Putopis je književno-naučna vrsta koja može biti i doprinos geografiji ili etnografiji, ali je riječ o osobenoj književnoj vrsti u kojoj je putovanje i opis proputovanih područja ili zemalja povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu onome što putopisca zaokuplja tokom putovanja. Nerijetko se tako putopis približava eseju ili pak romanu u kojem je fabula organizirana kao slijed događaja koji se zbivaju tokom putovanja nekog lika ili skupine likova. [1]
Tvrtko Kulenović zasigurno nije „obični“ putopisac. Intelektualizam prisutan u njegovim djelima itekako je prisutan i u putopisima pa njegova proputovanja nisu tek oduševljenje gradovima. Ona su propitivanja sebe, svog mjesta, svoje nutrine, pronalaska, a sve očima gladnim svijeta i saznavanja. Kulenović je putnik koji je zagazio tamo gdje mnogi od nas možda nikad neće. Putnik je koji je svoje putešestvije zapisivao tako da osjetimo duh prostora koji pohodi. Nisu to samo ushićenja geografijom, već zapisi o različitim vrijednostima koje ta mjesta posjeduju.
Iako putopis nije česta književna vrsta, možda zbog toga što spada u granične žanrove, u našoj književnosti je bilo putopisaca (Zuko Džumhur, Alija Isaković, Ibrahim Kajan…), ali Kulenović definitivno stvara posebnu (pod)vrstu vrste – on piše putopisno-esejističku prozu. U prethodnom prikazu njegovog romana „Kasino rečeno je da on koketira sa esejom u svojim djelima. Nije ga zaobišao ni u putopisima.
Pa na koji način je Tvrtko Kulenović hodoljubio i o čemu se zapravo radi u djelu „Mehanika fluida“?
Krenimo od naslova.
Mehanika fluida je termin iz oblasti fizike. Fluidi ili tečnosti su od neizmjerne važnosti za ljudski život, postoje u nama, čine veliki dio nas, planete na kojoj živimo, potrebni su nam da živimo.
Prema definiciji fluid je bilo koja tvar koja teče. Ima svoju gustoću, pritisak, napetost i dinamiku. Mehanika fluida je grana fizike koja se bavi proučavanjem fluida.
Logično je da postavljamo pitanje kakva je veza između fizike i putovanja? Između fizike i književnosti pogotovo.
Kulenović stvara putopis u kojem je mehanika fluida alegorizirana slika života, protoka, svega što se kreće, što dolazi, što je nazaustavljivo. Na vispren i mudar način, autor nas vodi na plovidbu – kontinentima, dalekim i stranim, ali i nama, životom i onome u nama.
Putopis „Mehanika fluida“ sastoji se od pet cjelina (poglavlja) vrlo zanimljivih i metaforičnih naslova:
- Brodovi i naši putevi
- Mehanika fluida, Kina
- Manhattan trans
- Afrika u oku putnika
- Tragom junaka
Putujemo u Indiju, Kinu, Ameriku, Afriku, preko „našeg“ Mediterana, pa sve do antičke Grčke. Ovo su putopisi po dalekim, egzotičnim zemljama. Samim tim zanimljivi su jer je u njima opisano prostranstvo o kojem često sanjamo i koje zamišljamo, ali Kulenović ne opisuje samo estetsku, već i duhovnu i religijsku vrijednost tih mjesta, brzinu kretanja različitu u Indiji i Kini, najrazličitiju u Americi. Slike njegovih putovanja su slike življenja, svjedočanstva koja nam pomažu da razumijemo te daleke krajeve i kulture. Naravno, neizostavan je subjektivni doživljaj svega jer je putopis takva književna vrsta u kojoj se subjektivno ne može izbjeći, ali Kulenović ipak esejistički promišlja koristeći tumačenje drugačijih kultura kao ključ za tumačenje samoga sebe. Putovanja po svijetu su putovanja po nama samima jer putujući upoznajemo, spoznajemo i shvatamo, odnosno prihvatamo. Pogotovo ako putujemo po nepoznatim i egzotičnim, drugačijim predjelima po kojima je putovao autor.
