Prije nego napišem bilo šta, moram reći da ovo što slijedi nije nikakav prikaz jer nema šanse da pišem takvo nešto o ovom djelu, a za ove potrebe… Trebalo bi mi previše vremena i energije, a ne troše mi se tako posljednji dani odmora. 😊 Stoga, u nastavku tek osvrt nastao na osnovu zapisa sa margina zabilježenih tokom četveromjesečnog čitanja Laguninog izdanja Andrićevih priča. Akcenat stavljam na izdavača iz razloga što je riječ o specifičnom izdanju u kojem su objavljene (skoro) sve Andrićeve priče. Izostavljene su tek one najranije, iz 1918. i 1919. godine, te nekoliko njih koje je i sam autor smatrao nedovoljno kvalitetnim ili previše ideološki obojenim.

Dakle, zbirka počinje pričama pisanim 1920. godine pa se „redaju“ hronološki, sve do posljednje, „Ranjenik u selu“, pisane 1971/1972. godine. U 50 godina stao je cijeli jedan književni svijet sa svim, primjetnim, mijenama… kako literarnim tako i intelektualnim, duhovnim, sociološkim… tj. čitajući priče od prve do zadnje, poredane tako kako jesu, jasno se može uočiti i Andrićev put i razvoj i čovjeka i autora, a ako se dovoljno približi redovima, i diplomate.

Pa hajde, redom, šta sam bilježila i zašto…

* Zbirka se sastoji, zajedno sa biografijom i napomenom izdavača, od ukupno 845 stranica. Kupila sam je za istraživanje za doktorski te sam zapravo trebala čitati samo priče objavljene između svjetskih ratova, što je otprilike nekih tristotinjak stranica ovog izdanja, ali mazohista u meni, naravno, nije mogao stati pa sam pročitala svih osamsto i +. Čitala sam od februara do juna, i iako se desilo da sam usput uspjela pročitati još ponešto, ipak ostajem u ekipi onih koji vole čitati knjigu za knjigom jer se drugačije ne mogu u potpunosti fokusirati. Iako me ovo čitanje često znalo namučiti jer Andrić, iako se dotiče različitih društveno-historijskih prilika i iako pred nas iznosi cijelu plejadu likova, ipak ima jednu razvojnu i interesnu nit, u konačnici mi je (kao i uvijek) bilo drago što sam uspjela pročitati sve. Zaokružila sam neke dotad postojeće stavove koje sam imala o našem nobelovcu, neke produbila, neki su mi se iskristalisali… ali i dalje on nije „moj“ pisac. Da, naravno da sam svjesna njegovog majstorluka i da mi je jasno zašto je u svoje vrijeme bio „najveći“, ali ja sam od onih koji u književnosti traže toplinu koju kod Andrića, nažalost, u većini ostvarenja, nisam našla. Ne, to ne znači da nemam favorite, to samo znači da sam i dalje tim onog drugog našeg  velikog književnika za kojeg sam, naivno, u srednjoj školi, kada smo ih prvi put čitali, pitala: „A zašto on nije dobio Nobelovu nagradu?“

Trebalo je dvadesetak godina da dođem do odgovora. 😊

* U prvom dijelu ovog čitalačkog iskustva bila sam fokusirana na ženske likove pa će vjerovatno mnogo ovih nasumičnih teza biti na tu temu. Budite slobodni da me razuvjerite u zabilježenim stavovima. Ženski likovi su u ranoj andrićevskoj fazi uglavnom prikazivani kao predmet želje, opijum muškom biću, ali i kao izvor nesreće i nemira. Pogled na žene u tim najranijim radovima još uvijek nije blizak kasnijoj zrelosti, u kojoj će se potvrditi, recimo, kao feminista. Muški likovi su do te mjere opčinjenim ženskom ljepotom (pogotovom ljepotom strankinja) da, poput Alije Đerzeleza, doživljavaju potpuno rastrojstvo;

* U tim prvim pričama, primjetan je i specifičan prikaz društvenih, etičkih i statusnih odnosa u Bosni pod Osmanskom i Austrougarskom upravom. Naravno da nisam mogla ne primjetiti, a ne znam da li je tako Andrić zapisao ili je stvar urednika izdanja, da se stanovnici Bosne nominuju kao Bošnjaci, a jezik kojim govore bosanski (npr. priča „Za logorovanje“ iz 1922. godine) pa evo teza za one koji u tim nazivima vide prostor za diskusiju;

