Kategorija: Preporuke, osvrti, recenzije…

Preporuke, osvrti, recenzije...

„Goč ponovo odjeknu. Zurle kao da zaplakaše.“

Bea Balta-Manjgo

PRVI, LIČNI, DIO ZAPISA…

Jedan od razloga zašto sam od svih društvenih mreža i njenih ogranaka pronašla svoje mjesto u ovom knjiškom (već izvjesno vrijeme skoro me nigdje drugo ni nema) jeste taj što sam od onih koji smatraju da je učenje kontinuiran proces koji nikako ne završava završetkom formalnog obrazovanja, naprotiv, možda upravo tad i počinje, barem u onim smjerovima u kojima si se do tada pokušavao usmjeriti ili na kojima si se do tada pokušavao pronaći. U književnosti sam bezmalo cijeli život, studijski proteklih 15ak godina, stručno i naučno zadnjih 5-6. Čitala i pročitala mnogo toga, svjesna da nisam dotakla ni djelić onoga što želim, još svjesnija da možda u tom naumu neću nikad ni uspjeti. Ipak, #bookstagram je mjesto koje me vodi, ne samo tamo gdje sam već bila da se sagledamo drugim očima, već i tamo gdje nikad nisam.

Ismail Kadare, jedan od najvećih živućih pisaca, neko čije pisanje porede sa Gogoljevim, Kafkinim, Orvelovim, Markezovim, Kunderinim ili Balzakovim i neko za koga se u New York Timesu pisalo da je u albanskoj kulturi komparabilan sa Tvenom u američkoj je ujedno i neko koga mi sve godine školovanja nisu otkrile. Otkrio mi ga je upravo bukstagram (Jovana, gledam te, naravno! @palatasnova). Dakako, neizmjerno mi je drago što jeste jer bih svoje književno znanje smatrala osakaćenim da nije.

S druge strane, u ljudskoj prirodi je sklonost ka predsrasudama, osudama, tumačenjima drugog tumečenjem mase… Albanci su narod koji je i historijski i nacionalno i tradicijski interesantan u tom smislu te sam i sama imala određene stavove o njima „kao ljudima“ dok se, ljeta 2013. godine, nisam po prvi put obrela u toj zemlji „ljudi sklonih kavgi i raspri“. A onda sam, koncima sudbine, to ljeto i naredno, provela tamo radeći kao turistički vodič i, kako to obično biva kad otvorimo komore i krenemo misliti vlastitom glavom i osjećati vlastitim bićem, otkrila jednu sliku sasvim drugačijeg kolorita od onog sivog kakav sam pretpostavljala dotada. Još jednom se pokazalo da onako kako se postavimo prema drugima i drugi se, uglavnom, postavljaju prema nama, a moje iskustvo je bilo, ne samo pozitivno, nego i okrepljujuće.

DRUGI, „KAKO JE GENERAL DOČEKAO SVOJ RED“, DIO ZAPISA…

Dakle, saznavši za Kadarea, naravno da sam se odlučila upisati u njegove čitaoce te kad sam, prilikom jedne gradske šetnje otprilike prije dvije godine, kod uličnog prodavača ugledala beogradsko „Reč i misao“ izdanje (iz 1977. godine) nepoznatog mi romana u skoro pa savršenom stanju, bez razmišljanja sam ga smjestila u vlastitu biblioteku (knjigu sam platila 3 KM :D). Tako da… Kadare (za kojeg u fusnoti pogovora tog izdanja stoji sljedeće: „Ismail Kadare je predstavnik mlađe generacije književnika Albanije. Ogledao se, gotovo sa podjednakim uspehom i u prozi i u poeziji. Do sada je objavio desetak knjiga, većinom poezije, ali i dva romana i zbirku pripovedaka. Naročito je svojom prozom nagovestio nove mogućnosti ove po mnogo čemu zanimljive literature. Živi u Tirani.“) se, S NEKIM DJELOM (jer nisam imala pojma kakvim, o čemu, ni zašto), obreo kod mene i, eto, kako to obično na mojoj planeti biva, čekao dvije godine, da dođe na red za čitanje. I to… Tema avgustovskog izazova #prerazmišljaton2022 bila je titula. To je značilo da čitamo knjigu koja u svom nazivu ima neku titulu. Pogledom sam pročešljala police i uvidjela da je GENERAL jedino što mogu smjestiti u tu kategoriju. Tako je „General mrtve vojske“ dočekao svoj red u mom redu.

Naravno da odavno nismo u avgustu, naravno da sam ga čitala u oktobru, ali dug je dug pa evo oduženje.

@prerazmisljavanje

TREĆI, KNJIŠKI PRIKAZ, DIO ZAPISA…

 „General mrtve vojske“  je pacifički roman o usponu revolucije i padu fašizma, objavljen kada je Kadare imao 26 godina. Smatraju ga njegovim najpopularnijim romanom, onim koji ga je odveo stazama svjetske književnosti. Djelo je u Francuskoj objavljeno bez autorovog znanja i dozvole jer Albanija u to vrijeme nije bila potpisnica Konvencije o autorskim pravima. Ipak, za Kadarea se taj potez francuskog izdavača pokazao sudbonosnim. Književni put autora poslije je historija (guglajte ga, bibliografija je uisitnu zavidna). Sam Kadare je ovaj roman smatrao dobrim, ali ne i svojim najboljim djelom.

No, o čemu se tu zapravo radi?

Jedne jeseni (nimalo slučajnog godišnjeg doba), dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata, talijanski general i sveštenik dolaze u Albaniju, malo mjesto nadomak Tirane, upućeni na ekspediciju iskopavanja kostiju poginulih talijanskih vojnika. General ,dakle, u miru obavlja „veliki i sveti zadatak“ – kući vraća kosti palih za domovinu. Dakako da ironija nije slučajna i dakako da je takva postavka stvari namjerna, kao što su namjerno u odbrani časti domovine jedno vojno i jedno duhovno lice. Po logici stvari, ne bismo smjeli gajiti simpatije prema okupatorskom, fašističkom generalu, i po logici stvari bi sveštenik trebao biti dah humanizma, iskupljenja i čistote… ali maske su skinute,  vjerski službenik je državni, a general… je čovjek, nosilac tragične krivice. Ovo je priča i o tuđoj i drugačijoj zemlji i njenim ljudima, Albancima… Slika društveno-historijskog bića albanskog čovjeka perom Albanca, vizurom onog drugog. Jesu li Albanci usitinu ljudi koji se ni silom ne daju slomiti? Zašto su tako škrti na riječima? Jesu li krvnici skloni jedino ratovanju kojima je ratovanje identitet?

„Mislim da su najopasniji oni narodi koji napadaju.“

Ne glorificira Kadare svoj narod. Štaviše, mirnodopsku poruku šalje likom generala vojske koja jeste napadala, generala koji na službenom, kolektivnom zadatku, doživljava lični preobražaj, kojim ovladava razum, čija osobna etika je postavljena u kontrapunkt kolektivnoj, koji ponovnim dolaskom na mjesto prošlih kobnih događanja uviđa njihovu destruktivnost, bezumnost i besmisao.

Također, treba napomenuti da ovo nije roman radnje.  

