„Čestitam, sahranila je svoju izmišljenu prijateljicu. Vaša kćer je odrasla.“

(Sušna tajga u košpi masline, Mihaela Šumić)

Prije nego krenem pisati bilo šta o djelima Banjalučanke Mihaele Šumić, napisat ću nešto što ja zaista rijetko pišem jer, koliko god subjektivno doživljavam pročitano, razumijem da percepcija u velikom omjeru ovisi od iskustvenog u čitaocu pa zbog toga nastojim da pišem objektivno, ali ovdje pravim presedan jer su mi se djela ove mlade autorice stvarno dopala i htjela bih da ih preporučim, i to na tipični bukstagramski način riječima – ČITAJTE MIHAELU!

Čitajte Mihaelu jer je riječ o autorici rođenoj 1998. godine, a čitajući steći ćete dojam da je riječ o ženi koja je u svoje biće sažela iskustvo svih žena svijeta, od postanka do danas. Dakle, riječ je o autorici koja ima šta da kaže i koja zna kako to da uradi. Napose, riječ je o orginalnoj autorici čije pisanje je zasigurno posebno, drugačije, nesvakidašnje i iz kojeg provijava, možda ne toliko (godinama) životno, ali definitivno veliko čitalačko iskustvo. Ono zbog čega mi se najviše dopalo pročitano jeste što, kad se korice zaklope, ostaje osjećaj razumijevanja – razumijevanja druge žene, sebe, žene uopće. I spoznaja vlastitog iskustva kroz ono drugo.

A sad, o čemu i na koji način…

Djela Mihaele Šumić čitala sam hronološki, onim redom kojim su u izdavačkoj kući Imprimatur objavljivana, i to bih također preporučila njenim budućim čitaocima. Da, svakako da se mogu čitati odvojeno jer je i stilski i formalno riječ o različitim vrstama, ali svaka od njih ima zajedničku nit, motivski su povezane zajedničkom, pa rekla bih i opsesivnom temom Mihaele Šumić – bolom smještenim u, kako je to odlično u recenziji navela Stupar Trifunović, „čaroban i surovo ogoljen svijet“.

Frida Kahlo, Nekoliko malih uboda

Njena prva zbirka poezije naslovljena Nekoliko sitnih uboda (prema slici Fride Kahlo Unos cuantos piquetitos) objavljena je 2020. godine i njome Šumićkino ime postaje zapaženo, uz činjenicu i da osvaja Čučkovu nagradu za najbolji prvijenac objavljen te godine.  Sedam promišljenih ciklusa svjedoče o procesu spoznaje, odrastanja i boli proistekle iz hiperemocionalnog doživljaja svijeta lirskog subjekta, u ovom slučaju djevojčice koja svaki od „sitnih uboda“ osjeća na vlastitoj koži.

To nije poezija koju je lahko shvatiti niti koja se u potpunosti vari na prvo čitanje. Upravo suprotno, riječ je o narativnoj poeziji, dugim pjesmama prepunim opkoračenja, koje traže iščitavanja i ponovna vraćanja.

Zbirka se otvara ciklusom “Odrastanje“, a zatvara je naslovni ciklus, ovaj o ubodima. Oba ciklusa, inkoativni i finalni, donose neku vrstu umiranja, nestajanja nečega. Do konačnog (is)krvarenja, potrebno je, navodi nas na takvo razmišljanje ova pjesnikinja, proživjeti tih „nekoliko uboda“, potrebno je preći put umora, leda, mučnog i bestidnog življenja. Pri tom je neophodno gledati se u ogledalo, gledati u vlastiti odraz i pitati se šta se dešava, šta mi se dešava i šta se dešava njoj jer su u ovoj poeziji konstantna preklapanja lirskog ja i onog ona, konstantno je preplitanje iskustvenog i dstanciranog.  Neprestano se ona i ja tješe time da je život lijep, pritom „izvlačeći konce zašivene unutar prepona“. Šumićkine junakinje (koristim namjerno termin bliži prozi), dakle, kopaju duboko po sebi, rovare „po prašini vlastitog bića“, tragajući za odgovorima. Zapravo, tragajući za smislom. Za suštinom. Ljubavlju. Drma ih požuda, drmaju ih zabranjeni svjetovi. I ne samo da ih drmaju, već ih uništavaju. Kao uragani.

