DA NE DOBOLI SUNCE

Dokučiti ostaje tek
Zasužnjenu tmicu u sebi
Zanemareni lijek 

Dok sjećanja uzlijeću jata
I zatravljene razgrćem slike
U suton jezikom urlik gušim

Slijedim perom umočen
Zračak pretočen u sjenu

Uspravan se rušim

---

IZ MAGLE 

I crno i crveno 
I zvjezdano i modro 
I vatreno i sneno 
Poraženo je
Na kraju kraja 
U bjelinu 

Sve pozlate i snovi 
U zadnjem mraku
U nečuj minu 
U bezobličje i tišinu 
Učas se samo sve sabere

Gdje su se oči u tminu sagle
Zgasnu tamo da raziđu se
I da prospu se iz njih magle 

---

BEHARA

Očevici još stražare
nad ukradenim kostima
zarobljenih
pepelom raznesenih 
spaljenih njih 
sedamdeset i više 

Od sedam nedužnih 
duša najmilijih 
jedna je majka dvije sestre
od sestre djece dvoje
snaha i njeno dijete
bezimeno zaključano 
u plamenu gorjelo je

Užareni gušeni u dimu 
spepeljeni krici

U jednoj lomači drugoj
sedamdeset i dvoje
nedužne sedamdeset i duše dvije

I još toliko očiju 
i još i više glasova i 
uzaludnih uzdanja
da će ih čuti neko

U živoj lomači zatočeno
ostalo je nebo visoko 
u plamenu živih duša
spepeljeno 

U blizini bliskoj
sve je gledao neko
i tvrdo zalio ćutanjem
Zehra ugljenisana
utekla je s lomače
kože spaljene u žeravici 
pet dana šumom
gladila je i žive rane
crvave hladila
strahom u krvi 
i mrakom šume

Čednim se čudila čudom:
Gdje su im bile oči 
gdje im je obraz bio 
kad su palili oganj

Gdje će im duša stići 
kud su kanili 
s rafalima u srcu ići 

Nije više prostora 
ni snage za oprost
rekla je Behara

Ni pepela nije
od matere ostalo moje
ni traga joj 
od mezara

#odmalogprinca