📍 Neum, Bosna i Hercegovina, septembar 2021. #knjigaposvuduša
Svi sedmogodišnjaci zaslužuju heroje. Jednostavno je tako. A onome ko tako ne misli fali neka daska u glavi.
– inkoativna rečenica i highlight romana
“Ako ne možeš da poništiš ono što je loše, onda bar možeš da povećaš ono što je neloše.”
“Ljudi su pušili i ranije pa su se rađala savršeno dobra djeca. Samo tvoja generacija ne shvata da je ljudski rod preživio milione godina bez alergijskih testova i ostalih sranja, prije nego što ste vi došli ovamo i počeli da mislite kako ste mnogo posebni. Misliš da su se, dok smo živjeli u pećinama, mamutske kože prale mašinski na devedeset stepeni prije nego što u njih umoraju novorođenčad?”
“Kad imate baku, to je kao da imate vojsku.”
“… neprijatelje moraš poznavati bolje nego sebe samog.”
“A jednog dana više nije bilo sutra.”
“… danas sve mora da bude tako prokleto politički korektno.”
“Stvar je u tome da se u Mijami ne dobijaju pokloni za rođendan. Nego se daju. A pritom bi trebalo da poklanjate ono što imate kod kuće i do čega vam je veoma stalo, i da to poklanjate ljudima do kojih vam je stalo više.”
“Jer nisu sva čudovišta bila čudovišta od početka, neka čudovišta su postala čudovišta od tuge.”
“Nevjerovatne katastrofe uzrokuju nevjerovatne stvari u ljudima, nevjerovatnu tugu, nevjerovatno junaštvo.”
“Jer kad nekog voliš, strašno je teško naučiti da ga dijeliš s drugima.”
“Nema ničeg lošeg u tome što sam drugačije dijete, baka je rekla da samo drugačiji ljudi mijenjaju svijet.”
“Kada se nešto grozno desi u stvarnom svijetu, ljudi uvijek kažu da će se tuga, čežnja i bol u srcu ‘s vremenom smanjiti’, ali to nije istina. Tuga i čežnja su stalno tu, ali kada bismo bili primorani da ih nosimo u sebi ostatak života, niko ne bi imao snage ni za šta. Čamotinja bi nas obogaljila. Zato je naposlijetku jednostavno spakujemo u kofer i pronađemo neko mjesto gdje ćemo je ostaviti.”
“Ali kada su se popeli na planinu, i svi strahovi pokuljali napolje, zlatni vitezovi se nisu borili. Nisu vikali i nisu psovali, kao što su radili drugi ratnici. Umjesto toga, vitezovi su uradili jedino što se može učiniti protiv straha: smijali su se. Glasno, prkosno i podrugljivo. A svi strahovi su se jedan po jedan okamenili.”
“Morate vjerovati. Baka je to uvijek govorila. Morate vjerovati u nešto da biste mogli da razumijete bajke. ‘Nije baš toliko bitno u šta se vjeruje, ali mora se vjerovati u nešto, jer u suprotnom možeš jednostavno sve da batališ.’ I to bi, da kažemo, uglavnom bilo to.”
“Teško je pronaći obrazloženje za smrt. Teško je kada nekoga koga volite morate pustiti da ode.”
“… da kod života kvaka i jeste u tome što skoro nijedan čovjek nije baš skroz-naskroz kretan, kao i u tome što u svakome ima bar mrvica kretena. Najteže je u životu truditi se da ostaneš samo na toj mrvici koliko god je to moguće.”
“Čovjek želi da ga vole, a ako to nije moguće, onda da mu se dive, a ako to nije moguće da ga preziru i gade ga se. Čovjek želi u drugima da izazove neko osjećanje. Duša juriša u prazan prostor i želi dodir po svaku cijenu.”
“Tata, ne moraš da budeš savršen tata. Ali, moraš da budeš moj tata. I ne možeš da prepustiš mami da bude više roditelj nego ti samo zbog toga što je ona slučajno superheroj.”
“Jer život je komplikovan i jednostavan. Zato postoje kolači.”
Čega sam se, u stvari prepao? U toj priči ima rečenica u kojoj se kaže da je jedno veče ona najviše voljela mene, i ja nju.
Užasnula me pomisao da bi se ona mogla podsmjehnuti toj mojoj tvrdnji da me je ona voljela, sigurnosti s kojom sam napisao tu rečenicu; uhvatio me je strah da samo jednom riječju i gestom ne uništi nešto što je meni nekad značilo mnogo, a što mi, po svemu sudeći, još uvijek znači. To bi značilo da ja samo umišljam da mi se neke stvari dešavaju u životu, da sav moj život nema blage veze sa stvarnosti, da sam sav vlastita izmišljotina, a da za druge i ne postojim…
Srećom, ta riječ nije izgovorena, ali natjerala me je da zaključim kako sam bio u pravu, kako sam užasno bio u pravu kad sam daleke 1979. godine napisao prvu rečenicu:
Nađoh ispred sebe komad čiste hartije. I dok svoje ruke nisam još uprljao krvlju, pored ovih raskrvavljenih bića što se sapliću oko mene, ruke su mi još uvijek čiste. Čistim rukama, na čistom bijelom papiru u naletu moranja, pišem ti odgovor. I dok mi se ova slova kovitlaju i kotrljaju, pitam se da li će te isto ovo pismo ikad sresti? Moram ti opisati ironiju i samog nastanka pisma. Um mi i dohodi i pohodi. Sa svakim trzajem topa i ispaljenim metkom, nešto ode od mene, dok se vrati budem već u drugom kovitlacu, leš, metak, pa drugi leš, pa vrisak, jauk, pa muk. Rastrojen sam, Prijatelju, i ovo mi je pisanje jedina razumna osovina. Na ogavnom mjestu, u rovu, ispred prljavog lica, čista bijela hartija. Moj brate poetike i patetike.