„Uragani su lijepi izdaleka,

Sve dok iza sebe ne ostave pustoš.“

(GILDA, M. Šumić)

One neprestano teže ka smiraju, ali ne uspjevaju ga dokučiti. Znaju da je ljubav mir i da se harmonija rađa na zemlji, ali usud ih tjera ka oblacima. Jer tamo u visinama su neobjašnjive ljubavi, tamo je opsesivno traženje sebe u drugima.

„Vidjela sam se u tebi previše                                                                                                                                              

I ne mogu reći da mi je smetalo,

Ali nemoj se zaljubljivati u mene,

Nemoj da postaneš kao ja.

Nego, odoh sad mužu napraviti ručak.“

(MAGISTRA AMORIS, M. Šumić)

Ljubav, požuda i strast neizostavne su teme ove poezije (a mene već samo pominjanje Fride vuče na sve to), a reflektiraju se u različitim pojavama, interteksutalno i intermedijalno. Korespondira poezija Mihaele Šumić i sa mitologijama pa iz nje nekad progovara Ištar, nekad Minerva, nekad Xochiquetzal. A sve one su zapravo ona, tj. ja i sve imaju istu težnju – pronaći sebe, probuditi zaspalu (pa makar i bludnu) boginju.

„Neku novu, neku mekšu, neku stariju,

Neku koja za sobom ne vuče ostatke“

(ŠTA STVORITI OD TRINEASTOG REBRA, M. Šumić)

Interesantni su IV i VI ciklus zbirke: „Androluzija“ i „Putopisi sa bludnom boginjom“. Kako se može zaključiti već iz samih naslova, riječ je o putopisnoj lirici gdje u ciklusu „Androluzija“, kroz četiri pjesme, vodimo dijalog sa izvjesnim Sašom, repetitivno ga pozivajući (i na neki način i kritikujući) riječima: „Ah, Saša…“, dok u ciklusu „Putopisi sa bludnom boginjom“ putujemo Venecijom, Firencom, Vatikanom i Rimom, pri tom hranimo vlastitu boginju i zaljubljujemo se u više od „samo božanskog“ u njoj.

U posljednjem ciklusu srećemo Lorcu, Fridu i Chavelu, ali i odajemo počast boginjama plodnosti, ljepote i seksualnosti. Naposljetku zaključujemo da su ONE: VELIKI GRAD, PLAVA KUĆA, LJUBAV, PONEKAD ŽIVOT, PONEKAD SMRT…

Godinu dana nakon poetskog prvijenca svjetlo dana ugledala je i prva prozna knjiga Mihaele Šumić, jedna od onih sa koricama koje su i same umjetnost i jedna od onih sa divnim simboličnim naslovom, zbirka priča Herbarij svete smrti. Čitanje zbirke mi je nevjerovatno prijalo. Prijalo mi je što čitam PRIČE, a pod tim mislim na imaginativne svjetove kojima sam putovala čitajući, svjetove udaljene od fakcije, autofikcije i svega onoga popularnog u posljednje vrijeme. Svjetove daleke, vremenski i mjesno, a opet nevjerovatno bliske.

Zbirka se sastoji od prologa naslovljenog „Priroda imitacije“ i jedanaest priča, podijeljenih u tri ciklusa.

