Roman „Led, otapanje“ autorice Emine Smailbegović, objavljen 2024. godine u ediciji Nova osjećajnost (Izdavačka kuća Vrijeme), predstavlja kompleksno postmodernističko djelo prožeto snažnom autoreferencijalnošću, intertekstualnošću, intermedijalnošću i ispreplitanjem nelinearnih narativnih tokova. Strukturiran kao „nepostavljena tragedija u četiri čina“ , roman je precizno podijeljen u četiri dijela koja nose naznake trajanja poput činova opere: Nada  (34:30), Krv (44:20), Turandot (47:15) i Acta Est Fabula (15:15), što dodatno naglašava težnju ka povezivanju različitih vrsta umjetnosti, konkretno muzičke i književne.

Djelo otvara legenda iz 12. stoljeća, o „ledenoj“ perzijskoj princezi Turandot koja je svoje prosce kažnjavala smrću ukoliko ne bi uspjeli odgonetnuti njezine zagonetke. Motiv Turandot se naslanja i na istoimenu, posljednju i nedovršenu operu Giacoma Puccinija, a ledena princeza je zapravo simbolička reprezentacija glavne junakinje romana, Une, emocionalno zamrznute i distancirane mlade žene, umjetnice, muzičarke i „žene grada“ koja živi u stanju stalne anksioznosti i melanholije. Nastanjena je u Italiji, ali ne može se odvojiti od duboko urezanih bosanskohercegovačkih korijena koji je prate gdje god i kad god krene. Zatvorena u mali krug prijatelja sa kojima provodi vrijeme, djeluje kao asocijalna, navodeći da je nezainteresovana za tuđe živote. No, ta „nezainteresovanost“ zapravo je odbrambeni mehanizam, brana od spoljašnjeg svijeta koji je užasava i od čije hladnoće je i ona u stalnom stanju „zamrzavanja“.

Njen jedini lijek je pisanje.

“Dok pišeš, ima nade, ne za one koji već sve znaju, ne za nevine, ne za pobjednike,  ne za ‘dobre duše’, ne za kritičare, ne za mase, ne samo za prijatelje, ne za naše neprijatelje, ne za ‘radoznale’, ne za one koji će se skandalizirati nad našim sudovima, još manje za one koje će ti sudovi uvrijediti, ne za nečiju pohvalu, već, znaš i sama, za tebe, pisanje znači da još ima nade za tebe, zato ga se i držiš uprkos svemu, odnosno svima.“

📍#knjigaposvuduša, Dubai, januar 2025.

Roman se otvara potresnom prostom rečenicom o smrti jednog od glavnih likova, protagonisticinog najboljeg prijatelja. Ona (Una) želi sastaviti posmrtni govor jedinoj osobi koja je istinski razumjela njenu bol, a ustvari ispisuje intimno svjedočanstvo, rukopis protkan vlastitim osjećanjima, sjećanjima i promišljanjima o sebi i svijetu oko sebe, o životu obilježenom stalnim kretanjem (protagonistica je prisiljena na polaske i povratke u svakodnevnicu koja ne nudi smiraj), strahom od „smrzvanja“ (prati je konstantan osjećaj da će pri kontaktu sa svijetom nastupiti emocionalna zaleđenost) i otporom prema svemu što je mainstream (roman je antiratni i suptilno se dotiče i Gaze i Ukrajine i rata u Bosni, ali protagonistica prezire angažiranost, želi je „iznevjeriti“ i, umjesto političkog romana, ispisuje ljubavnu priču mladog kompozitora Grimanija).  

Smailbegović vješto isprepliće fikciju i fakciju, postavljajući u kontrapunkt autobiografske reference o životu u Italiji sa sjećanjima na Bosnu. Autorica kroz lik protagonistice Une progovara o zemlji o kojoj se šuti, odbijajući svesti Bosnu na uobičajene medijske slike poput julske slike pokrivene žene što plače nad kostima ili violončeliste u ruševinama sarajevske biblioteke. Uspomenama iz sehare u djedovoj begovskoj kući u Sarajevu opire se umjetnošću. O tom bijegu  kaže: „Kad bježiš, onda čupaš, zvjerski trgaš sa sebe svaku opomenu, bezdušno cijepaš sjećanje na što sitnije dijelove.“

Roman je ispisan blagim filozofskim i povremeno esejističkim tonom, posebno u promišljanjima o rutini, prolaznosti života i duboko ukorijenjenom nasilju u društvu. Suptilno su (naročito kroz lik Unine prijateljice Laure) tretirane i aktuelne feminističke teme, a djelo u globalu djeluje kao osuda fašizma, populizma i savremenih ideologija. Una se pita zašto se djevojčice ne uče da je svijet sačinjen od neiskorjenjivog nasilja, zašto ih ne pripremamo na boljke od kojih neće pobjeći, sa kojima će se sigurno nekada u životu sudariti.

“Led, otapanje” je roman o „djevojčici zamrznutih crta lica“ koja u tridesetim godinama traži način da „otopi stijenu u sebi“. Završava nadom i snom o otapanju, uz spoznaju da se ništa ne može otopiti na silu i da je za sve potrebno vrijeme.

Kao ključnu poruku romana izdvajam jedan od završnih citata, onaj koji, uprkos svim preprekama, slavi borbu:

„Nipošto nemoj misliti da je uzalud. Uno, nipošto nemoj misliti da je uzalud, govorim, ali ti me, dok shrvana bolom stojiš u oranici natopljenoj vodom, ne čuješ. (…)

Nemoj misliti da je uzalud, jer ja znam da ćeš otopiti sebe, kad se bol utiša, a rana primiri, otopit ćeš znanje o izgubljenim harmonijama svojih korijena, o onom ko ti zaista jesi, a ne djevojčica koju se trudiš vidjeti. Uno, može biti pogrešno otopljeno, za svijet neprihvatljivo, neprimjereno, suludo i skandalozno, ali nipošto uzaludno.“  

Nikad nije uzalud.

Nijedna borba nije uzalud.

Nipošto nije uzalud.

---

I još…

„Ovo nije odlazak. Mnogo sam puta odlazila i o tome ponešto znam. Nema odlaska bez povratka. Odlazak znači poklon u koferu i majčin zagrljaj na ‘mjestu koje nije niti jedan grad’. Odlazak je pritisak nostalgije pod kojim i ječiš i jačaš.“ 

Nema odlaska bez povratka. Sve što odlazi, zapravo se mijenja u oblik koji još uvijek ne prepoznajemo. Jer… odlazak pretpostavlja kraj, ali kretanje… kretanje zna samo za smjer. Nema odlaska dok god nastavljamo put, dok se krećemo, jer, kretanje je znak da jesmo, da rastemo, mijenjamo se, otapamo ledove.

Vraćamo se. I idemo naprijed.

🌬️ #odmalogprinca