* Opisi strankinja (kaurkinja) su suprostavljeni opisima bosanskih žena. Prve imaju nježne zglobove i njegovane prste, a druge su pak neugledne i istrošene od života i rađanja. Moj dojam je da je Andrićev pogled na Bosnu i sve što je bosansko uopšte bio poput opisa tih žena. Na nekoj od margina zapisala sam: „Kako Bosna neprekidna inspiracija, a Beograd život?“ Negdje sam imala osjećaj da je neprestano bježao od onoga što jest, i od sebe, ali ga je to od čega je bježao i neprekidno pratilo poput sjene;

* Čest motiv su Romkinje (npr. ciganka Zemka). Prikazane su kao drske, slobodne i prkosne. Pred njima muškarci osjećaju nemoć i posmatraju ih kao dušmanke;

* Žene su i podanice na čije živote muškarci polažu apsolutno pravo. Tematizirano je nasilje u svim oblicima, fizičko, verbalno, seksualno… Femicidi, samoubistva i ubistva iz strasti i zbog časti;

#knjigaposvuduša , 📍na putu iz Lukomira na Jelicu, juni 2026.

* Muški likovi su često kompleksni i traumom napadnuti junaci koji se, poput Mustafe Madžara, bore sa glasovima u glavi i vlastitim nemirima;

* Svijet je pun gada. – jedna od neprolaznih, iz priče o prethodno pomenutom junaku;

* Pogled stranca na život u Bosni (dato najčešće kroz likove konzula i njihovih supruga). Ljudi koji se ne snalaze u „tvrdoj, neotesanoj, zemlji“;

* Priče s tematikom rata, pisane neposredno nakon ratova, donose snažne kritike sistema, ali ipak mudro, andrićevski, upakovane;

* Upečatljivi počeci priča; izuzetni opisi ambijenta i odlično portretiranje;

* Hajdučija i turska vlast;

* „Mara milosnica” (1926) – obimnija priča koja prati tragičan psihički slom i stradanje djevojke Mare gurnute u svijet moćnih muškaraca. Izuzetan prikaz patrijarhalnih okova;

* Neke od priča (npr. „Kosa“) su meditativne, kratke i nose univerzalnu temu o prolaznosti života i starosti;

* Neke su mala remek-djela o umjetnosti i graditeljstvu (Andrić i njegovi mostovi…);

* Egzistencijalne teme i psihološko portretiranje;

* Fra Petar i njegovo pričanje o Bosni i ljudima;

* Neobični likovi;

* Ciklična, 1001 noć, struktura – mnoge priče su zbir svjetova u malom, priča u priči pa opet u priči…; važnost pričanja priče;

„Od prvog bljeska svijesti, kroz vjekove, čovječanstvo priča samo sebi, u milion varijacija, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherzade, da zavara krvnika, da odloži neminovnost tragične sudbine koja nam prijeti i da produži iluziju života i trajanja.”

#knjigaposvuduša , 📍Malak farma, Kakanj, februar 2026.

* Primjetan stilski preobražaj; Andrić iz rane, mladalačke pobune, prelazi u smireniju, kontemplativnu fazu; fokus na unutrašnjim preživljavanjima likova i potrebi za mirom i odgovorima o životu i svijetu;

* Evolucija misli o ženama – predmet želje i rastrojstva s početka prerasta u razumijevanje i empatiju – slika žene, njene patnje i tragike u patrijarhalnom društvu;

* Stvaralaštvo od 50-ih godina – „zreli“ Andrić, obogaćen životnim i stvaralačkim iskustvom; ali i angažovano stvaralaštvo;

* Potreba za razgovorom kod njegovih likova i težnja za razumijevanjem života – život nije ono što vidimo, već sve suprotno od toga;

* Zbirka donosi lepezu različitih likova i prostora, od bosanskih kasaba do evropskih metropola. U njoj se prožimaju sudbine muslimana, katolika, pravoslavaca, jevreja, Turaka, Austrougara i svih onih koji su prolazili kroz Bosnu;

* I jedan citat koji vjerovatno svi znamo: Samo plivati! Isplivati iz hladne vode i okrenuti leđa svemu, i maštanjima o onom što je bilo, i čega nema, i što bi trebalo biti, i ovoj obali i ovom životu. Plivati i isplivati.

Iako Andrić nije moj omiljeni pisac, mnogo je priča koje su mi se svidjele, izdvojit ću tek tri koje u naslovu imaju ženska imena. Jednu sam već spomenula, a treća je jedno od meni najdražih Andrićevih ostvarenja uopšte: „Anikina vremena“, „Mara milosnica“, „Jelena, žena koje nema“. Sve su objavljene i kao zasebna djela.

🙋‍♀️ #odmalogprinca