Znate li onaj osjećaj kad nešto u Vama počne zahtijevati fizičku bliskost? Kao da ste sve vrijeme bili zaleđeni u grmu i sad je grm napokon počeo gorjeti, a Vi se lagano migoljite iz ledene kocke i hvatate se za vrele grane, sve vrijeme svjesni toga da ćete se opeći i da će biti bolno, no naspram dosadašnje zaleđenosti, bar Vam više neće biti hladno. Eto, tako je bilo. Led oko mene se počeo topiti, postala sam lomljiva. Neopisivo lomljiva. Više se nisam mogla opirati. Dok sam slušala zatvorenih očiju, u meni je izrastao grm, zapetljan i gust… i gorio je. Bila sam živa, uistinu živa, kao nikad prije. Znam, znam, pomalo otrcano. Ali govorim Vam istinu, obećavam.”

Dragi gospodine Freud, M. Š.

---

Zamolio sam je da mi priča o svemu što voli u životu. Mislim da sam je tad počeo voljeti. Ne nužno nju. Život u njoj. Postojao je. Odjekivao je. Ključao je iz nje izlijevajući se po površini kauča na kom smo sjedili.

(…)

Voljeli smo se, iskreno, platonski, ne dodirujući jedno drugo tijelima, već riječima. Svi su nam govorili da je to nemoguće, ne možeš voljeti nekog i održavati odnos sa tom osobom bez onog fizičkog. E pa, znate, sa Emom i sa mnom se to desilo. Volio sam je više od svega, plašio sam se da ću uprljati njeno tijelo, njenu mladost, pa i najmanjim dodirom. Plašio sam se da ću ubrizgati svoju smrt u taj život koji je svakodnevno kuljao iz nje. Štitio sam je od sebe.”

Pasji život, M. Š.