“Veliki doprinos Mađara likovnoj umjetnosti XX vijeka, posebno fotografiji, objašnjava se i činjenicom da Mađari teško uče strane jezike, pa kad se jednom nađu u tuđem svijetu ne mogu ništa drugo da rade do da „slikaju“. Moholi-Nagy, Kertezs, Kapa – spadaju u sam vrh svjetske fotografije, mada za ovog posljednjeg, najpoznatijeg i najpopularnijeg, malo ko i zna da je bio Mađar. Rođen je 1913. u Budimpešti, u jevrejskoj porodici: roditelji su mu držali krojački salon koji je prije Prvog svjetskog rata bio veoma ugledan, da bi zatim u ratnim godinama počeo da siromaši, a poslije rata je, naročito za vrijeme velike ekonomske krize, potpuno propao.
Možda su i to bili razlozi koji su natjerali Andreja Friedmana, kasnijeg Roberta Kapu, da se još sasvim mlad počne baviti politikom, da ne samo ispovijeda ljevičarske ideje nego i da se za njih aktivno bori. Zbog toga je u sedamnaestoj godini morao napustiti Budimpeštu: dospio je u zatvor, ali ga je otac mangup, sanjar, pjesnik i šarmer, za razliku od trezvene majke, odande izvukao. Posluživši se jednom šnajderskom vezom, došao je u zatvor, predstavio se kao tajni agent, rekao sinu: „Pođi sa mnom jevrejska svinjo!“, i izveo ga iz zatvora. Majka mu je za put u izgnanstvo sašila pumperice, jer je smatrala da još nije dovoljno zreo da nosi prave muške pantalone. Zbog opasnosti od fašizma prešao je iz Berlina u Pariz gdje je sreo ljubav svog života, njemačku Jevrejku jugoslovenskog porijekla Gerdu Pohorylles, koja je uzela umjetničko ime Taro. Gerda je također bila fotoreporter, i takođe ljevičar, mada uzdržanija od Andreja koji je bio blizak komunistima. Kapa je kasnije imao ljubavne avanture s mnogim poznatim ženama. Ingrid Bergman je zbog njega raskinula jednu svoju vjeridbu. „Na spisku“ je imao i dvije američke glumice, sestre Dowling, od kojih je jedna, Constance, bila neposredan povod samoubistvu italijanskog pjesnika Cezarea Pavezea koji se ubio u istoj životnoj dobi u kojoj je Kapa poginuo, u četrdeset prvoj godini.
Robert Kapo, Gerda Taro; izvor: Pinterest.com
Tražeći sebi umjetničko ime, Andrej je zbog Gerde uzeo riječ „kapa“, koja na mađarskom znači motika, a ovdje je u vezi s mađarskom poslovicom: „Ni ašov ni motika, dakle ni smrt, ne mogu me (od njega – od nje) odvojiti.“ I kao što mu je Gerda bila najveća ljubav među ženama, tako je to bio Pariz među gradovima: time se vjerovatno može objasniti činjenica da je Kapin posljednji profesionalni angažman bilo praćenje francuske vojske koja se borila protiv oslobodilačkog pokreta u Vijetnamu.
Kad je u Španiji izbio građanski rat, Robert i Gerda su pohrlili tamo. Gerda se nije odande vratila živa: za vrijeme velike bitke kod Brunete vozač republikanskog tenka, zahvaćen panikom, u povlačenju, naletio je na auto u kome se ona nalazila.
Bilo mu je teško, ne samo u početku, ali on se kroz sve probijao, ili, tačnije, sve je savladavao svojim neodoljivim šarmom. U jednom hotelu dozvolili su mu da besplatno stanuje jer ga je zavoljelo gazdino unuče koje je izveo u šetnju. Jedna stara gospođa, simpatizerka ljevice, i sama vrlo siromašnam pripremala mu je ogromne činije pasulja kojima se on danima hranio, izlažući joj usput svoje političke teorije. Žene su ga naročito voljele, kao što je i on volio njih. Volio je naročito cirkuske igračice i kelnerice, koje je mogao da pljesne po stražnjici. Osvajao je sve koje je htio da osvoji. Ali volio je jedino mene. Kasnije je imao burnu i za njega dugu vezu sa Ingrid Bergman, ali joj nikada nije ponudio brak. Meni jeste.
