Ne znam za vas, ali ja imam knjige za NEDAJBOŽE u svim formatima, svuda oko sebe. To nedajbože se rijetko desi jer fizičku knjigu skoro uvijek imam sa sobom, ali se ipak ponekad desi. 😀

Zadnji put se desilo u julu, tokom ljetovanja, kada sam umalo doživjela napad panike jer sam mislila da sam izgubila knjige koje sam ponijela da čitam na odmoru. Mijenjali smo hotelske sobe i mislila sam da sam ih negdje, prilikom prelaska iz jedne u drugu, zametnula. Alarmirala sam i čistačice i menadžera, išla čak i do direktora, pronašla hotelsku biblioteku… 😀 ali nigdje im nije bilo traga sve do posljednjeg dana kada smo ih pronašli ispod kofera u našoj sobi pa je cijela saga na kraju dobila svoj happy end, a vi tekst o romanima Alene Mornštajnove jer su „nestali“ romani bili njeni.

Ali, da oni nisu nestali ko zna kada bih pročitala roman Ella Minnow Pea američkog autora Marka Dunna. Djelo (podnaslovljeno kao Roman u pismima) sam imala u biblioteci svog telefona, poslala mi ga je Ada (@awrinkleinabook) kada sam, ako se dobro sjećam, pisala o romanima Margaret Atwood pa kada smo razgovarali o sistemskom ugnjetavanju, institucionalnom nasilju i zloupotrebi moći. Sve te teme, ali na mnogo razigraniji način, propituje i Dunn u ovom djelu.

O kakvom je, zapravo, romanu riječ? Prije svega, kako stoji i u podnaslovu, epistolarnom. Djelo ima oko 130 stranica ispisanih u pismima nekoliko likova koje je zadesila ista muka. I to kakva – manifestirana u ZABRANI KORIŠTENJA SLOVA. Dakle, osim što je epistolarni, Ella Minow Pea je i roman – lipogram, odnosno roman u kojem se autor odriče upotrebe jednog ili više slova abecede. Konkretno, u ovom djelu svih slova, što znači da se radi o progresivno lipogramskom tekstu. Iako je riječ o tehnički zanimljivom postupku, ovdje taj izostanak, odnosno „nestajanje“ slova ima i mnogo šire značenje, tj. na njemu je baziran idejni sloj djela. Mark Dunn zapravo ispisuje priču o nestanku, odnosno prestanku, komunikacije i tome šta bi se sa ljudima dogodilo ukoliko bi se taj distopijski (distopijski?) momenat uistinu i ostvario.

Radnja se odvija na ostrvu Nollop, blizu Južne Karoline. Otvara se svima znanim početnim versom Evanđelja po Ivanu: „U početku bijaše riječ“, suptilno nas na samom početku odvodeći u refleksije o postanku, čovjeku, Bogu i onome što je bilo prije nego je išta drugo bilo. Ostrvo koje se na prvu doima kao Shangri-La uskoro postaje prostor konfuzije, panike i represije, što i jeste ono čemu se Dunn riječju suprostavlja – sistemu koji nalaže šta možemo govoriti, pisati, o čemu i na koji način trebamo misliti… kojem se, kao vjerne sluge, u svemu moramo povinovati. Ukoliko se ne povinujemo bit ćemo kažnjeni. U boljem slučaju prognani, u gorem nas čeka smrt.

Djelo je satirično, i prema mišljenjima mnogih spada u YA književnost, no poruka koja stoji iza Ellinih pisama rodici Tassie, ali i iza pisama svih ostalih likova, je mnogo ozbiljnija. Ella se, itekako svjesna posljedica koje „funny little letter“ svojim padom može ostaviti, ipak grčevito opire i do kraja pokušava iznaći način da spasi mještane, historiju, tradiciju i kulturu svog otoka. Ne pristaje na ukidanje slobode komuniciranja, na ukidanje prava da pišemo i čitamo. Ne priznaje vlast koja cenzuriše i koja ukida pravo na slobodu izbora.

The books have all disappeared. You were right about the books. We will have to write new ones now. But what will we say?

Obrazovanje koje zahtijeva poslušnost, ukidanje diskusije i kritičkog mišljenja, strah od iskazivanja vlastitog stava, policijski nasilnici, otuđivanje među ljudima, usamljenost, odsustvo empatije i ljubavi… sve to je svoje mjesto našlo u ovom kratkom djelu, ali, svjesni smo da je, nažalost, riječ i o našoj svakodnevnici. Ako želimo slobodno i otvoreno društvo, jedino oružje kojim možemo pobijediti jesu znanje i pobuna. Zanimljivo je da, iako je djelo objavljeno 2001. godine, kao jedno od sredstava kojim se nastoji riješiti zadani pangram (rečenica koja se sastoji od svih abecednih slova, kao ova u naslovu) koji će spasiti ovu zaglavljenu ekipu, jeste umjetna inteligencija. Da li je na kraju kompjuter taj koji nudi spasonosno rješenje, ostavljam vam da odgovor pronađete sami.

Kako god, ono što ostaje nakon čitanja ovog vrckavog djela jeste poruka da, niti u jednom slučaju, povlačenje nije i ne smije biti opcija. Moraš ostati da se boriš. Za dobrobit svoju. I zajedničku.

„I wish you to stay. You must stay.“

📍#knjigaposvuduša, Alanya, juli 2026.

do sljedećeg čitanja,

ne dajte da vam kradu slova! 🙋‍♀️