Proza

Džep mantila i poklopac od boranije, SAŠA GUBERINIĆ

Iz zbirke “O ostalima”, Izdavač: Gradska biblioteka Karlo Bijelicki Sombor, 2021.

O zbirci čitajte OVDJE.

Lokalne novine spakovane u žuti, bezbroj puta recikliran papir, ležale su na stolu ispred mene. Raširene. Dvostrano. Sa kišnog mantila sam stresao kapi kiše koje su se uvukle u nabore podlaktica i pazuha. Bio je siv i iznošen. I mantil, i dan. Nisam se nadao da će jesen tako brzo početi. Mislio sam da će biti još neki dan leta. Ali ne. Ne ove godine. Stranice novina teško su se razdvajale dok sam ih vukao na suprotne strane. Bile su ulepljene. Hrapavi papir bio je sluzav. Gotovo nedodirljiv. Ježio sam se stojeći mokar pred štampanim redovima nereda i nemira grada u kom sam živeo. Ponovo sam preleteo preko njih kao da se dešavaju negde drugde. Ne u mojoj ulici. U mojoj ulici ljudi ne umiru, ili umiru mahom od starosti. Nema da ti upadnu u kuću. Nema da ti siluju nekog u komšiluku. Nema da otmu dete. Da ti ubiju nekog. Sve se to dešava neku ulicu dalje. Ovde vole da kažu: “Dobro je kad si siromašan. Onda nemaju šta da ti uzmu.” Zato, kad me pitaju gde ste bili na odmoru, ne kažem: “U Turskoj”, nego: “Na moru”. U Tursku idu oni što imaju para, i ovdašnji svet to dobro zna.

Plastični ceger, jedan od onih što je Slavica videla da ih u Nemačkoj nose u trgovinu, stajao je mokar pored stola. Bio je to onaj isti ceger koji nikada nisam mogao da pronađem kada je trebalo u kupovinu da se ide. Nekako bih uvek završio sa useklim prstima od kesa za hleb u koje su kasirke trpale namirnice kao da je vreća bez dna. Jer su besplatne, naravno. Nekada bi kesa za hleb nestalo, pa bi nam prodavci dozvolili da uzmemo nekoliko kesa za voće i povrće. Te su bile veće i čvršće od onih za hleb i manje su kidale prste. Zato su takvi dani bili posebni za sve. U početku to nisam primećivao. Nije me bilo briga za kesu. Onda sam shvatio da bi ljudi mogli pomisliti da nismo baš siromašni, pa sam počeo da brinem.

Izvadio sam mantile koji su stajali na dnu kese i opipao ih rukom procenjujući jesu li mokri ili ne. Prvi sa gomile sam raširio držeći ga za ramena. Bio sam zadovoljan. Slavica je udarila dupli porub na mestu gde sam ga iscepao pre odmora. Slučajno. Ma ni sam ne znam kako. Slavica obično ne pada u vatru i ne drami ni zbog čega. Obično ne. Ja se nikad nisam bunio. Ni na odborima i sastancima nikad ništa nisam tražio. Ne kažem, bilo je donacija, i dobili smo mantile za komplet osoblje bolnice. To je u mom gradu ravno dodeli Nobelove nagrade za mir. Lokalne novine su, naravno, o tome naširoko pisale. Izašla mi je i slika. Slavica je strpala u debeo ram. Dobro sam ispao. Sada stoji na stolu, pored fotografija sa decom. To je bilo pre šest-sedam godina. Mantil na dnu gomile ispred mene bio je stariji od ovog novog bar tri puta. Ne kažem. Imao je sreće. Nisam varirao sa težinom tokom godina. Rupa na kaišu, gore-dole. I dalje mi je mantil koji sam obukao prvi put stajao kao saliven. Siv od godina, jer mu ni izbeljivač više nije bio od pomoći, ali saliven. Zato sam dobro razmislio u Turskoj i rešio da tražim nove mantile od onih iz uprave. Ako treba da se plati, platiću, ali da se ne priča koliko. Jer, Slavica obično ne pizdi i ne drami. Obično ne!

Obukao sam mantil sa svežim porubom. Duplim. Zapeo je negde oko ramena. Ne mnogo. Tek toliko da primetim da možda i jesam dobio na kilaži. A moguće je da se samo skupio u mašini. Druge mantile ubacio sam u plakar pored prozora. Unutra je mirisao na kiselo, kao pokislo drvo pre nego što se raspadne. Nisam želeo da naiđem na tragove buđi, pa sam brže-bolje zatvorio plakar. Ostatak ručka spakovan u plastičnu posudu strpao sam u frižider. Na poklopcu je stajao papir sa mojim imenom. Slavica je vrlo dobro znala da, iako sam frižider delio sa nekoliko doktora, noćnu smenu sam uglavnom provodio sam. Možda je to bila neka amerikanizovana verzija nje, a možda je samo htela nekom da stavi do znanja da već imam nekog. Što se kaže, da obeleži teritoriju. K'o ker. Da mi se popiša u život. U ovom slučaju, boranijom.

Neseser sa žiletima gurnuo sam na dno fioke. Oslonio sam se na prozor. Visok do plafona. Zagledao sam se u ulično osvetljenje, koje bi sistemski trebalo svo da radi kada padne mrak. Epa, sistemski ovde ništa nije radilo, pa ni osvetlenje ulice ispred opšte bolnice. Zašto bi? Ovde je osvetlenje bilo sistemski ugašeno. Osim jedne svetiljke. Statistička greška! Ta je bila uporna. Titrala je u tmini bacajući pred sebe žuti krug po kom je rominjala kiša. Mogao si da osetiš težinu kapi, samo gledajući u nju. Bio sam siguran da čujem kako glasno udara u zatvoreni, limeni kontejner, premda su bolnički prozori bili zvučno izolovani. Svetlo koje je bacala titralo mi je u očima. Bilo je gotovo opominjuće. Moralo se sve smeće osvetliti kad-tad. Najzad je utihnula. Osetio sam olakšanje kada sam iz mračne ulice napokon uočio odraz sebe u prozoru. Izgledao sam nešto starije nego što sam želio da zapamtim. Sede vlasi šarale su ivice glave oko ušiju, i podočnjaci su delovali nešto izraženije nego ranije. Ali sam bez ikakve sumnje to bio ja. Na gornjem džepu mantila stajalo je rukom izvezeno moje prezime. To sam ja. Smajić Elvis. Prezime na džepu mantila i ime na poklopcu od boranije.

Okretao sam se u krug na stolici na točkiće. Nisam to mogao da radim naročito brzo, ali stolica je bila dobra. Nije škripala. Bilo je suviše tiho. Skupio sam novine. Suva hartija zagrebala je jagodice mojih prstiju. Bila je nepodnošljivo suva. Pročitao sam vic na poleđini novina. Nešto o Srbinu, Bosancu i Hrvatu. Nije bio pretjerano smešan, ali sam se ipak naglas nasmejao. Video sam oglas dragstora nedaleko od kuće. Totalna rasprodaja zbog zatvaranja. U moje mjesto bi i Alah došao samo da zatvori poglavlje. Pomislio sam da odem ujutru. Imali su dobar izbor viskija, barem se tako pričalo. Poznavao sam gazdu. Suprugu sam mu operisao od raka prošle godine. Valjalo bi ujutru poći tamo. Kakva šteta što zatvaraju dragstor. Baš velika šteta.

Novine sam ubacio u plastičnu kantu pored vrata. Zatresle su venecijaner koji se dopola spuštao unutar staklenih vrata. Skočio sam sa stolice. Savio sam se u kičmi, i pustio da mi bol prostruji kroz leđa. Gledao sam kroz staklo na vratima, oslanjajući obrve o prašnjave venecijanere. Hodnik ispred mene bio je pust. Mračan. I siv. Sve se gubilo u nijansama sive. Kazaljka se oglašavala glasno. Sekundama. A sekunde su trajale kao večnost. Pustio sam venecijaner da padne dokle je mogao. Iz fioke sam izvadio flašu. Načetu. Čašu sa police sam pomislio da operem, ali sam se brzo predomislio. Prosto sam dunuo u čašu praveći se da iz nje izduvavam nakupljenu prašinu, i u nju nalio viski. Alkohol će je ionako dezinfikovati sam od sebe. Prvu sam čašu popio na iskap. Zatvorenih očiju. Bio je taman. Ni hladan ni vruć. Opekao me je pri kraju jezika i survao se niz grlo kao talas na Havajima. Gledao sam reportažu o tim talasima na satelistskom programu, pa sam zaključio da mora da su bili baš ogromni kada se o njima pravi reportaža. Obrisao sam rukom usta, mada nije bilo šta da se obriše i ponovo nasuo viski.

