Romane češke autorice Alene Mornštajnove dobila sam početkom godine, ali sam za njima posegnula tek kada sam vidjela da će autorica biti jedna od gošći ovogodišnjeg Bookstana. Hiperprodukcija svega dovela je do toga da blago postanem umorna od savremene književnosti, no ovaj put sam se uistinu pozitivno iznenadila. Odavno mi se nije dogodilo da, nakon što pročitam neko djelo, automatski tražim šta je autor/ica još pisao/la, a ovaj put sam, pored romana koje sam imala, vođena dojmom pročitanog, pronašla i treći, najprevođeniji – roman Hana, no o njemu ipak tek kad ga pročitam…

Tema ovog bloga su romani objavljeni u IK Buybook: Mali hotel i Šuma u kući. Oba su mi se svidjela i, iako se za Šumu u kući to teško može shvatiti u bukvalnom smislu, čitala sam ih s uživanjem. Ne mogu reći koji (mi) je bolji jer su tematski u potpunosti različiti, ali mogu reći da je pripovijedanje jednako zavodljivo u oba. Mali hotel mi je možda trunkicu više ukrao srce, isključivo zbog topline koja zbog ozbiljnosti teme izostaje u drugom djelu, a pošto je i napisan prije Šume u kući o njemu ću i iznijeti prve dojmove.

Mali hotel (objavljen 2015. godine, a u izdanju IK Buybook 2025.) predstavlja  zavodljivo narativno tkanje u kojem se prepliću intimne ljudske sudbine i nemilosrdni tokovi češke historije. Kroz vizuru sveznajućeg pripovjedača, autorica s lahkoćom i bez trunke usiljenosti gradi roman likova, vodeći nas putem njihovih života kroz život glavnog junaka Vaclava.

Priča počinje svojevrsnim prologom, poglavljem Jutro, smještenim u posljednji dan Vaclavljevog života, a potom se retrospektivno raspetljavaju kockice, od njegovog rođenja pa sve do smrti. U prologu se spominju i tri žene, Jindra, Renata i Lucija, te svjedočimo njihovom doživljaju njegove smrti, da bismo u nastavku postepeno razumjeli prirodu njihovih veza. Originalna struktura romana ogleda se i u naslovima poglavlja koji, kada se poredaju od prvog do posljednjeg, formiraju, poetičnu i opominjuću rečenicu u kojoj je satkana idejna misao romana: „I prelijepa… kao cvijetak… na modranskom krčagu… to je ta zemlja… domovina tvoja… slatka… kao sredina hljeba… u koju si nož zario do kraja… stotinu puta razočaran… ne znajući šta ćeš… uvijek se ponovo vraćaš… svom domu… zemlji bogatoj… i punoj ljepote… i siromašnoj… kao proljeće u novom kamenolomu… teška, teška… kao vlastita krivica… nije od tih… što se zaboravljaju… na kraju… oko tvog lica… padne naglo opora crnica…“

Vaclav, rođen 1942. godine na dan kad su nacisti spalili češko selo Lidice, ne voli svoje rođendane jer mu zauvijek slute na zlo i podsjećaju ga da je baš tog dana, tražeći doktora za njegov dolazak na svijet, poginuo i njegov otac. Odrasta u kompleksnom porodičnom okruženju, uz majku Štjepanku, promiskuitetnu ženu u čiju sobu se ne smije ulaziti bez dozvole, izuzetno iritantan lik koji doživljava nevjerovatnu transformaciju i čije postupke, zahvaljujući autorskom umijeću Mornštajnove, ne osuđujemo, već naprotiv razumijemo. Tu su i djed Leopold Menes, komšije Bedrih i Zdena, njihov sin Oldrih, očuh František, kao i cijeli spektar ostalih živopisnih likova čije se sudbine neraskidivo prepliću: od tetke Marije i njene transformacije od uštogljenice do žene cirkusanta (pri čemu cirkus funkcionira kao simbol kretanja i odlaska), preko bake Majke i Marcelke, pa sve do Vaclavljeve djece i narednih generacija.

Nasuprot kretanju cirkusa kao konstanta stoji djedov „mali hotel na sat“. Čak i kada ga država konfiskuje i pretvori u Društveni dom, a potom u Rekreativni centar za zaposlene, njegova unutrašnja suština ostaje nepromijenjena: pod maskom lažnog morala tu se i dalje okupljaju „ugledni građani“ jer ...ljubav i nevjera cvjetaju u svako doba.