Ko zna zašto sam ga odbila. Zašto sam ga ustvari odbijala kad je toliko puta navaljivao. Zbog ljubomore prema tim njegovim ženama svakako ne. Zbog ljubomore prema fotografiji – da. Nisam bila stvorena da budem tek žena. Bila sam stvorena da brzo sagorim, ali ne kao žena. Htjela sam da budem slavan fotoreporter, i nisam mogla da budem njegova žena prosto zato što sam mu zavidjela. Bila sam privlačna, muškarci su me jurili, bila sam prodorna, sva vrata su se otvarala preda mnom, govorila sam svjetske jezike, a on je osim mađarskog i njemačkog ukupno znao još trista riječi svih jezika i sjajno se pomoću njih sa svima sporazumijevao, svi su ga razumjeli. Ja sam čitala i poznavala svjetsku literaturu, a on je obožavao krimiće i čitao ih zavaljen u kadi punoj vode po cijelo jutro. Ali najpoznatiji svjetski pisci su tražili njegovo društvo. Kad je čuo za njegovu smrt, John Steinbeck je bez prekida četrnaest sati hodao ulicama Pariza ne bi li sebi olakšao.
Sa 25 godina bio je proglašen najvećim ratnim fotoreporterom svih vremena, a bio je onaj isti gamen koji se penjao na banderu da poklicima bodri svoje drugove koji su se tukli s fašistima. Imao je samo jedno objašnjenje zašto neka ratna fotografija nije dobra: „Zato što niste bili dovoljno blizu“, govorio je. S druge strane, dajući savjete početnicima, volio je da kaže: „Treba ići tamo gdje je slika, a ne tamo gdje je paljba.“
Voljela sam ga. Nikad nikog drugog nisam voljela ni izbliza toliko, možda za to nisam ni imala vremena. Nisam umjela da osciliram kao on, sve sam stavila na kartu hrabrosti, a ona mi nije pošla. Voljela sam njega i voljela sam njegove fotografije zbog kojih sam mu zavidjela. Proći će vrijeme i proći će vječnost, a nikad niko više neće snimiti fotografiju kakava je njegova fotografija smrti milicionara Španske republike u jurišu.
Sudeći po načinu na koji je zaustavljen, metak ga je pogodio u grudi, u gornji dio tijela. Desna cipela, na samom dnu slike, prednjim dijelom se odvojila od tla, đonom gleda u nas. Čovjek je izgubio ravnotežu, ali izgleda kao da sjeda. Grudi mu nisu grudi junaka, ispod one tijesne košulje s kratkim rukavima izgledaju još tanje nego što su, jedan neuhvatljivi, nespoznatljivi, ali na slici vidljivi djelić sekunde one još jure naprijed, zatim staju. Glava je već, ne mnogo, zabačena unazad.
(…)
Poslije su ozbiljni analitičari rekli da je fotografija bila namještena, inscenirana, učinilo im se da su na razvijenom negativu vidjeli istog milicionara da se kasnije ponovo pojavljuje. Znam, kao što i oni znaju, da to, sve i da je tako, ne bi moglo velikoj slici nimalo nauditi, ali se pitam kako oni, koji se fotografijom bave, ne razumiju u čemu je strast fotografa, strast da škljocaš dok svijet prolazi, da ga slikaš jednom, drugi put, treći put, peti put, pedeseti put, i da zatim, kad razviješ film, utvrdiš da je na jednoj od tih tvojih slika svijet zaista stao, da je uhvaćen.
(…)
U Španiji je vladala apokalipsa bratstva, a apokalipsa hoće sve odmah, ona nema budućnost. Ljudi zamišljaju revoluciju kao provalu gnjeva, a u Španiji je iznad svega vladalo dobro raspoloženje, ponekad su crkve i manastiri paljeni baš u znaku tog dobrog raspoloženja. Borci su s fronta dolazili kući da večeraju i prenoće, vraćali su se na položaj rano ujutro. Žene i djevojke posjećivale su ih na frontu.
(…)
Španija je oduvijek bila zemlja strasti, strasne smrti i strasnog života, strasne mržnje, surovosti i strasne ljubavi. Ali u svemu tome je bilo mnogo stila, mnogo osjećanja za stil koje je umjelo da obuzda, da kultiviše strasnost. Španija je možda više bila zemlja stila nego zemlja strasti.
(…)
Nijedan narod nije umio o smrti da govori s toliko stila kako su to umjeli Španci: „Smrti, smrt ti se dogodila!“, kaže pjesnik Huan Ruis. Smrt je stavila jaja u ranu, La muerte ha puso huevos en la herida, kaže Lorca. Tim govorom, na taj način, stvorena je Kapina fotografija, ta „Smrt milicionara“ na kojoj mu zavidim. Bilo je divnih primjera tog španskog stila u ovom ratu: pamtim milicionara koji je u baru prišao sasvim blizu čarobno lijepoj polugoloj plesačici, prešao otvorenim dlanom preko njenog tijela, zatim je to što je „uhvatio“ stisnuo u šaku, pa se okrenuo publici i, zatvorenih očiju, ponovo otvorio šaku naglo kao da baca nešto u publiku. Dijelio je uhvaćenu ljepotu, svima, svima, svima.