Vrteo sam čašu po prstima. Klizala je ivicama po stolu i parala mi uši mešajući zvuk sa zvukom kazaljke koja se tromo vrtela. Mogao sam da se kladim da se sat zabrojao i dvaput obišao isti krug. Ništa se nije pomeralo. Čak je i kiša stala. Ostavio sam čašu i uzeo ram sa fotografijama. Na obe slike su bila moja deca. I Slavica i ja. Jedna je sa javnog časa muzičke škole. Druga je sa mora. Slavica je rešila da blizancima odmah natakne etiketu štrebera, pa smo ih upisali na klarinet čim su krenuli u prvi razred. Za slučaj da im ne ide ništa drugo. Moja starija ćerka drži plavog raka na slici sa mora. Ona je ona neustrašiva u našoj porodici. Celo letovanje donosila nam je morske nemani, kako ih je Slavica nazivala, u pansion. “Od toga ne može da se živi”, mislila je na gluposti moje ćerke. Meni one nisu smetale. Takva je bila ceo odmor. U Grčkoj, čini mi se. Davno je bilo. To se desi kada ljudima ne smeš da kažeš gde si stvarno bio na letovanju. Setiću se da pitam Slavicu zašto nemamo nijednu zajedničku fotografiju iz Turske. Voleo bih jednu da stavim na radni sto. To govori dosta o čoveku. Na primer, moj agent životnog osiguranja. Jedva se čovek video od ramova za slike. Uhvati pa pokaže. Kao trofeje. Jednu po jednu. A na njima žena, deca, pas, ribica, kuća, izolaciju stavili prošle godine, planiraju bazen. Idila. Kako da mu ne veruješ? Nisam uzeo polisu, ali su mi neke stvari postale jasnije. Moraš da plasiraš priču o sebi. Videću sa Slavicom za ram. I dalje me nije napuštala misao da nemam nijednu fotografiju sa letovanja sa svojom porodicom kada je sestra uletela u ordinaciju. Obično ih čujem kada dolaze. Uspem da sklonim čašu. Obično. Značajno me pogledala i rekla:

“Doktore, stiže nam pacijent sa ubodnom ranom. Hitno mu je potrebna operacija, misle da je isečena arterija”, stajala je sleđeno dok sam brojao uzdisaje u sebi.

“Misle da je isečena arterija?”, povikao sam i hitro ustao gurnuvši stolicu iza sebe. “Kakvi ste vi to medicinski radnici? Od kad ste vi plaćeni da mislite?”

Spustila je glavu posramljeno, što mi je dalo dovoljno vremena da gurnem čašu u fioku stola. Nisam čekao da me ponovo pogleda. Protutnjao sam pored nje kao vetar. Brzo. Da me ne oseti. Otresao sam venecijanere i izašao u hodnik koji je počeo da poprima boje. Ništa više nije bilo crno-belo.

Grabio sam suv vazduh rukama koje su mi zatezale mantil preko leđa. Trudio sam se da hodam, ne da trčim. Čuo sam svaki korak. Đon patika se uporno lepio za sveže obrisan pod. Koračao sam brzo. Barem mi se tako činilo. Tišinu koja je čučala u pustom hodniku parao sam udisajima, đonovima i rukavima. Buka je postajala sve jača. Đon, patos, rukav, mantil, udisaj, izdisaj. Mogao sam da osetim da mi se adrenalin lepi za mozak. Nakratko sam stao pred operacionu salu. Anestetičar i instrumentarka su već bili unutra. Razgovarali su dok su pacijenta pripremali za operaciju. Glava mi je pulsirala. Pustio sam buku da utihne i ušao unutra. Ćutke su klimnuli glavom u znak pozdrava. Učinio sam isto.

“Još jedna kafanska tuča”, doviknula mi je instrumentarka. “Bilo ih je bar tri prošle nedelje dok si bio odsutan.”

Slegnuo sam ramenima u stilu “šta ćeš”, i pogurio se u ramenima kako bih bolje video anestetičara koji je očigledno izbegavao moj pogled. Ona ga je gledala ispod oka, pomalo zavodljivo, ne znam samo šta je pokušavala da uradi. Bio je bar deset godina stariji od nje i bio je oženjen. Ali, to valjda ne mora da znači ništa. Nakašljao se pa pročitao podatke o čoveku koji je nesvestan ležao na mom operacionom stolu.

“Vuk Marković, godina pedeset pet, ubodna rana u predelu abdomena ispod levog rebarnog luka. Nesvestan”, pročitao je anestetičar ne preterano zainteresovano.

“Vitalne funkcije?”, upitao sam.

“Znatno oslabljene. Priključena mu je infuzija”, odgovorio je ne gledajući u mene.

Instrumentarka se za to vreme kikotala gledajući posramljeno u instrumente pred sebe. Siguran sam da nije mislila ništa loše, ali me je svejedno nerviralo to njeno ponašanje. Stiskala mi je džigericu svakim mojim kikotom, a da to nije ni primećivala. Takve su bile mlade žene danas.

“Šta je toliko smešno koleginice?”, procedio sam kroz stisnute zube. Nisam mogao da joj se setim imena, i to me bilo sramota isto koliko je nju bilo sramota što se cerekala u sali u kojoj je ležao muškarac izboden nožem. Anestetičar je hitro podigao glavu, i stao u odbranu koleginici koja je vojnički ispravila leđa i smrtno uozbiljila crte lica.

“Spreman je za uvođenje u anesteziju”, anestetičar je prekinuo moju ničim izazvanu epizodu terora, tako su govorili iza mojih leđa. Da potcenjujem kolege, da se takmičim i da terorišem. Ali to nije istina. Morali su da shvate da nekakvo spontano rivalstvo ume da deluje podsticajno. Ja sam, recimo, bio sasvim siguran da iz mojih kritika upućenih mlađim kolegama može svašta da se nauči.

Trljao sam sapun u ruke, ni sam ne znam koji put. Prevrtao sam ga po dlanovima smežuranim od vode. Burmu od žutog zlata sam zaboravio prethodno da skinem. Lagano sam je svukao sa prsta i ostavio ravni deo lavaboa. Nešto me je iritiralo. Peckalo. Trnci su mi prolazili prstima i skupljali se u njihovim vrhovima. Jagodice su mi pulsirale. Bila je to reakcija na nešto sam video ili čuo. Ali nisam znao šta. Toliko sam krvnih sudova spojio tokom svoje karijere da mi nije bilo jasno zašto sam toliko ustreptao zbog jedne ubodne rane. Pa takvih sam imao najmanje nekoliko stotina. Nije bilo razloga da me brine rana od noža. Šta onda? Šta? Premotavao sam razgovor po sećanju. Vrteo sam ga kao zupčanik audio kasete. Napred, nazad. Godina pedeset pet. Sinulo mi je! Napuniću toliko za nepuni mesec. Pitao sam se da li me je negde podsvesno razdiralo to što starim. To što je pacijent koji je čekao na operaciju izgledao bar deset godina starije nego ja, onakav kakvog sebe zamišljam da jesam. Izdahnuo sam. Ne verujem da je to. Umeo sam da se zabrinem zbog svojih godina, i to nisam krio. Nisam ništa naročito radio da bih sprečio da postanem star. Pio sam. Nije to bio najsjajniji način za održavanje tela i duha mladim, ali je za sada radilo posao. Činilo je da se osećam bolje. Snažnije. Zanosnije. Smelije. Pogledao sam u kolege kroz prozor koji me je odvajao od operacione sale. Zapitao sam se, da li su mogli da znaju da sam večeras pio. Sapunica sa mojih ruku pljuskala je po razbijenom lavabou kao nelagoda po uglovima moje svesti. Otresao sam ruke i najzad progovorio: “Vuk Marković”. Navukao sam rukavice i ušao u salu.

Vuk Marković je bio moj drug iz odelenja. Bili smo na istoj strani dnevnika. On na vrhu, ja na dnu. Devet učenika delilo me od njega. U dnevniku. U učionici nas je delilo nekoliko klupa, osim onda kada je razredna rešila da nas za kaznu strpa u istu klupu, prvu do katedre. Imao je bes u očima i jake pesnice. Ranu na obrazu zadobio je one zime kada smo se preselili i kada sam se priključio razredu. Volim da kažem preselili, jer se nikada nisam osećao kao da smo prebegli iz Bosne. Uselili smo se kod oca moje majke koji je mnogo ćutao, a kada je govorio, govorio je pametno. Majka je uvek govorila da smo prebeli, iako se ona vratila svojoj kući. Meni selidba nije teško pala. U grad sam došao sa krpenim fudbalom pod miškom i torbom na jedno rame u koju sam strpao nekoliko knjiga, uglavnom nemačkih pisaca na srpsko-hrvatskom prevodu. Cela ta euforija oko preselenja bila je ideja mog oca, Admira. Odjednom se zaželeo srbijanskog dvorišta. Odjednom je sigurnije bilo da se živi daleko od naše kuće. Odjednom je bolje bilo da učim drugu školu. Istina je da nije sve to odjednom bilo. Neposredno pre nego što smo otišli, Admir je umeo da lupa šakom o sto i viče da će sve otići u pičku materinu. Bilo me je sramota zbog majke. Ali bio je u pravu. Onog dana kad nas je spakovao u kombi za Srbiju stvarno je sve otišlo u pičku materinu. Admira više nikada nisam video.