Nejse. Garda nam je doprtljala do Ljubljane. Šta se čudiš? Iz Bosne pješke, preko Hrvatske vozom pa ponovo pješke i kucaš o mandalu Ljubljane. U sjećanju sve izgleda ko prepišaj hoda. Raspale mi se kundure u putu. Ovdje su sva lica i naličja gladi i žeđi. Mada, insanu obiknutom na post i nije nekakva novina ni tragedija, ali ovi s bečkom školom se prije smrti od života rastavljaju. Haman im crijeva ašikuju s leđima. Ima jedan komandirčić, Špicom ga svi zovemo, žalio se što mu vojnici nemaju večeru. Rekoh mu doručak pojedi sam, ručak podijeli s prijateljem, a večeru podaj neprijatelju. Kaže mi što bih davao večeru neprijatelju. Rekoh, ništa kad vidiš kakvog Švabu na vidiku gađaj ga večerom, jerbo ko tebe kamenom ti njega hljebom, je l’?
Stojim i sam se smijem, a Slovenac ozbiljan. Buržoazija bi da večera. Da nije Božijeg nimeta u onoj riječi večera, ugušio bih ga onim hljebom, oproštajnu večeru bi on meni jeo. Da Bog prosti.
Koliko su mi puta samo noge poželjele posjetiti ovaj dio svijeta, naravno prije ovog mraka što se stuštilo na nas. Sve sam to negdje u njedrima zazivao našim svijetom. Svi bjehosmo ‘mi’. Kakva lakrdija u naivnom biću. U mnogome se razlikujemo. Kunem ti se da više nikad u Ljubljanu neću doći, ma kakav god kraj našao. Ja l’ dočekao sabaha ili ne, ovdje više moja noga kročiti neće.
Pitao si me prošli put o bitkama. Potiskujem ih u zaborav, u suprotnome, Prijatelju, bojim se da bih ko ludi pjesnik tumarao balkanskim planinama. Nema sjaja u otkinutoj ruci, nozi i krvavom licu. Sve sama smrt, vreba sa stotinu očiju, a imam samo dva svoja da joj uzmaknem. Nejednaki smo, Prijatelju, nadmoćnija je i spretnija. Kad pukne ono đule, lete ljudi ko behar, hej, Bože, ko ljudski behar. Čiji li su i šta su ostavili iza sebe? Pamtit ću ih ko behar. Bolje je.
Prijatelju, kome je do jela sa ovakvom slikom pred očima?
Rekao si mi da je došlo grdno vrijeme i da se ne snalaziš u njemu. Mislio sam o toj tvojoj rečenici. Kako god okreneš, život nam je uokviren vremenom. Vrijeme je isto, u ova dvadeset i četiri vakta, koja su svuda ista, teku naši životi i naši izbori. Našim izborima činimo grdosti, opoganjujemo vrijeme i prišivamo sva zvjerstva vremenu, a dobro se zagledaj i vidjet ćeš da te zvijeri imaju ime i prezime, a vjeruj mi, Prijatelju, to nije vrijeme o kojem ti govoriš. Čovjek je odrednica koja ti prošlo, sadašnje ili buduće oplemeni ili opogani. Čovjek.
Pih, ta velika riječ čovjek. Izasere se ko i svaki hajvan ali što se umije usrati u tuđi život, hajvanče ti ga ispadne za pijadestala.
Oprosti, Prijatelju, znam, reći ćeš osaburaj. Ali na ovakvom mjestu, najveće strpljenje je ostati živim.
Nisam ti pričao da u toku ovih putešesvija, nazvat ću ih tako, umalo nas vaške ne pokosiše. Da ne bi onog engleskog praha, ko zna šta bi bilo s nas.
Zovu me da idem na stražu. Stražariti nad razumom i u bunkeru, dvije nespojive radnje u spojivom momentu. Prijatelju, izludih i tebe, a i sebe. Kako kažu velike stvari zahtijevaju velike žrtve.
Upitat ćeš za sve one do kojih mi srce haje i poslati glas o njima, kao i o sebi. Obraduj me. Radost još nije napustila moje oko, makar se i sam smijao u društvu Slovenca. Kažu mi da sam alčak. Velim bolje i alčak nego hrsuz. Ipak, Ti me ponajbolje poznaješ.
Tvoj ahbab, Džano.
Ljubljana,
29. hercegovačka divizija.
Savio je požutjelu hartiju na već prepoznatljiva četiri dijela.
Godinama je odvijao i brižno, staračkim i drhtavim rukama držao. Lagano bi dodavao svom potomku da mu i ove godine pročita ono što je napamet znao. Svaku riječ bi ponavljao, tiho, religiozno. Sve te slike su živo lebdjele, kao da je prošao jedan tren, tren onog vremena, kojeg mu je ahbab tad ‘branio’ pred Ljubljanom.