Putujemo generalovom sviješću iščitavajući deskriptivne, retrospektivne priče o malim, ljudskim sudbinama, bez historiciranja. Interesantna je priča o prostitutki „paloj za Otadžbinu“, o njih šest – najčudesnijim gošćama tog malog, ratom zahvaćenog mjesta, o javnoj kući – nagovještaju zlih vremena – „uvođenju tuđeg načina života na širokom planu  odrođavanja i fašizacije“; još interesantniji dnevnik vojnika dezertera, od fašizma odbjeglog u albansku partizansku porodicu, odbjeglog od ratne pošasti „onih koji su ga tamo gurnuli“. Kulminacija ratnog zla prikazana je na svadbenom veselju, uz goč i zurle i sudbinu babe Nice… Kosti koje u vreći baca pred generala njegovo su samoočišćenje, ujedno i njegov kraj, oslobođenje…

Završetak (mi) je odličan, u maniru romana gore pomenutih veličina…

„General mrtve vojske“ je realistički roman sa naznakama modernog koje se najviše ogledaju u psihološkim propitivanjima glavnog lika. To je knjiga o, kako u pogovoru stoji, surovom vremenu koje je zanemarivalo čovjeka. Knjiga o svim sličnim, istim, surovim vremenima, pa i današnjem…

Na kraju, o septembru ‘43., iz Vojakovog dnevnika:

„ 5. septembar 1943.                                  

Tišina. Lišće počinje da žuti. Jutros je, nad našim glavama, visoko na nebu, preletelo više stotina aviona. Ko zna sa koje strane sveta dolaze i na koju stranu idu. Da bombarduju. Nebo je široko otvoreno za svakoga i sve.

Šta će biti sa ovim svetom?“

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

…ko ovdje dođe da živi, mora da zna kako je gušiti se…

Bea Balta-Manjgo

Utisak o romanu čitaj na linku: https://www.instagram.com/p/ClJPDb1Mk1R/?igshid=YmMyMTA2M2Y%3D

Preporuke, osvrti, recenzije...

„NE PLAŠI SE SMRTI ISIDORA, MI SMO JE VEĆ PREŽIVJELE“ (Srce zapušteno kao malinjak, Emina Elezović)

Bea Balta-Manjgo

Šta se to nalazi u srcu zapuštenom kao malinjak nastojat će nam u svojoj drugoj poetskoj zbirci kazati Sarajka Emina Elezović. U njega je smješteno štošta, a najviše, uprkos svemu, nade.

Zbirka je u kaurovskom (da, Rupi) maniru posvećena ženama – prijateljicama i sva je od vjere, optimizma i ljubavi prema sebi. Elezović ostaje dosljedna svom iskazu, opet je intimna i opet je lirski subjekt ja. Ovaj put ponekad i ti, u drugom licu, ali s istom, za sva lica, porukom: smijat ćeš se i opet kroz suncokrete trčati, samo vjeruj. Uči hodati ponovo, čak i kad misliš da od silnog posrtanja uspinjanja više nema. U sebi nađi zaklon, budi vlastito skrovište:

„…ja sam već odavno tu

nikad nisam ni odlazila

ja sam dovoljno sasvim dovoljna“ (SKROVIŠTE)

Voljeti sebe imperativ je zbirke „Srce zapušteno kao malinjak“. Voljeti se i u najlošijim danima, rasti, dopustiti sebi rast i let. I sve to sad, u trenutku postojanja.

Jedan od dominantnih motiva zbirke je tuga. „Tuga je naša privatna plaža.“ Ipak, tuga je to iz koje izrastemo, od koje postajemo jače, koja nas nauči da slabost pretvorimo u snagu. Ta tuga rađa tišinu i usamljenost koje guše i vode nas do ludila čak, ali nas i tjeraju na samosavlađivanje, na svakodnevne male pobjede.

I o prolaznosti svega pjeva ova pjesnikinja, prezentom i narativnijim stihom no u prvijencu, zrelija, kao da dokučila je suštinu:

„Najljepše je čini se

Ponekad u životu

Nikako ne biti u pravu“ (KREMA ZA SUNČANJE)

Povremeno je i apsurdna pa piše o propuštenim autobusima za posao, povremeno rezignirana pa na nevolje hladno odgovara „šta ćeš“.U ogoljenom svijetu Emine Elezović nađe se mnogo toga. Najviše pokušaja da se razumije vlastito ja i pokušaja da se krene dalje čak i kad su plastične slamčice jedino za šta se držiš.

Zeru mi je draža pjesnikinja u kraćoj formi i jednako toliko se više poistovjetih sa lirskim subjektom iz „Iza vrata“, ali to ništa ne umanjuje snagu stiha ni druge zbirke, tim više što je ovdje poslana poruka još jasnija i mnogo glasnija: ostanimo u svojoj koži onda kad iz nje najviše hoćemo.

„Sutra ću da živim

        Danas je bilo sranje.“         

(PLASTIČNE SLAMČICE ZA KOJE SE DRŽIM)

Preporuke, osvrti, recenzije...

(SAMO)SPOZNATI SE… SLOVOM

Bea Balta-Manjgo

“Ulaz u prazninu”, Melida Travančić

Jedna od esencijalnih ljudskih potreba je potreba za sagovornikom, riječju, razumijevanjem. Čini se danas poželjnija no ikad. Dozvoljavamo nepremostive praznine zato što ne znamo reći… ili ne želimo. Ostavljamo one Repešine planine, tamo iza šutnje.

Melida Travančić nas, pomoću arhetipskih 99 dijaloga između M. i N, odnosno Nje – pjesnikinje i Njega – profesora književnosti, šeta nepreglednim putevima dijaloga. I to ne bilo kakvog, već dijaloga sa svrhom, zapravo o svrsi. Poetski dijalozi, zgusnuta, kratka, tenzijom nabijena forma, najpogodniji su za iskazivanje neiskazanog. Njima se otvara cijeli spektar promišljanja u kojima se nalaze Ona i On, kojima plivaju, nadmudrujući se, kazujući i ispisujući RIJEČ. Jer, samo nedovoljno proniciljivo oko ovdje će vidjeti isključivo priču o ljubavnom odnosu dvoje ljudi koji se nalaze negdje na granici nemogućeg. Ono malo pronicljivije proniknut će u suštinu, a suština je u stvaranju, pisanju koje je utjeha, spas, spoznaja i bijeg. Bijeg od svega što guši i smeta, pa čak i od smrti.

Pjesnikinja, glavni lik ili lirski subjekt – ovisi hoćete li djelo posmatrati kao prozu u poeziji ili poeziju u prozi (a zbog zbijene, sukobom nabijene dijaloške forme, možda i kao dramu) – „osluškuje“. Osluškujući ispisuje refleksije. „Sebe. Svijeta. Svijeta. Sebe.“

On, profesor, realista, antipod, onaj koji (prividno) „črvšće stoji na nogama“ stoji naspram nje kao refleksija, ogledalo, odraz u kojem ona pogledom proniče u praznine, vlastite, od kojih (po njegovoj ingerenciji, ali napose sopstvenoj potrebi) kasnije oblikuje umjetnost. Pjesnikinja od stvarnosti stvara pjesme, ali i priče, i pod povećalo stavlja svoj i njihov svijet. Ona piše riječi, on nastoji da ih pretvara u stvarno, i neprestano su na granici realnog i nemogućeg. Riječ zrcali u njegovom licu, ono je ogledalo, a samo u ogledalu postoji ona, bez maski, ogoljena. U toj borbi sa sobom, stvara umjetnost,  pomjerajući sopstvene granice poezijom, ali i Granice Svijeta.