“Priključio sam ga na ventilaciju. Pristisak osamdeset sa pedeset. Puls blago ubrzan”, anestetičar je glasno žvakao žvaku. Očekivao sam da će svakog trenutka da napravi balon i raspukne ga ispod hirurške maske. Nervirao me je. Operativno telo bilo je spremno, a ostatak tela prekriven hirurškim platnom. Želeo sam da pogledam lice, ali nisam znao kako to da uradim. Nikada me ranije nisu zanimala lica? Ona su za mene bila samo lica pacijenata, a ovo lice je pripadalo nekom koga poznajem, mom školskom drugu. Barem sam mislio da je njegovo. U to nisam mogao da budem sto posto siguran. Mora da postoji nekoliko ljudi koji imaju isto ime i prezime. Nije to nikakva retkost danas. Treba da podsetim sebe koliko Elvisa Smajića postoji na ovom svetu. Jesam li ja jedini? Da li bi ljudi kada bi pročitali da je Elvis Smajić ubio nekoga, pomislili samo na mene, ili na nekog drugog sa istim imenom. Kada bih mogao samo na trenutak da vidim onaj ožiljak na obrazu. Samo na momenat.

“Da počnemo”, instrumentarka mi je pružila skalpel koji sam duboko zario u Vukov stomak, zaranjajući ga kroz nivoe kože.

Vuk i ja smo više vremena proveli u kancelariji direktora škole nego u učionici. Ja sam bio od onih koji su ćutali i primali pesnice. Što? A što da ne? Vukovi roditelji bili su jedni od imućnijih u gradu, i Vuku je, pošto je imao sve, trebao i neko da se na njemu iživljava. Bio sam nov u razredu, nisam se branio, nisam imao oca i bio sam musliman. Vuku je to bilo dovoljno. Bio sam siguran da je to neka moja vrsta iskupljenja koju moram da istrpim. Zato sam radio šta je trebalo.

Imao sam dobar pogled na ranu. Nešto krvnih sudova trebalo je spojiti, ali ništa što bi moglo mnogo da se zakomplikuje. Žilav je Vuk bio. Oduvek.

Jednom mi je majka rekla da moram da se branim. Da bi to Admir uradio na mom mestu. Nisam bio voljan. Nekako mi je lakše bilo da ga pustim da me izlema. Već sam se bio navikao, a i trajalo je sve kraće i kraće. Dok me šutirao, u sebi sam brojao i nadao se da će jednog dana da me ostavi na miru.

Peanom sam zaustavio krv dok sam ušivao isečeni krvnu sud. Bilo je dosta krvi. Sisaljka se usisavala bez prestanka. Nisam mogao da ne pomislim da ne bi bila nikakva šteta ako bi iskrvario tu, na mom operacionom stolu. Ne verujem da bi njegova smrt ikoga nasekirala. Ako ima ženu, verovatno je bije. I decu, verovatno i u njima Boga ubija. Ne bi bilo šteta da iskrvari baš tu i baš sad. Pogledao sam na trenutak u pravcu njegovog lica. Morao je da zna da ja odlučujem da li će živeti ili ne. Bilo bi dobro kada bi otvorio oči i video kako mu smrt stoji nad glavom. Ugledao sam ožiljak. Debeo, beo. Mora da je boleo kad se vreme menja.

Sećam se da sam ga udarao dokle god sam imao daha. Niz ruku mi se slivala krv, dok sam stezao kamen i vilicu od besa. Imao sam petnaest godina. Sećam se dečije vriske i Miličinog pogleda. Bila je prva devojčica koju sam poljubio. Stajala je pored mene survana u suze. Nije htela da ode od mene takvog. Vuk je ležao ispod mene. Lice mu se više nije videlo od krvi. Tada sam umro od straha u sebi. Vrlo brzo se skupio narod, milicija i hitna pomoć. Njemu nije bilo ništa. Ožiljak. Šta je sa mojim ožiljkom koji je pravio svih tih godina? Nisu me strpali u zatvor. Sažalili su se na izbeglicu prebeglu iz Bosne. Mada sam se ja tu doselio, a ne prebegao. To nisu znali.

Samo kada bih ga pustio da iskrvari. Toliko. Ne bi trebalo ništa drugo da uradim. Samo da pustim da se to desi. Skinuo sam hvataljke i krv je počela da šišti.

Nagnuo sam flašu i ispio poslednje kapi viskija. Udarao sam pesnicama od sto dok me nisu zabolele. Onda sam počeo da plačem. Istresao sam se u gomili suza sve dok nisam imao više ni kap vode u sebi.

Bilo je svanulo kada sam pošao kući. Oči su mi bile otečene od plakanja. Ili od viskija. Nisam više primećivao razliku. Na rampi se portir prepirao sa ženom krive kičme i iskolačenih očiju. Nosila je crno. Milica.

“Nisu hteli da me puste”, govorila je dok sam se približavao. Potapšao sam portira po ramenu i rekao mu da je u redu. Izgledala je bar deset gpdina starije od Vuka i mene. Plačljivo me je obgrlila i lice zarila u moj kišni mantil. Stajao sam nem.

“Znam da misliš da je on loš čovek, ali…” Hteo sam da kažem da baš to mislim. Hteo sam i da je pitam šta radi sa tom propalicom. Hteo sam i da je gurnem od sebe. Ali nisam. Umesto toga sam ćutao i pustio je da mi vlaži kišni mantil, jer mogao je on još štošta osim kiše da upije.

“Hvala ti, Elvise. Hvala što si mi spasio muža”, iz trošnog cegera za pijac je izvadila viski umotan u stare novine i otrčala u pravcu bolničkog krila gde je Vuk ležao. Živ. Zdrav. Žilav. Kao boranija.

#odmalogprinca
Proza

“Pročitati sebe” – O književnosti… životu… i tako to…

DNEVNIK JEDNOG NOMADA, Bekim Sejranović (citati)

“Dnevnik jednog nomada”; Bekim Sejranović, IK Buybook, 2017.

“…ono od čega se sastoji moje bivstvovanje: čitam, skitam, ponekad nešto zapišem. Čitam sve što mi iskrsne pred očima, skitam kako me vjetar odnese, a pišem kad i gdje stignem. Kad čitam, putujem, a kad putujem čitam.”