‘Alčak’ – osmjehnu se.
Pojačao je tranzistor sa kojeg su dopirali zvukovi.
‘Ako pitaš gdje sam sada,
Ne idem iz ovog grada,
Sve je moje ovdje ostalo.
Ako pitaš kako mi je,
Da ti roknu samo dvije,
Sve bi ti se samo kazalo,
Nikome se ne ponovilo.’
‘Nikome se ne ponovilo’ – uzdahnuo je Prijatelj, bješe to posljednja godina njegova puta, devedeset i druga.
Ako dosad niste, moje impresije o Tolstojevom Ratu i miru možete pročitati u ovom tekstu. Tu sam obećala izdvojiti i nekoliko citata koje sam zabilježila prilikom čitanja pa idemo…
DIO PRVI, Knjiga prva i druga
“Kako da čovjek bude zdrav… kad moralno pati!”
“Sa starijom djecom roditelji uvijek nešto mudruju, htjeli bi od njih stvoriti nekakvo čudo.”
“Kad je u salonu sreo Sonju, Rostov se zacrvenio. Nije znao kako bi se držao prema njoj. Jučer su se u prvom trenutku radosti poljubili zato što su se sastali, ali su danas osjećali da to ne mogu učiniti; on je osjećao da ga svi, i mati i sestre, gledaju upitno i paze kako će se vladati prema njoj. On joj poljubi ruku i reče joj vi – Sonja. Ali se njihove oči sretoše i rekoše jedno drugima ‘ti’ i nježno se poljubiše.”
“Šta je zlo? Šta je dobro? Šta treba voljeti, šta mrziti? Radšta valja živjeti, i šta sam ja? Šta je život, a šta smrt? Kakva sila vlada nad svima nama? – pitaše se. I nije bilo odgovora ni na jedno od tih pitanja, osim jednoga koji nije logičan i koji uopće ne odgovara na ta pitanja. Taj je odgovor bio: ‘Kad umreš – sve će se svršiti. Kad umreš, sve ćeš doznati – ili ćeš prestati pitati.’ Ali je i umrijeti bilo strašno.”
“Život, međutim, pravi život, u kojem se ljudi najviše zanimaju za zdravlje, bolest, rad, odmor, te za misli, znanost, poeziju, glazbu, ljubav, prijateljstvo, mržnju, strasti, tekao je kao i uvijek, nezavisno i mimo političkog prijateljstva ili neprijateljstva s Napoleonom Bonaparteom i mimo svake moguće reforme.”
“Nije dovoljno što ja znam sve što je u meni, treba da i svi drugi to znaju: i Pjer, i ona djevojčica koja je htjela odletjeti u nebo, treba da me svi znaju, da ne živim samo radi sebe, da oni ne žive tako nezavisno od moga života, da se on u svima odražava, i da svi oni skupa sa mnom žive.”
“Biblijska predaja kaže da je nerad – besposlenost bila uvjet za blaženstvo prvog čovjeka do njegovog pada. Ljubav prema besposlenosti ostala je ista i u palom čovjeku, ali prokletstvo neprekidno leži na čovjeku, i to ne samo zato što moramo u znoju lica svoga zarađivati kruh svoj nego i zato što po svojim duševnim svojstvima ne možemo biti besposleni i bezbrižni.”
“Il y a quelque chose de si ravissant dans le sourire da la melancolie.” / “Ima nešto tako čarobno u osmijehu melanholije.”
DIO DRUGI, Knjiga treća i četvrta+ Epilog
“Svaki čovjek provodi dvostruki život: osobni, koji je utoliko slobodniji ukoliko su mu interesi apstraktniji, i stihijski, rojevski život, u kojem čovjek izvršava, milom ili silom, zakone koji su mu propisani. Čovjek svjesno živi za se, ali služi kao nesvjesno oruđe za postizanje povijesnih, sveljudskih ciljeva.”
“U bici podjeđuje onaj ko je čvrsto odlučio pobijediti.”
“Ah, dragi moj, u posljednje mi je vrijeme dozlogrdio život. Uviđam da sam počeo suviše toga shvaćati. A ne valja kad čovjek okusi plod s drveta spoznaje dobra i zla…”
“Razumio sam je – mišljaše knez Andrej. Ne samo da sam je razumio nego sam volio u njoj baš onu duševnu snagu , onu iskrenost, onu duševnu otvorenost, baš onu dušu koju kao da je tijelo sputavalo, baš sam tu dušu i volio u njoj… tako snažno, tako sretno volio…”
“Izmučene, gladne i umorne ljude na jednoj i na drugoj strani poče podjednako spopadati sumnja trebaju li još tamaniti jedni druge, i na svim se licima opažalo dvoumljenje i u svakoj se duši podjednako javljalo pitanje: ‘Čemu, radi koga, da ubijam i da budem ubijen? Ubijajte koga hoćete, radite šta hoćete, a ja više neću!’ Ta je misao pred večer sazrela podjednako u svačijoj duši. Svakog su se časa svi ljudi mogli zgroziti od onoga što su činili, napustiti sve i pobjeći bilo kamo.”
“Moskvu su spalili stanovnici, to je istina; ali ne oni stanovnici koji su ostali u njoj, nego oni koji su je napustili.”
“Vidio sam kako joj se duša zanijela molitvom.”
