Proza

Nedžad Maksumić: “Treće lice jednine” (odlomak, str. 43 – 45)

“Grad u kome odrasta mala Duda Ovčina od 1929. do 1939. u sastavu je Primorske banovine, čiji je centar u Splitu. To je jedna od devet banovina, od kojih je preostalih osam nazvano imenima ‘otadžbinskih reka’, Drave, Save, Vrbasa, Dunava, Drine, Zete, Morave i Vardara. Kraljevina Jugoslavija je tako, u skladu sa velikosrpskim interesima, Odlukom kralja Aleksandra od trećeg oktobra 1929., rasparčana na te banovine i Upravu grada Beograda, pod čijom su nadležnošću i gradovi Zemun i Pančevo. Prema popisu iz 1931. godine, za posljednjih deset godina broj stanovnika Mostara se povećao za cijelih 23 posto i grad ima 20.295 stanovnika, raspoređenih u 4.230 domova, koji žive na katastarskoj površini od 1.585,2 hektara, a porez plaća 4.500 ‘glava’. U Mostaru žive Bošnjaci, kojima još od ‘austrijskog vakta’, nisu bili priznati ni to ime ni bilo kakva nacionalna posebnost, pa su se, ako su već željeli nekako, na popisima mogli izjašnjavati samo kao Srbi ili Hrvati, a u raznim dokumentima iz tog idiličnog ‘vremena komšijske ljubavi i suživota’, prema svojoj vjeri, nazivani su Muslimani ili Muhamedanci, a pogrdno Turci i Poturice i, još pogrdnije, Balije, po vjeroispovijesti sunitski muslimani hanefijskog ‘mezheba’ ili ‘škole mišljenja’. U gradu skupa s njima i pored njih su i pravoslavni Srbi i rimokatolički Hrvati, oboje, od onih prvih sugrađana, nerijetko čašćeni pogrdnim nadimkom Vlasi ili još pogrdnijim turcizmima Kauri, Đauri ili Ćafiri, što su, otprilike, razni nazivi za nevjernike. Zatim su tu i Jevreji ili Židovi, koji su to i nacionalno i vjerski, a koje zovu i pogrdnim turcizmom Ćifuti. Od njih su i neki Sefardi, što na hebrejskom znači Španci, koji su još 1492. godine, pod strašnom prijetnjom inkvozicije, a prema naredbi kraljice Izabele, protjerani iz Španije i čudnim putevima svoga bijega i sudbine stigli ovdje još ‘za turskog vakta’. Između sebe govore ladino, tu ‘mješavinu starog španskog i slovenskih riječi’, a mnogi od njih, kao najveću dragocijenost i porodičnu relikviju, još uvijek čuvaju i prenose s koljena na koljeno, kao ‘već izblijedjelu čežnju za starim domom’, ključeve kapija svojih kuća u Španiji koje su davno zaključali i morali napustiti. Oni drugi su Aškenazi, što na hebrejskom doslovno znači Nijemci, i uglavnom su došli sa Austro-Ugarskom. U svojim novim domovima sve rjeđe govore jidiš ili ‘yiddisch dajtsh’, taj židovsko njemački ‘amalgam srednjoviskonjemačkih dijalekata uz brojne posuđenice iz hebrejskog i aramejskog jezika, kao i slovenskih i romanskih jezika’, kojeg mnogi od njih ‘namjerno zaboravljaju’, stideći se tog ‘govora srednjoevropske jevrejske sirotinje’. I jedni i drugi mole se na klasičnom hebrejskom jeziku u zajedničkoj gradskoj sinagogi, zgradi poznatijoj kao Havra, izgrađenoj početkom dvadesetog vijeka u mostarskoj mahali Brankovac. Šarenu sliku Mostara dodatno uljepšavaju i Romi, kako sami sebe zovu, prema riječi Rom, koja na njihovom jeziku označava čovjeka. Tada i danas od drugih su darovani imenom Cigani, od najranijeg grčkog Athinganos i, kasnijeg, mađarskog Cigany, oni ‘bijeli’, zvani Arlije, od turskog ‘yerli’, što znači lokalni, i oni drugi, Gurbeti, od arapskog ‘garib’, što bi značilo ‘stranac’ ili ‘skitnica’. Zvali su ih i Firauni, otud hipokoristik Firko, vjerujući da potječu iz Egipta, od arapskog ‘Fir'aun kawmy’, faraonov narod, ili Jeđupi, a često, prema načinu života, i gatari i čergari. Tu je i nešto Albanaca, koje još zovu i Arnautima, Arbanasima i Šiptarima, i dosta onih koji će se, s vremenom, zavisno od vjere koju ispovjedaju, utopiti u neku od nacija koje čine većinu u gradu. Među njima ima Talijana, Čeha, Slovaka, Austrijanaca, sudetskih, švajcarskih i običnih Nijemaca, Mađara, Poljaka, Cincara, Grka, Turaka, Goranaca, Slovenaca, a postoji čak i mala kolonija ruskih i ukrajinskih emigranata sa, za Mostar neobičnim prezimenima: Matvejevič, Urbanovič, Birjukov, Meljnikov… U Mostaru žive i 32 protestanta, 17 ‘ostalih hrišćana’ i 137 onih ‘bez konfesije’.”

Proza

Nedžad Maksumić: “Treće lice jednine” (odlomak, str. 392 – 395)

“U svim jugoslovenskim republikama, prebrzo i na nepripremljenom terenu, među ljudima nenaviklim da sami biraju svoju političku sudbinu, počinju “procesi demokratizacije društva” i uvodi se višestranački sistem, što je u balkanskoj praksi ustvari bilo prenošenje vlasti na nacionalističke stranke. U vrhovima tih stranaka bili su, uglavnom, likovi iz nikad napisanog i nacrtanog balkanskog komičnog stripa, koji bi bio najsličniji ‘Alanu Fordu’.

(…)

Iako je tadašnji predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH, nekadašnji novinar, Stjepan Kljujić, inače poznat po svojoj knjizi ‘Ferhatović, majstor driblinga’, na mostarskom predizbornom skupu obećao da će narod ‘čim dođemo na vlast’ imati ‘standard kao u Švicarskoj’ i da će svi ‘jesti zlatnim kašikama’, svakome ko nije bio težak psihijatrijski slučaj bilo je jasno da je istini bližu psihijatar i lirik Radovan Karadžić, predsjednik Srpske demokratke stranke BiH, koji je u poetskom zanosu pjevao: Ja čujem kako nesreća zaista korača (…) Ja znam da je sve ovo priprema jauka… ili, još zlokobnije, zapisao: Čujem korake razaranja / Grad gori kao tamjan u crkvi / U dimu vidim našu savest / Između naoružanih grupa, naoružano drveće / Sve što vidim je naoružano / Sve je vojska, borba i rat. Predsjednik Stranke demokratske akcije, ubijeđen da je ‘za rat potrebno dvoje’ i da ‘ovo nije naš rat’, za optimizam bošnjačkog naroda zaduženi i već pominjani Alija Izetbegović, možda je na to mogao odgovoriti fatalističkim stihovima koji se mogu naći u njegovoj knjizi ‘Moj bijeg u slobodu’: Kad izgubim razloge da živim, umrijeću… ili, još bolje, onima iz pjesme ‘Poruka sebi’, napisanim nešto kasnije, u kojima zapomaže: Sve se završava propašću. / I ti ćeš umrijeti. / I ovaj svijet će umrijeti… Optimistično, zar ne?!