  • “Anja me pokušala zamoliti da je ne spominjem u svojim pisarijama, ali nakon što smo popričali, uvjerio sam je da je to nemoguće. Jer ne mogu pisati o sebi, a da ne pišem o njoj. A ja pišem uglavnom o sebi. Svi pišemo o sebi. Pitanje je samo kako to oblikovati. Ja zbilja ne mogu pisati u trećem licu jednine, izmisliti nekog lika i dati mu ime Alija Bekrić ili Josip Horvat i onda pisati o sebi objektivno. Objektivnost je laž, ona jednostavno ne postoji. Svi želimo pisati o sebi, o svojim svjetovima, ili svojim viđenjima tuđih svjetova. Neko to možda ne vidi ovako i to je u redu.”
  • “Počela me hvatati tjeskoba, strah, nemir, nezadovoljstvo životom, to nešto čemu nikako nisam mogao naći pravo ime, a od čega sam pokušavao bježati opijanjem, drogiranjem, putovanjima, plesom, trčeći na skijama, zaljubljivanjem, gledajući porniće, čitajući knjige… Pišući.”
  • “Jer otužno je to kad ljudi koji su i sami često diskriminirani, diskriminiraju druge. Ali sad se više ne diskriminira gejeve, sad su u modi stranci. A i stranci diskriminiraju jedni druge. Istočnoeuropljani ne vole Arape i crnce, Arapi ne vole crnce. A crnci ne vole Cigane. Zato ja volim Cigane.”
  • “Ponekad se pitam postojim li uopće osim na stranicama vlastitih knjiga.”
  • “Pisac piše o onome što ga opsjeda, ne bira on teme nego teme zaskoče njega. Pišeš o onome što te muči ili raduje, o ljudima i događajima koji ti noćima ne daju spavati, o stvarima od kojih gubiš tek ili o onima zbog kojih ti se bljuje. Svaki pisac ima to ‘nešto’ što ga čini posebnim. Istina, ponekad se mora pisati i na zadanu temu, ali to ‘nešto’ uvijek nađe rupu kroz koju pokulja van i razlije se po stranicama papira. Ili, ako ćemo biti precizni – po ekranu laptopa.”
  • “Nemojte pisce upoznavati osobno, piti s njima kave, piva, loze ili s njima (pogotovo to ne) raspravljati o njihovim djelima. Razočarat ćete se i vi i oni, a razočarenje će biti tim veće ako je riječ o piscima čije knjige volite.”
  • “Jer ne može jedan autor svojim romanom predstavljati nikoga, pa ni svoj kvart, ni svoje prijatelje, sunarodnjake, pa čak niti samoga sebe. Čitatelji su ti koji daju značenja tekstu. Istina je stvar čitatelja, a ne autora, jer on priča priču u koju možeš vjerovati, ali i ne moraš.”
  • “U jednom od nebodera na Zametu sam posljednji put vodio ljubav s djevojkom kojom sam se trebao oženiti, ali ipak nisam, iako sam je jako volio. Iz straha od ljubavi. Ta vrsta straha te najviše uništi. Učini da se oženiš nekom drugom, koju ne voliš, samo zato što se ne plašiš.”
  • “Ako neka knjiga na nas ostavi snažan dojam, to je zato što smo se u njoj uspjeli prepoznati, odnosno stvara se osjećaj kako knjiga piše upravo o stvarima koje smo i sami proživjeli ili upravo proživljavamo.”
  • “…Nele je velike događaje čiji je bio dio svojim opisima nekako srozao, a Pamuk je od malih događaja iz svog života stvorio mit. I to je sve, to je razlika između dobre i loše knjige, nebitno o kojoj književnoj formi se radi.”
  • “Nije uvijek vrijeme za svaku knjigu.”
  • “Ne mora se sve znati, nedorečenost tjera čitatelja na razmišljanje, ne da mu da se uljuljka u jednostrano tumačenje teksta. Pisac ne želi uvijek biti shvaćen, on također želi biti i neshvaćen, pisao je Viktor Šklovski, ruski književni teoretičar.”
  • “Tako je to s knjigama, nije bitno šta je pisac htio reći, nego ono što ti kao čitatelj shvatiš. Drugim riječima, knjiga sama po sebi tek je hrpa papira na kojem su otisnuti znakovi koje nazivamo slovima. Ona postaje umjetničko djelo tek kad je netko pročita. Ako sve zavisi od toga tko čita. I kada. Zato volim čitati iste knjige više puta. Svaki put doživljaj bude drugačiji, iako znam da se knjige ne mijenjaju.”
  • “Sad znate, ako sve ode u krasni krastavac, popnite se na neko brdo. Odatle se svi problemi ovog svijeta čine manjima.”
#odmalogprinca #knjigaposvuduša 📍Barcelona, mart 2022.
  • “To je izvorno moj osjećaj, ali su ga oni zapisali prije mene. Je li to ono što voliš u književnosti, razlog zbog čega neke pisce više voliš nego neke druge; je li to, dakle, ono kada netko piše o nečemu što već od prije nosiš u sebi, ali do tada nisi uspio, želio ili se usuđivao izraziti onako kako to uspijevaju tebi omiljeni pisci. Oni čije knjige čitaš po nekoliko puta, autori koji pišu baš kao što se osjećaš, pogode ti žicu, zaraze te, opčine svojim skladnim rečenicama a da i ne znaš točno zašto, pa im se stalno iznova vraćaš. Ponekad ti se čini kako si i sam mogao napisati takvo što, samo kad bi imao malo više vremena, strpljenja i, što je najvažnije, hrabrosti pretvoriti svoje osjećaje u pisanu riječ, zaviriti u skrivene kutke vlastite duše kojih ima više nego naslućuješ i razgolititi se pred čitateljstvom. Ono što volimo dok čitamo neku knjigu su zapravo osjećaji ili misli koje prepoznajemo kao svoje. Volimo se prepoznati u knjizi, i to je sve.
  • “Objektivnost postoji samo ako si i sam poput objekta. Kažu neki i to kako je u modernoj poeziji lirski subjekt izlišan, nezanimljiv i treba ga izbrisati. Što sve to uopće znači i koga je to zapravo briga? Daj mi priču. Daj mi osjećaj. Ili bar nešto što puca. Subjekt i objekt nek si traže predikat.”
  • “O piscima, čini mi se ponekad, bolje je ništa ne znati prije nego kreneš čitati njihove knjige, ali s pjesnicima mi se pak čini drugačije. Poznavanje pjesničke biografije i njegovog razvoja kao ‘mladog umjetnika’ pomaže pri ‘osjećanju’ njegove poezije.”
  • “Kao što će u jednom intervjuu reći Meša Begić, nema smisla prepričavati poeziju, jer je to nemoguće, nedostatno i beskorisno.”
  • “Kad imaš priliku nekamo otputovati – putuj! Bar dok si još mlad i može ti se!”
  • “Volimo pričati o stvarima o kojima maštamo. Ljudi trebaju nadu, makar i lažnu.”
  • “Možeš bježati cijeloga života, no ne možeš pobjeći od onog što nosiš u sebi, a u sebi nosiš baš sve.” (TUGOMIR MATIĆ)
  • “Čim me netko počne nagovarati kako naprosto moram pročitati neku knjigu koji svi proglašavaju remek – djelom, iskoči neki vrag u meni koji mi to ne dopušta.”

Da ne bude da vas i ja nagovaram da čitate Sejranovića 🙂 evo nekoliko citata pa procijenite sami je li za vas ili ne. A evo i moj utisak za svaki slučaj. 🙂

do sljedećeg čitanja, budite pozdravljeni!
Proza

O Ibsenovom grobu; putopis Isidore Sekulić

Biblioteka “Reč i misao”; Izdavačko preduzeće “Rad”, Beograd 1964.

Pogled na Ibsenov grob u Oslu potresa. Sahranjen je za sebe, na livadici ispod brežuljka, usred groblja, ali daleko od svih grobova. Na crnu visokom obelisku ništa nije napisano, ni ime. Na vratima grobničke ograde, kad se dobro pogleda, vide se karakteristični Ibsenovi inicijali: tri uspravljene gvozdene šipke: latinsko H i I, Henrik Ibsn. A sasvim blizu treba stati ako hoćete da sagledate jedva vidljivim linijama u kamen ucrtani čekić. To je grob koji se ne može dugo gledati. Ibsn je pošteno platio svoj dar i svoju moć. U jednoj svojoj lirskoj pjesmi kazao je: Biti pjesnik, to je Strašni sud nad samim sobom.

Isidora Sekulić (1887 – 1958); “Pisma iz Norveške” prvi put su objavljena 1914. godine

#odmalogprinca

Proza

“Priča o novom prezimenu”, Elena Ferrante (odlomak)

drugi dio napuljske tetralogije

U jednom trenutku, na putu do kuće, u sjećanje mi se vratila mješavina patnje, straha i gađenja koje sam primjetila na njenom licu. Zašto. Ponovo sam mislila na neuredno učiteljicino tijelo, na uneređeno Melinino. Bez očitog razloga, pažljivo sam počela posmatrati žene na bulevaru. Najednom mi se učinilo da sam dotad živjela s nekom vrstom ograničenja pogleda: kao da sam bila u stanju jasno vidjeti samo nas djevojke, Adu, Gigliolu, Carmelu, Marisu, Pinucciu, Lilu, sebe samu, svoje drugarice iz razreda, i nikad nisam uistinu obratila pažnju na Melinino tijelo, na tijelo Giuseppine Peluso, Nunzije Cerullo, Marije Carracci. Jedini ženski organizam koji sam dotad proučavala sve više zabrinuta, bilo je tromo tijelo moje majke, i taj me prizor proganjao, predstavljao prijetnju, i tad sam se još uvijek bojala da će njen lik najednom nadvladati moj. Tom prilikom sam međutim vrlo jasno vidjela majke u starom kvartu. Bile su nervozne, bile su pokorne. Šutjele su stisnutih usana i pogrbljenih leđa ili su urlale užasne uvrede na djecu koja su ih smarala. Vukle su svoja strašno mršava tijela, ispijenih očiju i obraza, ili s velikim stražnjicama, otečenih zglobova, teških grudi, s cekerima iz kupovine, malom djecom koja su ih vukla za suknju i koja su željela da ih uzmu u naručje. I, Bože dragi, imale su deset, najviše dvadeset godina više nego ja. A činilo se da su izgubile ženske odlike do kojih smo mi djevojke jako puno držale i koje smo pokušavale naglasiti odjećom i šminkom. Pojela su ih tijela muževa, očeva i braće, na koje su na kraju sve više i više ličile, ili zbog starosti i bolesti. Kad počinje ta transformacija? S kućanskim poslovima? S trudnoćama? S batinama? Hoće li se Lila deformisati kao Nunzia? Hoće li iz njenog nježnog lica izbiti Fernando, hoće li se njen elegantni hod pretvoriti u onaj kakav ima Rino, debelih nogu i mlataravih ruku? I hoće li se i moje tijelo jednog dana upropastiti i dopustiti da iz njega izbije ne samo majčino nego i očevo? I hoće li se istopiti sve ono što sam naučila u školi, hoće li kvart ponovo prevladati, kadence, maniri, sve će se pomiješati u neku crnu kaljugu…”

ELENA FERRANTE, Priča o izgubljenom prezimenu
Proza

“Moja baka vam se izvinjava”, Fredrik Bakman (citati)

📍 Neum, Bosna i Hercegovina, septembar 2021. #knjigaposvuduša

Svi sedmogodišnjaci zaslužuju heroje. Jednostavno je tako. A onome ko tako ne misli fali neka daska u glavi.