“Ljubav? Šta je ljubav? – mišljaše. Ljubav smeta smrti. Ljubav je život. Sve, sve što razumijem, razumijem samo zato što volim. Sve biva, sve postoji zato što volim. Sve je vezano njome. Ljubav je Bog, i umrijeti – znači za mene, za čestivu ljubavi, vratiti se na zajedničko i vječno vrelo.”
“Vojnički je moral množitelj koji, pomnožen s masom, daje silu.”
“Za nas, kojima je Krist dao mjeru dobra i zla, nema ničega što se ne bi dalo izmjeriti. I nema veličine ondje gdje nema jednostavnosti, dobra i istine.”
“Stvarao je, kako je govorio, ozbiljnu biblioteku i postavio sebi pravilo da pročita sve knjige koje kupi. Obično je, ozbiljan, sjedio u kabinetu, zadubljen u čitanje, što je isprva preuzeo kao obavezu, a što mu je poslije postalo svakidašnje zanimanje, koje mu je pribavljalo posebnu vrstu užitka i spoznaju da je zaokupljen ozbiljnim poslom.”
“Predmet je povijesti život naroda i čovječanstva. Čini se da se ipak ne može neposredno dokučiti i obuhvatiti riječima – prikazati život ne samo čovječanstva nego nijednog naroda.”
“Sve dotle dok se budu pisale povijesti pojedinih ličnosti – pa bile one Cezari, Aleksandri ili Lutheri i Voltairei, a ne povijest svih, bez iznimke, svih ljudi koji su sudjelovali u događaju – morat će se pripisivati pojedinim ličnostima da posjeduju sile koje su tjerale druge ljude da usmjere svoju djelatnost prema jednom cilju. A takav pojam za koji povjesničari znaju jedino je vlast.”
“Vlast je cjelokupna volja masa koja je prenesena, izričitim ili prešutnim sporazumom, na upravljače koje su izabrale mase.”
“Ako se mijenjaju bravi koji idu na čelu stada, onda je to zato što se sva volja svih brava prenosi s jednog predvodnika na drugoga, prema tome vodi li taj brav stado onuda kuda je ono htjelo ići.”
“Bogatstvo – siromaštvo, slava – bezimenost, vlast – podređenost, snaga – slabost, zdravlje – bolest, naobrazba – neznanje, rad – besposlica, sitost – glad, vrlina – porok, samo su veći ili manji stupnjevi slobode. Čovjeka bez slobode ne možemo zamisliti drugačije nego kao mrtvaca.”
That's all folks! Sad još da odgledam film, ovu verziju , i pozdravljam se s Tostojem do daljnjeg! 🙂 #odmalogprinca
Koračam, eto, nakon svega tom ulicom. Jedinom ulicom koju sam nekad mogao nazvati svojom. Ali ništa više nije isto, ni ja ni ulica. Ulica je promijenila i ime, a meni još jedino ime ostalo isto. A možda se ništa nije promijenilo, možda je uvijek sve i bilo baš ovako, možda se moje sjećanje opire istini. Ne znaš ni sam što te više boli: sjećanje ili istina.
Sjećanju ne vjerujem, a istinu ne mogu podnijeti.
Prolazim pored osnovne škole koju sam nekoć pohađao. I ona je promijenila ime. Pred njom je uvijek pješački prelaz gdje me, kad sam imao šest godina, udario jedan svjetloplavi „Fićo“. Skoro se osmjehnem. Čovjek koji je vozio „Fiću“ bio mi je došao u posjet dok sam ležao doma sav u zavojima. Vidjelo se da mu je bilo istinski žao, nije znao šta reći. I meni je bilo žao njega. Nakon nekoliko minuta tišine, čovjek progovori.
„E, da si se barem uspio uhvatiti za brisače kad sam te udario“, rekao je ozbiljno, više sam za sebe.
Kad je čovjek otišao, ja sam počeo plakati. Majka me upitala zašto plačem, a ja sam rekao da je to zato što se nisam uspio uhvatiti za brisače. Majka nakon kraće stanke prosikta:
„Ma, jebali mu brisači mater!“
Koračam dalje niz nekadašnju Ulicu bratstva i jedinstva prema našem sokaku. Pokraj mene promiču ljudi, djevojke, mladići. Nikog ne poznajem i drago mi je zbog toga. Zapravo, umirem od straha da bi neko mogao zastati i pozdraviti me. Prolazim uz izloge prodavaonica i zatamnjena stakla kafića. Ponekad bacim pogled na neko staklo i vidim svoj odraz u njemu.
Čudim se što još uvijek prepoznajem to lice.
Problemi, bedovi, sranja
(…)
Uzeo sam indeks i otišao kod dekana. Dočekao me uljudno, bio je uvijek nasmiješen, spreman pomoći barem uljudnim izrazom lica. Objasnio mi je da ja kao strani državljanin moram plaćati studij i da je to normalno u svim zemljama svijeta.
Istina, ali zapitao sam ga kako to da ljudi koji za svoju etničku pripadnost navode da su Hrvati, a dolaze iz iste te zemlje Bosne kao i ja, mogu studirati bez plaćanja.
„Pa zato što su Hrvati, logično je“, odgovorio mi je. Onda sam ja pred njim izvadio svoj indeks. U njemu je do devedeset prve pisalo: Jugosloven. Tada sam, devedeset i prve, jer se riječ Jugosloven u to vrijeme poistovjećivala sa „četnik“, dodao crticu i dopisao: Musliman, s velikim M. Kao da je uopće neko i mario za tu razliku.