„Priroda imitacije“ odvodi nas u 1960. godinu i donosi nam zapise s doručka sa Holly Golightly. Šetamo malo Argentinom pa smo malo u New Yorku, a u svemu tome svjedočimo procesu stvaranja, pisanja, svjedočimo razgovoru sa spisateljicom pa u nekom trenutku ne znamo ko je književna junakinja, a ko je ta koja je stvara. Već na početku dolazimo do zaključka da umjetnost, posebno književnost, može sve i da, kad nam je ona konačni cilj, možemo naučiti štošta.

„Da li ću opet biti ono što sam bila nekad, možda upoznati Gretu Garbo ili ću jednostavno pucnuti prstima i pretvoriti se u nešto sasvim neočekivano? Možda u sebe, ako mi ponestane ideja.“

(PRIRODA IMITACIJE, M. Šumić)

A onda, nakon što u prologu dođemo do velike istine da je u svijetu slova moguće sve što zamislimo, odlazimo u prvi ciklus i na „sanjarsku lomaču u samostanu Svete Klare“. Godina je 1599. i u Dubrovniku smo. Čitamo priču smještenu iza zidina samostana, svjedoci smo grijeha i usuda koje iz počinjenog proizlazi. I pred nama se otvara nevjerovatno bolna priča o zatočenosti, u sebe, u vlastite zidine, u okove religije, tradicije. O nametnutoj poslušnosti, o sivilu… o moru… o moru… o slobodi… i životu. O ženama, koje jedino same sebe razumijevaju, o onima koje šute i igraju se života „u kolajni smrti i predanosti“. Odlična priča o propitivanju Boga u ljudskom životu, ali još više i o vjerskom licemjerju. Osjetiti beskonačnost – poruka je koju nam ta sanjarska lomača donosi. Osjetiti je po cijenu smrti i nestanka.

Linija tragičnih ženskih sudbina nastavlja se i u narednoj priči „Tajni ožiljci Miriam Gutierrez“ gdje opet srećemo sveštenike bludnike, ali svjedočimo i strašnom fizičkom i seksualnom nasilju zbog kojeg nas stišće u prsima i od kojeg ne možemo disati. Struktuirana kao priča u priči, ova pripovijest pred nas opet postavlja žene koje sanjaju bijeg i muškarce koji bježe od svojih odgovornosti, koji oholo krivicu prebacuju riječima: „Odlučila si da ga zadržiš, ti si kriva, ne ja.“ I šutnja se ponovo nastavlja. Šute jer su tako naučene, šute jer drugačije ne mogu, šute čak i iz zahvalnosti što, eto, imaju neki krov nad glavom. Šute i tu šutnju prenose na svoje kćeri koje, uprkos mislima o slobodi  – raju o kojem svi pričaju, opet šute. Poput svojih majki. Sve dok na koncu ne izgube sve, pa i same sebe. Čežnja ih prožima, zasljepljuje i otvara pred njima ponor u koji se dugo i sporo pada, ali nemoćne su… sve što mogu je sanjati more, razmjenjivati tjelesne tekućine sa morskom vodom. S druge strane, nije da ne pokušavaju, one sve žele, nastoje se izboriti, trude se… „Borit ću se sve dok zvijeri ne izgube lica“, prkosno kazuje jedna od njih, Nora Cuevas, u priči prstenaste strukture, u kojoj obitavamo od 1670. pa sve do 1969. godine, prateći borbu sa smrću koja se generacijski prenosi s jednoga na drugo i u kojoj je jedina konstanta bol koja se umnožava.

Primjetni su fantazmagorični elementi u prozi Mihaele Šumić, odlasci u bajkovito, i opet intertekstualno, ali primjetna je i zaokruženost, uspješnost svake priče u strukturalnom, kompozicijskom smislu.  Reinterpretaciju bajke Šumićeva donosi u priči „Pad posljednje Venere“, smještenoj u Rim, u kojoj „ogledalce, ogledalce moje, najljepši na svijetu ko je“ kao odgovor donosi istinu i mač iscjeljenja, utješne riječi da ona koja gleda zaslužuje da bude sretna. Čak i ako će tu sreću ispisati tek njena spisateljica.