– inkoativna rečenica i highlight romana
  • “Ako ne možeš da poništiš ono što je loše, onda bar možeš da povećaš ono što je neloše.”
  • “Ljudi su pušili i ranije pa su se rađala savršeno dobra djeca. Samo tvoja generacija ne shvata da je ljudski rod preživio milione godina bez alergijskih testova i ostalih sranja, prije nego što ste vi došli ovamo i počeli da mislite kako ste mnogo posebni. Misliš da su se, dok smo živjeli u pećinama, mamutske kože prale mašinski na devedeset stepeni prije nego što u njih umoraju novorođenčad?”
  • “Kad imate baku, to je kao da imate vojsku.”
  • “… neprijatelje moraš poznavati bolje nego sebe samog.”
  • “A jednog dana više nije bilo sutra.”
  • “… danas sve mora da bude tako prokleto politički korektno.”
  • “Stvar je u tome da se u Mijami ne dobijaju pokloni za rođendan. Nego se daju. A pritom bi trebalo da poklanjate ono što imate kod kuće i do čega vam je veoma stalo, i da to poklanjate ljudima do kojih vam je stalo više.”
  • “Jer nisu sva čudovišta bila čudovišta od početka, neka čudovišta su postala čudovišta od tuge.”
  • “Nevjerovatne katastrofe uzrokuju nevjerovatne stvari u ljudima, nevjerovatnu tugu, nevjerovatno junaštvo.”
  • “Jer kad nekog voliš, strašno je teško naučiti da ga dijeliš s drugima.”
  • “Nema ničeg lošeg u tome što sam drugačije dijete, baka je rekla da samo drugačiji ljudi mijenjaju svijet.”
  • “Kada se nešto grozno desi u stvarnom svijetu, ljudi uvijek kažu da će se tuga, čežnja i bol u srcu ‘s vremenom smanjiti’, ali to nije istina. Tuga i čežnja su stalno tu, ali kada bismo bili primorani da ih nosimo u sebi ostatak života, niko ne bi imao snage ni za šta. Čamotinja bi nas obogaljila. Zato je naposlijetku jednostavno spakujemo u kofer i pronađemo neko mjesto gdje ćemo je ostaviti.”
  • “Ali kada su se popeli na planinu, i svi strahovi pokuljali napolje, zlatni vitezovi se nisu borili. Nisu vikali i nisu psovali, kao što su radili drugi ratnici. Umjesto toga, vitezovi su uradili jedino što se može učiniti protiv straha: smijali su se. Glasno, prkosno i podrugljivo. A svi strahovi su se jedan po jedan okamenili.”
  • “Morate vjerovati. Baka je to uvijek govorila. Morate vjerovati u nešto da biste mogli da razumijete bajke. ‘Nije baš toliko bitno u šta se vjeruje, ali mora se vjerovati u nešto, jer u suprotnom možeš jednostavno sve da batališ.’ I to bi, da kažemo, uglavnom bilo to.”
  • “Teško je pronaći obrazloženje za smrt. Teško je kada nekoga koga volite morate pustiti da ode.”
  • “… da kod života kvaka i jeste u tome što skoro nijedan čovjek nije baš skroz-naskroz kretan, kao i u tome što u svakome ima bar mrvica kretena. Najteže je u životu truditi se da ostaneš samo na toj mrvici koliko god je to moguće.”
  • “Čovjek želi da ga vole, a ako to nije moguće, onda da mu se dive, a ako to nije moguće da ga preziru i gade ga se. Čovjek želi u drugima da izazove neko osjećanje. Duša juriša u prazan prostor i želi dodir po svaku cijenu.”
  • “Tata, ne moraš da budeš savršen tata. Ali, moraš da budeš moj tata. I ne možeš da prepustiš mami da bude više roditelj nego ti samo zbog toga što je ona slučajno superheroj.”
  • “Jer život je komplikovan i jednostavan. Zato postoje kolači.”

❤️❤️❤️

Vidimo se! 🙂 #odmalogprinca

Proza

Dario Džamonja, “Priča o priči” (odlomak)

Čega sam se, u stvari prepao? U toj priči ima rečenica u kojoj se kaže da je jedno veče ona najviše voljela mene, i ja nju.

Užasnula me pomisao da bi se ona mogla podsmjehnuti toj mojoj tvrdnji da me je ona voljela, sigurnosti s kojom sam napisao tu rečenicu; uhvatio me je strah da samo jednom riječju i gestom ne uništi nešto što je meni nekad značilo mnogo, a što mi, po svemu sudeći, još uvijek znači. To bi značilo da ja samo umišljam da mi se neke stvari dešavaju u životu, da sav moj život nema blage veze sa stvarnosti, da sam sav vlastita izmišljotina, a da za druge i ne postojim…

Srećom, ta riječ nije izgovorena, ali natjerala me je da zaključim kako sam bio u pravu, kako sam užasno bio u pravu kad sam daleke 1979. godine napisao prvu rečenicu:

‘Ovo je priča koju neću nikad završiti.’

Proza

“Pismo prijatelju”, Merima Leka

Prijatelju,

     Nađoh ispred sebe komad čiste hartije. I dok svoje ruke nisam još uprljao krvlju, pored ovih raskrvavljenih bića što se sapliću oko mene, ruke su mi još uvijek čiste. Čistim rukama, na čistom bijelom papiru u naletu moranja, pišem ti odgovor. I dok mi se ova slova kovitlaju i kotrljaju, pitam se da li će te isto ovo pismo ikad sresti? Moram ti opisati ironiju i samog nastanka pisma. Um mi i dohodi i pohodi. Sa svakim trzajem topa i ispaljenim metkom, nešto ode od mene, dok se vrati budem već u drugom kovitlacu, leš, metak, pa drugi leš, pa vrisak, jauk, pa muk. Rastrojen sam, Prijatelju, i ovo mi je pisanje jedina razumna osovina. Na ogavnom mjestu, u rovu, ispred prljavog lica, čista bijela hartija. Moj brate poetike i patetike.

    Nejse. Garda nam je doprtljala do Ljubljane. Šta se čudiš? Iz Bosne pješke, preko Hrvatske vozom pa ponovo pješke i kucaš o mandalu Ljubljane. U sjećanju sve izgleda ko prepišaj hoda. Raspale mi se kundure u putu. Ovdje su sva lica i naličja gladi i žeđi. Mada, insanu obiknutom na post i nije nekakva novina ni tragedija, ali ovi s bečkom školom se prije smrti od života rastavljaju. Haman im crijeva ašikuju s leđima. Ima jedan komandirčić, Špicom ga svi zovemo, žalio se što mu vojnici nemaju večeru. Rekoh mu doručak pojedi sam, ručak podijeli s prijateljem, a večeru podaj neprijatelju. Kaže mi što bih davao večeru neprijatelju. Rekoh, ništa kad vidiš kakvog Švabu na vidiku gađaj ga večerom, jerbo ko tebe kamenom ti njega hljebom, je l’?  

  Stojim i sam se smijem, a Slovenac ozbiljan. Buržoazija bi da večera. Da nije Božijeg nimeta u onoj riječi večera, ugušio bih ga onim hljebom, oproštajnu večeru bi on meni jeo. Da Bog prosti.

   Koliko su mi puta samo noge poželjele posjetiti ovaj dio svijeta, naravno prije ovog mraka što se stuštilo na nas. Sve sam to negdje u njedrima zazivao našim svijetom. Svi bjehosmo ‘mi’. Kakva lakrdija u naivnom biću. U mnogome se razlikujemo. Kunem ti se da više nikad u Ljubljanu neću doći, ma kakav god kraj našao. Ja l’ dočekao sabaha ili ne, ovdje više moja noga kročiti neće.

   Pitao si me prošli put o bitkama. Potiskujem ih u zaborav, u suprotnome, Prijatelju, bojim se da bih ko ludi pjesnik tumarao balkanskim planinama. Nema sjaja u otkinutoj ruci, nozi i krvavom licu. Sve sama smrt, vreba sa stotinu očiju, a imam samo dva svoja da joj uzmaknem. Nejednaki smo, Prijatelju, nadmoćnija je i spretnija. Kad pukne ono đule, lete ljudi ko behar, hej, Bože, ko ljudski behar. Čiji li su i šta su ostavili iza sebe? Pamtit ću ih ko behar. Bolje je.

    Prijatelju, kome je do jela sa ovakvom slikom pred očima?

  Rekao si mi da je došlo grdno vrijeme i da se ne snalaziš u njemu. Mislio sam o toj tvojoj rečenici. Kako god okreneš, život nam je uokviren vremenom. Vrijeme je isto, u ova dvadeset i četiri vakta, koja su svuda ista, teku naši životi i naši izbori. Našim izborima činimo grdosti, opoganjujemo vrijeme i prišivamo sva zvjerstva vremenu, a dobro se zagledaj i vidjet ćeš da te zvijeri imaju ime i prezime, a vjeruj mi, Prijatelju, to nije vrijeme o kojem ti govoriš. Čovjek je odrednica koja ti prošlo, sadašnje ili buduće oplemeni ili opogani. Čovjek.

    Pih, ta velika riječ čovjek. Izasere se ko i svaki hajvan ali što se umije usrati u tuđi život, hajvanče ti ga ispadne za pijadestala.

   Oprosti, Prijatelju, znam, reći ćeš osaburaj. Ali na ovakvom mjestu, najveće strpljenje je ostati živim.

Nisam ti pričao da u toku ovih putešesvija, nazvat ću ih tako, umalo nas vaške ne pokosiše. Da ne bi onog engleskog praha, ko zna šta bi bilo s nas.

Zovu me da idem na stražu. Stražariti nad razumom i u bunkeru, dvije nespojive radnje u spojivom momentu. Prijatelju, izludih i tebe, a i sebe. Kako kažu velike stvari zahtijevaju velike žrtve.

  Upitat ćeš za sve one do kojih mi srce haje i poslati glas o njima, kao i o sebi. Obraduj me. Radost još nije napustila moje oko, makar se i sam smijao u društvu Slovenca. Kažu mi da sam alčak. Velim bolje i alčak nego hrsuz. Ipak, Ti me ponajbolje poznaješ.

 Tvoj ahbab, Džano.

Ljubljana,

29. hercegovačka divizija.

    


   Savio je požutjelu hartiju na već prepoznatljiva četiri dijela.