E, a sada upitam dekana može li mi na trenutak posuditi hemijsku. On mi je daje i ja tu pred njegovim očima dopisujem još jednu crticu i dodajem: Hrvat. Njegova hemijska ostavlja tamniji trag od one kojom je napisano „Musliman“, a pogotovo od onog „Jugosloven“.
Dekan me gledao, i dalje se simpatično smješkao, očito ništa ne shvaćajući. Iskreno, ni ja već nekoliko godina nisam ništa shvatao. Tjeraju da zauzmeš stav, da se opredijelip, izjasniš, objasniš, da podupireš, da se odazivaš, da slušaš, da se plašiš. Osjećao sam se kao da ispunjavam formular, a nema nijedne ponuđene rubrike, nijednog kvadratića, nijedne mogućnosti koja mi odgovara, ali nemam izbora, sile me da popunim. Sada sam sam sebi napravio rubriku, razmišljao sam samodopadno poput kakvog propalog genija.
Kažem nadmeno: „Dakle, sada znači mogu nastaviti studirati?“ i pokazujem mu šta sam napisao.
On me gleda, odmiče naočake od nosa.
„Što? Kako? Što to znači, molim vas, kolega…?“
„Pa sada sam, između ostalog, i Hrvat. Sada mogu upisati treću godinu kroatistike?“
„Ali, to ne može tako, pa ne može to tek tako…“
„Nego kako?“
„Pa ne možete vi sebe tek tako proglasiti Hrvatom“, reče smješkajući se.
„A zašto ne?“
„Pa ne postaje se tako Hrvatom.“
„Pa dajte mi recite kako se postaje?“
„Čujte, kolega, molim vas, nemam se vremena sa vama prepucavati“, reče izbrisavši svoj osmijeh ljubaznog dedice.
Izašao sam tada, naravno, nije mi bila namjera na silu postati „Hrvatom“. Kao što me jednostavno nikad i nije bilo briga za to moram li se izjasniti Jugoslovenom, Muslimanom, Ciganinom, Albancem, Srbinom ili čak Norvežaninom, no drugima je to očito važno. Drugima je upravo to značilo sve. Sve te balkanske pravno- državno- kulturološke zavrzlame oko etničke pripadnosti, državljanstva, prava na boravak, definiranja nacionalnog jezika i bića, bile su naprosto drska sprdačina namijenjena neukim, prestrašenim i sluđenim masama od strane:
pohlepnih i priučenih političara,
poduzetnih i bahatih kriminalaca,
ograničenih kvaziintelektualaca.
Sprdačina je, nažalost, prerasla u tragični rat. Cijenu su platile te iste mase, a naplatili ovi pod 1,2,3.
“Veliki doprinos Mađara likovnoj umjetnosti XX vijeka, posebno fotografiji, objašnjava se i činjenicom da Mađari teško uče strane jezike, pa kad se jednom nađu u tuđem svijetu ne mogu ništa drugo da rade do da „slikaju“. Moholi-Nagy, Kertezs, Kapa – spadaju u sam vrh svjetske fotografije, mada za ovog posljednjeg, najpoznatijeg i najpopularnijeg, malo ko i zna da je bio Mađar. Rođen je 1913. u Budimpešti, u jevrejskoj porodici: roditelji su mu držali krojački salon koji je prije Prvog svjetskog rata bio veoma ugledan, da bi zatim u ratnim godinama počeo da siromaši, a poslije rata je, naročito za vrijeme velike ekonomske krize, potpuno propao.
Možda su i to bili razlozi koji su natjerali Andreja Friedmana, kasnijeg Roberta Kapu, da se još sasvim mlad počne baviti politikom, da ne samo ispovijeda ljevičarske ideje nego i da se za njih aktivno bori. Zbog toga je u sedamnaestoj godini morao napustiti Budimpeštu: dospio je u zatvor, ali ga je otac mangup, sanjar, pjesnik i šarmer, za razliku od trezvene majke, odande izvukao. Posluživši se jednom šnajderskom vezom, došao je u zatvor, predstavio se kao tajni agent, rekao sinu: „Pođi sa mnom jevrejska svinjo!“, i izveo ga iz zatvora. Majka mu je za put u izgnanstvo sašila pumperice, jer je smatrala da još nije dovoljno zreo da nosi prave muške pantalone. Zbog opasnosti od fašizma prešao je iz Berlina u Pariz gdje je sreo ljubav svog života, njemačku Jevrejku jugoslovenskog porijekla Gerdu Pohorylles, koja je uzela umjetničko ime Taro. Gerda je također bila fotoreporter, i takođe ljevičar, mada uzdržanija od Andreja koji je bio blizak komunistima. Kapa je kasnije imao ljubavne avanture s mnogim poznatim ženama. Ingrid Bergman je zbog njega raskinula jednu svoju vjeridbu. „Na spisku“ je imao i dvije američke glumice, sestre Dowling, od kojih je jedna, Constance, bila neposredan povod samoubistvu italijanskog pjesnika Cezarea Pavezea koji se ubio u istoj životnoj dobi u kojoj je Kapa poginuo, u četrdeset prvoj godini.