Ipak, neprevaziđen ostaje stihotvorački trud ‘prvog predsjednika neovisne Hrvatske’, bivšeg Titovog generala i doktora ‘bespuća povijesne zbiljnosti’ Franje Tuđmana, u, vječnosti namijenjenoj, nezaboravnoj pjesmi ‘Biti i mniti svemiropolisno’, koju ćemo, jamačno uz vašu duboku zahvalnost, ovdje prepisati u cjelosti: Univerzalnost svekolike kakvoće: / duhovnosti neopredmećene, / ljepote neotuđene, / neosiljene mirnoće. // U sazviježđima su snovi i slutnje / uljudbe (drevne) i nove: / u sukladnosti i sveopćosti / da obzorja svemiropolisa zamamna / na orisu horizonta još maglena / u vidozorja duhovnih muževa / što stazama trnja i otrovanih ruža / ustrajahu u raspeću svoga duha / do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.

???

Ostali ste osupnuti i udivljeni, zar ne?! Možda je to samo neka nerazmrsiva šifra ili skriveni poruka za budućnost? Ko bi znao!? Akademik i književni kritičar Tonko Maroević ovu je pjesmu počastio riječima ‘pojmovna muka’, a književnik Ivica Prtenjača rekao da je ‘sjajna reklama za tablete protiv glavobolje, moguće i mučnine’. Najbliži istini svakako je pjesnik Marko Pogačar, koji istinoljubivo napisa da je ovaj pjesmuljak ‘prvog u Hrvata’ zapravo ‘sasvim nečitko stihovano smeće’.

(…)

‘Prvi među Srbima’, Slobodan Milošević, predsjednik Socijalističke partije Srbije, mada je, i u svojim najtežim vremenima, bio ‘podržavan od najeminentnijih srpskih pesnika, književnika, filozofa i akademika’, nije imao pjesničkog afiniteta te nije mogao nježnim stihovima slijediti ranije citirane poetske velikane. Svejedno će ostati zapamćen po svojim literarnim biserima izgovorenim na Gazimestanu, na Vidovdan, 28. juna 1989.: Nas je na Kosovu pre 600 godina zadesila nesloga! i Šest vekova kasnije, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve nisu isključene. (…) Ostavio je Sloba iza sebe i zapisano tragove njegove gigantske mudrosti, od kojih valja podsjetiti na onaj neizbrisivi biser iz intervjua za list NIN od 12. aprila 1991. godine: Jer ako ne znamo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati da se tučemo. Ko god je htio da shvati, znao je da rat dolazi.”

Književnost, Proza

Slavenka Drakulić, “Tijelo njenog tijela”, (odlomak)

Iako je rat službeno završio 1995, još nije bio gotov. Mučilo me pitanje koje je vapilo za odgovorom: tko su počinitelji? Tko su ti ljudi koji su sposobni počiniti neizrecive zločine, masovna silovanja i etničko čišćenje – ljudi koji su do jučer jedni drugima bili susjedi? Jesu li oni čudovišta? Naravno da to pitanje nije bilo novo, ali željela sam se uvjeriti vlastitim očima. Otišla sam u Den Haag na Međunarodni sud za ratne zločine i promatrala suđenja. Što sam više gledala, to sam sve više shvaćala da su optuženici posve obični ljudi. Promatrala sam njihova lica i geste; slušala njihove riječi; čitala njihove biografije i gledala kako se brane. Bili su to konobari, vozači, učitelji, vojnici, radnici – ljudi kojima smo svakodnevno okruženi. Takva spoznaja ostavlja zastrašujuće posljedice: ako su ratne zločine doista počinili obični ljudi, a ne čudovišta – ako je zlo banalno – to znači da svatko od nas u sebi nosi mogućnost da pod određenim okolnostima i sam postane kriminalac. Nitko od toga nije siguran. Nitko ne može unaprijed garantirati kako će reagirati u određenoj situaciji.”

Proza

“Ulaz u prazninu”, Melida Travančić (izbor)

#knjigaposvuduša, Sarajevo, oktobar 2022.

4.

– Umjetnost je pitanje života i smrti.

– Patetično i stotinu puta ponovljeno.

– Umjetnost je život i smrt. Ništa drugo.

– Dramatična si.

– Umjetnost je ozbiljna i neophodna.


9.

– Srušila sam sve granice i nakon toga napisala pjesme.

– Granice u sebi ili oko sebe?

– I jedne i druge.

– Šta misliš šta je to?

– Sloboda.


20.

– Ogledalo u kojem sam željela vidjeti sebe rasprsnulo se.

– Pa šta ćeš sada?

– Ogledat ću se u tvom oku.


28.

– Ja se zovem M.

– Ja sam N.

– To je sve što smo jedno drugom trebali kazati.

– Da stvari nisu izmakle kontroli.


32.

– Kakva je moja pjesma?

– Pokazuje kako se trenutak može lako pretočiti u trajanje koje nema kraja.

– Za pjesmu nije potreban neki veliki povod.

– Ti se rastačeš u mnoštvo čestica.

– Kao u naučno-fantastičnom filmu?

– I onda se stapaš u stihove koji imaju tvoj lik i tvoju zapitanost.

– Šta se potom događa?

– Kao čitalac dugo doživljavam tvoje stihove.

– Kako doživljavaš pjesnikinju?

– Zašto je to važno?

38.

– Kada sam te prvi put vidjela znala sam da si pjesnik. Doduše, izopačen, ali pjesnik.

– Izopačen pjesnik? Kako voliš pleonazme.

– Misliš da je svaki pjesnik po prirodi stvari izopačen?

– Naravno. Kako bi zdrav čovjek mogao pisati.

– Precizno govoriš.

– Ti si izopačena.

– Ima više vrsta izopačenosti.

– Sklonost pisanju je najopasnija među njima.


46.

– Okončat ću sve sa vanjskim životom.

– Šta to znači?

– Predat ću se poeziji.

– Kao ljubavi? Kao muškarcu?

– Zašto uvijek muškarac mora biti ljubav?

– Ne mora. Ali šta sam ja?

– Ti nisi muškarac.

– Nego šta sam?

– Ti si iluzija.

– Otkud onda strast?

– Sve je zapravo poezija.

– Kako ćemo voditi ljubav?

– Riječima.


73.

– U svijetu stvarnoga ti ne bi odabrao mene.

– U svijetu mogućeg bi odabrao tebe.


86.

– Šta da radim?

– U kom smislu?

– Sve izgleda kao da ne postojim.

– Samo si malo izgubila sebe.

– Prenaglila?

– Ogolila si se.

– Da se zaustavim?

– Predlažem.

– Vratit ću se na početak.

– Koji?

– Onda kad ti nisi bio važan.

– Vrati se danu kad si sebi bila važna.


94.

– Zašto si otišao?

– Nisam mogao istrpiti tvoju imaginaciju.