„Herbarij svete smrti“ odlična je pripovijetka o ljudskim grijesima i iskupljenju. Priča o planini Santa Muerte koja pred nas dovodi Jesusa i La Loronu, a zapravo je priča o svim neispričanim pričama, sahranjenim, zatomljenim, ugušenim:

„Njene kosti su ostale sahranjene na dnu planine Santa Muerte, a njena priča i priče tisuća žena ostale su neispričane i nepoznate potomcima njihovih ljudi.“

Zapravo, Šumićeva ovo i čini – pripovijeda da ne ostane nekazano. To je, slobodnom interpretacijom se usuđujem reći, naum ove autorice. Reći, da ne ostane nerečeno. Ispričati, da ne ostane neispričano. Možda neće promijeniti ništa, ali barem nije šutjela. Barem je nastojala promijeniti sudbinu naših majki koje jesu… jer su morale, jer nisu smjele.

Drugi ciklus zbirke otvara priča „Dragi gospodine Freud“ i odlazimo u 1938. godinu i jedan potpuno drugačiji topos, London. Međutim, opet nam se ukazuje protagonistica u kojoj je „nešto pogrešno“. U njenim očima je otuđenost i zanesena melanholija, odglumljena opuštenost i arognacija, a sve to u njoj prepoznaje druga žena. Žene postaju prijateljice, družbenice, možda i voljene, upravo zbog tog odraza u ogledalu kojeg svako jutro viđaju i u vlastitim odrazima. Odnos dviju žena kod Mihaele Šumić i u prozi i u poeziji koketira sa homoseksualnošću, međutim autorica u tom smislu nikad nije eksplicitna, već daje tek naznake poput sudbinske bliskosti junakinja ove priče (npr. pjesmom „You do something to me“ u kojoj se reflektira odnos Elise i njene „stvoriteljice“, one iz snova koje tumačiti može samo Freud! – ha, naravno odnos fikcije i fakcije u svom punom smislu!)

U kontekstu stvaranja, Šumić i završava zbirku. Posljednja priča, jedina u trećem ciklusu, otvara se, nimalo slučajno, citatom iz jednog od školskih primjera magijskog realizma Bulgakovljevog „Majstora i Margarite“ te se u „Noći na golom brijegu“ igramo sa pripovjedačem, čitaocem i likovima. Oni su isprepleteni, povezani, neodvojivi jedno od drugog, njihove priče teku, likovi ih otjelovljuju, čitalac se u njima pronalazi, a „pripovjedač klima glavom“ svaki put kad zabilježi barem jednu priču manje… Neodovojivi, nepostojeći jedni bez drugih… „Odlično, Mihaela!“, zapisala sam na kraju zbirke jer usitinu jeste odlično.

Odlična je i posljednja rečenica u kojoj, ipak, žene slave život, svjesne da je ženska sudbina uvijek i svugdje ista:

„Pripovjedač je zbunjen, zapalit će još jednu cigaretu jer, sudeći po svemu što smo čuli od likova, pripovjedač je svjestan da ova priča zapravo nije o Gospodaru, ova priča je o tim ženama i možda svake godine, za Ivanjsku noć, baš tu, na Golom brijegu, one čekaju jedna drugu, svoje bake, majke, kćerke, sestre i prijateljice da s njima podijele svoje sudbine i u mokroj travi opruže svoja umorna tijela, jer te noći, ma koliko će to čitatelju zvučati čudno, one zapravo ne slave njega, one slave život!“