Ispisivanje, stvaranje, prodiranje u sebe i vlastite nutrine, neminovno za sobom ostavlja prazninu. Ova pjesnikinja svjesno prolazi kroz ta vrata, ulazi u tu borbu sa Luciferom, nastoji, po cijenu osjećaja nemoći, istjerati ga iz sebe jer zapravo jedino takva, ispražnjena, rasprsnuta, razorena… ona je slobodna. Zapisuje „sve što ne može kazati“ čvrsto vjerujući da je poezija najsavršeniji način komuniciranja. To što se ne može kazati, dakle, projektirano je u književnost pa postoji čak i ako u stvarnosti nije moguće.

„Možda bismo mogli biti sretni.

Moja si projekcija. Ti ne postojiš.“

Preplitanjem fikcije i fakcije krieran je metasvijet postavljen između poezije i žudnje, straha i neustrašivosti. Postavlja se pitanje da li je moguć život izvan stvarnosti, tj. da li trajemo ako smo otjelotvoreni u književnosti? Dokle sežu dubine proživljenog što ih pretačemo u stih i da li književnost, odnosno riječ na kojoj ona počiva, ima svoj kraj? Travančićkini dijalozi su, kako se u 69. navodi, i razum i riječ i priča. Možda i ljubav. I itekako imaju cilj.

Podrobnije iščitavanje opusa Melide Travančić ukazat će na prostore unutar kojih biva njezin stih, a oni se kreću po predjelima tjelesnog, putenog i čulnog, po predjelima intimnog, ljubavnog, ili preciznije kazano – ljubavi – koja rađa i iz koje se stvara slovo. Slovo koje je suština i modus preživljavanja.

Da bi ispunila vlastite praznine, pjesnikinja u njih prvo mora ući, a Travančić nije samo odškrinula, nego je iskustveno širom otvorila ta vrata.

#odmalogoprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

KAKO SE SVIJET SUSREO S REVOLUCIJAMA, A STRANICE KNJIGE IZMIJEŠALE…

Bea Balta-Manjgo
#knjigaposvuduša 📍 Rumelijska tvrđava, Istanbul, juli 2022.

Pisanje o romanu „Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu“ počet ću inkoativnom mišlju autora koja djelo u startu usmjerava ka određenoj skupini ljudi, a koja glasi:

„Po našem mišljenju, čitalac koji se ne razumije u ljubav, ne bi trebalo uopšte ni da pokušava da pročita ovu knjigu.“

Ono zbog čega izdvajam baš tu rečenicu nije samo to što mislim da knjigu neće razumjeti oni koji ne razumiju ljubav, već to što uistinu mislim da ovo nije roman koji će svakome biti zanimljiv.

Ukoliko bismo fabulu uprostili to bi bila romansa zasnovana na historiji pa bismo djelo žanrovski mogli okarakterisati kao historijsku fikciju sa ljubavnim elementima… Ali… ali… Pala zasigurno ne bi bio nagrađivani turski autor niti bi mu Turski institut za patente registrovao ime kao brend da je fabula uproštena do te mjere. Pa, o čemu se onda tu zapravo radi kada sam i u prethodne dvije objave u kojima sam citirala dijelove romana i ja izdvojila ljubavne?

Sjećate se ciklične strukture 1001 noći i magičnog Šeherzadinog pripovijedanja? E pa, mene je roman Iskendera Pale podsjetio na takvo nešto. Pala ispisuje knjigu o knjizi ili priča priču o priči.

Idemo dalje, sjećate se Lejle i Medžnuna, istočnjačkih Romea i Julije? Naravno, ko se ludog Kajsa ne sjeća… E pa, Palina priča o priči zapravo je priča o Lejli i Medžnunu, tj. njihovom turskom prepjevu, iz pera velikog divanskog pjesnika Fuzulija.  

Idemo još… u sinopsisu ovog Laguninog izdanja stoji da je glavni lik djela KNJIGA, i to baš ova gore pomenuta Fuzulijeva, Hilelijina, „knjiga o L. i M“.

I sad bih ja mogla dodati još jednu rečenicu – da knjiga putuje Osmanskim carstvom, ali i malo dalje, pa i do Zapada, i da se naposljetku vraća u Istanbul, i time bih skinula prvi, bukvalni, sloj ovog romana.

Ali, ali, ali…

#odmalogprinca

„Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu“ postmodernistički je roman vješto u poeziju sakriven, u kojem se prepliće štošta… Od autora, njegovog rukopisa i otvorenog kraja, do naratora, preko biblioteke i njenih tajni, do mnoštva intertekstualnih referenci, bajkovitih elemenata, historijskih činjenica, poigravanja datumima i ličnostima, priče o tome kako nastaje priča, priče o poznatim turskim pjesnicima (posebno divanskim na kojima je Pala i doktorirao), tajni svemira, prelamanja stvarnosti i fikcije, pitanja lika i autora („roba i gospodara“) pa sve do vječnih filozofskih rasprava o tome šta biva kad djelo napusti autora… u šta se preobražava i kako se tumači. Sve to zapravo je kulisa za jednu mnogo kompleksniju priču o protoku vremena, o mijenama, o ljudima, o Carstvu. Osmanskom, dakako, jer djelo počinje u vremena Zakonodavčeva u kojima se u kulturu ulagalo, davalo i gledalo, a završava 1800-ih, kad knjiga, taj nekad dragocjeni predmet za ublažavanje tuga i boli, do javne kuće dolazi.

Naravno da prepoznajemo vječnu tursku temu, raspad Carstva i ono šta to sa sobom donosi, s tim da to ovdje nije, kao kod Pamuka npr. ispisano objektivno i jasno, već poetski. Poezijom, i to onom koju smatraju najljepšom u istočnjačkom svijetu – ljubavnom – kritikuje se i osuđuje, lamentira nad trivijalnostima i neznanjem.

O čežnji i težnji za hvatanjem vremena koje se više nikad uhvatiti neće… O vječitom trganju i nesnađenosti između ovamo i tamo… Kaže Knjiga (ova što je glavni lik) kad se na kraju u potpunosti fizički rasparča, kad joj od vlage podbuhare listovi, kad počnu da smrde, kad počne da je boli jer je cijepaju i bacakaju tamo-amo… kaže: „Više nisam mogao da razaberem da li sam Istočnjak ili Zapadnjak.“

I da se vratim na početak… Ovo jeste (uz sve kazano i mnogo toga nekazanog) priča o ljubavi. O ljubavi koja će jedina spasiti svijet, koja jedina to može i koja je jedina jača od bodeža, tajni svijeta, kojekakvih društava koja nama upravljaju zasjedajući za okruglim stolovima u mračnim i hladnim prostorijama, od smrti.

O ljubavi i o znanju. O potrazi za Uzvišenom Ljepotom… O pismenosti i opismenjavanju. O brizi za umjetnost i ljubavi prema poeziji kao estetskoj dimenziji ljudske tvorevine. O knjizi i njenoj snazi. O priči… i pričanju…

„Ja sam Kajs, rob mog gospodara Fuzulija. Da nije ponekog ko s vremena na vrijeme napiše moju priču…“

Preporuke, osvrti, recenzije...

