Čitale smo Ja sam mjesec dana. Proces čitanja bio je… talasast. U ekipi nas je bilo 5-6, što je, za prvo zajedničko čitanje, odlična stvar. Nismo nešto previše komentarisale, javile bismo se sa zaključnim komentarom nakon pročitanih dijelova koje smo dogovorile i tako… Bilo je nekih spornih rečenica oko kojih smo bile malo glasnije… Bio je drugi dio romana koji nam je svima bio i najdiskutabilniji… i bio je, kako sam i napisala u prethodnoj objavi, uglavnom love/hate odnos s knjigom. Ipak, kako se u grupi našla ekipa štreberica, mislim da smo skoro sve izgurale do kraja. I drago mi je što jesmo jer u nastavku ćete čitati osvrt na dio knjige (tako je i sam autor naziva pred kraj – nisam se ja bezveze svađala sa terminom roman) zbog kojeg bih je preporučila za čitanje.
Treći dio nazvan je Tri očeve smrti i podijeljen je upravo tako, na tri dijela. Dva u kojima je opisana očeva smrt u kojoj ne umire i treći u kojem je stvarna. Prethodna dva dijela romana zaokružena su trećim. Tačnije, priča o djetinjstvu na Koreji i o sazrijevanju manijaka na tavanu zaokružena je i jasnija iščitavanjem treće priče koju priča zreo, odrastao narator. Kad sam u objavi o prvom dijelu rekla da sam očekivala nešto drugačije, mislila sam na ovo. Očekivala sam treći dio, i priču i stil trećeg dijela.
Dakle, Tri očeve smrti otvaraju se pričom o Lisi, tj. o ljubavnom odnosu protagoniste i djevojke druge vjere. Nisam od njihove sorte misao je koja se javlja upoznavanjem njene porodice i čitaoca (u)vodi u nemile događaje koji će kasnije biti tematizirani. Ta prva „ozbiljna“ veza našeg nesnađenog junaka nagovještava dolazak nesigurnih i opasnih vremena, iako on naivno ne vjeruje da takva predstoje. Međutim, odjednom ga nazivaju Turčinom, pa i sam, na pragu tridesetih, počinje propitivati vlastiti identitet. Pita se ko je, je li musliman, šta je ta Partija i kakva je u njoj uloga njegovih roditelja, porodice uopšte… Gdje je u svemu tome vjera i šta je ustvari ona? Ne pridaje on njoj baš mnogo važnosti, ali mu je sve jasnije da se po njoj ljudi odjednom počinju dijeliti, da više ne pripadaju istom medijskom prostoru. Otprilike negdje tu u romanu je i sporna rečenica o kojoj smo diskutovali u grupi, a to je da je, parafraziram, odjednom spoznao neraskidivu vezu između ćirilice i visokog procenta smrtnosti. Negdje smo sve bile šokirane tim iskazom, tj. njegovom generalizacijom, ali ja sam uspjela protumačiti stvar vraćajući se u drugi dio, u onaj u kojem junak svoje prve vlastite spoznaje dokučuje upravo ćirilicom, prvim naučenim pismom. I onda se tim pismom potpisuju samo oni koji okupiraju grad na tačno 1425 dana…
Mijenja se sve. Društvena klima, a unutar nje i njegova porodica i on. Devedesete donose val novih osjećanja, a i prvi očev infarkt. Kao pravi antijunak, nespreman i na jedno i na drugo, u najljepšim godinama svog života, sad kad se tjelesno usijanje stišalo, kad se konačno spoznao, dočekuje rat. Taj zlikovac sa imenom od tri slova prelazi granice, dolazi, uvlači se u sve kao neželjeni gost. Njegovim dolaskom i očevom prvom smrti koja nije bila prava smrt, zaokružuje se priča o Lisi i prvi dio trećeg dijela romana.
U drugom dijelu smo u godinama netom poslije rata. Protagonista, sada već i pisac, je u Americi na Art in residence programu kojem pored njega prisustvuju još tri pisca iz BiH. U Villi Aurora, u kojoj su nekoć bivali Brecht i Man, smješta se čovjek sa psećom tugom u očima. Udaljen od rodnog Sarajeva, koje je pretrpjelo šta jeste, nostalgičan, razoren i sa uspavanim PTSP-om, upoznaje treću ženu s kojom provodi dane – Laru (meni najdražu od spomenutih).
