Ključevi! Mali i veliki, i oni sitni, sitni ključevi od škrinjica za nakit i od medaljona, u kome se čuva jedna Anina vlas i konfetić od posljednjeg karnevala, pred jedanaest godina. Koliko ti stari ključevi znaju pričati o njegovim samoćama! O drhtavim, znojnim, brižnim rukama, o škrtim, budnim, ludim, ljubomornim srcima, o strastima, o stravama i stravičnim bdjenjima, o noćima i sumnjama i neizvjesnostima zatvorenih, o mukama otjeranih, odbačenih pred zatvorenim vratima, o patnjama i čežnjama pred svim što je zaključano, sakrito, tajno, nepoznato… A ključ svih muka naprosto je ključ, sasvim obična sprava s jezikom, razumljivim svim ljudima. O da mu se sada zatvoriti sa svojim starim poliglotima, daleko odavde i od svega ovoga!”
“Prah”, Ranko Marinković
A pustinja je velika, beskrajna kao noć. Miču se ruke po noći kao gubavci. Plaze, gmižu ruke, traže izlaz iz noći, iz boli, iz svega ovoga što se stislo i zgužvalo oko njega u gvalju neizrecive odvratnosti. Traže ruke svjetlo danje, u kome bi mogle barem odijeliti noć od boli, bol od misli i uzeti sve to zasebno, na uzastopno razmatranje.
Idu ruke od ruba kreveta, čeznu za svanućem, za zorom na prozoru, za jutarnjim pijetlom, za zvonom, za prvim tramvajem, za prvim prolaznikom i mišem što bježi u rupu… (…) Ruke rone u mrak i osjećaju jezu od ništavila oko sebe.”
“Anđeo”, Ranko Marinković
Gledao sam ih pred sobom prebačene na leđa, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u drugoj. Lijeva se mazi u naručju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije. Gotovo bih rekao i ‘starije’ kad ne bih znao da su zajedno rođene od iste majke (dakako, i od istog oca), štoviše, da su zajedno i začete, da su nastale iz zajedničke želje oca i majke, koji su ih ostavili mjesto sebe da mijese od kore zemlje koru kruha.
Nastale su iz želje, iz grča, iz čudnog trabunjanja u noći, u pomračenju svijesti, i sada hodaju po svijetu zagrljene, zaljubljene, nerazdvojive. Jedna u drugoj. Desna je prstima obgrlila lijevu i nosi je pažljivo i brižno, kao što kuja nosi štene u zubima. A lijeva se mazi u zagrljaju, igra se u dokolici: skakuće palcem po vrhovima ostalih prstiju, pjevuši do-re-mi-fa… fa-mi-re-do…, zatim zabubnja po prstima marš, pjeva.”
“Ruke”, Ranko Marinković
– Ruke nisu govorile, govorio je jezik.
– Govorile su i ruke i jezik! Sav je on govorio!
– I ruke su govorile? Ne, to lažeš? Nisu govorile! Gledaj kako su uplašene i nevine, kako se stiskaju i grče u posljednjem zagrljaju. Opraštaju se. Sjećaju se djetinjstva i plaču. Sjećaju se igara, razbijenih igračaka, ptica, praćke i ozljede na staklu, prolite tinte, škara, zmaja i zemlje pod noktima. Još uvijek misle, jadne, na vjeroučiteljevu kaznu za one sitne grijehe po skrovitim mjestima. Ostavi te ruke. Izbodi mu jezik iglom kao djetetu, koje govori ružne riječi, ali ruke ne diraj. One su nevine.
– Nevine? Ti si luda? One su najviše krive!
– Ruke najviše krive? Zar nije jezik govorio?
– Govorio je, a one su potvrdile…
– Potvrdile – kako?
– Kako? Kako? Trebalo je da ustanu na njega, zatjeraju ga u usta i drže stražu. Jednom riječi, začepiti mu gubicu! Ali one su se lukavo zavukle u džepove. Znači, slagale su se!”
“Ruke”, Ranko Marinković
Leave a Reply