U zemlji kamenja, leda i siromašnih ljudi

“PISMA IZ NORVEŠKE”, Isidora Sekulić

Putopis je prozno književno djelo, odnosno zasebna granična književna vrsta u kojoj autor subjektivno i slikovito opisuje neku zemlju, predio, krajolik, ljude i atmosferu. Putopisac iskazuje svoje dojmove i osobne doživljaje s nekog putovanja , koje je povod za umjetničko oblikovanje zapažanja. Predmetom njegova interesovanja jesu prirodne ljepote, kulturnohistorijske znamenitosti, ljudi, njihovi običaji i sve što zaokuplja putopiščevu pažnju. Putopisac nastoji vjerno opisati proputovane predjele ili zemlje, ali i iznijeti svoje dojmove, komentare i misli.

(definicija preuzeta iz Čitanke za sedmi razred; Alić, Verlašević)

Navedenu definiciju preuzimam u originalu jer se „Pisma iz Norveške“ Isidore Sekulić po svakom segmentu uklapaju u istu. Prvi put objavljena 1914. godine, u prvoj deceniji 20. stoljeća, odražavaju moderni simbolistički duh koji je u to vrijeme prostrujao srpskom književnošću i označio potpuni preokret u odnosu na dotad postojeću književnost. Smatraju ih najljepšim putopisom srpske književnosti, a s obzirom na godinu nastanka (netom prije Prvog svjetskog rata) ipak ne nailaze na pozitivan odjek javnosti. Njihovo drugo izdanje izlazi tek 37 godina poslije.

 Ono što je mene (kao nekoga ko nije pretjerano bio upućen u stvaralaštvo Sekulićeve) fasciniralo jeste eruditivnost njene ličnosti. Rođena 1887. godine, u patrijarhalnoj sredini, uspjela je da se, obrazovanjem i kulturom, izdigne iznad nje. Intenzivno je čitala i učila i mnogo putovala, što je za ženu tog doba uistinu bilo impresivno. Završila je Višu žensku školu u Novom Sadu i Srpsku učiteljsku školu u Somboru, a potom i Višu pedagošku školu u Budimpešti, nakon čega je položila i doktorat u Njemačkoj. Za redovnu članicu Srpske akademije nauka izabrana je 1950. godine. Zbog svog angažmana i britkosti često osporavana, kritikovana i stavljana na različite stubove srama.

U književnosti se javila proznom knjigom „Saputnici“, čime je još jednom odskočila jer su dotada žene u srpskoj književnosti uglavnom pisale poeziju, a i to nije bilo često.

Putopis „Pisma iz Norveške“ sadrži sve karakteristike Sekulićkine proze: bogatstvo jezika, ljepotu i dekorativnost stila. Izrazito je introspektivno orijentiran i ponekad stičemo dojam da čitamo dnevnik koji nastoji da ne bude tek nečiji intimistički zapis, već istinsko književno djelo.

Povremeno su mi opisi znali biti blago naporni i htjela sam ih (iako ipak nisam) ubrzati, ali ono što sa sigurnošću mogu reći jeste da sam prolazeći tim redovima stekla dojam o mentalitetu norveškog čovjeka tog doba.

Tekst je gust i današnji (ubrzani) čitalac može steći dojam da ova preduga pisma nisu tek putopis, već da imaju potencijala za razradu u složeniji žanr.

 U Bergenu sam (jednom od opisanih gradova) bila prije 20 godina. Ne poklapa se moj tadašnji dojam u potpunosti sa dojmom Isidore Sekulić koja o njemu piše 1914. godine, ali donekle da, mogla sam shvatiti taj ribarski gradić. U Oslu još nisam bila, namjeravam. I sigurna sam da ću ga, kad mu dođem, dijelom posmatrati očima pročitanog putopisa koji se otvara upravo u Kristijaniji početkom avgusta, a zatvara polovinom novembra citatom Alberta Samaina: Kad hoću da vidim bašte, zažmurim. U tom citatu možemo čitati i ljepotu koju je Sekulićeva vidjela na opisanom proputovanju.

Dojam koji me pratio tokom čitanja konstantno je preplitanje izvjesne suzdržanosti hladnog norveškog čovjeka i topline malih seoskih izbi. Norveška tišina, daljina i zima su također nešto što će me asocirati na ovo djelo, kao i ono što nas i danas asocira na Skandinavce – naobrazba. „U svim norveškim kućama mnogo se čita i vrlo mnogo svira.“

„ – Kako naučite svi čitati kad živite u krajevima gde zimi, valjda, ni ptica ne proleti?