– Odlaziš tačno onog trenutka kada je mašta mogla postati stvarnost.

– Upravo tako.

– To nije bježanje od tebe, to je bježanje od sebe.

– Jesi li to pročitao u nekom romanu?

– Ipak sve ne mogu naučiti.

– Ispituješ granice i uživaš u bijegu.

– Bit će da je tako.

– Jednom ćeš se zaustaviti ili će te neko zaustaviti.

– Ili će to neko uraditi tebi. Nisi ni ti statična.

#odmalogprinca
Proza

A LITTLE LIFE, Hanya Yanagihara (odlomak, poglavlje 2, sekcija 5)

Hanya Yanagihara (fotografija preuzeta sa: https://www.theguardian.com/books/2016/jan/20/a-little-life-why-everyone-should-read-this-modern-day-classic)

The best part about going away is coming home. Who said that? Not him, but it might as well have been, he thinks as he moves trough the apartment. It is noon: a Tuesday, and tomorrow they will drive to Boston.

If you love home – and even if you don't – there is nothing quite as cozy, as comfortable, as delightful, as that first week back. That week, even the things that would irritate you – the alarm waahing from some car at three in the morning; the pigeons who come to clutter and cluck on the windows ill behind your bed when you're trying to sleep in – seem instead reminders of your own permanence, of how life, your life, will always graciously allow you to step back inside of it, no matter how far you have gone away from it or how long you have left it.

Also that week, the things you like anyway seem, in their very existence, to be worthy of celebration: the candid-walnut vendor on Crosby Street who always returns your wave as you jog past him; the falafel sandwich with extra pickled radish from the truck down the block that you woke up craving one night in London; the apartment itself, with its sunlight that lopes from one end to the other in the course of a day, with your things and food and bed and shower and smells.

And of course, there is the person you come back to: his face and body and voice and scent and touch, his way of waiting until you finish whatever you're saying, no matter how lengthy, before he speaks, the way his smile moves so slowly across his face that it reminds you of moonrise, how clearly he has missed you and how clearly happy he is to have you back. Than there are things, if you are particulary lucky, that this person has done for you while you're away: how in the pantry, in the freezer, in the refrigerator will be all the food you like to eat, the scotch you like to drink. There will be the sweater you thought you lost the previous year at the theater, clean and folded and back on its shelf. There will be the shirt with its dangling buttons, but the button will be sewn back in place. There will be you mail stacked on one side of his desk; there will be a contract for an advertising campaign you're going to do in Germany for an Austrian beer, with his notes in the margin to discuss with your lawyer. And there will be no mention of it, and you will know that it was done with genuine pleasure, and you will know that part of the reason – a small part, but a part – you love being in his apartment and in this relationship is because this other person is always making a home for you, and that when you tell him this, he won't be ofended but pleased, and you'll be glad, because you meant it with gratitude. And in these moments – almost a week back home – you will wonder why you leave so often, and you will wonder wheather, after the next year's obligations are fulfilled, you ought not just stay here for a period, where you belong.

A LITTLE LIFE, CHAPTER 2, SECTION 5

#odmalogprinca
Proza

Džep mantila i poklopac od boranije, SAŠA GUBERINIĆ

Iz zbirke “O ostalima”, Izdavač: Gradska biblioteka Karlo Bijelicki Sombor, 2021.

O zbirci čitajte OVDJE.

Lokalne novine spakovane u žuti, bezbroj puta recikliran papir, ležale su na stolu ispred mene. Raširene. Dvostrano. Sa kišnog mantila sam stresao kapi kiše koje su se uvukle u nabore podlaktica i pazuha. Bio je siv i iznošen. I mantil, i dan. Nisam se nadao da će jesen tako brzo početi. Mislio sam da će biti još neki dan leta. Ali ne. Ne ove godine. Stranice novina teško su se razdvajale dok sam ih vukao na suprotne strane. Bile su ulepljene. Hrapavi papir bio je sluzav. Gotovo nedodirljiv. Ježio sam se stojeći mokar pred štampanim redovima nereda i nemira grada u kom sam živeo. Ponovo sam preleteo preko njih kao da se dešavaju negde drugde. Ne u mojoj ulici. U mojoj ulici ljudi ne umiru, ili umiru mahom od starosti. Nema da ti upadnu u kuću. Nema da ti siluju nekog u komšiluku. Nema da otmu dete. Da ti ubiju nekog. Sve se to dešava neku ulicu dalje. Ovde vole da kažu: “Dobro je kad si siromašan. Onda nemaju šta da ti uzmu.” Zato, kad me pitaju gde ste bili na odmoru, ne kažem: “U Turskoj”, nego: “Na moru”. U Tursku idu oni što imaju para, i ovdašnji svet to dobro zna.

Plastični ceger, jedan od onih što je Slavica videla da ih u Nemačkoj nose u trgovinu, stajao je mokar pored stola. Bio je to onaj isti ceger koji nikada nisam mogao da pronađem kada je trebalo u kupovinu da se ide. Nekako bih uvek završio sa useklim prstima od kesa za hleb u koje su kasirke trpale namirnice kao da je vreća bez dna. Jer su besplatne, naravno. Nekada bi kesa za hleb nestalo, pa bi nam prodavci dozvolili da uzmemo nekoliko kesa za voće i povrće. Te su bile veće i čvršće od onih za hleb i manje su kidale prste. Zato su takvi dani bili posebni za sve. U početku to nisam primećivao. Nije me bilo briga za kesu. Onda sam shvatio da bi ljudi mogli pomisliti da nismo baš siromašni, pa sam počeo da brinem.

Izvadio sam mantile koji su stajali na dnu kese i opipao ih rukom procenjujući jesu li mokri ili ne. Prvi sa gomile sam raširio držeći ga za ramena. Bio sam zadovoljan. Slavica je udarila dupli porub na mestu gde sam ga iscepao pre odmora. Slučajno. Ma ni sam ne znam kako. Slavica obično ne pada u vatru i ne drami ni zbog čega. Obično ne. Ja se nikad nisam bunio. Ni na odborima i sastancima nikad ništa nisam tražio. Ne kažem, bilo je donacija, i dobili smo mantile za komplet osoblje bolnice. To je u mom gradu ravno dodeli Nobelove nagrade za mir. Lokalne novine su, naravno, o tome naširoko pisale. Izašla mi je i slika. Slavica je strpala u debeo ram. Dobro sam ispao. Sada stoji na stolu, pored fotografija sa decom. To je bilo pre šest-sedam godina. Mantil na dnu gomile ispred mene bio je stariji od ovog novog bar tri puta. Ne kažem. Imao je sreće. Nisam varirao sa težinom tokom godina. Rupa na kaišu, gore-dole. I dalje mi je mantil koji sam obukao prvi put stajao kao saliven. Siv od godina, jer mu ni izbeljivač više nije bio od pomoći, ali saliven. Zato sam dobro razmislio u Turskoj i rešio da tražim nove mantile od onih iz uprave. Ako treba da se plati, platiću, ali da se ne priča koliko. Jer, Slavica obično ne pizdi i ne drami. Obično ne!

