ALI – NE U REČENICAMA O LJUDIMA

Konačno sam, nekoliko godina poslije hajpa, pročitala roman Ciganin, ali najljepši hrvatskog autora Kristijana Novaka. Roman sam čitala neposredno pred ovogodišnji Bookstan jer je Novak bio jedan od gostiju. Bila sam, ono što sam čula mi se svidjelo, Novakova energija i način na koji predstavlja svoje spisateljstvo su zarazni. Iz načina na koji kazuje o tome zašto i kako piše može se osjetiti da je od onih koji žive to što rade i da je ono što svojim djelima želi reći jače od razuma koji ga, možda, ponekad zaustavlja. Prije nekoliko godina sam čitala i njegov roman Črna mati zemla i dopao mi se, a Ciganina sam nekako namjerno čuvala zato što je većina onih koji su ga čitali bila puna hvalospjeva pa nisam željela čitati zanesena tuđim dojmovima. Htjela sam vlastiti sud. A on je, kao i sa prvim romanom, pozitivan.

Nisam u grupi onih koje je ovo djelo razboljelo. Nisam ni u grupi onih koje je zaboljela ljubavna priča koja čini plot romana, iako sam, moram priznati, inicijalno zbog te priče i željela čitati. Ja sam u grupi onih koje je ovo djelo natjeralo da razmišljaju o tome koliko smo mi ljudi loši, puni predrasuda, koliko lahko osuđujemo i koliko nam je teško prihvatiti drugačije… Stoga bih, da kažem odmah na početku, i ja preporučila ovaj roman, pogotovo ako vam je bliska savremena književnost, još uže – savremena književnost regiona, tj. ona koja problematizira ono što mi, tu na Balkanu, jesmo.

Da kažem i to da mi je knjiga posebno draga jer sam je dobila od Lidije (@bgcrtice) onda kad se još uvijek nismo ni poznavale. U kontekstu onoga što sam, sasvim neplanirano, pisala u prošloj objavi, a moglo je biti shvaćeno ovako ili onako, htjela sam reći upravo ovo. Bukstagram je meni mjesto susreta sa sličnima i, čudno je to reći za ljude koji su udaljeni kilometrima i sa kojima se možda vidiš jednom godišnje ili ni toliko, neke od njih stvarno volim. Ljudski. A upravo o takvoj vrsti ljubavi sam i razmišljala čitajući Novakovo djelo… I ne mislim ni da sam ga dobila slučajno…

Zato, napisati iskren osvrt na ovaj roman za mene donekle znači suočiti se i sa mračnim dijelovima naše svakodnevnice. Onima koji možda nemaju direktne veze sa nama samima, ali imaju sa ljudima oko nas, sa društvom u kojem živimo. Jer… Novak ne piše da bi nas zabavio, već nas tjera da se zapitamo o sopstvenim granicama tolerancije, emocija i moraliziranja.

Naslov osvrta je parafraza često citirane rečenice romana, ali je i ključna misao koja me pratila kroz čitanje. Da, te proklete, kratke, sveprisutne riječi nikako ne bi smjelo biti kada govorimo o ljudima. Jer… šta to znači kada kažemo „On je dobar, ali je ciganin.“ Ili je dobar ili nije… sredine nema, kao što ne bi trebalo da bude ni opravdanja za predrasude, a što to ali zapravo jeste. Ovaj roman nas primorava da kobni veznik izbrišemo i pogledamo ogoljenog čovjeka.

Mjesto radnje je Novakovo dobro poznato Međimurje. Pored Mure, rudnika i rahle zemlje, tu je Sabolščak: selo zatvoreno u sebe, šutljivo, pognuto i prožeto beskonačnim inatom. Tu su teški, ozbiljni i odmjereni ljudi, skloni osudi, moraliziranju i skrivanju vlastite sramote. Sve je u redu dok se o stvarima ne govori glasno (Ali o tome ššš, samo postihen.). Nadomak Sabolščaka je Bukov Dol, romsko naselje nastalo sredinom sedamdesetih. Miješanje s Ciganima u Sabolščaku smatra se tabuom i vodi direktno na stub srama, što na koncu eskalira i otvorenim nasiljem.

Djelo je struktuirano u sedam poglavlja, pri čemu je šest njih nazvano po fobijama: Ojkofobija, Spektrofobija, Ankilofobija, Tripofobija, Decidofobija, Simetrofobija, a sedmo je, ono kojim se zaokružuje sva licemjernost kojoj svjedočimo, nazvano Nekrofilija. Takva struktura, naravno, nije tek formalnost. Naprotiv, prizma je kroz koju posmatramo bolesno, ustrašeno i paralizirano društvo. Roman je polifon, priču naizmjenično (tj. iskaz koji svi oni daju neimenovanom slušaocu, istražitelju ili možda čitaocu?) donosi nekoliko likova. Otvara je M – Milena, a nakon nje slijede N – Nuzat, zatim P – policajac, S – Sandi… sve akteri priče kojoj svjedočimo i koju, zajedno sa njima, raspetljavamo. Njihove priče na početku djeluju nedodirljivo, no Novak ih vješto tka u neraskidivu mrežu. Zanimljivo je i to da Milena onome kome daje iskaz neprestano ponavlja da joj ne vjeruje ni riječ dok priča, što otvara postmodernističko pitanje šta je od svega ovoga stvarnost, a šta tek naša konstrukcija?