– E, tu se ne šalimo. Imamo vrlo mnogo narodnih škola, mnogo više nego crkava; a zatim, u leto idu putujuće škole, i ako ima krajeva gde ptice ne proleću, nema krajeva gde škole ne doleću. A, osim svega toga, kod nas je uobičajeno, i skoro mora biti pravilo, da matere uče decu čitati.“

Pamtim Bergen i po „bijelim noćima“, a i Sekulićevu su dojmile. Opisi pejzaža su skoro pa školski deskriptivni. Čak i ko nikada nije vidio fjurove, fjelove, irvase i predjele na kojima žive, dobit će poriv da ih istraži i vidi da li se slika poklapa sa onom stvorenom prilikom čitanja. Panteizam i panerotizam su sveprisutni. Autorica se u potpunosti saživljava sa opisanim predjelima poredeći ih sa svojim rodnim krajem ili pak dovodeći samu sebe u vezu s njima:

„Pitaćeš me: da li mi je teško u zemlji kamenja, leda i siromašnih ljudi? Pitaćeš me: zašto sam opet na severu kad ima krajeva gde se gazi cveće, gdje sunce i stenu može da užari, i čoveku pravo u srce sija!

Zašto!

Zato što volim muku i anatemu!“

Ona razgovara sa prirodom, baš kao i čovjek zemlje koju otkriva.

Ono što se pojmi prilikom čitanja i što tjera na razmišljanje uistinu jeste ta tegobnost života ljudi u opisanim predjelima. Dovodila sam ih u vezu sa današnjim Norvežanima i onome što o njima znam i priznajem pokušavala otkriti nit između današnjeg smirenog i opuštenog Norvežanina i onog poniklog na velikim borbama i velikim bolima, osveti, kako je Sekulićeva naziva, između kamena i vode. Prisutna je u njenom putopisu i nordijska mitologija, praoci, kao i vikinzi i krv.

Ovo je poetski putopis. Rečenice su kićene, kako već napisah, lijepe. A poezija je i sama dio autoričinog bića pa su refleksije o istoj česte.

„Oni koji poeziju nose u sebi i stvaraju je, moraju prolaziti kroz astralnosti.“, kaže. Ja potvrdno klimam glavom.

Ili

„Pesnik Šeli kaže: Poet, umetnik, to je nepriznat zakonodavac sveta.“

A opet

„Do đavola razum! Poezija je san, i samo se u snu može sve. Poete nisu samo > zakonodavci sveta < (Šeli), nego su i graditelji sveta. Ko ume lepo pričati, taj može svet sagraditi.“

Intertekstualnost, ali kroz filozofska promišljanja, je dijelom također pa razmišljamo o Šekspiru i Geteu, ali posebno o Bjernsenu i Ibsenu (čitajući putopis zaista sam dobila želju da se ozbiljnije pozabavim Ibsenovim likom i djelom; ima dijelova gdje mu Sekulićeva ispisuje cijele eseje). Kaže da su tamo pisci gorki, da se smiju da ne bi plakali, povučeni u sebe i svoje lične osjetljivosti.   

Jezik je arhaičan, skladan dobu u kome je djelo i nastalo. Isidora Sekulić se i inače bavila jezičnom problematikom, a i govorila je nekoliko stranih jezika.

Napravit ću ovdje malu digresiju i spomenuti njen esej „Bosanski jezik, govor i stil“ iz 1941. godine. Tekst je objavljen u 74. knjizi edicije Matice srpske iz 1971. Citiram djelić, zarad razumijevanja da je jezik Bosne – bosanski i da bošnjački jezik ne postoji niti je kao takav ikada postojao. Strogo zazirem od ulaženja u političke teme, ali kao profesor i proučavalac svog jezika, a usljed čestog viđanja pogrešne nominacije, osjećam potrebu da napišem. Citiram doslovno:

„Austrija je u zvaničnom i privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz “bosanski jezik”. (…) Možda je baš i neko iz Austrije osetio da je to jezik, govor, stilizovana fraza osobita; silno afektivan govor, a ujedno tako bridak da se pre misao oštri o njega nego on o misao. Jasna reč na jasnom problemu, gotova revolucija – i to je možda Austrija u bosanskom jeziku naslutila, pa i doslutila.

(…)

U Bosni ima još stare vuklanske magme, još Bosna svoje tri četiri prošlosti nije pretvorila u reminiscencije koje se mogu strti kao pogrešni stari računi. Još su po njoj pokidane žilice bogumilstva, još su u njoj poslednjim kraljevima i Turcima, još muke sa Austrijom. Otuda i u jeziku i stilu bosanskom rečenici vekova! Iskustva i znanje, što leže u tom jeziku, poražavaju.“

Cijeli esej može se pronaći na internetu, a jedno je od svjedočanstava da bosanski jezik nije nikakva kovanica novog doba, već jezik zemlje sa prošlošću i historijatom.

Ovime ću završiti i svoje pisanije. Sekulić svoje, kao iskusni turista, završava rečenicom:

„Još jedan severni dan i noć, pa ćemo na brod, na jug, i kući.“

Kući. Svako svojoj kući. Tamo gdje je najtoplije kad se oči širinom stranih predjela nahrane.

U zaključku:

Čitala sam i putopise koji su mi bili interesantniji (preporučujem one profesora Ibrahima Kajana u kojima sam istinski uživala i putovala zajedno s njim), ali sam čitajući Sekulićkin kreirala sliku… kompletnu, o tišini, izdržljivosti, muci, snazi i… ženi.

do sljedećeg čitanja 👋