Obukao sam mantil sa svežim porubom. Duplim. Zapeo je negde oko ramena. Ne mnogo. Tek toliko da primetim da možda i jesam dobio na kilaži. A moguće je da se samo skupio u mašini. Druge mantile ubacio sam u plakar pored prozora. Unutra je mirisao na kiselo, kao pokislo drvo pre nego što se raspadne. Nisam želeo da naiđem na tragove buđi, pa sam brže-bolje zatvorio plakar. Ostatak ručka spakovan u plastičnu posudu strpao sam u frižider. Na poklopcu je stajao papir sa mojim imenom. Slavica je vrlo dobro znala da, iako sam frižider delio sa nekoliko doktora, noćnu smenu sam uglavnom provodio sam. Možda je to bila neka amerikanizovana verzija nje, a možda je samo htela nekom da stavi do znanja da već imam nekog. Što se kaže, da obeleži teritoriju. K'o ker. Da mi se popiša u život. U ovom slučaju, boranijom.

Neseser sa žiletima gurnuo sam na dno fioke. Oslonio sam se na prozor. Visok do plafona. Zagledao sam se u ulično osvetljenje, koje bi sistemski trebalo svo da radi kada padne mrak. Epa, sistemski ovde ništa nije radilo, pa ni osvetlenje ulice ispred opšte bolnice. Zašto bi? Ovde je osvetlenje bilo sistemski ugašeno. Osim jedne svetiljke. Statistička greška! Ta je bila uporna. Titrala je u tmini bacajući pred sebe žuti krug po kom je rominjala kiša. Mogao si da osetiš težinu kapi, samo gledajući u nju. Bio sam siguran da čujem kako glasno udara u zatvoreni, limeni kontejner, premda su bolnički prozori bili zvučno izolovani. Svetlo koje je bacala titralo mi je u očima. Bilo je gotovo opominjuće. Moralo se sve smeće osvetliti kad-tad. Najzad je utihnula. Osetio sam olakšanje kada sam iz mračne ulice napokon uočio odraz sebe u prozoru. Izgledao sam nešto starije nego što sam želio da zapamtim. Sede vlasi šarale su ivice glave oko ušiju, i podočnjaci su delovali nešto izraženije nego ranije. Ali sam bez ikakve sumnje to bio ja. Na gornjem džepu mantila stajalo je rukom izvezeno moje prezime. To sam ja. Smajić Elvis. Prezime na džepu mantila i ime na poklopcu od boranije.

Okretao sam se u krug na stolici na točkiće. Nisam to mogao da radim naročito brzo, ali stolica je bila dobra. Nije škripala. Bilo je suviše tiho. Skupio sam novine. Suva hartija zagrebala je jagodice mojih prstiju. Bila je nepodnošljivo suva. Pročitao sam vic na poleđini novina. Nešto o Srbinu, Bosancu i Hrvatu. Nije bio pretjerano smešan, ali sam se ipak naglas nasmejao. Video sam oglas dragstora nedaleko od kuće. Totalna rasprodaja zbog zatvaranja. U moje mjesto bi i Alah došao samo da zatvori poglavlje. Pomislio sam da odem ujutru. Imali su dobar izbor viskija, barem se tako pričalo. Poznavao sam gazdu. Suprugu sam mu operisao od raka prošle godine. Valjalo bi ujutru poći tamo. Kakva šteta što zatvaraju dragstor. Baš velika šteta.

Novine sam ubacio u plastičnu kantu pored vrata. Zatresle su venecijaner koji se dopola spuštao unutar staklenih vrata. Skočio sam sa stolice. Savio sam se u kičmi, i pustio da mi bol prostruji kroz leđa. Gledao sam kroz staklo na vratima, oslanjajući obrve o prašnjave venecijanere. Hodnik ispred mene bio je pust. Mračan. I siv. Sve se gubilo u nijansama sive. Kazaljka se oglašavala glasno. Sekundama. A sekunde su trajale kao večnost. Pustio sam venecijaner da padne dokle je mogao. Iz fioke sam izvadio flašu. Načetu. Čašu sa police sam pomislio da operem, ali sam se brzo predomislio. Prosto sam dunuo u čašu praveći se da iz nje izduvavam nakupljenu prašinu, i u nju nalio viski. Alkohol će je ionako dezinfikovati sam od sebe. Prvu sam čašu popio na iskap. Zatvorenih očiju. Bio je taman. Ni hladan ni vruć. Opekao me je pri kraju jezika i survao se niz grlo kao talas na Havajima. Gledao sam reportažu o tim talasima na satelistskom programu, pa sam zaključio da mora da su bili baš ogromni kada se o njima pravi reportaža. Obrisao sam rukom usta, mada nije bilo šta da se obriše i ponovo nasuo viski.

Vrteo sam čašu po prstima. Klizala je ivicama po stolu i parala mi uši mešajući zvuk sa zvukom kazaljke koja se tromo vrtela. Mogao sam da se kladim da se sat zabrojao i dvaput obišao isti krug. Ništa se nije pomeralo. Čak je i kiša stala. Ostavio sam čašu i uzeo ram sa fotografijama. Na obe slike su bila moja deca. I Slavica i ja. Jedna je sa javnog časa muzičke škole. Druga je sa mora. Slavica je rešila da blizancima odmah natakne etiketu štrebera, pa smo ih upisali na klarinet čim su krenuli u prvi razred. Za slučaj da im ne ide ništa drugo. Moja starija ćerka drži plavog raka na slici sa mora. Ona je ona neustrašiva u našoj porodici. Celo letovanje donosila nam je morske nemani, kako ih je Slavica nazivala, u pansion. “Od toga ne može da se živi”, mislila je na gluposti moje ćerke. Meni one nisu smetale. Takva je bila ceo odmor. U Grčkoj, čini mi se. Davno je bilo. To se desi kada ljudima ne smeš da kažeš gde si stvarno bio na letovanju. Setiću se da pitam Slavicu zašto nemamo nijednu zajedničku fotografiju iz Turske. Voleo bih jednu da stavim na radni sto. To govori dosta o čoveku. Na primer, moj agent životnog osiguranja. Jedva se čovek video od ramova za slike. Uhvati pa pokaže. Kao trofeje. Jednu po jednu. A na njima žena, deca, pas, ribica, kuća, izolaciju stavili prošle godine, planiraju bazen. Idila. Kako da mu ne veruješ? Nisam uzeo polisu, ali su mi neke stvari postale jasnije. Moraš da plasiraš priču o sebi. Videću sa Slavicom za ram. I dalje me nije napuštala misao da nemam nijednu fotografiju sa letovanja sa svojom porodicom kada je sestra uletela u ordinaciju. Obično ih čujem kada dolaze. Uspem da sklonim čašu. Obično. Značajno me pogledala i rekla:

“Doktore, stiže nam pacijent sa ubodnom ranom. Hitno mu je potrebna operacija, misle da je isečena arterija”, stajala je sleđeno dok sam brojao uzdisaje u sebi.

“Misle da je isečena arterija?”, povikao sam i hitro ustao gurnuvši stolicu iza sebe. “Kakvi ste vi to medicinski radnici? Od kad ste vi plaćeni da mislite?”