Putopisi počinju citatom Maneija, japanskog pjesnika iz VIII vijeka, koji stoji kao uvod, posveta čitaocu, objašnjenje onoga što slijedi:
Na šta je nalik
život?
Na bijelu brazdu za čunom
što odmiče
u zoru!
Mediteran je neiscrpan izvor inspiracije autoru, a putovanje na koje nas vodi je dugo. Ljubiteljima istraživanja nepoznatih svjetova bit će zanimljivo, posebno ljubiteljima mora. Poglavlje naslovljeno More kao religija (prvo poglavlje prve cjeline) ne može ništa do da obećava. Plovimo i putujemo morem zajedno s književnikom. Putujemo njegovim, a svojim putem:
Treba ići dalje svojim putem, ne zato što je dobar, nego zato što je jedini. Ali kad nas ponovo počnu razdirati bolesti koje proizlaze iz same prirode našeg tijela, treba da se sjetimo da je voda ovog slavnog jezera ljekovita. [2]
Ja sam ljubitelj vode i jedna sam od tih koje se liječe upravo slušajući i gledajući je. Lovi ribu, Ahmete Šabo u svojoj „Tvrđavi“ napisao je Meša i to je jedna od onih rečenica koje su na neki način kreirale ovu personu. Stoga, apsolutno sam mogla da shvatim Kulenovićevu potrebu za plovidbom i odlaskom.
Koliko je taj putopisac drugačiji od drugih svjedoči sami početak putovanja, aludiranje na antičku Grčku, intertekstualnost, mitologija mora koja narasta u nama[3], priča o moru i povratak sve tamo do Ksenofona i pobjedonosnih riječi thalatta, thalatta. Putujući morem i živeći na moru postaješ stijena nadnesena nad obalu i trošena vječitim radom vode, vjetrova i sunca.[4] Sudbina, navodi autor, dostojna svačije zavisti.[5]
Plovidbu nama poznatim krajevima nastavljamo putem nepoznate Indije. Putovanje je to u kojem počinju (pre)ispitivanja ljudskih vrijednosti, duševnog mira, spoznaje Boga. Ali nije Indija idealizirana u Kulenovićevim zapisima. Naprotiv, vidimo je upravo onakvu kakva jeste, i jadnu, mračnu, bijednu i siromašnu, ali i sjajnu, nesagledivu i bogatu. Važno je napomenuti da cijelim putovanjem putujemo i svijetom knjiga. Jedna od sveprisutnih tema ovog autora bilo je pisanje, proces pisanja, narastanje, čitanje i postajanje piscem. U svakom svom djelu dotiče se toga pa tako i u ovim putopisima. Brojne su aluzije na književnost i književna djela koja ili imaju veze sa predjelima u koja autor putuje ili sa njim kao ličnošću, njegovim djetinjstvom i odrastanjem ili su jednostavno produkt razmišljanja u datom trenutku, otisnutom na pučini.
Nakon buđenja Indije u naratoru, odlazimo u Kinu. Dio o putovanjima u Kinu je naslovljen kao i kompletan putopis. To je središnji dio knjige i dio je u kojem svijest o „vječno pokretnoj vodi“ postaje najjasnija. Posebo su me dojmili podnaslovi tog poglavlja koje možemo izdvojiti i kao tematske cjeline, ali i kao zasebne eseje načinjene od stalnih autorovih preokupacija: Mehanika fluida; Knjige; Vidici, Prvi vidik: Voda; Drugi vidik: Vrt; Treći vidik: Pustinja. Primjećujemo da motivi vode, vrta i pustinje nisu slučajni i da nas odvode sve do daleke istočne književnosti. Voda kao protok života, vrt kao slika raja, a pustinja kao ono što ne smijemo biti dok trajemo. Tao. Sve je u Kulenovićevoj prozi višeznačno i zahtijeva ozbiljnost i studioznost pri interpretaciji.