“Povest o bolnim vremenima”, Ulaug Nilsen

Bea Balta-Manjgo

Pišu: Lidija Nikolić i Vojislava Crnjanski Spasojević

fotografija prezeta sa: mamut.me

LIDIJA: U vazduhu zaleđeni krik, to je ova knjiga. Krik bola, i zemlji i nebu najtežeg, majčinskog. Bola majke koja se, teško i surovo, suočava i bori sa autističnošću svoga sina. Kada dobijete dete koje se do svoje treće godine razvija potpuno normalno, čak natprosečno, a onda odjednom počne da regresira – suočavanje sa teškom dijagnozom mora biti nešto najizazovnije u ljudskom iskustvu. O tome nam govori Ulaug Nilsen u svojoj knjizi “Povest o bolnim vremenima”. I to o čemu govori, govori na temelju sopstvenog iskustva.

VOJKA: Moja prijateljica B. ima dete s autizmom. Devojčicu daleko sitniju od vršnjaka, plavu, bledoputu, krhku, nalik nekoj starovremenskoj princezi iz bajke. Devojčica briljantno uči jezike, neverovatno brzo pliva i trči. Ali, kad uđe u bazen, na takmičenjima, počinje da vrišti, pa majka, moja prijateljica, mora da uđe sa njom i smiri je. Ne ume da prelazi ulicu, ne druži se sa decom, ne može da brine sama o sebi. S vremena na vreme naiđu “oni dani”,  pa je moja prijateljica potpuno izmoždena. Tokom “tih dana”, nagađam, puno je vrištanja, suza, negacije, nesaradnje. Gotovo ju je nemoguće naterati da uradi makar i najjednostavnije zadatke.
Ipak, ova devojčica ne grize moju prijateljicu za lice ili ruku, ne juri nezaustavljivo po celoj kući gonjena demonima ADHD-a, ne beži napolje, ne penje se po ormanima i ne baca i ne cepa sve stvari koje može da dohvati. Ne pije ni kućne hemikalije. Ili nam bar prijateljica to nikad nije pričala.
Sin norveške književnice Ulaug Nilsen radi upravo to. Njegova eksplozivna energija, bliska snazi uragana, ostavlja Nilsenovu skrhanu kao polomljenu letinu posle oluje. Nesposobnu za bilo šta, osim da pozove muža da se vrati s posla i pomogne joj.
U romanu “Povest o bolnim vremenima”, koji su odlično prevele Jelena Vojinović i Sofija Bilandžija, Ulaug Nilsen piše o svom iskustvu majke deteta sa smetnjama u razvoju. Piše o sinu i za njega. Pitkost njene knjige i iskrenost – poražavaju. Pokušaji da bukvalno iskamči od sistema ono što joj, po slovu zakona, pripada, navode nas na samo jednu misao: ako je ovako teško u Norveškoj, kako li je u Srbiji?!

LIDIJA: “Društvo je opsednuto dijagnozama. Pa zar sve mora da ima neko ime? Šta se desilo s dobrom, starom nestašnošću i pundravcima u dupetu? Zašto ne možemo prosto da budemo ono što jesmo, a da to ne mora da se po svaku cenu nekako zove?”. Društvo jeste opsednuto dijagnozama. Ali kod Danijela, sina Ulaug Nilsen, dijagnoza je nažalost više nego jasna. Odnosno postaje to vremenom. Kada gleda njegove snimke iz ranog detinjstva, nemoguće joj je da poveruje da njeno natprosečno inteligentno dete ima dijagnozu ADHD-a. Knjiga zapravo predstavlja ispovest o postepenom i bolnom prihvatanju dijagnoze dok se sa administracijom bori da dobije 50 dana boravka za Danijela u ustanovi za decu sa smetnjama u razvoju. Kruta birokratija traži striktnu dijagnozu. Ulaug nije spremna da se dijagnoza postavi. Ali Danijel je sve veći i snažniji, njegovi ispadi sve agresivniji, a Ulaug sve umornija. Odzvanjaju reči: “Ne traže pažnju drugih… Moraju da kategorišu stvari u svom okruženju da bi ih držali pod kontrolom… Deluje kao da vas gledaju, ali u stvari gledaju kroz vas…”.  I stari Danijelovi snimci polako počinju da dobijaju drugu, majci razornu dimenziju… 

VOJKA: Nilsen je majka koja otvoreno priznaje da nije u stanju 24 sata, sedam dana nedeljno, da se bori sa zlodusima svog deteta, koje je toliko obećavalo kao sasvim malo. Koje je sklapalo rečenice neshvatljivo zrele za taj uzrast, “ludo” pamtilo i neuobičajeno povezivalo činjenice sa samo dve godine. A onda je, odjednom, počelo da tone u sebe, a zatim i da ispoljava nekontrolisanu energiju i agresivnost. Lovila je u njegovom pogledu zainteresovanost i ljubav, ali on je gledao kroz sve njih.
Ulaug Nilsen je hrabra žena koja ima snage da prizna da ne razume šta se desilo, da prizna da godinama odbija da se pomiri sa tim, da prizna da je umorna i da joj je potrebno 50 dana u šest meseci odmora, kada će dečko biti pod posebnom negom. Priznaje da ponekad ne može da ga savlada, jer je jači od nje, i da često nosi čepiće za uši da bi u tolikoj buci mogla iole da spava, vozi i funkcioniše. Ali, uvek na oprezu, uvek pogleda uprtog u retrovizor, uvek lakog sna.
Kako je biti majka dečka sa posebnim potrebama, agresivnog ne svojom krivicom, uvek najbolje zna okolina – ona koja voli da se hvali sopstvenom decom, da deli savete poput “ne bi trebalo da mu daješ hranu kao motivaciju tako često” ili da se olako razbacuje konstatacijama tipa “uvek se više zavole deca koja su drugačija…” Okolina koja je tera da u apoteci objašnjava zašto uzima tablete za smirenje (koje je lekar prepisao) za dete, kao da je majka-monstrum, ili u radnji zašto želi veću (i skuplju) kantu za đubre od standardne, da bi u nju mogla da spakuje sve pelene.

LIDIJA: Ulaug Nilsen svoju ispovest najčešće piše u drugom licu, obraćajući se direktno Danijelu – Danijelu od koga odgovor nikada neće dobiti. Da li se dovoljno trudi, da li mu pruža potrebnu sigurnost, da li oseća svu snagu njene ljubavi? Sve ono što se svaki roditelj pita, i na šta, posredno ili neposredno, tokom godina dobija odgovor, Ulaug će zauvek ostati uskraćeno. Ta nemogućnost komunikacije, rupa koja između nje i njenog deteta zjapi, nikada i ničim popunjena, ta vrišteća jednosmernost – najsnažniji su utisak koji knjiga ostavlja. Briga o Danijelu usisava sve resurse porodice, to je jednostavno tako i tu pomoći nema – dok su jedini odgovori dečaka agresija, hiperaktivnost i bes. “Dugo nisam znala šta da radim kada me udaraš i grizeš. Udario si me. Rekla sam ‘ne’ i smireno ti skonila ruku. Udario si me. Rekla sam ‘ne’ i smireno ti sklonila ruku. Udario si me. Rekla sam ‘ne” i smireno ti sklonila ruku. Udario si me, zaurlala sam. Ugrizao si me, udarila sam u zid”. 