Spustila je glavu posramljeno, što mi je dalo dovoljno vremena da gurnem čašu u fioku stola. Nisam čekao da me ponovo pogleda. Protutnjao sam pored nje kao vetar. Brzo. Da me ne oseti. Otresao sam venecijanere i izašao u hodnik koji je počeo da poprima boje. Ništa više nije bilo crno-belo.

Grabio sam suv vazduh rukama koje su mi zatezale mantil preko leđa. Trudio sam se da hodam, ne da trčim. Čuo sam svaki korak. Đon patika se uporno lepio za sveže obrisan pod. Koračao sam brzo. Barem mi se tako činilo. Tišinu koja je čučala u pustom hodniku parao sam udisajima, đonovima i rukavima. Buka je postajala sve jača. Đon, patos, rukav, mantil, udisaj, izdisaj. Mogao sam da osetim da mi se adrenalin lepi za mozak. Nakratko sam stao pred operacionu salu. Anestetičar i instrumentarka su već bili unutra. Razgovarali su dok su pacijenta pripremali za operaciju. Glava mi je pulsirala. Pustio sam buku da utihne i ušao unutra. Ćutke su klimnuli glavom u znak pozdrava. Učinio sam isto.

“Još jedna kafanska tuča”, doviknula mi je instrumentarka. “Bilo ih je bar tri prošle nedelje dok si bio odsutan.”

Slegnuo sam ramenima u stilu “šta ćeš”, i pogurio se u ramenima kako bih bolje video anestetičara koji je očigledno izbegavao moj pogled. Ona ga je gledala ispod oka, pomalo zavodljivo, ne znam samo šta je pokušavala da uradi. Bio je bar deset godina stariji od nje i bio je oženjen. Ali, to valjda ne mora da znači ništa. Nakašljao se pa pročitao podatke o čoveku koji je nesvestan ležao na mom operacionom stolu.

“Vuk Marković, godina pedeset pet, ubodna rana u predelu abdomena ispod levog rebarnog luka. Nesvestan”, pročitao je anestetičar ne preterano zainteresovano.

“Vitalne funkcije?”, upitao sam.

“Znatno oslabljene. Priključena mu je infuzija”, odgovorio je ne gledajući u mene.

Instrumentarka se za to vreme kikotala gledajući posramljeno u instrumente pred sebe. Siguran sam da nije mislila ništa loše, ali me je svejedno nerviralo to njeno ponašanje. Stiskala mi je džigericu svakim mojim kikotom, a da to nije ni primećivala. Takve su bile mlade žene danas.

“Šta je toliko smešno koleginice?”, procedio sam kroz stisnute zube. Nisam mogao da joj se setim imena, i to me bilo sramota isto koliko je nju bilo sramota što se cerekala u sali u kojoj je ležao muškarac izboden nožem. Anestetičar je hitro podigao glavu, i stao u odbranu koleginici koja je vojnički ispravila leđa i smrtno uozbiljila crte lica.

“Spreman je za uvođenje u anesteziju”, anestetičar je prekinuo moju ničim izazvanu epizodu terora, tako su govorili iza mojih leđa. Da potcenjujem kolege, da se takmičim i da terorišem. Ali to nije istina. Morali su da shvate da nekakvo spontano rivalstvo ume da deluje podsticajno. Ja sam, recimo, bio sasvim siguran da iz mojih kritika upućenih mlađim kolegama može svašta da se nauči.

Trljao sam sapun u ruke, ni sam ne znam koji put. Prevrtao sam ga po dlanovima smežuranim od vode. Burmu od žutog zlata sam zaboravio prethodno da skinem. Lagano sam je svukao sa prsta i ostavio ravni deo lavaboa. Nešto me je iritiralo. Peckalo. Trnci su mi prolazili prstima i skupljali se u njihovim vrhovima. Jagodice su mi pulsirale. Bila je to reakcija na nešto sam video ili čuo. Ali nisam znao šta. Toliko sam krvnih sudova spojio tokom svoje karijere da mi nije bilo jasno zašto sam toliko ustreptao zbog jedne ubodne rane. Pa takvih sam imao najmanje nekoliko stotina. Nije bilo razloga da me brine rana od noža. Šta onda? Šta? Premotavao sam razgovor po sećanju. Vrteo sam ga kao zupčanik audio kasete. Napred, nazad. Godina pedeset pet. Sinulo mi je! Napuniću toliko za nepuni mesec. Pitao sam se da li me je negde podsvesno razdiralo to što starim. To što je pacijent koji je čekao na operaciju izgledao bar deset godina starije nego ja, onakav kakvog sebe zamišljam da jesam. Izdahnuo sam. Ne verujem da je to. Umeo sam da se zabrinem zbog svojih godina, i to nisam krio. Nisam ništa naročito radio da bih sprečio da postanem star. Pio sam. Nije to bio najsjajniji način za održavanje tela i duha mladim, ali je za sada radilo posao. Činilo je da se osećam bolje. Snažnije. Zanosnije. Smelije. Pogledao sam u kolege kroz prozor koji me je odvajao od operacione sale. Zapitao sam se, da li su mogli da znaju da sam večeras pio. Sapunica sa mojih ruku pljuskala je po razbijenom lavabou kao nelagoda po uglovima moje svesti. Otresao sam ruke i najzad progovorio: “Vuk Marković”. Navukao sam rukavice i ušao u salu.

Vuk Marković je bio moj drug iz odelenja. Bili smo na istoj strani dnevnika. On na vrhu, ja na dnu. Devet učenika delilo me od njega. U dnevniku. U učionici nas je delilo nekoliko klupa, osim onda kada je razredna rešila da nas za kaznu strpa u istu klupu, prvu do katedre. Imao je bes u očima i jake pesnice. Ranu na obrazu zadobio je one zime kada smo se preselili i kada sam se priključio razredu. Volim da kažem preselili, jer se nikada nisam osećao kao da smo prebegli iz Bosne. Uselili smo se kod oca moje majke koji je mnogo ćutao, a kada je govorio, govorio je pametno. Majka je uvek govorila da smo prebeli, iako se ona vratila svojoj kući. Meni selidba nije teško pala. U grad sam došao sa krpenim fudbalom pod miškom i torbom na jedno rame u koju sam strpao nekoliko knjiga, uglavnom nemačkih pisaca na srpsko-hrvatskom prevodu. Cela ta euforija oko preselenja bila je ideja mog oca, Admira. Odjednom se zaželeo srbijanskog dvorišta. Odjednom je sigurnije bilo da se živi daleko od naše kuće. Odjednom je bolje bilo da učim drugu školu. Istina je da nije sve to odjednom bilo. Neposredno pre nego što smo otišli, Admir je umeo da lupa šakom o sto i viče da će sve otići u pičku materinu. Bilo me je sramota zbog majke. Ali bio je u pravu. Onog dana kad nas je spakovao u kombi za Srbiju stvarno je sve otišlo u pičku materinu. Admira više nikada nisam video.