Nuzatova sudbina otvara bolnu temu migranata u Evropi: razlozi bijega, surovi odnos Zapada prema muslimanima, delinkvencija iz očaja te opis njihovog puta… dijelovi su romana koji su mi bili izuzetno uznemiravajući, ali koji su upravo oni s početka priče, zbog kojih roman i smatram značajnim. Naturalističke slike izgleda migranata ili ono što doživljavaju tokom bijega zaista ne ostavljaju prostora za ravnodušnost. S druge strane, glas policajca P segment je kojim se u priču unosi oštra društvena kritika: korumpirani sistem, pritisak medija, društvene mreže kao pošast današnjice… Cjelokupni mehanizam koji nas nemilice drobi.

Negdje na polovici romana, radnju pokreće neobično brutalan zločin. Priča poprima elemente trilera, no u svojoj srži ostaje duboko emotivna studija o ljudskim traumama poput npr. Sandijevih „čvorova“ koje nosi zakopane u sebi… Sandijeva perspektiva donosi ulazak u Đinjc (romsko naselje) i oslikava duboki osjećaj nepripadnosti, ali i nemogućnost bijega. Sandi, Mirza i Tompo pokušavaju se kloniti nevolja, no okolina im ne daje šansu.

„Ne bismo krali da imamo. Dok nemamo, prvo čekamo da dođe. Ako ne dođe, onda prosimo. A ne daju, pa si uzmemo.“

Do izražaja dolaze teme rasizma, problematika droge i trgovine ljudima; gorući socijalni problemi koji ovom djelu daju nevjerovatnu savremenu vrijednost.

U samom središtu leži ljubavna priča, kako je i sam Novak istakao na Bookstanu, neophodna da iznese i drži čitav roman. Milena, razvedena, neispunjena, prazna žena bez djece, ulazi u ljubavnu vezu sa Sandijem, dvadesetogodišnjim Ciganinom. Da li je imala izbor? Njen ulazak u taj odnos bio je svjestan bijeg od praznine, žudnja da konačno „živi“. Za Sandija je, pak, Milena bila jedini oslonac. Osim profesorice hrvatskog jezika, jedinog pozitivnog lika u njegovom životu, osobe koja je u njemu vidjela perspektivu, niko sa njim nije razgovarao kao s ljudskim bićem koje ima snove. Na toj premisi Milenine praznine i Sandijeve potrebe da bude viđen kao čovjek razvija se intenzivna veza; „paradržavica“ u kojoj to dvoje neshvaćenih ljudi živi po svojim pravilima, daleko od osuđujućeg svijeta. Posebnu dirljivost toj liniji priče daje deda Japica, Milenin deda o kojem porodica baš i ne brine. Sandi s njim razvija povezanost; u komi se obraća upravo njemu, birajući ga da mu odvezuje traume i čvorove (simbolika pauka je odlična).

Novakov stil je i u ovom romanu autentičan. U upotrebi je međimurski dijalekat koji fantastično dočarava atmosferu, uz dinamičnu smjenu kratkih rečenica, dijaloga i toka svijesti. Prisutna je intermedijalnost (pa i u samom naslovu), kao i autorova sklonost ka jezicima, prepliće se niz njih, od hrvatskog pa sve do bajaškog.

U završnim poglavljima raspravlja se o kontrastu između „črnog vraga“ i „bijelih ljudi“. Kockice se konačno slažu, a čvorovi raspetljavaju i to tako da Ciganin, ali najljepši prestaje biti samo roman o zabranjenoj ljubavi ili kriminalističkoj istrazi, a postaje ogledalo upereno u naše društvo. Ogledalo koje postavlja pitanje ljudskih predrasuda: šta zaista mislimo o drugima i drugačijima?

Roman je ovo o licemjerju, o tome koliko nismo spremni pomoći drugome, a koliko nam je lahko osuditi. O tome kako svi: „Jebeno. Promatraju. I šute.“

O moralnim vertikalama i „poštenjačinama“…

Što li sada mislite o nama, o moralne vertikale? Kako ne podnosim poštenjačine. Volim poštene ljude, ali ne podnosim one što to nose kao zastavu. Tko je to savršeno čist pa mirne duše sudi o drugima?