ili
KAKO NACRTATI UĆOMAS?
„Črna mati zemla“ hrvatskog autora Kristijana Novaka, prvi put objavljena 2013. godine, po izboru Večernjakovog lista, roman je svrstan među deset najboljih hrvatskih romana u posljednjih 50 godina.
S radnjom smještenom u Međimurje, s posvetom „za moga oca“, priča nas odvodi u „zemlju mirnih ljudi“ što ih je izrodila „tožna mati Mura“. Sveznajući pripovjedač u Proslovu intrigira epidemiologijom suicida upoznajući nas sa dječakom inicijala M.D. koji u narednim poglavljima, kao odrastao skoro tridesetogodišnjak, preuzima ulogu neposrednog pripovjedača i koji, tragajući za istinom, pričom o sebi samome, reinterpretira događaje iz djetinjstva.
Nastojeći da ne ispričam ništa više o radnji, reći ću da je priča interesantna i da smo do samoga kraja u neizvjesnosti od onoga što će uslijediti na narednoj stranici. Strukturalno roman sadrži sve elemente postmodernog rukopisa pa će onima koji to vole biti interesantan. Citatnost, intertekstualnost, novinski izvještaji, fragmentarnost, propitivanje stvarnosti i fikcije, legende, žargonizmi i ono po čemu Novak postaje prepoznat – dijalektizmi, sve je tu, pred čitaocem koji zajedno sa protagonistom nastoji otključati tajnu onoga što se dogodilo prije doseljenja u Zagreb. Ljubavna priča kojom su zaokruženi početak i kraj obris je zahvaljujući kojem i odlazimo u koncentričnost neobičnih događaja u Međimurju, tom „faličku zemle“ koji njegovi stanovnici nisu napuštali nikad, osim u slučaju gladi i krajnje oskudice.
Da je najteže napisati priču o sebi i da se ne može baš uvijek napisati, nacrtati ili izreći sve što je čovjeku u glavi, potvrdit će nam i Matija Dolenčec tragajući za istinom i spoznajom. Kopajući. Zemlu. Crnu.
Na tom putu otkrivat će razne istine, sagledavat će priču iz nekoliko uglova, a mi ćemo se cijelo vrijeme pitati da li on mašta ili se to o čemu piše uistinu događa(lo).
„Črna mati zemla“ je kompleksan roman u kojem se faktografija protagoniste prelama sa faktografijom sela, a potom i cijele države, štaviše cijele jedne epohe. Događaji koji su malog progatonistu „stukli v črnu mater zemlu“ zapravo su na alegorijskom planu stukli cijelu jednu državu i rasporili je na zemlje koje ne poznaju značenje riječi „socijalizam“ i „drugarstvo“. Nad nekada sređenim i mirnim hrontopom nadvija se iskonsko zlo otjelotvoreno u likovima Hešte i Pujte, čudovišta iz dječije glave koja mirišu na trulo drvo i vlažno lišće. Mirisi, preciznije rečeno – smradovi, doprinose cjelokupnom doživljaju pa i čitaocu, kao i Matiji, u nos i pluća ulazi poseban miris truleži, ustajale vode… i hladnoće. „Hladnoća ima miris, neobično je to, miris po paljevini.“
Bolna su potrgana sjećanja Matije Dolenčeca. U njima su i Bog i država, i komunisti i vjernici, i očev sprovod koji liči na veliki igrokaz, i baka i Josipa Lisac, i Franc i samoća. Ućomas. Svega osim djetinjstva. „Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.“
Sve te strašne priče završavaju u Muri ili pod zemljom, zakopane, a on grabi, grabi, grabi i kopa, pokušavajući od sebe odagnati krivicu i tražeći sebi slične. Kaže da uspijeva nikoga ne mrziti sve do proljeća 1991. godine… kada jedini spas i jedini izlaz biva kutija za bijes. A kad se ona jednom otvori, kad se u nju jednom zaviri, kad se ono što je u njoj zatvoreno oslobodi, tek onda spasa nema… ostaje samo zemlja.
Bijes bi, tako sam si to posložio u glavi, tijekom noći iz kutije ušao u crnu zemlju. Tamo je bilo pravo mjesto za bijes, u kutiji i u zemlji, a ne u ljudima.“
Posljednje poglavlje je ono u kojem se kazuje kako ljudi postaju neljudi, kako partijski ljudi postaju „ljudi iz demokracije“, kako počinje vladavina konzumerizma, kako se umire još jače, kako se „vraća mržnja“.
Odvija se konačno pred nama rekonstrukcija događaja iz Proslova i potresno je. Meni najpotresnija priča o Mladenu i njegovoj ženi od koje sam osjećala mučninu i zbog koje sam htjela da vrištim.
Zašto čovjek ubija?
Odakle u njemu toliki gnjev?
Šta mi je kriv onaj drugačiji?
Šta se događa iza zidova kuća i koliko toga se šuti?
Sve su to pitanja na koja odgovore nećete dobiti čitanjem ovog romana, nego koja ćete čitanjem postaviti sami sebi. Nesretne sudbine ljudi u selu u kojem se sramota kopa duboko u crnu zemlju sigurno će se urezati u svakoga ko po njima zagrebe. Neke će, kao ovu čitateljicu npr., natjerati da ih čita još jednom, nekom drugom prilikom, u nekom drugačijem stanju, da pojmi, da pokuša da shvati… da li se uopšte shvatiti može… da otkopa… da li se uopšte otkopati može… zemljino…
Može se zapisati. Učinio je to Novak. Učinio je to i njegov Dolenčec.
Od Malog princa... 