Robert Kapo, Gerda Taro; izvor: Pinterest.com
Tražeći sebi umjetničko ime, Andrej je zbog Gerde uzeo riječ „kapa“, koja na mađarskom znači motika, a ovdje je u vezi s mađarskom poslovicom: „Ni ašov ni motika, dakle ni smrt, ne mogu me (od njega – od nje) odvojiti.“ I kao što mu je Gerda bila najveća ljubav među ženama, tako je to bio Pariz među gradovima: time se vjerovatno može objasniti činjenica da je Kapin posljednji profesionalni angažman bilo praćenje francuske vojske koja se borila protiv oslobodilačkog pokreta u Vijetnamu.
Kad je u Španiji izbio građanski rat, Robert i Gerda su pohrlili tamo. Gerda se nije odande vratila živa: za vrijeme velike bitke kod Brunete vozač republikanskog tenka, zahvaćen panikom, u povlačenju, naletio je na auto u kome se ona nalazila.
Bilo mu je teško, ne samo u početku, ali on se kroz sve probijao, ili, tačnije, sve je savladavao svojim neodoljivim šarmom. U jednom hotelu dozvolili su mu da besplatno stanuje jer ga je zavoljelo gazdino unuče koje je izveo u šetnju. Jedna stara gospođa, simpatizerka ljevice, i sama vrlo siromašnam pripremala mu je ogromne činije pasulja kojima se on danima hranio, izlažući joj usput svoje političke teorije. Žene su ga naročito voljele, kao što je i on volio njih. Volio je naročito cirkuske igračice i kelnerice, koje je mogao da pljesne po stražnjici. Osvajao je sve koje je htio da osvoji. Ali volio je jedino mene. Kasnije je imao burnu i za njega dugu vezu sa Ingrid Bergman, ali joj nikada nije ponudio brak. Meni jeste.
Ko zna zašto sam ga odbila. Zašto sam ga ustvari odbijala kad je toliko puta navaljivao. Zbog ljubomore prema tim njegovim ženama svakako ne. Zbog ljubomore prema fotografiji – da. Nisam bila stvorena da budem tek žena. Bila sam stvorena da brzo sagorim, ali ne kao žena. Htjela sam da budem slavan fotoreporter, i nisam mogla da budem njegova žena prosto zato što sam mu zavidjela. Bila sam privlačna, muškarci su me jurili, bila sam prodorna, sva vrata su se otvarala preda mnom, govorila sam svjetske jezike, a on je osim mađarskog i njemačkog ukupno znao još trista riječi svih jezika i sjajno se pomoću njih sa svima sporazumijevao, svi su ga razumjeli. Ja sam čitala i poznavala svjetsku literaturu, a on je obožavao krimiće i čitao ih zavaljen u kadi punoj vode po cijelo jutro. Ali najpoznatiji svjetski pisci su tražili njegovo društvo. Kad je čuo za njegovu smrt, John Steinbeck je bez prekida četrnaest sati hodao ulicama Pariza ne bi li sebi olakšao.
Sa 25 godina bio je proglašen najvećim ratnim fotoreporterom svih vremena, a bio je onaj isti gamen koji se penjao na banderu da poklicima bodri svoje drugove koji su se tukli s fašistima. Imao je samo jedno objašnjenje zašto neka ratna fotografija nije dobra: „Zato što niste bili dovoljno blizu“, govorio je. S druge strane, dajući savjete početnicima, volio je da kaže: „Treba ići tamo gdje je slika, a ne tamo gdje je paljba.“
Voljela sam ga. Nikad nikog drugog nisam voljela ni izbliza toliko, možda za to nisam ni imala vremena. Nisam umjela da osciliram kao on, sve sam stavila na kartu hrabrosti, a ona mi nije pošla. Voljela sam njega i voljela sam njegove fotografije zbog kojih sam mu zavidjela. Proći će vrijeme i proći će vječnost, a nikad niko više neće snimiti fotografiju kakava je njegova fotografija smrti milicionara Španske republike u jurišu.
Sudeći po načinu na koji je zaustavljen, metak ga je pogodio u grudi, u gornji dio tijela. Desna cipela, na samom dnu slike, prednjim dijelom se odvojila od tla, đonom gleda u nas. Čovjek je izgubio ravnotežu, ali izgleda kao da sjeda. Grudi mu nisu grudi junaka, ispod one tijesne košulje s kratkim rukavima izgledaju još tanje nego što su, jedan neuhvatljivi, nespoznatljivi, ali na slici vidljivi djelić sekunde one još jure naprijed, zatim staju. Glava je već, ne mnogo, zabačena unazad.
(…)
Poslije su ozbiljni analitičari rekli da je fotografija bila namještena, inscenirana, učinilo im se da su na razvijenom negativu vidjeli istog milicionara da se kasnije ponovo pojavljuje. Znam, kao što i oni znaju, da to, sve i da je tako, ne bi moglo velikoj slici nimalo nauditi, ali se pitam kako oni, koji se fotografijom bave, ne razumiju u čemu je strast fotografa, strast da škljocaš dok svijet prolazi, da ga slikaš jednom, drugi put, treći put, peti put, pedeseti put, i da zatim, kad razviješ film, utvrdiš da je na jednoj od tih tvojih slika svijet zaista stao, da je uhvaćen.