Godinama je odvijao i brižno, staračkim i drhtavim rukama držao. Lagano bi dodavao svom potomku da mu i ove godine pročita ono što je napamet znao. Svaku riječ bi ponavljao, tiho, religiozno. Sve te slike su živo lebdjele, kao da je prošao jedan tren, tren onog vremena, kojeg mu je ahbab tad  ‘branio’ pred Ljubljanom.

‘Alčak’ – osmjehnu se.

Pojačao je tranzistor sa kojeg su dopirali zvukovi.

‘Ako pitaš gdje sam sada,

Ne idem iz ovog grada,

Sve je moje ovdje ostalo.

Ako pitaš kako mi je,

Da ti roknu samo dvije,

Sve bi ti se samo kazalo,

Nikome se ne ponovilo.’

‘Nikome se ne ponovilo’ – uzdahnuo je Prijatelj, bješe to  posljednja godina njegova puta, devedeset i druga.

Proza

“Rat i mir”, citati

Ako dosad niste, moje impresije o Tolstojevom Ratu i miru možete pročitati u ovom tekstu. Tu sam obećala izdvojiti i nekoliko citata koje sam zabilježila prilikom čitanja pa idemo…

DIO PRVI, Knjiga prva i druga

  • “Kako da čovjek bude zdrav… kad moralno pati!”

  • “Sa starijom djecom roditelji uvijek nešto mudruju, htjeli bi od njih stvoriti nekakvo čudo.”

  • “Kad je u salonu sreo Sonju, Rostov se zacrvenio. Nije znao kako bi se držao prema njoj. Jučer su se u prvom trenutku radosti poljubili zato što su se sastali, ali su danas osjećali da to ne mogu učiniti; on je osjećao da ga svi, i mati i sestre, gledaju upitno i paze kako će se vladati prema njoj. On joj poljubi ruku i reče joj vi – Sonja. Ali se njihove oči sretoše i rekoše jedno drugima ‘ti’ i nježno se poljubiše.”

  • “Šta je zlo? Šta je dobro? Šta treba voljeti, šta mrziti? Radšta valja živjeti, i šta sam ja? Šta je život, a šta smrt? Kakva sila vlada nad svima nama? – pitaše se. I nije bilo odgovora ni na jedno od tih pitanja, osim jednoga koji nije logičan i koji uopće ne odgovara na ta pitanja. Taj je odgovor bio: ‘Kad umreš – sve će se svršiti. Kad umreš, sve ćeš doznati – ili ćeš prestati pitati.’ Ali je i umrijeti bilo strašno.”

  • “Život, međutim, pravi život, u kojem se ljudi najviše zanimaju za zdravlje, bolest, rad, odmor, te za misli, znanost, poeziju, glazbu, ljubav, prijateljstvo, mržnju, strasti, tekao je kao i uvijek, nezavisno i mimo političkog prijateljstva ili neprijateljstva s Napoleonom Bonaparteom i mimo svake moguće reforme.”

  • “Nije dovoljno što ja znam sve što je u meni, treba da i svi drugi to znaju: i Pjer, i ona djevojčica koja je htjela odletjeti u nebo, treba da me svi znaju, da ne živim samo radi sebe, da oni ne žive tako nezavisno od moga života, da se on u svima odražava, i da svi oni skupa sa mnom žive.”

  • “Biblijska predaja kaže da je nerad – besposlenost bila uvjet za blaženstvo prvog čovjeka do njegovog pada. Ljubav prema besposlenosti ostala je ista i u palom čovjeku, ali prokletstvo neprekidno leži na čovjeku, i to ne samo zato što moramo u znoju lica svoga zarađivati kruh svoj nego i zato što po svojim duševnim svojstvima ne možemo biti besposleni i bezbrižni.”

  • “Il y a quelque chose de si ravissant dans le sourire da la melancolie.” / “Ima nešto tako čarobno u osmijehu melanholije.”

DIO DRUGI, Knjiga treća i četvrta + Epilog

  • “Svaki čovjek provodi dvostruki život: osobni, koji je utoliko slobodniji ukoliko su mu interesi apstraktniji, i stihijski, rojevski život, u kojem čovjek izvršava, milom ili silom, zakone koji su mu propisani. Čovjek svjesno živi za se, ali služi kao nesvjesno oruđe za postizanje povijesnih, sveljudskih ciljeva.”

  • “U bici podjeđuje onaj ko je čvrsto odlučio pobijediti.”

  • “Ah, dragi moj, u posljednje mi je vrijeme dozlogrdio život. Uviđam da sam počeo suviše toga shvaćati. A ne valja kad čovjek okusi plod s drveta spoznaje dobra i zla…”

  • “Razumio sam je – mišljaše knez Andrej. Ne samo da sam je razumio nego sam volio u njoj baš onu duševnu snagu , onu iskrenost, onu duševnu otvorenost, baš onu dušu koju kao da je tijelo sputavalo, baš sam tu dušu i volio u njoj… tako snažno, tako sretno volio…”

  • “Izmučene, gladne i umorne ljude na jednoj i na drugoj strani poče podjednako spopadati sumnja trebaju li još tamaniti jedni druge, i na svim se licima opažalo dvoumljenje i u svakoj se duši podjednako javljalo pitanje: ‘Čemu, radi koga, da ubijam i da budem ubijen? Ubijajte koga hoćete, radite šta hoćete, a ja više neću!’ Ta je misao pred večer sazrela podjednako u svačijoj duši. Svakog su se časa svi ljudi mogli zgroziti od onoga što su činili, napustiti sve i pobjeći bilo kamo.”

  • “Moskvu su spalili stanovnici, to je istina; ali ne oni stanovnici koji su ostali u njoj, nego oni koji su je napustili.”

  • “Vidio sam kako joj se duša zanijela molitvom.”

  • “Ljubav? Šta je ljubav? – mišljaše. Ljubav smeta smrti. Ljubav je život. Sve, sve što razumijem, razumijem samo zato što volim. Sve biva, sve postoji zato što volim. Sve je vezano njome. Ljubav je Bog, i umrijeti – znači za mene, za čestivu ljubavi, vratiti se na zajedničko i vječno vrelo.”

  • “Vojnički je moral množitelj koji, pomnožen s masom, daje silu.”

  • “Za nas, kojima je Krist dao mjeru dobra i zla, nema ničega što se ne bi dalo izmjeriti. I nema veličine ondje gdje nema jednostavnosti, dobra i istine.”

  • “Stvarao je, kako je govorio, ozbiljnu biblioteku i postavio sebi pravilo da pročita sve knjige koje kupi. Obično je, ozbiljan, sjedio u kabinetu, zadubljen u čitanje, što je isprva preuzeo kao obavezu, a što mu je poslije postalo svakidašnje zanimanje, koje mu je pribavljalo posebnu vrstu užitka i spoznaju da je zaokupljen ozbiljnim poslom.”

  • “Predmet je povijesti život naroda i čovječanstva. Čini se da se ipak ne može neposredno dokučiti i obuhvatiti riječima – prikazati život ne samo čovječanstva nego nijednog naroda.”

  • “Sve dotle dok se budu pisale povijesti pojedinih ličnosti – pa bile one Cezari, Aleksandri ili Lutheri i Voltairei, a ne povijest svih, bez iznimke, svih ljudi koji su sudjelovali u događaju – morat će se pripisivati pojedinim ličnostima da posjeduju sile koje su tjerale druge ljude da usmjere svoju djelatnost prema jednom cilju. A takav pojam za koji povjesničari znaju jedino je vlast.”

  • “Vlast je cjelokupna volja masa koja je prenesena, izričitim ili prešutnim sporazumom, na upravljače koje su izabrale mase.”

  • “Ako se mijenjaju bravi koji idu na čelu stada, onda je to zato što se sva volja svih brava prenosi s jednog predvodnika na drugoga, prema tome vodi li taj brav stado onuda kuda je ono htjelo ići.”

  • “Bogatstvo – siromaštvo, slava – bezimenost, vlast – podređenost, snaga – slabost, zdravlje – bolest, naobrazba – neznanje, rad – besposlica, sitost – glad, vrlina – porok, samo su veći ili manji stupnjevi slobode. Čovjeka bez slobode ne možemo zamisliti drugačije nego kao mrtvaca.”

That's all folks! Sad još da odgledam film, ovu verziju , i pozdravljam se s Tostojem do daljnjeg! 🙂 #odmalogprinca
Proza

Dva odlomka iz romana “Nigdje, niotkuda” Bekima Sejranovića

Ulica bratstva i jedinstva

Koračam, eto, nakon svega tom ulicom. Jedinom ulicom koju sam nekad mogao nazvati svojom. Ali ništa više nije isto, ni ja ni ulica. Ulica je promijenila i ime, a meni još jedino ime ostalo isto. A možda se ništa nije promijenilo, možda je uvijek sve i bilo baš ovako, možda se moje sjećanje opire istini. Ne znaš ni sam što te više boli: sjećanje ili istina.

Sjećanju ne vjerujem, a istinu ne mogu podnijeti.

Prolazim pored osnovne škole koju sam nekoć pohađao. I ona je promijenila ime. Pred njom je uvijek pješački prelaz gdje me, kad sam imao šest godina, udario jedan svjetloplavi „Fićo“. Skoro se osmjehnem. Čovjek koji je vozio „Fiću“ bio mi je došao u posjet dok sam ležao doma sav u zavojima. Vidjelo se da mu je bilo istinski žao, nije znao šta reći. I meni je bilo žao njega. Nakon nekoliko minuta tišine, čovjek progovori.

