Dario Džamonja je Sarajevo. I to su njegove priče.
Zbirka „Ako ti jave da sam pao“ je, prema riječima Selvedina Avdića, „veliki roman, životna priča Darija Džamonje“. Iako se autor često u svojim pričama igrao pojmovima zbilje i imaginacije i njihovim mjestom u književnosti, zapravo je u svojih 10 zbirki, sabranih u ovo jedno veliko 836 strana teško djelo, pisao sebe. Autofikcija slutnji, nadanja, života. Ako Ameri imaju „short story“, a naša teorija književnosti pripovijetku, novelu, crticu i štogod još, dodajmo joj i Džamonju.
Džamonju kojem su često osporavali književno umijeće i Džamonju koji je često o tome i pisao pokušavajući da objasni da ne piše „članke“, nego priče. Njegove priče počinju negdje davno, u vrijeme djetinjstva (nimalo ružičastog, obojenog roditeljskim svađama, rastavama, odlascima, samoubistvima najbližih, životom sa dedom i babom), a završavaju negdje blizu, u vremenu poslije rata (nimalo ružičastom, vremenu „četvrtastih glava“ u kojem radovan karadžić nije pjesnik, nego neko čije se ime piše malim slovom, u kojem kafane ne mirišu isto, u kojem vlada ludilo, samoća i strah).
Sarajevo, Nevena i Vesna, žargon, kratka rečenica i razoružavajuća poenta u zadnjem pasosu priče, to bi u nekoliko riječi bile prve asoscijacije na tog autora. Kafana je jedan od najčešćih toposa, a glavni začin sarajevski humor. Nevena i Vesna, kćerke, „dva su svjetla u ovom mračnom tunelu od života“. Nađe se tu i žena i ljubavi, ali i bijedne prljave posteljine i smrada alkohola. Ima Dijana, posebna. I smrt je česta, ali ne prepada jer je svakidašnja i moguća. Djed i baka imaju, posebni. I učiteljica Mirza. I Sidran, Ibrišimović, Nogo, Jergović, Veličković, Topčić. Raja. I književnici. I Amerike ima. Egzila. Besmisla, nostalgije, jugonostalgije i nedostajanja. Propitivanja identiteta raznih. Prihvatanja duše bosanske jedino. Uspomena. Sjećanja i ludila. Promašenosti života, uzaludnosti i nastojanja da se ugleda novo jutro i onda kad je mračno.
Nisu to priče koje se čitaju u dahu. To je zbirka koja stoji na polici, za kojom ruka godišnje nekoliko puta krene, iz koje se nasumično koji redak pročita pa se uzdahne ili nasmije. Tersluk i javašluk su priče koje piše D.Dž, ali i bolno saznanje da svakog na ovom svijetu nešto kolje:
Dođe ga njegov pasjaluk glave… Eto, munto je svakog, al’ smrt nije mogo smuntati. Bilo je ‘nako kako mu je suđeno. (…) Tako ti je to, moj brate. Pošteno da kažem – nije mi ga žao… Al’ opet… šta ja znam, možda… Mora da je i njega u životu nešto klalo… Svakog nešto kolje… Jebi ga.“
Od Malog princa... 