Nebom teku rijeke, Elif Shafak, IK Buybook, 2024.

Elif Shafak, izvor fotografije: theguardian.com

Roman Nebom teku rijeke Elif Shafak je, kako sama autorica kaže, njena ljubavna pjesma posvećena rijekama. Srce djela čini metatekst, Ep o Gilgamešu, najstarije pisano djelo ljudske civilizacije, najdraže djelo cara Asurbanipala, vladara Asirskog carstva, cara četiri strane svijeta, kralja bibliotekara, učenog vladara Mezopotamije, ali istovremeno i okrutnog kralja koji sebe nije doživljavao kao čovjeka brutalne sile, već kao čovjeka ideja i ideala. Asurbanipal je volio priče, a Shafak i u ovom djelu naglašava važnost priče i usmene predaje: „Ako hoćeš da znaš ko si, moraš znati priče svojih predaka.“ Roman je angažovan, i feministički i ekološki i religijski, ali pripovijedanje Elif Shafak je i dalje „šeherzadasto“, zarazno i čitaoca usisava u sebe budeći mu želju za onim na sljedećim stranicama. Osnova za strukturu djela postaje događaj u kojem Asurbanipal ubija, paleći ga, svog mentora. Događaju svjedoči jedna kapljica kiše. Tragovi tog ubistva nepovratno je mijenjaju i u njenom biću ostaju zauvijek.

Trima naizmjeničnim, hronološkim, narativnim tokovima u kojima se, poput H-O-H formule u kojoj se tri atoma spajaju u čudesan vodeni spoj, spajaju se, „preko granica vremena i mjesta“, tri lika i zajedno stvaraju jednu priču smještenu na obale rijeka Temze i Tigris, u 19. i 21. stoljeće.

Priča se otvara Arthurovim rođenjem u Londonu 1840. godine. Njegovom rođenju, sada u modificiranom obliku, svjedoči kapljica kiše koja je „u stara vremena“ svjedočila upravo okrutnostima cara Asurbanipala. Kao snježna pahulja koja će zauvijek imati okus majčinog mlijeka, nježno se spušta na bebino lice i pada među njegove otvorene usne.

📍knjigaposvuduša, Istanbul, Balat, decembar 2025.

Arthur izrasta u neobično dijete izvanrednog vizuelnog, verbalnog i osjetilnog pamćenja. Dijete genije, tiho, koje puno toga čuva u sebi. Školu za sirotinjsku djecu ubrzo napušta jer mora brinuti o porodici, ali u direktorovoj kancelariji, dok ga ovaj fizički kažnjava zato što kasni u školu, ugleda knjigu Niniva i njeni ostaci čiji naslov obilježava sve njegove buduće životne puteve. Ta knjiga će također povezivati i sva tri narativna toka. Arthurova opsesija postaju i lamasui, duhovni zaštitnici drevnih naroda otjelotvoreni u liku čovjeka, bika i ptice. Utjehu mu pružaju knjige sa čijim svjetovima se upoznaje radeći kao šegrt u izdavačkoj kući. Potraga za „pjesmom“ o Gilgamešu, junaku bola i radosti, postaje njegova sudbina.Jasna je paralela uspostavljena između ta dva književna lika. Obojica se, iskušani životom, neprestano prilagođavaju i mijenjaju, često doživljavajući neuspjehe. Heroji koji nisu heroji i koji sazrijevaju tek nakon mnogih poraza. U dnevniku iz 1858. godine Arthur zapisuje: „Vjerujem da sam konačno pronašao svoj poziv: moja je dužnost sastaviti ono što je slomljeno, pomoći ljudima da se prisjete onog što je stoljećima bilo osuđeno na zaborav i vratiti ono što se negdje usput izgubilo.“ Arthur je tužan i usamljen junak. Njegova priča, između ostalog, tematizira i problem gladi i siromaštva te prilike koje djeca iz takvih sredina imaju/nemaju, kako ih društvo tretira i kako se ljudi ponašaju prema njima.

