolaps. Društva, identiteta, zdravog razuma.

Srozanost.

Sav mulj potrošenog sistema isplivava na površinu.

Demokratija.

Duh demokratije ne može biti nametnut spolja. On mora izrasti iz unutrašnjosti naroda, riječi su Gandijeve. Ali kojeg naroda danas… Teorije zavjere, političke igre. Sve, samo ne suočavanje sa stvarnošću. Freelance novinari mjesecima šire paniku i dezinformacije po svojim Facebook stranicama koje prate hiljade ljudi. Demokratija. Niko, ama baš niko, ne reaguje, ne kažnjava, ne zaustavlja, a ljudi… umiru… umiru.

Nestaju.

Nemogućnost dodira. Rastavljenost.  

Teror.

Pobuna.

Orwell.

Dokle?  

Danas je drugi april ljeta dvije hiljade dvadeset i prvog. Trebao je biti lijep proljetni dan.

#odmalogprinca
Pišem...

Pjesnička zbirka “Recidiv”, Bea Balta-Manjgo

RECIDIV je zbirka u kojoj je sumiran rad star deceniju. Odavno je, vjerovatno, trebala postojati, ali stvari su se udesile tako da je red došao tek sada. Štošta bih ja tu promijenila, ali… da nije postojalo to, ne bi ni ono što se stvara danas. Dakle, neka stoji, baš tako kako jeste.

Hvala svima zbog kojih je ovo izdanje ugledalo svjetlo dana.

Posebno hvala:

  • direktoru Narodne biblioteke Mostar, gdinu Rasimu koji je kad sam rekla da samo želim da knjiga dobije oblik kako bih mogla pisati dalje jer dok se toga ne oslobodim prosto dalje ne mogu, odgovorio: „Bea, nema neformalno. Idemo praviti knjigu. Pravu knjigu.“ U tom trenutku se otvorio put ostvarenju jednog životnog sna. Dakle, ova zbirka voli tople biblioteke, a najtoplije će joj biti kod njenog izdavača – Narodne biblioteke Mostar! Ni ne slutite koliko sam sretna što joj je mjesto upravo tamo.
  • uredniku, prijatelju, pjesniku Goranu Vrhuncu na pjesničkim nitima vezanom prijateljstvu, a takva su trajna.
  • Stjepanu Bajiću, glavnom uredniku književne stranice Društvo živih pjesnika. Ono što je  2014. godine napisao o poeziji „mlada mostarske pjesnikinje“ stoji umjesto recenzije Recidiva. Kad sam mu se pred kraj prošle godine, nakon 6 godina, javila i rekla da želim da njegovih nekoliko rečenica zamijeni sve one koje mogu biti napisane o toj knjižici, bezuslovno je pristao.
  • mojoj Selmi, lektorici zbirke, neizmjerno hvala. Potpisana je kao lektor, ali ona je mnogo, mnogo više! Posrednik u stvaranju, nekadašnja učenica, kolegica, ali iznad svega neko ko zrači pozitivom i blagošću, a takve ova zbirka voli.
  • Midheti Agić, majstorici line art-a, što je ideju o koricama pretvorila u savršeno djelo. Rekla sam joj šta želim, poslala tri pjesme i ona je stvorila magiju koju gledate na slikama. Autorica je i ilustracija koje obilježavaju tri ciklusa zbirke.
  •  IC štampariji Mostar za štampu i DTP.

Hvala porodici što cijeli život slušaju moja čitanja, iako niko od njih nije iz svijeta slova.

Hvala osobi koja je kad sam rekla kako više nemam šta pisati i kako je sve što sam ja htjela reći već rečeno, rekla: „Uvijek ima smisla pisati.“

I hvala mome A. koji je bio tu i svjetlo palio čak i kad sam ga gasila sama.

#odmalogprinca
Pišem...

“Balkanska pjesnička unija: poezija godine 2020”; pjesma „Kundak“, Bea Balta-Manjgo

Ako bi me neko pitao otkad pišem, vjerovatno bih odgovorila oduvijek. Fazon je što ja tom svom pisanju nikad nisam pridavala važnost… to je prosto bilo nešto moje, način da izbacim kuglu od koje ne mogu da dišem. I tako do momenta u kojem počinju da govore „pa ovo nije loše“, „dobro je“, „ovo bi samo trebalo malo doraditi“… Tad i ja na pitanje imam li neki hobi stidljivo odgovaram: „Pa… pišem poeziju.“  U periodu od 2013. do 2016. olovka radi intenzivno… Desili su se tada „Književnost uživo“ i „Društvo živih pjesnika“  gdje sam predstavljena kao „mlada mostarska pjesnikinja“ (2014). Iste godine dogodili su mi se i Sarajevski dani poezije, zajednička zbirka mladih pjesnika BiH „Antikvarnica stihova“, a nekoliko godina kasnije i zbornik „Luka osjećaja“.