„Poznao bih te ruke i bez pipanja, bile su to Larine ruke; shvatio sam – dobrim ženama srce je u rukama i stao sam da ih ljubim.“
Do priče o Lari dolazimo preko priče o Daliji, drugoj spomenutoj, onoj ostavljenoj u Sarajevu, onoj s Grbavice, onoj kojoj su svaka vrata trauma.
Interesantna su ljubavna preklapanja s tim ženama. Obje priče se završavaju, nijedna nema happy end, ali način na koji je to opisano je primaljiv upravo zato što je životan. Jednostavno, opisane su veze koje se ne prekidaju tek sa jednim gotovo je. Štaviše, ovo su one koje ostavljaju tragove i koje se u nas upišu. Mnoge su veze pukle, a da im nije falilo ljubavi, kazuje se u pomenu na ljubav s Dalijom.
Amerikanka je pak nešto potpuno drugačije, neko sa potpuno drugačijim mindsetom. Rat za nju ima ljudske osobine… poput zle je osobe od koje se, smatra, njen partner treba razvesti. S tim stavom mu i prilazi, tako mu ulazi u život, zbog nje popravlja zube, do nje je tek sjeban čovjek koji se ne smije. Njena ljubavna žrtva je možda i veća od njegove, ona dolazi u Sarajevo za njim, nastoji se asimilirati, biti dio njegovog života. I dok ga ona sobom štiti, ne spominjući onu drugu, tako se veza sa Dalijom zaokružuje sama od sebe, jednostavno nestaje, prestaje… jer „u tom sastajanju više ništa nije moglo biti kao prije. Naša nevolja bila je u tome što nismo mogli otići dalje; stalno smo se vraćali na isto, na mjesto zločina. Prosto rečeno, nismo bili nevini. Kada ljudi u svojoj vezi dođu u stadij takvog oštećenja, treba da se pozdrave i jedno drugom zažele sretan i dug život s nekim drugim jer uvijek je neko ispadao više kriv.“
Dalija nestaje, ostaje Lara slomljenog srca… usljed čega konačno odlazi iz Sarajeva u jesen 1998. Počinje njihov zajednički američki život u kojem je kod protagoniste konstantno prisutan osjećaj nedovoljnosti. Taj osjećaj intenziviran je odvajanjem od Sarajeva (grada kojem stanovnici nikad nisu dali onoliko koliko je on dao njima) i porodice i ključan je za raskid veze. Jedan telefonski poziv u Bosnu, druga očeva smrt, infarkt koji nije bio to i smrt koja nije bila to ozvaničili su kraj piščeve (termin je namjeran!) američke ere, a početak pisanja rukopisa o ocu… Blizina očeve smrti pretače protagonistin život u priču o roditelju. Nespremnost da izgubi onoga s kim u životu nije ostvario dovoljno bliskosti, pretvara se u priču. Poetika svjedočenja postaje intimistička ispovijest čovjeka, priča o vremenima postaje priča o čovjeku. Još neki ženski likovi nasumično se pojavljuju pred sami kraj knjige, a u trećem dijelu i ona – supruga, jedina koju je dobrovoljno prihvatio i otac.
Treća očeva smrt, ovaj put stvarna, događa se 2002. godine. Ako bih i zbog čega nekome preporučila ovo djelo to bi bilo zbog tog dijela. Tu negdje pred kraj još jednom iskrsne i Lara na šta sam prokomentarisala da život uistinu piše priče. Na očevu smrt sam plakala. Knjige uz koje plačem su knjige koje pamtim. Nisam očekivala da će to biti Ja sam. Više od svega je stavljam u taj krug knjiga zato što je priča zaokružena pomenom one za koju i mislim da najviše zaslužuje – majke.
Ja sam je, kaže narator, priča o njoj. Najviše o njoj.
P.S. Rodoslov na groblju na kraju knjige je odličan uvod za neki novi roman o porodici.
#odmalogprinca
O ROMANU JE PISALA I JEDNA OD ČITATELJICA KLUBA #čitajmobezopterećenja, Laura Kovač ⬇️
Leave a Reply