“Priključio sam ga na ventilaciju. Pristisak osamdeset sa pedeset. Puls blago ubrzan”, anestetičar je glasno žvakao žvaku. Očekivao sam da će svakog trenutka da napravi balon i raspukne ga ispod hirurške maske. Nervirao me je. Operativno telo bilo je spremno, a ostatak tela prekriven hirurškim platnom. Želeo sam da pogledam lice, ali nisam znao kako to da uradim. Nikada me ranije nisu zanimala lica? Ona su za mene bila samo lica pacijenata, a ovo lice je pripadalo nekom koga poznajem, mom školskom drugu. Barem sam mislio da je njegovo. U to nisam mogao da budem sto posto siguran. Mora da postoji nekoliko ljudi koji imaju isto ime i prezime. Nije to nikakva retkost danas. Treba da podsetim sebe koliko Elvisa Smajića postoji na ovom svetu. Jesam li ja jedini? Da li bi ljudi kada bi pročitali da je Elvis Smajić ubio nekoga, pomislili samo na mene, ili na nekog drugog sa istim imenom. Kada bih mogao samo na trenutak da vidim onaj ožiljak na obrazu. Samo na momenat.

“Da počnemo”, instrumentarka mi je pružila skalpel koji sam duboko zario u Vukov stomak, zaranjajući ga kroz nivoe kože.

Vuk i ja smo više vremena proveli u kancelariji direktora škole nego u učionici. Ja sam bio od onih koji su ćutali i primali pesnice. Što? A što da ne? Vukovi roditelji bili su jedni od imućnijih u gradu, i Vuku je, pošto je imao sve, trebao i neko da se na njemu iživljava. Bio sam nov u razredu, nisam se branio, nisam imao oca i bio sam musliman. Vuku je to bilo dovoljno. Bio sam siguran da je to neka moja vrsta iskupljenja koju moram da istrpim. Zato sam radio šta je trebalo.

Imao sam dobar pogled na ranu. Nešto krvnih sudova trebalo je spojiti, ali ništa što bi moglo mnogo da se zakomplikuje. Žilav je Vuk bio. Oduvek.

Jednom mi je majka rekla da moram da se branim. Da bi to Admir uradio na mom mestu. Nisam bio voljan. Nekako mi je lakše bilo da ga pustim da me izlema. Već sam se bio navikao, a i trajalo je sve kraće i kraće. Dok me šutirao, u sebi sam brojao i nadao se da će jednog dana da me ostavi na miru.

Peanom sam zaustavio krv dok sam ušivao isečeni krvnu sud. Bilo je dosta krvi. Sisaljka se usisavala bez prestanka. Nisam mogao da ne pomislim da ne bi bila nikakva šteta ako bi iskrvario tu, na mom operacionom stolu. Ne verujem da bi njegova smrt ikoga nasekirala. Ako ima ženu, verovatno je bije. I decu, verovatno i u njima Boga ubija. Ne bi bilo šteta da iskrvari baš tu i baš sad. Pogledao sam na trenutak u pravcu njegovog lica. Morao je da zna da ja odlučujem da li će živeti ili ne. Bilo bi dobro kada bi otvorio oči i video kako mu smrt stoji nad glavom. Ugledao sam ožiljak. Debeo, beo. Mora da je boleo kad se vreme menja.

Sećam se da sam ga udarao dokle god sam imao daha. Niz ruku mi se slivala krv, dok sam stezao kamen i vilicu od besa. Imao sam petnaest godina. Sećam se dečije vriske i Miličinog pogleda. Bila je prva devojčica koju sam poljubio. Stajala je pored mene survana u suze. Nije htela da ode od mene takvog. Vuk je ležao ispod mene. Lice mu se više nije videlo od krvi. Tada sam umro od straha u sebi. Vrlo brzo se skupio narod, milicija i hitna pomoć. Njemu nije bilo ništa. Ožiljak. Šta je sa mojim ožiljkom koji je pravio svih tih godina? Nisu me strpali u zatvor. Sažalili su se na izbeglicu prebeglu iz Bosne. Mada sam se ja tu doselio, a ne prebegao. To nisu znali.

Samo kada bih ga pustio da iskrvari. Toliko. Ne bi trebalo ništa drugo da uradim. Samo da pustim da se to desi. Skinuo sam hvataljke i krv je počela da šišti.

Nagnuo sam flašu i ispio poslednje kapi viskija. Udarao sam pesnicama od sto dok me nisu zabolele. Onda sam počeo da plačem. Istresao sam se u gomili suza sve dok nisam imao više ni kap vode u sebi.

Bilo je svanulo kada sam pošao kući. Oči su mi bile otečene od plakanja. Ili od viskija. Nisam više primećivao razliku. Na rampi se portir prepirao sa ženom krive kičme i iskolačenih očiju. Nosila je crno. Milica.

“Nisu hteli da me puste”, govorila je dok sam se približavao. Potapšao sam portira po ramenu i rekao mu da je u redu. Izgledala je bar deset gpdina starije od Vuka i mene. Plačljivo me je obgrlila i lice zarila u moj kišni mantil. Stajao sam nem.

“Znam da misliš da je on loš čovek, ali…” Hteo sam da kažem da baš to mislim. Hteo sam i da je pitam šta radi sa tom propalicom. Hteo sam i da je gurnem od sebe. Ali nisam. Umesto toga sam ćutao i pustio je da mi vlaži kišni mantil, jer mogao je on još štošta osim kiše da upije.

“Hvala ti, Elvise. Hvala što si mi spasio muža”, iz trošnog cegera za pijac je izvadila viski umotan u stare novine i otrčala u pravcu bolničkog krila gde je Vuk ležao. Živ. Zdrav. Žilav. Kao boranija.

#odmalogprinca
Proza

“Pročitati sebe” – O književnosti… životu… i tako to…

DNEVNIK JEDNOG NOMADA, Bekim Sejranović (citati)

“Dnevnik jednog nomada”; Bekim Sejranović, IK Buybook, 2017.

“…ono od čega se sastoji moje bivstvovanje: čitam, skitam, ponekad nešto zapišem. Čitam sve što mi iskrsne pred očima, skitam kako me vjetar odnese, a pišem kad i gdje stignem. Kad čitam, putujem, a kad putujem čitam.”