„E, da si se barem uspio uhvatiti za brisače kad sam te udario“, rekao je ozbiljno, više sam za sebe.

Kad je čovjek otišao, ja sam počeo plakati. Majka me upitala zašto plačem, a ja sam rekao da je to zato što se nisam uspio uhvatiti za brisače. Majka nakon kraće stanke prosikta:

„Ma, jebali mu brisači mater!“

Koračam dalje niz nekadašnju Ulicu bratstva i jedinstva prema našem sokaku. Pokraj mene promiču ljudi, djevojke, mladići. Nikog ne poznajem i drago mi je zbog toga. Zapravo, umirem od straha da bi neko mogao zastati i pozdraviti me. Prolazim uz izloge prodavaonica i zatamnjena stakla kafića. Ponekad bacim pogled na neko staklo i vidim svoj odraz u njemu.

Čudim se što još uvijek prepoznajem to lice.


Problemi, bedovi, sranja

(…)

Uzeo sam indeks i otišao kod dekana. Dočekao me uljudno, bio je uvijek nasmiješen, spreman pomoći barem uljudnim izrazom lica. Objasnio mi je da ja kao strani državljanin moram plaćati studij i da je to normalno u svim zemljama svijeta.

Istina, ali zapitao sam ga kako to da ljudi koji za svoju etničku pripadnost navode da su Hrvati, a dolaze iz iste te zemlje Bosne kao i ja, mogu studirati bez plaćanja.

„Pa zato što su Hrvati, logično je“, odgovorio mi je. Onda sam ja pred njim izvadio svoj indeks. U njemu je do devedeset prve pisalo: Jugosloven. Tada sam, devedeset i prve, jer se riječ Jugosloven u to vrijeme poistovjećivala sa „četnik“, dodao crticu i dopisao: Musliman, s velikim M. Kao da je uopće neko i mario za tu razliku.

E, a sada upitam dekana može li mi na trenutak posuditi hemijsku. On mi je daje i ja tu pred njegovim očima dopisujem još jednu crticu i dodajem: Hrvat. Njegova hemijska ostavlja tamniji trag od one kojom je napisano „Musliman“, a pogotovo od onog „Jugosloven“.

Dekan me gledao, i dalje se simpatično smješkao, očito ništa ne shvaćajući. Iskreno, ni ja već nekoliko godina nisam ništa shvatao. Tjeraju da zauzmeš stav, da se opredijelip, izjasniš, objasniš, da podupireš, da se odazivaš, da slušaš, da se plašiš. Osjećao sam se kao da ispunjavam formular, a nema nijedne ponuđene rubrike, nijednog kvadratića, nijedne mogućnosti koja mi odgovara, ali nemam izbora, sile me da popunim. Sada sam sam sebi napravio rubriku, razmišljao sam samodopadno poput kakvog propalog genija.

Kažem nadmeno: „Dakle, sada znači mogu nastaviti studirati?“ i pokazujem mu šta sam napisao.

On me gleda, odmiče naočake od nosa.

„Što? Kako? Što to znači, molim vas, kolega…?“

„Pa sada sam, između ostalog, i Hrvat. Sada mogu upisati treću godinu kroatistike?“

„Ali, to ne može tako, pa ne može to tek tako…“

„Nego kako?“

„Pa ne možete vi sebe tek tako proglasiti Hrvatom“, reče smješkajući se.

„A zašto ne?“

„Pa ne postaje se tako Hrvatom.“

„Pa dajte mi recite kako se postaje?“

„Čujte, kolega, molim vas, nemam se vremena sa vama prepucavati“, reče izbrisavši svoj osmijeh ljubaznog dedice.

Izašao sam tada, naravno, nije mi bila namjera na silu postati „Hrvatom“. Kao što me jednostavno nikad i nije bilo briga za to moram li se izjasniti Jugoslovenom, Muslimanom, Ciganinom, Albancem, Srbinom ili čak Norvežaninom, no drugima je to očito važno. Drugima je upravo to značilo sve. Sve te balkanske pravno- državno- kulturološke zavrzlame oko etničke pripadnosti, državljanstva, prava na boravak, definiranja nacionalnog jezika i bića, bile su naprosto drska sprdačina namijenjena neukim, prestrašenim i sluđenim masama od strane:

  1. pohlepnih i priučenih političara,
  2. poduzetnih i bahatih kriminalaca,
  3. ograničenih kvaziintelektualaca.

Sprdačina je, nažalost, prerasla u tragični rat. Cijenu su platile te iste mase, a naplatili ovi pod 1,2,3.

#odmalogprinca
Proza

“ČOVJEKOVA PORODICA”, TVRTKO KULENOVIĆ (odlomak)

“Veliki doprinos Mađara likovnoj umjetnosti XX vijeka, posebno fotografiji,  objašnjava se i činjenicom da Mađari teško uče strane jezike, pa kad se jednom nađu u tuđem svijetu ne mogu ništa drugo da rade do da „slikaju“. Moholi-Nagy, Kertezs, Kapa – spadaju u sam vrh svjetske fotografije, mada za ovog posljednjeg, najpoznatijeg i najpopularnijeg, malo ko i zna da je bio Mađar. Rođen je 1913. u Budimpešti, u jevrejskoj porodici: roditelji su mu držali krojački salon koji je prije Prvog svjetskog rata bio veoma ugledan, da bi zatim u ratnim godinama počeo da siromaši, a poslije rata je, naročito za vrijeme velike ekonomske krize, potpuno propao.

Možda su i to bili razlozi koji su natjerali Andreja Friedmana, kasnijeg Roberta Kapu, da se još sasvim mlad počne baviti politikom, da ne samo ispovijeda ljevičarske ideje nego i da se za njih aktivno bori. Zbog toga je u sedamnaestoj godini morao napustiti Budimpeštu: dospio je u zatvor, ali ga je otac mangup, sanjar, pjesnik i šarmer, za razliku od trezvene majke, odande izvukao. Posluživši se jednom šnajderskom vezom, došao je u zatvor, predstavio se kao tajni agent, rekao sinu: „Pođi sa mnom jevrejska svinjo!“, i izveo ga iz zatvora. Majka mu je za put u izgnanstvo sašila pumperice, jer je smatrala da još nije dovoljno zreo da nosi prave muške pantalone. Zbog opasnosti od fašizma prešao je iz Berlina u Pariz gdje je sreo ljubav svog života, njemačku Jevrejku jugoslovenskog porijekla Gerdu Pohorylles, koja je uzela umjetničko ime Taro. Gerda je također bila fotoreporter, i takođe ljevičar, mada uzdržanija od Andreja koji je bio blizak komunistima. Kapa je kasnije imao ljubavne avanture s mnogim poznatim ženama. Ingrid Bergman je zbog njega raskinula jednu svoju vjeridbu. „Na spisku“ je imao i dvije američke glumice, sestre Dowling, od kojih je jedna, Constance, bila neposredan povod samoubistvu italijanskog pjesnika Cezarea Pavezea koji se ubio u istoj životnoj dobi u kojoj je Kapa poginuo, u četrdeset prvoj godini.

Robert Kapo, Gerda Taro; izvor: Pinterest.com

Tražeći sebi umjetničko ime, Andrej je zbog Gerde uzeo riječ „kapa“, koja na mađarskom znači motika, a ovdje je u vezi s mađarskom poslovicom: „Ni ašov ni motika, dakle ni smrt, ne mogu me (od njega – od nje) odvojiti.“ I kao što mu je Gerda bila najveća ljubav među ženama, tako je to bio Pariz među gradovima: time se vjerovatno može objasniti činjenica da je Kapin posljednji profesionalni angažman bilo praćenje francuske vojske koja se borila protiv oslobodilačkog pokreta u Vijetnamu.

Kad je u Španiji izbio građanski rat, Robert i Gerda su pohrlili tamo. Gerda se nije odande vratila živa: za vrijeme velike bitke kod Brunete vozač republikanskog tenka, zahvaćen panikom, u povlačenju, naletio je na auto u kome se ona nalazila.

Bilo mu je teško, ne samo u početku, ali on se kroz sve probijao, ili, tačnije, sve je savladavao svojim neodoljivim šarmom. U jednom hotelu dozvolili su mu da besplatno stanuje jer ga je zavoljelo gazdino unuče koje je izveo u šetnju. Jedna stara gospođa, simpatizerka ljevice, i sama vrlo siromašnam pripremala mu je ogromne činije pasulja kojima se on danima hranio, izlažući joj usput svoje političke teorije. Žene su ga naročito voljele, kao što je i on volio njih. Volio je naročito cirkuske igračice i kelnerice, koje je mogao da pljesne po stražnjici. Osvajao je sve koje je htio da osvoji. Ali volio je jedino mene. Kasnije je imao burnu i za njega dugu vezu sa Ingrid Bergman, ali joj nikada nije ponudio brak. Meni jeste.

