(odabrani citati iz djela “Frida Kalo i boje života”)

Stolovi su joj bili potpuno prekriveni fotografijama, crtežima i starim maskama, koji su na sunčevom svjetlu izgledali kao živi. Na većem broju stolova i niskih ormarića ležale su i stajale njene lutke i stvorenja iz bajki koje je pravila tokom godina; njene knjige bilježnice, cvijeće u raskošnim buketima i bezbroj drugih stvari koje je voljela i rado posmatrala i koje su joj služile kao nadahnuće. Nekome sa strane ovaj prostor bi možda djelovao neuredno i pretrpano, ali za Fridu je tu sve bilo na svom mjestu. (…) Bilo joj je potrebno oboje: mnoštvo stvari oko nje i red u svemu tome.

To su dvije žene koje objedinjujem u sebi… Žena koja hoće da živi kako joj se sviđa i žena koja sa sobom nosi teret tradicije i istorije.

U grudima joj je bilo kao da neka velika ptica žestoko maše krilima. Osjećala je da će joj ustreptalo srce iskočiti iz grudi.

(…)

Četkica je zastala u vazduhu. Morala je da se usredsredi na sliku, da slika, morala je da pronađe sebe u dvjema Fridama na platnu, jer je malo nedostajalo da se izgubi.

(…)

Dvije Fride koje je objedinjavala u sebi zajedno će pronaći dovoljno snage da prežive, šta god se desilo.

Šta će mi noge ako imam krila kojima mogu da letim?

E pa, ja ću onda živjeti u svojim slikama, prkosno je mislila. Život je suviše lijep, suviše šaren da bih ga samo podnosila. Hoću da uživam u njemu, hoću da osjećam radost i ljubav!

“Šta mi je život danas poklonio?”, prošaputala je. I odmah je sama sebi odgovorila: “Danas sam dobila sasvim poseban poklon. Budućnost prepunu obećanja.”

Zato što mi je neko dotakao srce.

Ne mogu da slikam revoluciju, kao ti. Moja revolucija se odigrava u meni. I ja sam jedna revolucija.

Na svojim slikama tražim sebe. (…) na svojim slikama pokušavam da se ponovo sastavim. Tražim nešto što me povezuje sa životom.

Vjerujem u umjetnost. I u ljubav.

Ne, nisu je plašila Dijegova osjećanja, već njena sopstvena. Bila su prejaka, a prošle noći im je otvorila vrata. Dosad je vježbala da zadrži djelić suzdržanosti i da sebi ne dopusti u potpunosti ono što je osjećala prema Dijegu. On je prestar za mene, stalno je sebi govorila. Skupila je sve argumente protiv sebe same koje je slušala od drugih: prestar, nevjeran, nestalan, sebičan… Ali prošle noći je popustila sopstvenim osjećanjima prema Dijegu, i sada sve čime je sebe pokušavala da umiri više nije pomagalo. Dijego je vladao svim njenim mislima, svakim sjećanjem. Moja ljubav prema njemu je bezgranična, moje divljenje, moja želja, moja volja da mu se predam… ogromni su i bezumni. Da li je moguće da se izgubim u njemu?, uplašeno se upitala.

Voljela je taj osjećaj da se kupa u njegovim pogledima.

Dijego je bio skoro dvostruko stariji od nje. Već je bio oženjen i imao je djecu. Imao je svoju priču, svoje mjesto u životu.

Onda moram da nađem svoje mjesto pored njega! Stajat ću pored njega, a ne iza njega.

Da li je i on osjećao tu naročitu vezu među njima, toliko blisku da se čovjek ponekad uplaši?

Nije vidjela očigledno jer nije htjela da vidi. Izdala je jedan važan životni princip, bez koga u svom povrijeđenom tijelu ne bi mogla da preživi. Nije više bila vjerna sebi, i to joj se sad osvetilo. Dijegovo nevjerstvo nije mogla da spriječi. Ali mogla je da spriječi da sama sebe laže.

Boljelo ju je, ali morala je da prizna da se uljuljkivala u lažnu sigurnost. Ali sigurnosti nije bilo. Bila je sigurna samo ako se u potpunosti oslanjala na samu sebe. Prepuna očajanja, pesnicama se udarila po butini. Odmah ju je zaboljelo. Ali tjelesni bol nije mogao da poništi onaj u njenom srcu.

Nikad se neću pretvarati da ne vidim šta se događa samo zato što je neprijatno. Ostat ću pri sebi, pri svojoj istini, jer je bolje reći istinu, čak i kad boli, nego obmanjivati sebe. Laž ti se kad-tad obije o glavu.

Bili su joj potrebni mjeseci da se izbori sa tugom zbog nerođenog djeteta. Još uvijek ju je boljelo kad pomisli na to.

(…)

Otada je za nju bilo opasno da uopšte misli na djecu, ili da govori o njima. Nikada nije znala kada bi ponovo mogla da se rasplače.

Tog trenutka je znala. Nikada neće imati dijete. Još jedan san koji se neće ispuniti. Neobuzdani, nemoćni bijes preplavio ju je zbog nepravednosti sudbine. Da može, razbila bi nešto.

FRIDA KALO, “DVIJE FRIDE”, 1939.

A šta ako sam ja dvije Fride. Frida Rivera, žena iz Meksika koja se oblači u šarenu odjeću i svuda pada u oči, koja se okružuje votivnim slikama, mužem, roditeljima i sestrama, psima i baštom. Supruga koja nosi mužu ručak na posao. Ali ja sam i Frida Kalo, moderna žena koja živi u hotelu, žena koja pije i puši, komunistkinja koja nema djecu, koja putuje po svijetu bez muža… Ja sam Frida, mlada i lijepa. Volim da igram, da pjevam. Mogu da očaram svako društvo i da ga navedem da se zaljubi u mene. Izlazim na ulicu da se borim za svoja prava i prava Meksikanaca. Teško mogu da sjedim s mirom jer ima toliko toga da se vidi i uradi. Ali ja sam i Frida stisnuta u korset koji me sprečava da jurcam naokolo. Ne mogu da imam djece, materica mi je prazna.

Pod mojom šarenom odjećom krije se čudovište. A pod mnoštvom cvijeća u mojoj kosi, koje nosim kao krunu. krije se moja tuga…

Ako ne budeš pazila na sebe, izgubit ćeš se.

“Uskoro ću se sastojati samo od ožiljaka”, tužno je rekla.

Bez svojih slika vjerovatno bih već poludjela. One su mi pomogle da prevaziđem svoju tugu, svoje bolove, svoju patnju. Ako sam slikala, sva mrtva djeca, Dijegova nevjera i bolovi u leđima na tren su bili zaboravljeni. U mojim slikama, u bezbroj autoportreta koje sam napravila, ponovo sam pronalazila sebe nakon što više nisam znala ko sam zapravo. Slike su me odvajale od životnih nedaća…

Moje slike su kao djeca koju ne smijem da imam.

Znaš da te se ne plašim. I smrt je dio života. Ali dok živim, hoću da se još malo zabavljam, đavo neka ga nosi!

FRIDA KALO I BOJE ŽIVOTA, Karolin Bernard