Ali, naročito kad je smrt u pitanju, strast je u ovom ratu nadvladala stil, potisnula ga, izbile su na površinu ne samo surovost i mržnja, koju su oduvijek bile tu, nego je došao apsurd, to ružno dijete dvadesetog vijeka. Toliko mnogo apsurdnih smrti sam vidjela za tako malo vremena, a nisam ni znala da je jedna od njih čekala i na mene.
Republikanski radio je javio: „Na frontu kod Brunete gdje se šestog jula 50 000 naših neustrašivih boraca sjurilo na fašističke položaje, poginula je herojskom smrću Gerda Taro, fotoreporter, komunista, 26 godina, pequena rubia, mala crvenokosa koju su borci kao rođenu sestru voljeli.
(…)
Nacionalistički radio odgovara: „Trupe generala Franka krenule su u kontraofanzivu na položaje koji su crveni zauzeli u nedavnom napadu na Brunete. Haos koji u njihovim redovima nastaje čim počnu da gube, a koji je normalna posljedica njihove nediscipline i odsustva pravog ideala, uzeo je još jednu nevinu žrtvu. Gospođica Gerda Taro, francuska fotoreporterka, i američki novinar Ted Allan, vraćajući se sa zadatka, zaustavili su jedna kola s ranjenicima koja su išla u pozadinu i, pomalo imitirajući američke gangstere iz filma, popeli su se na papučice tog auta, svako sa svoje strane. U tom trenutku vozač jednog tenka, čiju je posadu uhvatila panika i koji je bježao sa linije fronta, izgubio je kontrolu nad upravljačem i poletio pravo na auto na čijim papučicama su stajali Taro i Allan. Uspio je ipak toliko da pomjeri kola da Allanu bude spašen život, mada mu je razmrskana jedna noga. Međutim, Gerda Taro, mala crvenokosa ljepotica za kojom su se kao po komandi okretale glave muškaraca po pariškim kafeima, životna saputnica i možda uskoro supruga proslavljenog ratnog fotoreportera Roberta Kape, nije stigla živa do bolnice. Ova vijest može da posluži kao još jedno upozorenje novinarima i fotoreporterima svih zemalja, upozerenje od naše strane već više puta ponavljano, da im život kod crvenih uopšte nije bezbjedan.“
(…)
Kažu da je Hitler lako mogao da dobije rat, a ja sve dublje i sve crnje osjećam da ga je on dobio. Niko nikad nije ostvario sve svoje ratne ciljeve, ali on je uspio da ostvari dva glavna. Rekao je da će iskorijeniti evropske Jevreje i iskorijenio ih je. Ne zanimaju mene američki divljaci koji jednako znaju da prave pare, kao što me ne zanimaju palestinski divljaci koji jedino znaju da kopaju rovove. Mene zanimaju oni Jevreji koji su stvorili Evropu i koje je Evropa stvarala u vječitom međusobnom trvenju. Zanimaju me Jevreji muzičari i matematičari, zanimaju me oni profesori Bečkog univerziteta koji su svi zajedno iščezli u jednom jedinom loženju krematorijumske peći. Moj otac, onaj divni mađarski gospodin i mangup koji me je izveo iz zatvora tako što se predstavio kao agent tajne policije i rekao: „Pođi za mnom, jevrejska svinjo!“ nije htio da napusti Budimpeštui i završio je u logoru. Moja majka, ona što mi je, kad sam morao da emigriram, sašila pumphozne jer je smatrala da za duge muške pantalone nisam još dozreo, otišla je u Ameriku i postala Amerikanka. Gerda, zbog koje sam uzeo ime Kapa, leži na groblju Per-Lachez u Parizu. Odvojili su me. Ovih sedamnaest godina poslije njene smrti ja sam samo sjenka, ili još gore, ja sam laboratorijska životinja koja se refleksno trza i, kad je prenadražena, štrca spermu.
Drugi njegov veliki cilj je bio dokrajčiti komunizam, uništiti snagu evropske ljevice. I šta se desilo: desilo se ogromno Rusko carstvo, ono isto koje je u prošlom vijeku ugušilo najveći oslobodilački ustanak moga naroda, samo sada mnogo veće nego što je bilo prije rata.
(…)
Drugi svjetski rat bio je borba za opstanak, sukob velikih sila. Španski građanski rat bio je sveta porodica ljudi koji su iz cijelog svijeta došli da se bore za svoje ideale.
Od Malog princa... 