Ko zna zašto sam ga odbila. Zašto sam ga ustvari odbijala kad je toliko puta navaljivao. Zbog ljubomore prema tim njegovim ženama svakako ne. Zbog ljubomore prema fotografiji – da. Nisam bila stvorena da budem tek žena. Bila sam stvorena da brzo sagorim, ali ne kao žena. Htjela sam da budem slavan fotoreporter, i nisam mogla da budem njegova žena prosto zato što sam mu zavidjela. Bila sam privlačna, muškarci su me jurili, bila sam prodorna, sva vrata su se otvarala preda mnom, govorila sam svjetske jezike, a on je osim mađarskog i njemačkog ukupno znao još trista riječi svih jezika i sjajno se pomoću njih sa svima sporazumijevao, svi su ga razumjeli. Ja sam čitala i poznavala svjetsku literaturu, a on je obožavao krimiće i čitao ih zavaljen u kadi punoj vode po cijelo jutro. Ali najpoznatiji svjetski pisci su tražili njegovo društvo. Kad je čuo za njegovu smrt, John Steinbeck je bez prekida četrnaest sati hodao ulicama Pariza ne bi li sebi olakšao.

Sa 25 godina bio je proglašen najvećim ratnim fotoreporterom svih vremena, a bio je onaj isti gamen koji se penjao na banderu da poklicima bodri svoje drugove koji su se tukli s fašistima. Imao je samo jedno objašnjenje zašto neka ratna fotografija nije dobra: „Zato što niste bili dovoljno blizu“, govorio je. S druge strane, dajući savjete početnicima, volio je da kaže: „Treba ići tamo gdje je slika, a ne tamo gdje je paljba.“

Voljela sam ga. Nikad nikog drugog nisam voljela ni izbliza toliko, možda za to nisam ni imala vremena. Nisam umjela da osciliram kao on, sve sam stavila na kartu hrabrosti, a ona mi nije pošla. Voljela sam njega i voljela sam njegove fotografije zbog kojih sam mu zavidjela. Proći će vrijeme i proći će vječnost, a nikad niko više neće snimiti fotografiju kakava je njegova fotografija smrti milicionara Španske republike u jurišu.

Sudeći po načinu na koji je zaustavljen, metak ga je pogodio u grudi, u gornji dio tijela. Desna cipela, na samom dnu slike, prednjim dijelom se odvojila od tla, đonom gleda u nas. Čovjek je izgubio ravnotežu, ali izgleda kao da sjeda. Grudi mu nisu grudi junaka, ispod one tijesne košulje s kratkim rukavima izgledaju još tanje nego što su, jedan neuhvatljivi, nespoznatljivi, ali na slici vidljivi djelić sekunde one još jure naprijed, zatim staju. Glava je već, ne mnogo, zabačena unazad.

(…)

Poslije su ozbiljni analitičari rekli da je fotografija bila namještena, inscenirana, učinilo im se da su na razvijenom negativu vidjeli istog milicionara da se kasnije ponovo pojavljuje. Znam, kao što i oni znaju, da to, sve i da je tako, ne bi moglo velikoj slici nimalo nauditi, ali se pitam kako oni, koji se fotografijom bave, ne razumiju u čemu je strast fotografa, strast da škljocaš dok svijet prolazi, da ga slikaš jednom, drugi put, treći put, peti put, pedeseti put, i da zatim, kad razviješ film, utvrdiš da je na jednoj od tih tvojih slika svijet zaista stao, da je uhvaćen.

(…)

U Španiji je vladala apokalipsa bratstva, a apokalipsa hoće sve odmah, ona nema budućnost. Ljudi zamišljaju revoluciju kao provalu gnjeva, a u Španiji je iznad svega vladalo dobro raspoloženje, ponekad su crkve i manastiri paljeni baš u znaku tog dobrog raspoloženja. Borci su s fronta dolazili kući da večeraju i prenoće, vraćali su se na položaj rano ujutro. Žene i djevojke posjećivale su ih na frontu.

(…)

Španija je oduvijek bila zemlja strasti, strasne smrti i strasnog života, strasne mržnje, surovosti i strasne ljubavi. Ali u svemu tome je bilo mnogo stila, mnogo osjećanja za stil koje je umjelo da obuzda, da kultiviše strasnost. Španija je možda više bila zemlja stila nego zemlja strasti.

(…)

Nijedan narod nije umio o smrti da govori s toliko stila kako su to umjeli Španci: „Smrti, smrt ti se dogodila!“, kaže pjesnik Huan Ruis. Smrt je stavila jaja u ranu, La muerte ha puso huevos en la herida, kaže Lorca. Tim govorom, na taj način, stvorena je Kapina fotografija, ta „Smrt milicionara“ na kojoj mu zavidim. Bilo je divnih primjera tog španskog stila u ovom ratu: pamtim milicionara koji je u baru prišao sasvim blizu čarobno lijepoj polugoloj plesačici, prešao otvorenim dlanom preko njenog tijela, zatim je to što je „uhvatio“ stisnuo u šaku, pa se okrenuo publici i, zatvorenih očiju, ponovo otvorio šaku naglo kao da baca nešto u publiku. Dijelio je uhvaćenu ljepotu, svima, svima, svima.

Ali, naročito kad je smrt u pitanju, strast je u ovom ratu nadvladala stil, potisnula ga, izbile su na površinu ne samo surovost i mržnja, koju su oduvijek bile tu, nego je došao apsurd, to ružno dijete dvadesetog vijeka. Toliko mnogo apsurdnih smrti sam vidjela za tako malo vremena, a nisam ni znala da je jedna od njih čekala i na mene.

Republikanski radio je javio: „Na frontu kod Brunete gdje se šestog jula 50 000 naših neustrašivih boraca sjurilo na fašističke položaje, poginula je herojskom smrću Gerda Taro, fotoreporter, komunista, 26 godina, pequena rubia, mala crvenokosa koju su borci kao rođenu sestru voljeli.

(…)

Nacionalistički radio odgovara: „Trupe generala Franka krenule su u kontraofanzivu na položaje koji su crveni zauzeli u nedavnom napadu na Brunete. Haos koji u njihovim redovima nastaje čim počnu da gube, a koji je normalna posljedica njihove nediscipline i odsustva pravog ideala, uzeo je još jednu nevinu žrtvu. Gospođica Gerda Taro, francuska fotoreporterka, i američki novinar Ted Allan, vraćajući se sa zadatka, zaustavili su jedna kola s ranjenicima koja su išla u pozadinu i, pomalo imitirajući američke gangstere iz filma, popeli su se na papučice tog auta, svako sa svoje strane. U tom trenutku vozač jednog tenka, čiju je posadu uhvatila panika i koji je bježao sa linije fronta, izgubio je kontrolu nad upravljačem i poletio pravo na auto na čijim papučicama su stajali Taro i Allan. Uspio je ipak toliko da pomjeri kola da Allanu bude spašen život, mada mu je razmrskana jedna noga. Međutim, Gerda Taro, mala crvenokosa ljepotica za kojom su se kao po komandi okretale glave muškaraca po pariškim kafeima, životna saputnica i možda uskoro supruga proslavljenog ratnog fotoreportera Roberta Kape, nije stigla živa do bolnice. Ova vijest može da posluži kao još jedno upozorenje novinarima i fotoreporterima svih zemalja, upozerenje od naše strane već više puta ponavljano, da im život kod crvenih uopšte nije bezbjedan.“

(…)

Kažu da je Hitler lako mogao da dobije rat, a ja sve dublje i sve crnje osjećam da ga je on dobio. Niko nikad nije ostvario sve svoje ratne ciljeve, ali on je uspio da ostvari dva glavna. Rekao je da će iskorijeniti evropske Jevreje i iskorijenio ih je. Ne zanimaju mene američki divljaci koji jednako znaju da prave pare, kao što me ne zanimaju palestinski divljaci koji jedino znaju da kopaju rovove. Mene zanimaju oni Jevreji koji su stvorili Evropu i koje je Evropa stvarala u vječitom međusobnom trvenju. Zanimaju me Jevreji muzičari i matematičari, zanimaju me oni profesori Bečkog univerziteta koji su svi zajedno iščezli u jednom jedinom loženju krematorijumske peći. Moj otac, onaj divni mađarski gospodin i mangup koji me je izveo iz zatvora tako što se predstavio kao agent tajne policije i rekao: „Pođi za mnom, jevrejska svinjo!“ nije htio da napusti Budimpeštui i završio je u logoru. Moja majka, ona što mi je, kad sam morao da emigriram, sašila pumphozne jer je smatrala da za duge muške pantalone nisam još dozreo, otišla je u Ameriku i postala Amerikanka. Gerda, zbog koje sam uzeo ime Kapa, leži na groblju Per-Lachez u Parizu. Odvojili su me. Ovih sedamnaest godina poslije njene smrti ja sam samo sjenka, ili još gore, ja sam laboratorijska životinja koja se refleksno trza i, kad je prenadražena, štrca spermu.

Drugi njegov veliki cilj je bio dokrajčiti komunizam, uništiti snagu evropske ljevice. I šta se desilo: desilo se ogromno Rusko carstvo, ono isto koje je u prošlom vijeku ugušilo najveći oslobodilački ustanak moga naroda, samo sada mnogo veće nego što je bilo prije rata.

(…)

Drugi svjetski rat bio je borba za opstanak, sukob velikih sila. Španski građanski rat bio je sveta porodica ljudi koji su iz cijelog svijeta došli da se bore za svoje ideale.