(…)
U Španiji je vladala apokalipsa bratstva, a apokalipsa hoće sve odmah, ona nema budućnost. Ljudi zamišljaju revoluciju kao provalu gnjeva, a u Španiji je iznad svega vladalo dobro raspoloženje, ponekad su crkve i manastiri paljeni baš u znaku tog dobrog raspoloženja. Borci su s fronta dolazili kući da večeraju i prenoće, vraćali su se na položaj rano ujutro. Žene i djevojke posjećivale su ih na frontu.
(…)
Španija je oduvijek bila zemlja strasti, strasne smrti i strasnog života, strasne mržnje, surovosti i strasne ljubavi. Ali u svemu tome je bilo mnogo stila, mnogo osjećanja za stil koje je umjelo da obuzda, da kultiviše strasnost. Španija je možda više bila zemlja stila nego zemlja strasti.
(…)
Nijedan narod nije umio o smrti da govori s toliko stila kako su to umjeli Španci: „Smrti, smrt ti se dogodila!“, kaže pjesnik Huan Ruis. Smrt je stavila jaja u ranu, La muerte ha puso huevos en la herida, kaže Lorca. Tim govorom, na taj način, stvorena je Kapina fotografija, ta „Smrt milicionara“ na kojoj mu zavidim. Bilo je divnih primjera tog španskog stila u ovom ratu: pamtim milicionara koji je u baru prišao sasvim blizu čarobno lijepoj polugoloj plesačici, prešao otvorenim dlanom preko njenog tijela, zatim je to što je „uhvatio“ stisnuo u šaku, pa se okrenuo publici i, zatvorenih očiju, ponovo otvorio šaku naglo kao da baca nešto u publiku. Dijelio je uhvaćenu ljepotu, svima, svima, svima.
Ali, naročito kad je smrt u pitanju, strast je u ovom ratu nadvladala stil, potisnula ga, izbile su na površinu ne samo surovost i mržnja, koju su oduvijek bile tu, nego je došao apsurd, to ružno dijete dvadesetog vijeka. Toliko mnogo apsurdnih smrti sam vidjela za tako malo vremena, a nisam ni znala da je jedna od njih čekala i na mene.
Republikanski radio je javio: „Na frontu kod Brunete gdje se šestog jula 50 000 naših neustrašivih boraca sjurilo na fašističke položaje, poginula je herojskom smrću Gerda Taro, fotoreporter, komunista, 26 godina, pequena rubia, mala crvenokosa koju su borci kao rođenu sestru voljeli.
(…)
Nacionalistički radio odgovara: „Trupe generala Franka krenule su u kontraofanzivu na položaje koji su crveni zauzeli u nedavnom napadu na Brunete. Haos koji u njihovim redovima nastaje čim počnu da gube, a koji je normalna posljedica njihove nediscipline i odsustva pravog ideala, uzeo je još jednu nevinu žrtvu. Gospođica Gerda Taro, francuska fotoreporterka, i američki novinar Ted Allan, vraćajući se sa zadatka, zaustavili su jedna kola s ranjenicima koja su išla u pozadinu i, pomalo imitirajući američke gangstere iz filma, popeli su se na papučice tog auta, svako sa svoje strane. U tom trenutku vozač jednog tenka, čiju je posadu uhvatila panika i koji je bježao sa linije fronta, izgubio je kontrolu nad upravljačem i poletio pravo na auto na čijim papučicama su stajali Taro i Allan. Uspio je ipak toliko da pomjeri kola da Allanu bude spašen život, mada mu je razmrskana jedna noga. Međutim, Gerda Taro, mala crvenokosa ljepotica za kojom su se kao po komandi okretale glave muškaraca po pariškim kafeima, životna saputnica i možda uskoro supruga proslavljenog ratnog fotoreportera Roberta Kape, nije stigla živa do bolnice. Ova vijest može da posluži kao još jedno upozorenje novinarima i fotoreporterima svih zemalja, upozerenje od naše strane već više puta ponavljano, da im život kod crvenih uopšte nije bezbjedan.“
(…)
Kažu da je Hitler lako mogao da dobije rat, a ja sve dublje i sve crnje osjećam da ga je on dobio. Niko nikad nije ostvario sve svoje ratne ciljeve, ali on je uspio da ostvari dva glavna. Rekao je da će iskorijeniti evropske Jevreje i iskorijenio ih je. Ne zanimaju mene američki divljaci koji jednako znaju da prave pare, kao što me ne zanimaju palestinski divljaci koji jedino znaju da kopaju rovove. Mene zanimaju oni Jevreji koji su stvorili Evropu i koje je Evropa stvarala u vječitom međusobnom trvenju. Zanimaju me Jevreji muzičari i matematičari, zanimaju me oni profesori Bečkog univerziteta koji su svi zajedno iščezli u jednom jedinom loženju krematorijumske peći. Moj otac, onaj divni mađarski gospodin i mangup koji me je izveo iz zatvora tako što se predstavio kao agent tajne policije i rekao: „Pođi za mnom, jevrejska svinjo!“ nije htio da napusti Budimpeštui i završio je u logoru. Moja majka, ona što mi je, kad sam morao da emigriram, sašila pumphozne jer je smatrala da za duge muške pantalone nisam još dozreo, otišla je u Ameriku i postala Amerikanka. Gerda, zbog koje sam uzeo ime Kapa, leži na groblju Per-Lachez u Parizu. Odvojili su me. Ovih sedamnaest godina poslije njene smrti ja sam samo sjenka, ili još gore, ja sam laboratorijska životinja koja se refleksno trza i, kad je prenadražena, štrca spermu.
