Roman ukrajinske spisateljice Jevgenije Kuznjecove melanholično je djelo u kojem se već na prvoj stranici ispisuje siže i sve što suštinski trebamo znati za daljnje uplovljavanje u tekst:
„Šta da rade sestre koje se u velikom gradu tako lako izgube u mislima i željama? Djeluje kao da je sve u redu, ali one žele zaustaviti život, barem do septembra, i vratiti se u mjesto iz svog djetinjstva.“
Četiri generacije žena, dvije unuke, rodica, majka i baka Tea vraćaju se u kuću „koja je ostarjela zajedno sa Teodorom“, u kuću u kojoj su rasla djeca, odatle odlazila, gdje su rasli unuci i igrali se praunuci. Dolaze da se zabave dok ne završi ljeto (samim tim ovo se nameće i kao idealan roman upravo za ljetna čitanja ako djela dijelite prema godišnjim dobima). Baka Tea sa svojih skoro 100 godina i kuća koja nosi pečat nekadašnje slave, pečat mjesta koje je nekad vrvjelo, a sada zaraslo u maline, utočište su svim drugim likovima baš kako i nagovještava inkoativna rečenica: „Svako živo biće ima pravo na sklonište.“
Skloniti se od uspomena, sjećanja, života, odabrati pravi put… nastojanja su svih žena ovog romana. Pred njima su promjene, na raskrsnicama su, popravljaju kuću, nastoje popraviti sebe… Sjećanjima popravljaju budućnost.
Atmosferično, „Pitajte Miječku“ donosi priču o protoku vremena i ljudskim mijenama. Miječka i Lilička početkom ljeta sade organske tikve i trude se da njihov uzgoj uspije. Simbolički se krug zatvara njihovim rastom, u jesen. Zato ljeto… Ono vrijeme u kojem se najviše smijemo, rastemo, volimo.
Baka, žena starog kova, sa mnogo razumijevanja za mlađe naraštaje, baštini tradiciju, ali prihvata i savremenost. Dijeli zlata vrijedne savjete:
„Radi šta hoćeš. Ne slušaj nikoga. Nemojte me ni slušati, djevojke. Samo radite tako da vam bude dobro, jer se poslije niko neće osvrtati na vas i na to da li ste učinile nešto da bi nekome bilo ugodno, da bi nekome bilo vedro i bez oblaka. Niko se neće sjetiti. I, drage moje, rađajte djecu…“
Uprkos tome što se čini da se radi o feminističkom romanu, ovo je zapravo roman koji govori o snazi života uopšte i o njegovoj suštini, a baka Tea je ogledalo svega toga… Korelat njenim godinama i iskustvu manifestira se u najmlađoj od njih, malenoj Ljusji, kćerki Liličkinog bivšeg muža koja „nije bila anđeo i ponekad je cvilila poput praseta“, ali koja je u njihove apsurdno obične živote unijela posebnu razdraganost. Idealne slike ovdje nema, pa ni u Ljusji, ove žene su, prosto, (ne)savršene.
U njihovom „ženskom kraljevstvu“, dovoljnom samom sebi toliko da može pomicati i planine, skuhati ručak (ali i ne mora), ipak se pojavljuju, kao epizodisti, i muškarci. Unutar ženskih odnosa, zarad osvjetljavanja njih samih, prezentuju se i muško-ženski: Lilička i Ivan, Marta i Fumitaka, i najistaknutiji Miječka i Ustim. Njihov odnos besmisleno je kompliciran, čini se kao sreća koju ne možemo živjeti do kraja. Da li je tako, kazuje se naslovom (ali to otkrijte sami). Tu je i mačak Riđi. „On je baka“. Nestaje, mijenja ga nesavršeno žensko mače, Julija.
Interesantna je i funkcija prirode u romanu. Prethodno spomenutu atmosferičnost velikim dijelom osvjetljavaju upravo prirodni procesi. Ideja romana ogleda se i u voćnjaku i jabukama i tikvama i bršljanu.
„Bršljan je puzao. Odupirao se… kao uzaludna borba protiv stranih sila.“
Tikve rastu, ljeto nadilazi i vrijeme i prostor.
Zadnji je dan ljeta, tikve su skupljene. Roman se zatvara, Marta rađa, ciklus se jednom smrću zatvara. Ostaju ljubav i fotografije…
Leave a Reply