VOJKA: Ulaug Nilsen je hrabra i zato što se suprotstavlja svim stereotipima, zato što nikoga ne otera na jedno mesto, zato što ima snage da nebrojeno puta zove Sekretarijat za decu i mlade ne bi li se izborila za “njihov slučaj”, zato što strpljivo objašnjava psihološkinji kako se boji da će izgubiti kontrolu i udariti ga, a onda će to postati njihov neželjeni model života. A psihološkinja na to ume samo da odgovori: “Ne znam šta da vam kažem” i “Zaista vam je teško.” U početku joj je i to bilo dovoljno, jer oseti sitnu nadmoć.
“Ali osećaj da vladam situacijom raspao bi se svakog puta kada ipak ne bih uspela, svakog puta kada udarac u lice nisam mogla smireno da podnesem, već sam udarala glavom o zid i urlala o svim svojim povređenim osećanjima:
– Zašto me ne voliš?”
Nilsen je hrabra i zato što svaki put uspe sve to da prevaziđe, da smogne snage i sina ubaci u kola, pusti muziku, pa vozi u prirodu da se on istutnji i bar malo smiri. Ili skače na trambulini dok ona lagano ispija kafu. Privremeno “kupljen” mir.
“Naučila sam da dišem. Naučila sam da dođem k sebi. Takođe sam naučila i da koristim bes kada je to potrebno, prvenstveno u žalbama i zahtevima.”

LIDIJA: “Ali onda odjednom ipak mogu, ne samo da mogu, nego moram, puštam da iskulja iz mene kao kakva gromka, ispre-kidana sirena, ISKALJIVANJE SAMOPOVREĐIVANJE IZMET, uvek neumesno blizu pucanja, uvek neartikulisano, SATI I SATI ZVUKOVA DANJU, NOĆU. Moji prijatelji beže, SVE U USTA, OTROV, OPUŠCI, KAMEN uplašeno odjure u bezizražajno lice SVE STVARI BIVAJU UNIŠTENE i ne izlaze”.
Ovo je knjiga napisana sopstvenim životom, krvlju i suzama, razorna u svom jasnom i sugestivnom izrazu, a opet dirljiva, topla i nežna. Za neku decu sa autističnog spektra, inkluzija nažalost nije rešenje, i to Nilsen neumoljivo dokazuje i sebi i nama.
Ovo je knjiga o svakodnevici majke sa autističnim detetom, o kojoj uglavnom znamo malo ili ništa, i koja je u toj svakodnevici neumoljivo sama. Ne zakazuje tu samo društvo i institucije, neretko zakažu i prijatelji i rođaci – okrenuti pogled od te svakodnevice daleko je udobnije, ne remetiti sopstveni mir i mit “normalnosti” pruža iluziju o sopstvenoj nedodirljivosti. A može se desiti baš svakome od nas – ova, poput bilo koje druge bolesti. I ono što neverovatno često i olako zaboravljamo – ne pogađa samo obolelog, već neumoljivo crpi resurse cele porodice, fizičke, emotivne i mentalne, i porodica je ta kojoj je pomoć potrebna, da bi svom posebnom detetu prižila svu pažnju, ljubav i bezbednost koju zahteva i zaslužuje.

VOJKA: Ovo je knjiga uz koju morate da plačete jer je sudbina roditelja, kao što je autorka, i dece, kao što je njen sin, prikazana potpuno ogoljeno u svim iskušenjima kroz koja prolaze, ali i u ljubavi koju osećaju – s njene strane strpljivoj, a s njegove divljoj. Bićete ujedno besni na sistem koji guši procedurama i zarobljava dijagnozama, koji je baziran na šiframa, koji, umesto da pomaže, kao da dodatno odmaže onima kojima je ionako teško.
A onda ćete se raznežiti:
” Smeješ se kad ti priđem, kad se nagnem iza tebe, pružaš ruke ka meni. I ja se tebi nasmešim, krenem da te zagrlim, ali onda mi daješ ruku. Znam da hoćeš da te ugrizem, kao što i ti mene grizeš. Bojažljivo radosna, a svojski isfrustrirana, ipak ti umesto toga ustima proizvedem zvuk prdeža na ruci, to je dovoljno, zadovoljiš se time, iskolačiš oči, zakreštiš i ponovo mi daješ ruku…”
Ovo je knjiga o umoru, borbi i ljubavi. Tu ljubav je verodostojno koricama dočarala @draganaxnikolic .
Treći trg @treci_trg je ovu knjigu, za koju je Nilsenova dobila norvešku književnu nagradu Brage, izdao u biblioteci “Buka i bes”. Kako joj samo ime edicije pristaje! 

 LIDIJA: Znam koliko nam svima nedostaje Vojkino pisanje. Znam koliko nas je obradovalo njeno “uključenje” na profilu @knjige_komentari 😍. Iz tog razloga, a dok čekamo da nam se, na ovaj ili onaj način vrati, priredile smo vam ovo malo iznenađenje – zajednički prikaz sasvim posebne knjige norveške književnice Ulaug Nilsen. Nadam se da vam se dopalo ovo naše “sinhrono plivanje”, iz kog sledi – verujem da ste shvatili – ogromna preporuka za ovu knjigu. Kao što je i Vojka pomenula, cela edicija “Buka i bes” izdavača @treci_trg i @srebrno_drvo , više je nego vredna naše pažnje. Samim svojim sugestivnim nazivom, kojim nas upućuje na Foknera, a još dalje na Šekspirovog “Magbeta”, implicira da u njoj s pravom možemo očekivati vrhunska dela savremene književnosti.

//Prikaz je preuzet uz dozvolu autorica. Originalna objava je na ovom linku.//

#odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

“He feels his past is cancer…” (A LITTLE LIFE, Hanya Yanagihara)

Bea Balta-Manjgo

Čitanje romana “A little life” sam kraju privela prije otprilike mjesec dana (a čitala sam ga jednako toliko, ako ne i duže) te mi je pisanje utisaka zahtijevalo poprilično naporno slaganje svega po policama u glavi. Stoga, ne znam na šta će ovo sve ličiti, ali krenimo od početka.

Dakle, sve ono što ste nekad negdje možda pročitali ili čuli o ovom djelu američke spisateljice Hanye Yanagihare (1974.) je tačno. Ovo je roman koji čini da nas zaboli stomak, da nam se povraća, da kolutamo očima, da poželimo lupiti šamar pojedinim likovima… Ujedno je i roman koji problematizira mnoga pitanja sadašnjice (radnja je vremenski smještena u 21. stoljeće), i to ona koja su tabu, o kojima se ne priča ili pak priča, ali koja još uvijek nailaze na brojne otpore i izazivaju kontraverze. Yanagihara, prepličući er i ih formu, uz puno digresija i retrospekcije, uvjerljivo piše o svakodnevnom životu i međuljudskim odnosima uvjetovanim prošlošću koja je ostavila tragove… o prijateljstvu, njegovim fazama, zbližavanju, udaljavanju, ispraznosti, seksualnosti, vezama, toksičnim, otvorenim i iskrenim, porocima, rasizmu, lgbt populaciji, diskunfcionalnim odnosima u porodici, usvajanju, roditeljstvu, o užasnim traumama (hijenama kako ih glavni lik naziva), samoranjavanju, nasilju. Svim vrstama nasilja. Onim najgorim koje možete zamisliti. Svi su tu utkani u savršeni psihološki portret lika čiji život je detaljno seciran na najsitnije segmente, a oko kojeg se umotavaju sudbine ostalih. On je taj kojeg želimo i zagrliti i natjerati ga da plače i pustiti ga da plače i čvrsto ga uhvatiti s obje ruke za ramena pa ga protresti da prestane da se samosažaljeva, da stisne zube, krene dalje, voli i pusti da bude voljen. Jude je duboko oštećen lik, ne svojom, već krivicom svih drugih i čitalac dodiruje naznake onoga šta ga je učinilo takvim, ali skoro do posljednje trećine knjige ne zaokružuje cijelu priču. A onda kad je konačno zaokruži, kad je razmota shvati da, koliko god bio na tragu, nije mogao ni zamisliti…

„A little life“ je knjiga u kojoj je sve ono oko čega možeš (i možda imaš) predrasude. Na početku čitanja postavila sam anketu u kojoj sam pitala da li ste čitali i ako da kakvi su vam dojmovi. Postojao je izvjestan broj onih koji su rekli da im se djelo nikako nije svidjelo i ja apsolutno mogu shvatiti zašto je to tako. Za ovaj roman potreban je želudac i nadasve otvoren um. Ja nisam u toj grupi kojoj se djelo ne sviđa, ali jesam u onoj kojoj se svidjelo, ali koju je i uznemirilo. Na jednom dijelu zapisala sam: „Ne mogu disati, plače mi se i teško mi je čitati…“ Ima i nastavak u kojem piše zašto mi se stvorila ta kugla u prsima, ali ostavit ću ga nenapisanog ovdje da ne otkrijem suštinu.