Historija je vješto upletena u mrežu života junaka, pružajući vjernu sliku češkog društva od 1940-ih pa sve do novog milenija. Roman progovara o problemima radničke klase, sukobu komunizma i religije te načinu na koji se odgajao „socijalistički čovjek“. Kroz decenije pratimo zaostajanje socijalističke privrede, nemire Praškog proljeća, sivu svakodnevicu u kojoj sistem mrvi pojedinca, Baršunastu revoluciju i pad komunizma. Promjene sistema dovodile su i do promjena ljudskih pobuda, što je, rekla bih, uvijek isto,  aktuelno i danas. „Svijet je uvijek poštovao samo jedno pravilo: ko ima vlast, njegovi su i novac i istina.“

Uprkos teškim historijskim okvirima, Mali hotel je i psihološki roman koji postavlja ključna pitanja o ljudskim odnosima, prevarama, porodičnom nasilju, postporođajnoj depresiji, transgeneracijskoj traumi. Istražuje različite vrste ljubavi navodeći nas da se zapitamo šta je zapravo prava ljubav.

Mornštajnova, baš kako je i izjavila u razgovoru sa Senkom Marić prilikom gostovanja na Bookstanu, odlično razumije svoje likove. Ne opravdava ih, već njihove postupke predstavlja izrazito ljudskim. Njen roman pokazuje da je život pun ustupaka i da se u njemu ništa ne može u potpunosti isplanirati; mi smo tek učesnici u „spletu radosti, žalosti i razočarenja“.

Zaključno s poglavljem Večer krug se zatvara. U raspon od jutra do večeri staje cijeli jedan život, a u njemu beskraj drugih života i niti kojima se nesvjesno dodirujemo. Ostavljajući kraj djelomično otvorenim, autorka nas uči da ništa ne ostavljamo za kasnije. Završnom rečenicom: Ustao je, uradio nekoliko vježbi i posljednji put u životu izašao u baštu.  jasno poručuje da je život samo i isključivo SADA.

Mali hotel je na mahove potresan, ali predivan roman koji bih preporučila za uklanjanje predrasuda i otklon od osuda drugog čovjeka bez saznanja o suštinskim razlozima nečijih postupaka… jer svako zašto ima i svoje zato, a dok ne prohodamo u tuđim cipelama, ne možemo ni znati kako i koliko žuljaju…

---

✒️ Pukotine i krhotine poput torture što zvone… Klap, klap, klap…

Za razliku od romana Mali hotel koji pruža utjehu i čini da razmišljamo o ljubavi i ljudskosti, roman Šuma u kući (Buybook, 2023.) uznemirujuće je djelo koje bi moglo poslužiti kao školski primjer psihološke karakterizacije likova. Sadrži ukupno 18 poglavlja kroz koja pratimo mučno odrastanje i potisnute traume naratorke koja priču donosi u 1. licu. Autorica knjigu posvećuje svojoj djeci, što, možda kao i mnoge druge posvete može proći nezapaženo, sve dok se ne zaroni u tekst i uoči kakvih zapravo sve roditelja ima.

U priču smo uvedeni sugestivnim rečenicama koje potiču na razmišljanje: Kažete da bih trebala biti sretna. Kažete da to moram naučiti. Kažete da zaslužujem sreću. Evo, reći ću vam nešto o sebi.

Odrasla naratorka nas vraća u vrijeme svog rođenja kada je u srednjoj Češkoj na zemlju pao bolid koji je nakratko osvijetlio i rasparao nebo, baš kao što su doktori rasjekli stomak njene majke. Radnja je, dakle, smještena u 90-e godine 20. stoljeća, doba raspada Sovjetskog Saveza i nastanka novih političkih stranaka, a odvija se sve sve do skoro druge decenije 21. stoljeća. Evidentno je da autorica i ovdje dodiruje društvene teme kojima se bavi i u Malom hotelu.