  • “Anja me pokušala zamoliti da je ne spominjem u svojim pisarijama, ali nakon što smo popričali, uvjerio sam je da je to nemoguće. Jer ne mogu pisati o sebi, a da ne pišem o njoj. A ja pišem uglavnom o sebi. Svi pišemo o sebi. Pitanje je samo kako to oblikovati. Ja zbilja ne mogu pisati u trećem licu jednine, izmisliti nekog lika i dati mu ime Alija Bekrić ili Josip Horvat i onda pisati o sebi objektivno. Objektivnost je laž, ona jednostavno ne postoji. Svi želimo pisati o sebi, o svojim svjetovima, ili svojim viđenjima tuđih svjetova. Neko to možda ne vidi ovako i to je u redu.”
  • “Počela me hvatati tjeskoba, strah, nemir, nezadovoljstvo životom, to nešto čemu nikako nisam mogao naći pravo ime, a od čega sam pokušavao bježati opijanjem, drogiranjem, putovanjima, plesom, trčeći na skijama, zaljubljivanjem, gledajući porniće, čitajući knjige… Pišući.”
  • “Jer otužno je to kad ljudi koji su i sami često diskriminirani, diskriminiraju druge. Ali sad se više ne diskriminira gejeve, sad su u modi stranci. A i stranci diskriminiraju jedni druge. Istočnoeuropljani ne vole Arape i crnce, Arapi ne vole crnce. A crnci ne vole Cigane. Zato ja volim Cigane.”
  • “Ponekad se pitam postojim li uopće osim na stranicama vlastitih knjiga.”
  • “Pisac piše o onome što ga opsjeda, ne bira on teme nego teme zaskoče njega. Pišeš o onome što te muči ili raduje, o ljudima i događajima koji ti noćima ne daju spavati, o stvarima od kojih gubiš tek ili o onima zbog kojih ti se bljuje. Svaki pisac ima to ‘nešto’ što ga čini posebnim. Istina, ponekad se mora pisati i na zadanu temu, ali to ‘nešto’ uvijek nađe rupu kroz koju pokulja van i razlije se po stranicama papira. Ili, ako ćemo biti precizni – po ekranu laptopa.”
  • “Nemojte pisce upoznavati osobno, piti s njima kave, piva, loze ili s njima (pogotovo to ne) raspravljati o njihovim djelima. Razočarat ćete se i vi i oni, a razočarenje će biti tim veće ako je riječ o piscima čije knjige volite.”
  • “Jer ne može jedan autor svojim romanom predstavljati nikoga, pa ni svoj kvart, ni svoje prijatelje, sunarodnjake, pa čak niti samoga sebe. Čitatelji su ti koji daju značenja tekstu. Istina je stvar čitatelja, a ne autora, jer on priča priču u koju možeš vjerovati, ali i ne moraš.”
  • “U jednom od nebodera na Zametu sam posljednji put vodio ljubav s djevojkom kojom sam se trebao oženiti, ali ipak nisam, iako sam je jako volio. Iz straha od ljubavi. Ta vrsta straha te najviše uništi. Učini da se oženiš nekom drugom, koju ne voliš, samo zato što se ne plašiš.”
  • “Ako neka knjiga na nas ostavi snažan dojam, to je zato što smo se u njoj uspjeli prepoznati, odnosno stvara se osjećaj kako knjiga piše upravo o stvarima koje smo i sami proživjeli ili upravo proživljavamo.”
  • “…Nele je velike događaje čiji je bio dio svojim opisima nekako srozao, a Pamuk je od malih događaja iz svog života stvorio mit. I to je sve, to je razlika između dobre i loše knjige, nebitno o kojoj književnoj formi se radi.”
  • “Nije uvijek vrijeme za svaku knjigu.”
  • “Ne mora se sve znati, nedorečenost tjera čitatelja na razmišljanje, ne da mu da se uljuljka u jednostrano tumačenje teksta. Pisac ne želi uvijek biti shvaćen, on također želi biti i neshvaćen, pisao je Viktor Šklovski, ruski književni teoretičar.”
  • “Tako je to s knjigama, nije bitno šta je pisac htio reći, nego ono što ti kao čitatelj shvatiš. Drugim riječima, knjiga sama po sebi tek je hrpa papira na kojem su otisnuti znakovi koje nazivamo slovima. Ona postaje umjetničko djelo tek kad je netko pročita. Ako sve zavisi od toga tko čita. I kada. Zato volim čitati iste knjige više puta. Svaki put doživljaj bude drugačiji, iako znam da se knjige ne mijenjaju.”
  • “Sad znate, ako sve ode u krasni krastavac, popnite se na neko brdo. Odatle se svi problemi ovog svijeta čine manjima.”
#odmalogprinca #knjigaposvuduša 📍Barcelona, mart 2022.
  • “To je izvorno moj osjećaj, ali su ga oni zapisali prije mene. Je li to ono što voliš u književnosti, razlog zbog čega neke pisce više voliš nego neke druge; je li to, dakle, ono kada netko piše o nečemu što već od prije nosiš u sebi, ali do tada nisi uspio, želio ili se usuđivao izraziti onako kako to uspijevaju tebi omiljeni pisci. Oni čije knjige čitaš po nekoliko puta, autori koji pišu baš kao što se osjećaš, pogode ti žicu, zaraze te, opčine svojim skladnim rečenicama a da i ne znaš točno zašto, pa im se stalno iznova vraćaš. Ponekad ti se čini kako si i sam mogao napisati takvo što, samo kad bi imao malo više vremena, strpljenja i, što je najvažnije, hrabrosti pretvoriti svoje osjećaje u pisanu riječ, zaviriti u skrivene kutke vlastite duše kojih ima više nego naslućuješ i razgolititi se pred čitateljstvom. Ono što volimo dok čitamo neku knjigu su zapravo osjećaji ili misli koje prepoznajemo kao svoje. Volimo se prepoznati u knjizi, i to je sve.
  • “Objektivnost postoji samo ako si i sam poput objekta. Kažu neki i to kako je u modernoj poeziji lirski subjekt izlišan, nezanimljiv i treba ga izbrisati. Što sve to uopće znači i koga je to zapravo briga? Daj mi priču. Daj mi osjećaj. Ili bar nešto što puca. Subjekt i objekt nek si traže predikat.”
  • “O piscima, čini mi se ponekad, bolje je ništa ne znati prije nego kreneš čitati njihove knjige, ali s pjesnicima mi se pak čini drugačije. Poznavanje pjesničke biografije i njegovog razvoja kao ‘mladog umjetnika’ pomaže pri ‘osjećanju’ njegove poezije.”
  • “Kao što će u jednom intervjuu reći Meša Begić, nema smisla prepričavati poeziju, jer je to nemoguće, nedostatno i beskorisno.”
  • “Kad imaš priliku nekamo otputovati – putuj! Bar dok si još mlad i može ti se!”
  • “Volimo pričati o stvarima o kojima maštamo. Ljudi trebaju nadu, makar i lažnu.”
  • “Možeš bježati cijeloga života, no ne možeš pobjeći od onog što nosiš u sebi, a u sebi nosiš baš sve.” (TUGOMIR MATIĆ)
  • “Čim me netko počne nagovarati kako naprosto moram pročitati neku knjigu koji svi proglašavaju remek – djelom, iskoči neki vrag u meni koji mi to ne dopušta.”

Da ne bude da vas i ja nagovaram da čitate Sejranovića 🙂 evo nekoliko citata pa procijenite sami je li za vas ili ne. A evo i moj utisak za svaki slučaj. 🙂

do sljedećeg čitanja, budite pozdravljeni!
Proza

O Ibsenovom grobu; putopis Isidore Sekulić

Biblioteka “Reč i misao”; Izdavačko preduzeće “Rad”, Beograd 1964.

Pogled na Ibsenov grob u Oslu potresa. Sahranjen je za sebe, na livadici ispod brežuljka, usred groblja, ali daleko od svih grobova. Na crnu visokom obelisku ništa nije napisano, ni ime. Na vratima grobničke ograde, kad se dobro pogleda, vide se karakteristični Ibsenovi inicijali: tri uspravljene gvozdene šipke: latinsko H i I, Henrik Ibsn. A sasvim blizu treba stati ako hoćete da sagledate jedva vidljivim linijama u kamen ucrtani čekić. To je grob koji se ne može dugo gledati. Ibsn je pošteno platio svoj dar i svoju moć. U jednoj svojoj lirskoj pjesmi kazao je: Biti pjesnik, to je Strašni sud nad samim sobom.