U romanu postoje likovi koje ćete voljeti (Harold, Andy ili William, npr.), ali postoje i oni koje ćete bezdušno mrziti (Caleb, Brother Luke ili dr Traylor), stalno se pitajući da li je moguće da takvi monstrumi postoje na svijetu. A postoje i mi o njima čitamo svakodnevno, u medijima i na internetima, opet misleći da su daleko od nas. A nisu. Tu su, među nama. Da bogdo nisu, ali jesu. I zato je Yanagiharin roman, koliko god možda izgledalo da je u njega udrobljeno sve i svašta, bitan i zato se o njemu toliko priča i zato je toliko kritikovan i zato je bio u užem izboru za Man Booker Prize, u finalu National Book Award-a i zato je osvojio Kirkus Prize.

Ono što se meni svidjelo jeste linearno pripovijedanje i  stilska lakoća pripovijedanja o teškim temama. Ono što mi se, pak, nije svidjelo je blaga razvučenost u posljednjem dijelu u kojem se na trenutke čini da autorka gubi nit. Kraj je očekivan, iako sam se cijelo vrijeme nadala drugačijem. Ipak, u suprotnom priče ne bi bilo, a ova je trebala biti ispričana.

Skoro svi prikazi koje sam čitala završavali su riječima „ne mogu vam preporučiti ovaj roman“. Ne mogu ni ja, ali voljela bih da ga čitate pa da mi onda pišete, da razgovaramo, raspravljamo, branimo, sudimo i pokušavamo da razumijemo. Jer to je ono što književnost treba da nam radi. A Yanagihara je stvorila baš takav komad.

Djelo sam čitala kao JOKER u izazovu #čitajmožene2022, u okviru kategorije „Djelo koje odavno želim pročitati“. Yanagihara je dosad objavila tri romana: „The people in trees“ (2013), „A little life“ (2015) i „To Paradise“ (2022).

#knjigaposvuduša 📍 Bodrum airport, august 2022.

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

JA SAM MALI GRAD, A GRAD JE VELIKO JA. AKO TO NISMO I AKO TO NIJE, ONDA ŠTA SMO? (Bogdan Bogdanović)

Bea Balta-Manjgo
#knjigaposvuduša 📍 Topkapi palača

Postoji nepisano pravilo da autor ima pravo na jednu autobiografsku knjigu u životu. E, ovaj „Istanbul“ sa slike je to Pamukovo djelo.

„Istanbul, uspomene i grad“ (ili u drugom prevodu „Istanbul, grad sjećanja“) je zbirka 37 memoarskih eseja u kojima Pamuk piše… pa o čemu drugom do gradu u naslovu. No, pišući o gradu u kojem je rođen, u kojem je odrastao, ostario i iz kojeg nikad nije otišao, on čitaocima (kojima se negdje na početku izravno i obraća) ispisuje i sebe.

„… kad govorim o sebi, ja govorim o Istanbulu, a kad govorim o Istanbulu, ja pokušavam da govorim o sebi…“ Ovo je, dakle, i bildungs roman (jer čitamo priču koja počinje „malim“, a završava nekim drugim Orhanom), autobiografija pisca, ali i biografija grada.

Nekoliko glavnih odrednica čini djelo, a to su prije svega osjećaj propasti velikog Osmanskog carstva koji progoni sve generacije iznikle poslije, potom neimaština i tuga te sveprisutna turska težnja ka evropeizaciji. Zapravo, sve priče (eseji ! , ne tumačite pojam „priče“ teorijski) postavljene su upravo između tradicije i modernizacije, onoga što Turska jeste i onoga čemu Turska, od postanka Republikom, teži. Pamuk je nepristrasan u svim stavovima. Ništa on tu ne idealizuje, ne staje ni na čiju stranu, štaviše, često melanholično žali za nekim vremenima koja ga možda nisu ni dotakla, ali uz sve mane i negativnosti svoga grada, kazuje da on bez njega nije on i da nijedno drugo nije njegovo mjesto.

Piše o sebi, o svojoj familiji (otkrivajući i neke intimne detalje bogate Pamuk porodice), o žiteljima grada, tradiciji, prošlosti, umjetnosti i sadašnjosti. Piše o ocu kome je djelo i posvetio, a za kojeg ga veže osjećaj odsustnosti i o majci koju pamti po pravilima i strogoći. O njihovom razvodu i raspadu porodice, ali i o krahu buržoazije i padu grada. Piše i o tome kako su, nastankom Republike, nestajali osmanski drveni konaci, kako su počeli gorjeti i rušiti se, kako je plamen postao jedan od simbola grada… Šta je donijela urbanizacija, kakav je Istanbul danas i gdje je onaj od jučer?

Jasno nam je da je ovo pogled lokalca, onoga koji je tu, koji zna mane i tajne. Nije to pogled zanesenog turiste, omamljenog ulicama, živošću, koloritom… I o tome piše. I ne samo o današnjem turisti, nego o svim onima koji su kroz vijekove pohodili grad za koji je Napoleon rekao da bi trebao biti prijestolnica svijeta. Ta magijska metropola obavijena je oreolom uzvišenosti oduvijek, ali šta su ti „stari dani proistekli iz bajki“ donijeli onima koji su tu?

Sjetu, čežnju, bol, nesreću i stalnu potrebu za dokazivanjem.

Istanbul, juli 2022.

Zanimljivo je da priču o Istanbulu Pamuk piše „razgovarajući i raspravljajući se sa“ četiri tužna, usamljena istanbulska pisca: Jahjom Kemalom, Ahmetom Hamdijem Tanpinarom, Rešatom Ekremom Kočuom i Ahmetom Rasimom. Na taj način, njihovo viđenje grada stavlja u suodnos sa svojim, ponegdje potvrđuje, negdje im se buni… U svakom slučaju, priznaje im da su ga (i) oni izgradili, kao pisca i kao ličnost. Nisu oni jedini spomenuti u Pamukovim redovima, kao što ni književnost nije jedina spomenuta umjetnost. Tumači autor i slikare, novinare, fotografe… sve one koje je Istanbul intrigirao, ali i koji su, osim ljepote krajolika, uspjeli dokučiti i bijedu kulisa, poput npr. Teofila Gotjea koji se „zavlačio u prigradska naselja, ruševine i mračne i prljave ulice, što je dovelo do toga da čitaoci prvi put osjete da su siromašni i zabačeni dijelovi Istanbula podjednako važni koliko i turističke atrakcije.“ Čini se da Pamuk svojom evokacijom želi skinuti veličanstveni veo grada, želi ga potpuno oljuštiti, ogoliti i dati nam do znanja da se i takav, poetično tih i tužan, u sunovratu između nacionalizma i evropeizacije, haotičan, sa „gomilom nedovršenih i razrušenih zgrada“, sumnjičav prema svemu što dolazi sa strane i ispunjen žamorom emotivnih, ranjenih junaka, i dalje voli.