Druga priča prati zajednicu Jezida, na obali Tigrisa, u jugoistočnoj Turskoj i život jezidske djevojčice Narin. Ona živi s bakom, otac je muzičar i često odsutan. Bolesna je, uskoro će ostati gluha i baka je želi, prije nego što se to dogodi, odvesti u Hasankeyf, drevno naselje uz rijeku Tigris, nekada poznato pod imenom Castrum Kefa (Kamena tvrđava) da je, uz rijeku Lališ, krsti prema jezidskim običajima. Fokus na marginaliziranim pojedincima i grupama je prepoznatljiv kod Elif Shafak te je itekako prisutan i u ovom romanu kojim nas autorica želi usmjeriti da ne gledamo unutar odrednica koje je stvorio čovjek, nego isključivo srcem i ljudskošću. Tematizirajući jezidsku zajednicu postavlja pitanja poput onih kakav bi svijet bio bez religije, da li bi bilo boli, tuge i straha, postavlja i pitanja prevlasti između nauke i religije također. Važnost priče i predaje oslikana je opisima jezidske zajednice jer Jezidi opstaju, ne vodeći se Knjigom, nego usmenom predajom, pričama i pjesmama koje ih održavaju na životu.

Dok na obali Tigrisa krste Narin, jedna kap vode, ona ista koja je nekad bila pahulja u Arthurovim usnama, pada na djevojčicinu ruku. Ista kapljica kao suza past će i na hrbat ruke treće junakinje, Zaleekhah. Cikličnom strukturom u kojoj tek jedna kap vode dodiruje i Asurbanipala i Arthura i Narin i Zaleekhah, iskazana je povezanost svih i svega u svemiru. Jednom kapljicom povezano je nekoliko života i nekoliko epoha.

Treća priča prati Zaleekhah, hidrologinju iz Londona. Radnja je smještena u 2018. godinu. Njen otac je Irac, a majka porijeklom iz Mezopotamije. Roditelje je izgubila kao dijete te ju je odgojio ujak. Upoznajemo je u trenutku razvoda, u trenutku potpunog životnog loma. Osjeća da stalno pada i da je svojim životom razočarala, ne samo sebe, nego i svoje pretke. Zaleekhah je tipična melanholična junakinja. Ekologija, klimatske promjene, zaštita prirode… teme su kojima se Zaleekhah bavi, a slične su onima iz romana Otok nestalih stabala, s tim što su u ovom romanu stilski ozbiljnije tretirane.

Jedna od važnih tema romana, ali i spisateljstva Elif Shafak, je egzil, ovdje posebno istaknuta likom Zaleekhahinog ujaka Maleka: „Ljudi poput nas ne mogu sebi dozvoliti da ne uspiju… Ljudi poput nas… imigranti, ljudi u egzilu, izbjeglice, došljaci, autsajderi… (…) Mi svoje ožiljke ne pokazujemo. Nikome – čak ni najbližima i najdražima.“

Prisutna je i tema sjećanja i traume. Zaleekhah trči da pobjegne od sebe… „Sjeća se stvari za koje se ubijedila da ih je zaboravila.“ Interesantna junakinja koji se pojavljuje negdje na polovini djela je vlasnica salona tetovaža i broda-kuće u koji se Zaleekah naseljava, Nen, potpuno neovisna feministkinja koja živi život po vlastitim mjerilima, žena koja se osjeća udobno u svojoj koži, sa svim ožiljcima i modricama – protuteža Zaleekhah. Njihov odnos je još jedna od tema koju Shafak često problematizira – lezbejski.

Shafak se dotiče i mnogih historijski značajnih trenutaka i događaja koji su obilježili prostore i vrijeme, poput npr. kolere koja je u viktorijansko doba harala Engleskom, opet pozivajući ljude na odgovornost: „Predugo su stanovnici Londona govorili da je rijeka tihi ubica. Ali Arthur zna da je zapravo obratno. Ljudi su ti koji ubijaju vodu.“ Propituje i ko odlučuje o tome da li će nešto ostati dijelom historije ili će biti zauvijek zaboravljeno. Dotiče se i kapitalizma 21. stoljeća i uništavanja prirode zarad materijalne dobiti.

U romanu je, stigmatiziranjem Jezida, tematizirana i tzv. Islamistička država. Za temu je uzet genocid izvršen nad Jezidima 2014. godine u Iraku (kao i sultanov pokolj Jezida 1832. godine, u romanu zbog potreba priče smješten u 1876.). Opisane su strahote vršene nad ženama.

Tematizirana je i važnost otvorenog razgovora o mentalnom zdravlju, kao i trgovina organima i ljudima.

Dotičući se brojnih aktuelnih tema, Shafak se ovim romanom, baš poput boginje pripovijedanja Nisabe, etablira kao hroničarka vremena, kolekcionarka priča i čuvarica sjećanja. Iako mi ovo nije njen najdraži naslov, ne mogu osporiti da je Nebom teku rijeke dobar i višeslojan roman koji nas odvodi na putovanje kroz gradove i godine i uči da „brišemo dualitete, rastačemo hijerarhije i prevazilazimo granice“.

💦 #odmalogprinca