Isidora Sekulić (1887 – 1958); “Pisma iz Norveške” prvi put su objavljena 1914. godine

#odmalogprinca

Proza

“Priča o novom prezimenu”, Elena Ferrante (odlomak)

drugi dio napuljske tetralogije

U jednom trenutku, na putu do kuće, u sjećanje mi se vratila mješavina patnje, straha i gađenja koje sam primjetila na njenom licu. Zašto. Ponovo sam mislila na neuredno učiteljicino tijelo, na uneređeno Melinino. Bez očitog razloga, pažljivo sam počela posmatrati žene na bulevaru. Najednom mi se učinilo da sam dotad živjela s nekom vrstom ograničenja pogleda: kao da sam bila u stanju jasno vidjeti samo nas djevojke, Adu, Gigliolu, Carmelu, Marisu, Pinucciu, Lilu, sebe samu, svoje drugarice iz razreda, i nikad nisam uistinu obratila pažnju na Melinino tijelo, na tijelo Giuseppine Peluso, Nunzije Cerullo, Marije Carracci. Jedini ženski organizam koji sam dotad proučavala sve više zabrinuta, bilo je tromo tijelo moje majke, i taj me prizor proganjao, predstavljao prijetnju, i tad sam se još uvijek bojala da će njen lik najednom nadvladati moj. Tom prilikom sam međutim vrlo jasno vidjela majke u starom kvartu. Bile su nervozne, bile su pokorne. Šutjele su stisnutih usana i pogrbljenih leđa ili su urlale užasne uvrede na djecu koja su ih smarala. Vukle su svoja strašno mršava tijela, ispijenih očiju i obraza, ili s velikim stražnjicama, otečenih zglobova, teških grudi, s cekerima iz kupovine, malom djecom koja su ih vukla za suknju i koja su željela da ih uzmu u naručje. I, Bože dragi, imale su deset, najviše dvadeset godina više nego ja. A činilo se da su izgubile ženske odlike do kojih smo mi djevojke jako puno držale i koje smo pokušavale naglasiti odjećom i šminkom. Pojela su ih tijela muževa, očeva i braće, na koje su na kraju sve više i više ličile, ili zbog starosti i bolesti. Kad počinje ta transformacija? S kućanskim poslovima? S trudnoćama? S batinama? Hoće li se Lila deformisati kao Nunzia? Hoće li iz njenog nježnog lica izbiti Fernando, hoće li se njen elegantni hod pretvoriti u onaj kakav ima Rino, debelih nogu i mlataravih ruku? I hoće li se i moje tijelo jednog dana upropastiti i dopustiti da iz njega izbije ne samo majčino nego i očevo? I hoće li se istopiti sve ono što sam naučila u školi, hoće li kvart ponovo prevladati, kadence, maniri, sve će se pomiješati u neku crnu kaljugu…”

ELENA FERRANTE, Priča o izgubljenom prezimenu
Proza

“Moja baka vam se izvinjava”, Fredrik Bakman (citati)

📍 Neum, Bosna i Hercegovina, septembar 2021. #knjigaposvuduša

Svi sedmogodišnjaci zaslužuju heroje. Jednostavno je tako. A onome ko tako ne misli fali neka daska u glavi.

– inkoativna rečenica i highlight romana
  • “Ako ne možeš da poništiš ono što je loše, onda bar možeš da povećaš ono što je neloše.”
  • “Ljudi su pušili i ranije pa su se rađala savršeno dobra djeca. Samo tvoja generacija ne shvata da je ljudski rod preživio milione godina bez alergijskih testova i ostalih sranja, prije nego što ste vi došli ovamo i počeli da mislite kako ste mnogo posebni. Misliš da su se, dok smo živjeli u pećinama, mamutske kože prale mašinski na devedeset stepeni prije nego što u njih umoraju novorođenčad?”
  • “Kad imate baku, to je kao da imate vojsku.”
  • “… neprijatelje moraš poznavati bolje nego sebe samog.”
  • “A jednog dana više nije bilo sutra.”
  • “… danas sve mora da bude tako prokleto politički korektno.”
  • “Stvar je u tome da se u Mijami ne dobijaju pokloni za rođendan. Nego se daju. A pritom bi trebalo da poklanjate ono što imate kod kuće i do čega vam je veoma stalo, i da to poklanjate ljudima do kojih vam je stalo više.”
  • “Jer nisu sva čudovišta bila čudovišta od početka, neka čudovišta su postala čudovišta od tuge.”
  • “Nevjerovatne katastrofe uzrokuju nevjerovatne stvari u ljudima, nevjerovatnu tugu, nevjerovatno junaštvo.”
  • “Jer kad nekog voliš, strašno je teško naučiti da ga dijeliš s drugima.”
  • “Nema ničeg lošeg u tome što sam drugačije dijete, baka je rekla da samo drugačiji ljudi mijenjaju svijet.”
  • “Kada se nešto grozno desi u stvarnom svijetu, ljudi uvijek kažu da će se tuga, čežnja i bol u srcu ‘s vremenom smanjiti’, ali to nije istina. Tuga i čežnja su stalno tu, ali kada bismo bili primorani da ih nosimo u sebi ostatak života, niko ne bi imao snage ni za šta. Čamotinja bi nas obogaljila. Zato je naposlijetku jednostavno spakujemo u kofer i pronađemo neko mjesto gdje ćemo je ostaviti.”
  • “Ali kada su se popeli na planinu, i svi strahovi pokuljali napolje, zlatni vitezovi se nisu borili. Nisu vikali i nisu psovali, kao što su radili drugi ratnici. Umjesto toga, vitezovi su uradili jedino što se može učiniti protiv straha: smijali su se. Glasno, prkosno i podrugljivo. A svi strahovi su se jedan po jedan okamenili.”
  • “Morate vjerovati. Baka je to uvijek govorila. Morate vjerovati u nešto da biste mogli da razumijete bajke. ‘Nije baš toliko bitno u šta se vjeruje, ali mora se vjerovati u nešto, jer u suprotnom možeš jednostavno sve da batališ.’ I to bi, da kažemo, uglavnom bilo to.”
  • “Teško je pronaći obrazloženje za smrt. Teško je kada nekoga koga volite morate pustiti da ode.”
  • “… da kod života kvaka i jeste u tome što skoro nijedan čovjek nije baš skroz-naskroz kretan, kao i u tome što u svakome ima bar mrvica kretena. Najteže je u životu truditi se da ostaneš samo na toj mrvici koliko god je to moguće.”
  • “Čovjek želi da ga vole, a ako to nije moguće, onda da mu se dive, a ako to nije moguće da ga preziru i gade ga se. Čovjek želi u drugima da izazove neko osjećanje. Duša juriša u prazan prostor i želi dodir po svaku cijenu.”
  • “Tata, ne moraš da budeš savršen tata. Ali, moraš da budeš moj tata. I ne možeš da prepustiš mami da bude više roditelj nego ti samo zbog toga što je ona slučajno superheroj.”
  • “Jer život je komplikovan i jednostavan. Zato postoje kolači.”

❤️❤️❤️

Vidimo se! 🙂 #odmalogprinca