„Ako smo naučili da tako gledamo na jedan grad, ako smo u istom gradu živjeli toliko dugo da krajolike sasvim dovoljno možemo da spojimo sa svojim najskrivenijim i najdubljim emocijama, onda se poslije izvjesnog vremena ulice, prizori i krajolici našeg grada, pretvaraju u nešto što nas ponaosob podsjeća na određene emocije i duševna stanja, kao što nas neke pjesme odmah podsjete na na neke ljubavi, voljene osobe, razočarenja.“

Djelo bih preproučila svima onima koji vole pisanje Orhana Pamuka kao vodič za razumijevanje njegovih tema i njegovih junaka. Također, i onima kojima se, kao meni (i Pamuku), Bosfor miješa sa idejom liječenja.

Na kraju, Borhes je imao Buenos Aires, Džojs Dablin, Pamuk Istanbul… Koji grad je veliko TI?

#odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

„SVAKO PUTOVANJE JE OTIMANJE ŽIVOTA OD ŽIVOTA.“

Bea Balta-Manjgo

“HADŽILUK PLEMENITOM SNU”, Boris Maksimović

Putopis je granična književna vrsta koja se u novije vrijeme više pronalazi na internetskim stranicama, nego unutar korica knjige. Tako je nastao i „Hadžiluk plemenitom snu“ čija primarna intencija nije bilo ukoričenje, ali koji je, posredstvom ljudi koji su u tim redovima vidjeli ono vrijedno trajanja, dobila takav oblik i naposljetku i put samog autora odredila u nekom dotad neutabanom pravcu…

Boris Maksimović (1988.) je profesor italijanskog i srpskog jezika i književnosti, Banjalučanin, osnivač izdavačke kuće Imprimatur i hodoljub. Da nije #odmalogprinca možda se naši putevi nikad ne bi ni ukrstili, ali zahvaljujući Princu, upoznala sam jednog dana Borisa i Sonju, Imprimatur ljude, i ono kako sam ja tada doživjela autora redova o kojima ću pisati skoro pa stoprocentno se poklapa sa onim što je Lazar Pašćanović napisao pišući o Hadžiluku: „rumen, vedar, prepun pitanja i oduševljenja.“

Zašto je uopšte bitno kakav je Boris kad smo tu da čitamo o njegovom putopisu? Zato što je i njegov putopis upravo takav – vedar, prepun zapitanosti i oduševljenja. U Maksimovićevim putopisima zrcali se mladalačko nastojanje da se uhvati, ulovi sve, sada i odjednom, da se obgrli što više, da se razumije, da se pronađe. Svakako da to možda sa sobom nosi i dozu književne nezrelosti, ali prema onome što čitaocu – čovjeku željnom zavirivanja u novo i nepoznato – ili samo čovjeku – ti tekstovi pružaju je apsolutno zanemarivo. A to što nam pružaju je, ne samo želja za drumovima, već i želja za nepatvorenim razumijevanjem drugog i drugačijeg, ali i sebe i svog.

„Hadžiluk plemenitom snu“ je djelo koje se sastoji od tridesetak putopisnih tekstova uslovno tematski podijeljenih na tri sekvence: strani gradovi i države, Balkan (ili Jugoslavija) i ljudi. U prvom dijelu (ponavljam – ovdje tako uslovno nominanovanom jer to u djelu nigdje nije granično razdvojeno) odlazimo u Andaluziju (gdje u Alhambri gitara „krvari zvukom“), Italiju (pa uživamo u hedonizmu koji samo ona može ponuditi), Berlin (tetovirani grad, muzej na otvorenom ili alternativnu prijestolnicu Evrope), Kopenhagen (čije uređenje poredimo sa bosanskim pa nam se neminovno postavlja pitanje zašto je kod nas uvijek sve tako komplicirano – što nam opet autor dodatno objašnjava u crtici nazvanoj „Kako putovati bez kompleksa i frustracija“), Amsterdam (od kojeg ovaj putopisac ne dobije ono što neki drugi jesu), Pariz (koji mu je pak grad snoviđenje)… Prolazi mladi Maksimović kroz te gradove kao da ih niko prije njega nije posjetio, konstantno čitaocu aludirajući na to da su to njegove impresije, da je „svaki putopis mala, dobronamjerna laž koja treba da nas uvjeri da postoji neka zajednička ljepota“, da je (referirajući na Selimovića) svako putovanje hadžiluk nečijem plemenitom snu, da je „ljudi bezbroj i utisaka još toliko“ i da je njegov putopis kretanje „jer čovjek nije drvo“ .

„Čovjek mora da se kreće. Mora, jer će u suprotnom povjerovati da je ono malo prostora što ga okružuje čitav svijet, a ostatak svijeta samo apsktraktni pojam – tamo negdje. Mora i zbog toga što će u suprotnom biti serijski proizvod svoje okoline, umjesto da okolina bude bar djelimično njegov proizvod, trag njegovog postojanja, znak da je tu neko živio. Čovjek mora da mijenja tačku sa koje gleda na svijet.“  

Nakon što se autorove oči napoje Evropom, stopamo Balkanom. Da li je Balkan iluzija satkana od krvi i meda, zašto je od njega nemoguće pobjeći, zašto mu se uvijek vraćamo i šta je ta Jugoslavija, zemlja bez granica… Prolazi Vojvodinom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom i pokušava rekonstruirati zemlju koje se i ne sjeća, koju poznaje samo iz roditeljskih priča, iz knjiga… Makondo kojim mi, odrasli poslije nje, nikad prošetati nećemo.

„A šta ja radim u svemu tome i kuda uopšte vodi ova priča? Pokušavam da ubijedim sebe da se još može sastaviti kompletna slika od komada razlomljenog svijeta, ako nikako drugačije, a ono bar u mojoj glavi. Pokušavam da se odbranim od nekakve patetične jugonostalgije, jer za nju nemam ni osnova, osim u pričama drugih, ali opet ne mogu a da ne zamišljam kako je to putovati svojom zemljom od sjevera ka jugu satima i satima, a da ne zapneš za kakvu granicu.“

U manastirima, čiji zidovi mirišu na vijekove, ovaj putopisac, „ne pretjerano religiozna osoba“, promišlja o religiji mijenjajući se, shvatajući da „samo mali ljudi od vjere načine jaram, veliki ti otvore prozor u vječno i beskonačno“.

