NEK ŠARENI VAM BUDU DECEMBRI I RUKE ČVRSTE…

Zapisu o decembru vraćam se svake godine.

Decembar je oduvijek bio moj. Sve velike stvari koje pamtim vežem uz posljednji.

Ispuni me svojom toplinom svaki put kad me dotakne hladnim prstima.

Donese nova sjećanja i reanimira stara.

Voli me decembar.

I ja njega.

Posljednjih godina voljeni me ne štedi. Prošli me slomio. Ovaj više no ijedan dosad.

Vrijeme je u kojem svodimo račune. U godini u kojoj se ništa nije moglo isplanirati, u kojoj smo spoznali skrivene hodnike unutar nas, uspjela sam napraviti krug po sopstvenim planovima i ostvariti ih. Skoro magistrirati, ne uloviti plakete zlatne, ali završiti s prosjekom 10.00, u inat sebi. Okupiti knjišku raju i kreirati platformu da na jedno mjesto slažem redove razasute svuda. Deset godina skupljano, konačno skupiti i stvoriti Recidiv. Prestalo je da se vraća i da moždine grize.

Najvećim ovogodišnjim postignućem smatram ljubav jer sam je živjela i plućima disala, oslobođena svega što steže i zaustavlja. Nisu ružama bili posuti putevi do voljenja. Više je, rekla bih, bilo trnja. Za opijenost linijom uha i vrata pored kojeg sanjam, vrijedilo je. Ljubav se uči. I to sam o njoj u godini čudnoj naučila.

Ipak, boje kojima zatvaram još jedno poglavlje svog života nisu svijetle. Teško dišem. Dio mene otkinut je opet. Razmišljam kolika je uistinu ljudska snaga. Do koje mjere može i mora čovjek. Koliko udaraca, rezova i ožiljaka prije konačnog posrnuća. Opet sam izgubila. Treći put je moje od mene otišlo. Treći put sam sanjala, disala, u mislima mirisala, oblačila, kupala i učila. I opet me, bez pozdrava, napustilo. I opet prerano. I opet me nespremnu ulovilo iako svaki put mislim da mogu i da neće boljeti. A zvjerski su krikovi dok grlim pločice hladnog kupatila pretihi jer zvjerska je bol neizreciva. Opet sam izgubila. Treći put. Neviđeno, nerođeno, voljeno.

Nacrtam osmijeh. Tako je trebalo. Ustanem. Ukopam se u tlo i izbodenim rukama obrišem bol.

Utjeha je, trebalo je. Decembar je ovaj siv, pomalo sam ostarila, teško dišem i čini se da mrem, s umrlim dijelom sebe odlazim… a možda tek odlazi godina, a ja ukopana u tlo stojim i otežalim šakama grabim… naprijed.

nek šareni vam budu decembri i ruke čvrste,

#odmalogprinca