VIŠINSKI: Koliko već dugo tu živite?

ROSTOV: Na toj adresi sam od petog septembra 1918. Nešto manje od četiri godine.

VIŠINSKI: A vaše zanimanje?

ROSTOV: Džentlemeni nisu skloni zanimanjima.

VIŠINSKI: Dobro. Kako provodite vrijeme?

ROSTOV: U večerama i razgovorima. U čitanju i razmišljanju. U uobičajenim besmislicama.

📚

Poezija je uvijek poziv na akciju.

📚

Ipak, svako doba ima i svoje vrline, čak i vrijeme nemira…

📚

Neosporno je ta knjiga stvorena za vrijeme kada ptice odlete na jug, kada su cjepanice naslagane kraj kamina, a polja se bijele od snijega; to jest, kada u čovjeku nema želje da izlazi ni u njegovim prijateljima želje da dolaze.

📚

…prisutvo jednog džentlmena najbolje se najavljuje njegovim držanjem, njegovim opaskama i njegovim manirima. A ne krojem njegovog života.

📚

Da bi sve bilo još gore čini se da naši najveći pisci zbog nekakve duboko ukorijenjene tradicije ili potpunog nedostatka mašte koriste otprilike trideset imena. Ne možete uzeti neko djelo Tolstoja, Dostojevskog ili Turgenjeva a da ne naletite na neku Anu, nekog Andreja ili nekog Aleksandra.

📚

Bilo kako bilo, osjećao je da će mu šolja kafe prijati. Jer postoji li nešto svestranije? Kafa prija i iz lima i iz limoškog porcelana, dat će energiju marljivima u zoru, smiriti zamišljene u podne ili obodriti namučene usred noći.

📚

…petnaest minuta vremena potpuno su drugačiji za čovjeka u ritmu nego za čovjeka koji nema šta da radi.

📚

…da nas strpljenje ne izdaje tako lako, teško da bismo ga cijenili kao vrlinu…

📚

Međutim, suština grofovih filozofskih sklonosti uvijek je bila meteorološke prirode. Konkretno, vjerovao je u neumitni utjecaj lijepog i ružnog vremena. Vjerovao je u uticaj ranog mraza i miholjskog ljeta, zlosutnih oblaka i nježne kiše, u uticaj magle, sunca i snijega. I vjerovao je, prije svega, u preoblikovanje sudbine zbog najmanjih promjena na termometru.

📚

I zato da – život je tekao dalje, kao što je i oduvijek bilo.

📚

“Broj jedan”, rekao je grof, zastavši radi dramskog efekta: “Čehov i Tolstoj.”

(…)

Da, da. Znam šta ćete reći: da svaka nacija ima svoj pjesnički panteon. Ali sa Čehovom i Tolstojem mi Rusi smo postavili kamen temeljac i krov na zgradi proze. Od sada će prozni pisci, bez obzira na to odakle potiču, sebe posmatrati isključivo unutar tog zdanja, između njih dvojice. Jer ko, pitam vas, bolje vlada kratkom formom od Čehova u njegovim besprijekornim kratkim pripovijetkama? Precizne su i nezakrčene, pozivaju nas u neki kutak domaćinstva, u neki intimni čas, kada je odjednom čitavo ljudsko iskustvo nadohvat ruke, koliko god od toga pucalo srce. A na drugom kraju: možete li zamisliti djelo sveobuhvatnije od ‘Rata i mira’? Djelo koje se tako vješto kreće od salona do bojnog polja pa opet nazad? Koje toliko sveobuhvatno istražuje kako na pojedinca utiče istorija, a pojedinac na istoriju? U pokoljenima što slijede, vjerujte mi, neće biti novih autora da zamijene tu dvojicu, alfu i omegu proze.

Uvijek sijati
Sijati svugdje
Do same dubine posljednjih dana...

📚

A pošto bi ušla u sobu na četvrtom spratu, Ana bi se presvukla u jednostavnu haljinu (pošto bi onu svečanu okačila u ormar), sjela bi sa knjigom i čekala grofa.

📚

…priznajem da ne trošim mnogo vremena zamišljajući kakve bi stvari inače bile. Ali volim da mislim kako postoji razlika između prihvatanja sudbine i mirenja sa sudbinom.

📚

Šta je to kod tog djeteta navodilo tog odraslog čovjeka da tako pažljivo broji minute do ručka? Je li dosadno blebletalo? Je li trčala i cerekala se? Je li plakala ili dobijala napade bijesa zbog najmanjih sitnica?

Baš naprotiv. Bila je mirna.

Uznemirujuće mirna.

📚

…samo ne zaboravi da za razliku od odraslih, djeca žele da budu sretna zato i dalje imaju sposobnost da se silno raduju i najjednostavnijim stvarima.

📚

Možda je neizbježno, kada nam je život u stanju promjene, da uprkos udobnosti kreveta nećemo moći da zaspimo zato što se rvemo sa strahovima – bez obzira na to koliko veliki ili mali bili, koliko stvarni ili izmišljeni.

📚

Da, tišina može biti stav. Tišina može biti vid protesta. Može biti način preživljavanja. Ali također može biti i škola poezije – sa sopstvenim metrom i temama. Škola u kojoj se ne mora pisati olovkom ili perom; ali koja se može pisati u duši sa revolverom prislonjenim na grudi.

📚

Kako to da shvatimo, Saša? Šta je to u naciji što rađa spremnost naroda da uništava sopstvena umjetnička djela, da ruši sopstvene gradove i ubija sopstveno potomstvo?

📚

…kada život onemogući čovjeku da ostvari svoje snove, on će se nekako snaći da ih svejedno slijedi.

📚

…još od davnina su se ljudi u potrazi za mudrošću povlačili na planine, u pećine i šumske brvnare. Zato čovjek možda stvarno mora tamo da se zaputi, ako se nada prosvjetljenju, bez dokonih koji zabadaju nos u njegova posla.

📚

Jer u životu nije bitno hoćemo li dobiti aplauz; bitno je imamo li hrabrosti da nastupimo, iako nismo sigurni hoćemo li naići na odobravanje.

📚

Komunistička partija nije međutim bila “prirodno stanje”. Baš naprotiv, bio je to jedan od najsloženijih i najsvrsishodnijih konstrukata koje je čovjek stvorio. U suštini: hijerarhija svih hijerarhija.

📚

…u životu ono što je za nas najbolje često prije prvog koraka izgleda pogrešno.

---

O romanu sam pisala tu ⬇️

“Ipak, svako doba ima i svoje vrline, čak i vrijeme nemira…”

---

topli ruski pozdrav,

#odmalogprinca