„Zid svake svetinje bi trebalo da miriše na vijekove, a ne na svježe osušeni malter napravljen od cementa, pijeska, kreča i deviza nekog gastarbajtera. Ali na Balkanu stvari tako ne funkcionišu. Na Balkanu svaki dan se istorija neumitno prelama i preokreće i često, ni krive ni dužne, najviše stradaju svetinje, koje upravo treba da budu dokaz vjekovnog trajanja.“

Treći dio knjige su priče o ljudima (meni ujedno najupečatljivije). O Marinu, čiju sudbinu sigurno nećete tek tako zatomiti nakon čitanja. Njegova rečenica: „Nema toga na šta se čovjek ne može navići“ će vas nemilosrdno šamarati kad krenete jadikovati kako je npr. danas vruće, o Klubu putnika (guglajte ih i tražite na Fejsu, fascinantno je šta rade), o Takahiru koji ne odustaje i koji svoj život mijenja iz korijena ne dozvolivši ispraznosti i rutini da ga pobijede niti porazima da budu jači, o Želimiru Šeriću, moreplovcu, pilotu i novinaru koji je najljepše poslovne godine proveo na sarajevskoj televiziji i banjalučkom radiju, a čija je karijera, zato što nije bio od ovih ili onih, prekinuta u najljepšim godinama i kojeg je spasilo more… To su priče koje ostaju, koje se pamte, o kojima misliš.

„Putujemo i zbog ljudi. Oni koje upoznajemo na putovanjima vječno ostaju dio nas. Postoji i ta vrsta ljudi od kojih možemo biti razdvojeni godinama, zbog udaljenosti, zbog života, zbog obaveza, ali svaki put kad se sretnemo, kao da su samo trenuci prošli.“

Autor ovih putopisa je profesor i književni znalac, stoga nimalo ne čudi to što su i njegove priče prepune intertekstualnih referenci. Odajući spomen najvećem bosanskohercegovačkom putopiscu, Maksimović putuje po Španiji (kao i Zuko 70-ih), „pije i piše“ i čita „Nekrolog jednoj čaršiji“. I cijeli niz drugih autora našao je svoje mjesto (reklo bi se usputno, ali nimalo nije) na stranicama Hadžiluka: Cesarić, Petrović, Lorka, Kapor, Dučić, Andrić, Stendal, Šekspir, Bandelo, Sidran, Jakšić, Džubran, Bukovski, Popa, Menčetić i drugi… Putuje Boris njihovim impresijama, prolazi njihovim mislima i uvjerenjima i u njih utkiva svoj, vlastiti intimni, svijet. Piše u 1. licu ili se čitaocu obraća sa ti pa sve odaje dojam nekog laganog razgovora o pređenim kilometrima, uz kafu ili pivu. Intermedijalno koketira i sa različitim vidovima umjetnosti, preko ulične do filma i muzike, pokušavajući odgovoriti na pitanje šta je, zapravo, smisao putovanja. Jesu li to građevine ili utisci i iskustva? Geografski fakti ili asfalt pod golim nogama?

Važno je napomenuti i to da su svi putopisi, posebno oni iz prvog dijela, potkrijepljeni i historijskim činjenicama, da bez obzira što je subjekt više na strani saživljavanja s gradom i njegovim ljudima, ipak zna i da smo bogati onoliko koliko o nečemu znamo.

Putovanja su neotuđivo bogatstvo. Idemo da bismo se vraćali.

I to je ono o čemu progovara Maksimovićev rukopis. Gdje god da odemo, vraćamo se odakle jesmo, korijenima. „Novi krajevi nas neizbježno vraćaju tamo odakle smo potekli, jer na svijetu može biti bezbroj mjesta boljih ili gorih, ali samo je jedno naše.“ I to je, barem što se mene tiče, suština ove priče, ali i svakog odlaska.

U tom smislu, nisam mogla da ne primjetim i onaj dio u kojem Maksimovića Granada podsjeća na Mostar, ali i ovaj, kojim ću pisanje završiti:

„Sunce se smiruje nad Mostarom, Neretva miriše na sevdalinke, klišeizirane predstave Bosne i Hercegovine, Aleksu Šantića, rat i podjele. Ja i Cigo pjevamo Tomu Zdravkovića.“

#odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

“Vazduh i dalje boli pod prstima…”

Bea Balta-Manjgo

Zbirka priča Saše Guberinić, “O OSTALIMA”

„O ostalima“ je zbirka priča, jedna od rijetkih koju sam čitala ove godine, a koja je zaslužila čistu peticu (pregledah maloprije svoj ovogodišnji #goodreadschallenge da vidim kojim knjigama sam dala pet zvjedzica i to su: „Tuđa krv“ Simone de Beauvoir – zato što mi je baš prijala, „Agi i Ema“ – jer je riječ o dječijem romanu koji bih okrarakterizirala jednom jedinom riječju: toplina ❤ i treća je zbirka pjesma Emane Tabaković „Dođi u moje tišine“ – zato što znam da je to tek početak). ⠀
⠀
E, Sašina zbirka je u svakom segmentu zadovoljila moje čitalačke ukuse i ovaj put ide jedna petica u rangu de Beauvoir, zato što sam baš uživala čitajući. Zbirka je to od sedam priča (i predgovora koji kao da je i sam priča te pogovora u kojem je kratko sumiran bitak naoko nepovezanih priča) koja govori o svima nama, o suprugama, kćerkama, očevima, muževima, ljubavnicima, majkama… O nama i našim (ne)običnim životima. O smrti i o egzilu ako znate da čitate između redova. Zbirka je i koja je osvojila „Čučkovu nagradu“ 2021. godine zato što se, prema riječima žirija, „izdvojila zrelim, izgrađenim stilom i pričama koje su dramaturški zanimljive, sugestivne, a njeni junaci su svakodnevni ljudi koji biju svoje životne bitke i u kojima se svako od čitalaca može prepoznati.“⠀
⠀
Upravo je stil to čime je mene ova zbirka kupila. U moru savremenih djela u kojima, po defaultu, imamo neki „odsječeni“ stil kojim se ide u centar stvari, izdvojila se Gubernićka PRIPOVIJEDANJEM. Onim što mi ponekad, u savremenoj literaturi, strašno nedostaje. Njene rečenice su ritmične, ne bježi od stilskih figura, vezuje priču, a opet ne rasplinjuje, zna gdje stati i čime napraviti onaj „šok – efekat“ kratke priče. Njen stil je „odličan“, tako sam napisala na nekoj od margina, a talenat je neosporan i mnogo sam sretna što je Saša odlučila zaploviti (i) ovim (a ne samo nekim drugim) morima. ⠀
⠀
Kada su zbirke u pitanju uglavnom izdvajamo priču ili pjesmu koja nas je posebno dojmila. Ovdje to kod mene nije slučaj. U svakoj sam pronašla nešto. ⠀
⠀
Ako baš moram izdvajati, onda ću reći da me priča o Smajiću držala budnom do zadnje riječi i da me je na kraju kupila ljudskošću za koju sam navijala. Krajem me je kupila i „Bombonica“ jer je njen izbor onaj koji bih i sama izabrala. Ne biti nesretan. ⠀
⠀
Žao mi je što ova zbirka nije dostupna širim narodnim masama i nadam se da će se štampati u nekom novom izdanju. Riječ je o prvijencu objavljenom 2021. godine u izdanju Gradske biblioteke “Karlo Bjelicki” iz Sombora, u ediciji “Golub”. Koliko bih voljela da je čitate svi, toliko mi je i drago što pripada biblioteci jer blago se čuva na posebnom mjestu. ⠀
⠀
Inače, Saša Guberinić je rođena u Valjevu 1989. godine i vjerujem da će se za njeno ime, u budućnosti, svakako čuti. ⠀
⠀
•⠀
•⠀
• ⠀
⠀
Zbirku #oostalima čitala sam u okviru izazova #čitajmožene2022 čime sam precrtala još jednu sekciju: zbirka kratkih priča, kolekcija eseja ili knjiga autorke koju do sada niste čitali. ⠀
Koprcam u izazovima, ali samo nek se (o)kreće! 😊