Meni najzanimljiviji dio putopisa je Manhattan Trans iako bih možda na listu želja od navedenih predjela Ameriku stavila na zadnje mjesto. Možda se tu radi o tome da mi je pop kultura opisana u tom dijelu poznatija od tao principa. I sam naziv tog dijela jasna je suprotnost prethodnim. Sad je tu trans, brzina, haos, instant. Slika modernog, ubrzanog i nesretnog svijeta. Mehanika tog fluida je uzburkana i pod pritiskom. Velika jabuka, simbol pragrijeha, putenosti, žeđi, uzbuđenja i zadovoljstava.
Amerika ne može da nađe svoj mir, rast joj je fenomenalan, a stalno se osjeća egzistencijalno neosigurana. Raste grčevito, pa taj grč pokušava kompenzirati trkom za prirodnošću i opuštenošću. To je isto što i lupati u doboš u potrazi za bjeguncem, rekli bi Kinezi. Otuda u Americi ta proždrljiva radoznalost za apsolutno sve, i apsolutno odsustvo pamćenja bilo čega. Onaj ko od vas večeras na prijemu zahtijeva da ga obavezno upoznate s pjesmama i plesovima vašeg rodnog kraja sutra vas na ulici više uopšte neće prepoznati. Onaj užagreni interes vas fascinira, a nemilosrdni zaborav vas šokira. Ta kombinacija fascinacije kao pozitivne i šoka kao negativne vrijednosti predstavlja za nas došljake Ameriku.[6]
Autorova fascinacija New Yorkom ne izostaje, ali u Indiji mu je, kaže, ostao dio duše.
Kratko ćemo nakon toga proputovati Afrikom, a na kraju idemo tragom junaka. Dio putopisa koji zatvara knjigu nas vraća na početak, u vrijeme antičke Grčke i Rima. Vraćamo se korijenima, početku i zatvaramo krug. Ništa nije bilo, a da se već nije desilo. I naravno, autor još jednom odaje slavu pisanoj riječi i njenoj snazi.
Sjećam se Sartrea, koji je na kolokviju u Serizi-la-Salu rekao zagovornicima „novog romana“, koji su se bili okupili da veličaju njegovu „Mučninu“ kao svoje ishodište: „Šta znači moja ‘Mučnina’ pored jednog djeteta koje umire od gladi u Africi u ovom trenutku?“ Na to mu je odgovorio jedan od prisutnih učenika: „Učitelju, nijedan roman, nijedna knjiga, pa ni vaša ‘Mučnina’ ne znači ništa pored jednog djeteta koje umire od gladi. Ali da nije bilo knjiga, da nije bilo književnosti u svom njenom trajanju od Ilijade i Odiseje do danas, dijete koje umire od gladi negdje u Africi ne bi za nas ovdje predstavljalo moralni problem. Bila bi to vijest ravna vijesti o odvođenju teladi u klaonicu. Književnost se oduvijek bori za one ciljeve za koje vi s vašom politikom želite sada da se borite. Ona nije direktna akcija, ali ona je trajna akcija. Njoj ste, učitelju, više dužni nego što ste dužni politici.[7]
Cijela ova knjiga je kretanje. Filozofija toka. Mehanika fluida. Trajanje. U tom larpurlartizmu života autor je objasnio upravo život.
Mnogo junaka je bilo, mnogo tragova su ostavili, a sačuvalo se samo ono što je najnestabilnije, najkrhkije, bijela pruga za brodom u zoru. Samo to je ono što vječito postoji. Čovjek koji se rađa pada u san kao što se pada u more.[8]
Ne zatvaraj stranicu dok ne vidiš, ne proputuješ, osjetiš i šaku smisla ne skupiš. Plovi.
Sretni praznici i sve najljepše
#odmalogprinca
Spisak fusnota:
[1] Hamzić, Mirzet, Književni leksikon, Sarajevo, 2009, str. 304
2 Kulenović, Tvrtko, Mehanika fluida, Sarajevo, 2008, str. 37
3 Ibid, str. 31
4 Ibid, str. 40
5 Ibid, str. 40
Od Malog princa... 