Imenik Laure Carvalho treće je djelo Mihaele Šumić za koje će Tanja Stupar Trifunović reći da je to „svijet imaginacije u kakav ste rijetko svraćali“, a ja ću se u potpunosti složiti dodavši da zaista mislim da u kombinaciji tri knjige o kojima ovdje pišem, smatram da je ovu najpoželjnije čitati posljednju jer se u suprotnom može dogoditi da ostane neshvaćena. Ako se, pak, čita nakon „Nekoliko sitnih uboda“ i „Herbarija svete smrti“ ostaviti će lijepi, zaokruženi dojam jer je, u suštini, u ovoj malenoj knjizi sabrano iskustvo iz prethodne dvije – žensko. Sličnim postupkom kao u prethodnoj zbirci, i ova se otvara izvjesnim prologom nazvanim „Život i nestanak Laure Carvalho“, ispisanim u biografskoj formi  na osnovu kojeg saznajemo ko je Laura C., kad je rođena i gdje, šta je studirala, šta pisala, da je putovala po Evropi istražujući položaj žena u različitim društvima te naposljetku podatak o tome kad je nestala. Saznajemo i to da nikada nije pronađena, a da je iza nje ostao poetski imenik sa zabiljškama i porukama posvećenim ženama iz njenog života.

I to je (kao) sve. Nakon toga, abecednim redom i isto tako naslovljeni, pred čitaoca se uobličavaju lirski zapisi, jedan po jedan, sa istim motivima kao u prethodnim djelima, sa istom potragom, i istim ženskim iskustvom. Prvi zapis datira u 18. januar 1949. godine, a posljednji u 20. januar 1979. godine. I sve tako, od A do Z, o ženskim tišinama, grešnoj strasti, nemuštom jeziku sestrinstva, o božicama (u nama), razorenim dušama, nedostacima, čekanjima, bajkovitim završecima, sjećanjima i smrtima…

„Imanik Laure Carvalho“ je hermetična konceptualna zbirka koja Laurinim iskustvom (a ko je Laura?) govori o iskustvu svake od nas.

Interesantna je natalna karta na kraju zbirke, kao i to što, na koncu, zbirku i zatvaraju stihovi nekoliko latinoameričkih spisateljica koje su, da se zaključiti, autorici suštinska inspiracija.

Interesantno je i to što je jedino prazno slovo, ono kod kojeg nije napisano ama baš ništa, slovo L. O sebi možda ne možemo ništa jer jeste najteže, najbolnije, najsurovije… Ponekad o sebi ne možemo, ali o nama možemo. I to je ono što sam iz djela Šumićeve ponijela. Kao poruku sebi osvijestila sam i ovo:

„Dišem.

Plivam.

Posrćem.

Padam.

Bježim natrag u uzdah čistine.“

Za kraj ostavljam nekoliko nasumičnih redova iz posljednje zbirke tek da vas zagolicam. Slobodno izdvojite favorita. : )

„Tišinom plaćam posljednji trzaj beznađa.“

„Cvrčci u ušima sviraju sonate. Svugdje si, ti iščašeni zglobe mojih stvaranja.“

„Osuđene smo jedna na drugu. Kao život i privremenost. Nosimo iste ožiljke. Ja ih pokrivam. Ti ih otkrivaš.“

„Oktrit ćemo da je pakao samo rajski vrt u kojem smo sahranile sram.“

„Prkosno sakupljam raskomadanu sebe u kutu tuđih mauzoleja.“

„Prodajem spokoj za nemiran san.“

„Duša ti je razorena poput Kartage, Isabel

Rimljani su svud oko tebe…“

„Valovima mi ispunjavaš ljudske nedostatke.“

„Grlim nagost u sebi.“

„Okupaj ženu u sebi kišom mogućnosti.“

„Ne postoji kraj kojim će sanjari biti zadovoljni.“

„Slikam te kralježnicom vječnosti koja se zavodljivo izvija na mom zemljanom krevetu.“

„Sjećanjima oplođuješ svoja putovanja.“

„Kratke su smrti koje dočekuješ prstom ubadajući u vlastitu slabost.“

„Uvijek se prvo umire unutra.“

„Lijepim se za meke čestice tebe u sebi.“

I opet, čitajte Mihaelu!