Onda je nastupila blokada.

Krajem 2019. godine i tokom 2020. olovka ponovo radi… Pišem. Događa se „Avlija“ iz Rožaja i „Bludni stih“ iz Beograda. I prestaje da bude stidljivo, a postaje stvarno.

„Tragovi pjesme“ su mi važni. Riječ je o zbirci koja briše granice, a u kojoj se našlo nešto moje. U drugom ciklusu konkursa  “Balkanska pjesnička unija: poezija godine 2020” pjesma „Kundak“ pronašla je svoje mjesto. U zbirci je 258 pjesnika iz regiona (i šire) i ponos je biti jedan od njih.

Kaže mama neki dan: „Oduvijek si htjela da budeš pjesnik.“ Jesam. Zapravo, ja to oduvijek i jesam. Samo, eto, dugo nisam znala.

KUNDAK

Ne volim riječ kundak

obilježeno je njome odrastanje

užegli bol joj obličje

udarali su ga kundakom

i nogama

i rukama

kundakom

po nogama

i rukama

i glavi

Ne voli proljeća i aprile

budi se  u isti sat

isti dan

godinama proživljava

kundak

iznova

povlači se u svoje svjetove

jutrima

noćima

trzajući

smrtni čas je tada propisan im bio

al’ utekoše kijametu

ljudskom rukom krojenom

sestrin prvi rođendan došao je da slavimo

život

devedeset druge

ima jedna slika

na stolici sjedi modar

jedva

preživio

otac

samostrijela

kundak

usadnik drveni

karabinke bojim se

i dok mi živi živim mu bol

#odmalogprinca
Pišem...

NEK ŠARENI VAM BUDU DECEMBRI I RUKE ČVRSTE…

Zapisu o decembru vraćam se svake godine.

Decembar je oduvijek bio moj. Sve velike stvari koje pamtim vežem uz posljednji.

Ispuni me svojom toplinom svaki put kad me dotakne hladnim prstima.

Donese nova sjećanja i reanimira stara.

Voli me decembar.

I ja njega.

Posljednjih godina voljeni me ne štedi. Prošli me slomio. Ovaj više no ijedan dosad.

Vrijeme je u kojem svodimo račune. U godini u kojoj se ništa nije moglo isplanirati, u kojoj smo spoznali skrivene hodnike unutar nas, uspjela sam napraviti krug po sopstvenim planovima i ostvariti ih. Skoro magistrirati, ne uloviti plakete zlatne, ali završiti s prosjekom 10.00, u inat sebi. Okupiti knjišku raju i kreirati platformu da na jedno mjesto slažem redove razasute svuda. Deset godina skupljano, konačno skupiti i stvoriti Recidiv. Prestalo je da se vraća i da moždine grize.

Najvećim ovogodišnjim postignućem smatram ljubav jer sam je živjela i plućima disala, oslobođena svega što steže i zaustavlja. Nisu ružama bili posuti putevi do voljenja. Više je, rekla bih, bilo trnja. Za opijenost linijom uha i vrata pored kojeg sanjam, vrijedilo je. Ljubav se uči. I to sam o njoj u godini čudnoj naučila.

Ipak, boje kojima zatvaram još jedno poglavlje svog života nisu svijetle. Teško dišem. Dio mene otkinut je opet. Razmišljam kolika je uistinu ljudska snaga. Do koje mjere može i mora čovjek. Koliko udaraca, rezova i ožiljaka prije konačnog posrnuća. Opet sam izgubila. Treći put je moje od mene otišlo. Treći put sam sanjala, disala, u mislima mirisala, oblačila, kupala i učila. I opet me, bez pozdrava, napustilo. I opet prerano. I opet me nespremnu ulovilo iako svaki put mislim da mogu i da neće boljeti. A zvjerski su krikovi dok grlim pločice hladnog kupatila pretihi jer zvjerska je bol neizreciva. Opet sam izgubila. Treći put. Neviđeno, nerođeno, voljeno.

Nacrtam osmijeh. Tako je trebalo. Ustanem. Ukopam se u tlo i izbodenim rukama obrišem bol.

Utjeha je, trebalo je. Decembar je ovaj siv, pomalo sam ostarila, teško dišem i čini se da mrem, s umrlim dijelom sebe odlazim… a možda tek odlazi godina, a ja ukopana u tlo stojim i otežalim šakama grabim… naprijed.

nek šareni vam budu decembri i ruke čvrste,

#odmalogprinca