Drugi njegov veliki cilj je bio dokrajčiti komunizam, uništiti snagu evropske ljevice. I šta se desilo: desilo se ogromno Rusko carstvo, ono isto koje je u prošlom vijeku ugušilo najveći oslobodilački ustanak moga naroda, samo sada mnogo veće nego što je bilo prije rata.
(…)
Drugi svjetski rat bio je borba za opstanak, sukob velikih sila. Španski građanski rat bio je sveta porodica ljudi koji su iz cijelog svijeta došli da se bore za svoje ideale.
Dok držim fotografiju u ruci, razmišljam postoji li ijedna srećna sudbina djevojaka i nije li starozavjetni Bog prema njima bio daleko stroži nego prema zmiji. Sa gnušanjem si odbacivala moja kvazireligiozna tumačenja svijeta jer kakav Bog amater bi stvorio sve ovo, ovakve ljude, ovo mjesto od kojeg valja uteći što prije, ovu prokletiju gdje mater samo što nisu kamenovali kada se jednog dana vratila kući bez diplome i sa velikim stomakom.”
Po svemu sam te znala prije bilo čega izgovorenog i sve što sam htjela je zamoliti te da odeš, da ne kažeš ništa i da te nikad ne upoznam, ali već je bilo kasno.”
Čarolije su kratkotrajne. Mađioničari trikove prodaju skupo.”
Zašto se to sve dogodilo nama? Ne znam. Neka pitanja su bumeranzi koji te svaki put tresnu u glavu i ostave istoj zapitanosti.”
Ne viri nazad. Kapije su zatvorene. Oštri šiljci uspomena bodu oči. Hodaj po svijetu sa svojim bolnim posjedom u sebi. Otuđen. To se naziva životom.”
Mislim da istine spavaju u sporednim riječima.”
Sve majke imaju istog kućnog ljubimca kad su u pitanju njihova djeca, zove se Neznanje.”
Nisam odgovarala na pisma. Mislila sam da će tišine i daljine biti ljekovite. Zapravo, strastveno sam odgovarala u mislima, nastavivši voditi naše razgovore. Ništa se više nije moglo podijeliti osim već proživljenih uspomena na jednu divnu ludost. Svijet će ostati isti i poslije nje. Nijedna ljubav neće promijeniti zakon rađanja, umiranja, odlaženja. Sitnih izdajstava. Malih otrova. Brzinu kojom krasta srasta oko rane. Prvo se stvori meka pokožica, potom krv ogrubi i poploča kožu. Ne teče ništa. Riječi su ostale unutra, u mom krvotoku. Riječi namijenjene tebi. Ili je to bio izmišljen neko ko se rodio iz moje glave kao Atena. Sada svoje božanske moći podastireš drugima. “
Lomna su moja nastojanja da uhvatim život. I pošaljem ti ga kao prepariranu bubu. Zapinjem o sve one stvari koje sam ti htjela govoriti, a nisam mogla jer je grlo grobnica riječi, nepremostiva prepreka u kojem se stežu i guše.”
Možeš uvijek reći da si poludila od pročitanih knjiga. Naš narod svakako vjeruje da se od znanja ludi.”
Često te sanjam. Nekad plačeš. Nekad se smiješ. Nekad te ljubim po licu, kosi, prstima. Onima od kojih svaki ima svoje ime. I sa svakim od tih prstiju pričam jer ti ćutiš i nećeš ništa da mi kažeš.”
Prestani. Ne brkaj život i književnost. To su različite stvari.”
‘Ostavi tuđe nesreće na miru. I sreće. Ne možeš to razumjeti. Vireći u Virdžinijine gaće, nećeš pronaći sopstvenu pičku. Vjeruj mi. Što te briga s kim je spavala. I što to pojedini biografi prenaglašavaju, a drugi kriju. To više govori o njima nego o njoj.’
‘Hoću da pišem roman o njoj kad završim fakultet. O ženama koje se ne uklapaju u opšti poredak stvari nego strše kao tužna i usamljena stabla. I obavezno ih drmne kakav grom. Šta misliš mogu li takve žene biti i srećne?’
‘Ne znam. Svako je u nekoj mjeri srećan i nesrećan.’
‘Možda je društvo taj grom. Koji ne dopušta da se nešto izdvaja. Da ima sopstvene nakane neuklopljive u opšti ples.'”
Ti me rastužuješ stalno. Ti si kao bolest.”
‘A što tebe pali?’
‘Volim te. Eto. To. Sto puta sam ti rekla.’
‘Pa što ne pobjegneš sa mnom?’
‘Ljubav ne bježi nikud. Tu je uvijek.'”
Želim da pišem o svijetu baš onakvom kakav jeste. Ne zanima me umjetnost kao puki artizam nego kao svjedočanstvo i nešto što ima konkretan efekat. Što mijenja ljude.”
Kad bi se barem svi naučili samo uzajamnom podnošenju. Razumijevanje je previše tražiti. Podnosimo se. To je dovoljno.”
Tanja Stupar Trifunović; izvor: lolamagazin.com
Kratki osvrt na roman “Otkako sam kupila labuda” možete pročitati ovdje.
Od Malog princa... 