
“Bilo je uobičajeno širom Evrope da muškarci ubijaju svoje supruge zbog sumnje na nevjerstvo i da ubijaju kćerke jer su pobjegle i udale se. Također je bilo uobičajeno da braća ubijaju svoje sestre zato što su odbile da se udaju za muškarca koji je porodica odabrala za njih.“ (The Civilization of the Renaissance in Italy, Jacob Burckhardt)
Rijetko o knjigama pišem neposredno nakon čitanja i to obično ne budu prikazi, već subjektivne preporuke. Stoga, ovo posmatrajte na takav način. To se desi uglavnom sa djelima koja me natjeraju da plačem ili zbog kojih se ljutim ili s kojima se svađam… Dakle, s onima koja izazovu emociju. „Čast“ je jedno takvo. I ne, neću je ocijeniti sa pet zvjezdica jer sam svjesna da za toliko nije, ali je hoću preporučiti, i ženama, ali i muškarcima.
Dijelila sam na Instagramu prije nekoliko dana story u kojem su bila tri oprečna stava o ovom romanu. Jasan mi je svaki od njih. Mogu da shvatim zašto je nekome odličan i dobar, mogu da shvatim zašto je nekome poput sapunice. Štaviše, momenat zbog kojeg ja ne smatram da je ovo roman za pet jeste upravo taj „turska sapunica“ momenat koji svakako uzima od književnog kvaliteta i bez kojeg je definitivno i moglo, ali koji me ipak na trenutak i obradovao. Generalno, meni stil Elif Šafak leži, stoga ovu knjigu mogu preporučiti onima koji vole njeno pisanje, ali i onima koji se možda nisu upoznali s istim kao djelo od kojeg će krenuti kako bi im motivski približilo ono čime se Šafak, ne samo u svom djelu, već i životu, bavi. Deklarirana aktivistica i feministica, borac za ljudska prava, svako svoje ja, smješta u romane koje piše jer piše o ženama i patrijarhatu, ali ako bismo to kazali tek tako, zvučalo bi otrcano i senzacionalistički, a Šafak nema tu namjeru, već se bavi stvarnim problemima sa kojima se žene tamo odakle su joj korijeni uistinu susreću. Nigdje i nijednoj ženi, bez obzira na počinjeno, konopac za vješanje ne smije biti porodični poklon, a nažalost postoje dijelovi ovog svijeta gdje i danas jeste. „Čast“ mi je bio blizak jer sam u njemu prepoznala neke žene koje znam. Neke koje šute. Neke koje ne smiju. Neke koje trpe. Neke koje su pokušale da se bore. Neke koje su pobjegle.
Feminizam je u 21. stoljeću dobio konture koje možda ponekad nemaju dodire sa onim što taj pokret jeste, ali to nikako ne znači da trebamo i smijemo šutjeti. Izbor. I da se bude majka i da se ne bude i da se bude učiteljica i domaćica i da se voli ko želi i da se bude sam. Izbor. I otpor. Kojeg u ovom romanu ima u pokušajima, ali koji je ugušen, ugušen, ugušen… Bolno utihnut. Tavorenje na tuđoj zemlji. U tuđoj sebi.
Ubijanje iz časti je fenomen prisutan od početaka civilizacije pa do danas. Prenosim djelić članka koji sam pronašla na Aljazeeri:
„Godine 2002, bivša UN-ova specijalna izvjestiteljica za borbu protiv nasilja nad ženama Radhika Coomaraswamy opisala je termin čast kao magičnu riječ koja se može iskoristiti da prekrije najgnusnije zločine.
Mnogo kasnije je UN-ov Ured za borbu protiv droga i kriminala proveo globalnu studiju o ubistvima koja je bila povezana s rodom, za žene i djevojke za 2017. godinu.
Ovaj izvještaj je ukazao na činjenicu da je ukupno 87.000 žena namjerno ubijeno te godine, uključujući 50.000 žena koje su ubili partneri ili članovi porodice, što znači da 137 žena širom svijeta ubije član porodice svaki dan.
Cifre iz UN-ovog Fonda za populaciju iz 2000. pokazuju da se više od 5000 žena ubije godišnje zbog razloga povezanih sa čašću porodice, iako stručnjaci procjenjuju da je ta brojka mnogo veća bila čak i tada.
Ja sam u svom istraživanju otkrila da mnoga ubistva iz časti uopšte ne budu prijavljena ili budu zabilježena kao samoubistva ili nesreće.“
Roman „Čast“ prvi put je objavljen 2012. godine. „Istanbulska konvencija“ (Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici) potpisana je 2011, a ratificirana 2014. godine. Njome se sve zemlje potpisnice obavezuju da se suprostave svim manifestacijama nasilja nad ženama. Turska se 2020. godina povukla iz Konvencije. Iste godine u Turskoj je službeno zabilježeno 300 femicida.