Djevojčica odrasta s bakom i djedom u zastrašujuće disfunkcionalnom okruženju. Baka je gruba, nepopustljiva i uvjerena u svoju nepogrešivost, a unuku „štiti“ tako što joj misli truje strašnim pričama o nestancima djevojčica iz sela. Djed je suzdržan čovjek u koga se upio miris obližnje šume koji je ostajao na svemu što bi dotakao. Ne brine se ni o kome osim o svom psu Beli, smrdljivoj životinji koja balavi i u djevojčici izaziva gađenje. Roditelji su podjednako destruktivni; otac uviđa toksičnost porodice i odlazi (zbog čega djevojčica dugo krivi sebe), dok je majka u potpunosti psihički nestabilna nemajka koja je zanemaruje, alkoholizira se i često mijenja partnere. Takvo okruženje stvara zastrašujuću atmosferu i čini da naslućujemo kako se u kući odvija nešto sablasno.

Stil Alene Mornštajnove je i u ovom romanu hipotišući i prepoznatljiv, ali ipak vidno zreliji i izbrušeniji u odnosu na prethodni roman. Rečenice su kratke i odsječene poput noža, potpuno prilagođene mučnoj radnji koja se odvija sporo jer je fokus preusmjeren na unutrašnja preživljavanja likova.

Djevojčica nema nijedan stvarni oslonac, njena jedina prijateljica je Monika, imaginarna drugarica kojoj povjerava svoje tajne. Od najranijeg doba je traumatizirana, uplašena i gladna ljubavi, osjeća da je „nevaljala“, kriva za sve i da je svojoj porodici teret:

Čini mi se da sam tada prvi put pomislila da sam im na teretu, da im ustvari nisam potrebna. Da me nema, mama ne bi bila tako umorna, a baka me ne bi morala čuvati i čekati poslije škole. Jednostavno, bez mene bi im bilo bolje.

ŠUMA U KUĆI, Alena Mornštajnova

Potpuno asocijalna, utjehu traži u bajkama, brani se šutnjom i bijegom u izmišljeni svijet. Kada je prebace u gradsku školu, majka odbija pomoć psihologa, a djevojčica je uprkos svemu i dalje pravda: “..bila je to moja mama, pripadale smo jedna drugoj…“.

Negdje na polovini romana naslućujemo razloge poremećnog ponašanja ove porodice. U čitaocu se javljaju nelagoda, anksioznost i bijes zbog svega čemu svjedoči.

Autorica ispituje fenomen laži, transgeneracijsku i potisnutu traumu, pedofiliju, seksualno zlostavljanje, alkoholizam, nasilje, perspektivu djece razvedenih roditelja i ostavljene djece, ali i potpunu odvratnost i tromost birokratskog sistema te razarajući utjecaj svega toga (svekolike tame) na dječiju psihu:

Uvrtjela mi se u glavu i šaputala mi grozne stvari, stvari koje nisam željela čuti, stvari o kojima nisam željela ništa znati, od kojih bih se najradije sakrila, ali nisam imala gdje…

ŠUMA U KUĆI, Alena Mornštajnova

Kulminacija boli data je u konačnom razrješavanju u kojem se protagonistica suočava sa sobom (opis „šume“ na 184. i 185. stranici ovog izdanja – prebolan!):

Gadila sam se i samoj sebi. Imala sam osjećaj da mi je cijelo tijelo umazano ljepljivom smolom, ali koliko god da sam se trudila da je operem sa sebe, nikakav sapun niti gel za tuširanje nije pomogao.

ŠUMA U KUĆI, Alena Mornštajnova

Šutnja je dugogodišnje jedino oružje žrtve (i ne samo ove, nego mnogih žrtava), ali Mornštajnova  romanom Šuma u kući jasno poručuje da se prošlost ne može jednostavno prebrisati, već se s njom moramo suočiti. Naglašena je i važnost psihoterapije, ali i stručnog kadra u školama, kao i  izuzetno važna potreba da se žrtvama stavi do znanja da nisu one te koje su krive.

Roman se zatvara ciklično, odgovorima na rečenice s početka: Sad znate moju priču. Mislite li još uvijek da mogu biti sretna? Recite mi.

To čitaoca ostavlja pretrpanog emocijama, pitanjima i opravdanim bijesom pred zlom.

Mene je ostavio tek sa jednim preteškim: „Uf!“.

Ako još uvijek niste zaplovili redovima Alene Mornštajnove neka ovaj osvrt posluži kao content warning, ali i kao poziv na razumijevanje i pomoć. I čitanje, naravno.

Čitajte Mornštajnovu. Ja ću sigurno opet.

#knjigaposvuduša📍Perast, Crna Gora, juni 2026.

do sljedećeg čitanja, 🙋‍♀️

Od Malog Princa