Danas sam sjedila ⠀
u dvorištu svog djetinjstva, ⠀
dvadeset četiri godine su prošle. ⠀
⠀
Sa dvadeset devet ⠀
sve je isto, ⠀
a opet nekako drugačije. ⠀
⠀
Naš balkon je isti, ⠀
ali je oronuo i star.⠀
Metalne saksije ⠀
u kojima je bilo nenino cvijeće⠀
stoje na istom mjestu,⠀
bez cvijeća u njima.⠀
Bijela balkonska vrata ⠀
još uvijek su bijela,⠀
niko ih nije ofarbao. ⠀
⠀
Na štriku visi tuđi muški veš,⠀
dalekog rođaka.⠀
⠀
Sa tog balkona pao je deda⠀
i preminuo.⠀
Devedeset druge⠀
kad su svi umirali od granata i metaka,⠀
detonacija ga trznula⠀
okliznuo se i pao na mjestu mrtav⠀
praveći tv antenu.⠀
Imala sam pet godina,⠀
sjećam se osušene ⠀
lokve krvi⠀
što ostade iza njega,⠀
mama i tetka su je pokušale oprati,⠀
dugo je stajala tu.⠀
Danas je nema. ⠀
⠀
Fasada zgrade ⠀
od tog vremena nije okrečena, ⠀
imena luda nalaze se svuda,⠀
na istim mjestima⠀
Adi, Daka, Burić, Denis…⠀
ni njih nema na Aveniji.⠀
Žive negdje drugo ako su živi.⠀
⠀
U blizini se nalazila mala prodavnica, ⠀
kod Kate⠀
možda, ⠀
ne pamtim ime.⠀
Kata je znala ⠀
da ne jedemo svinjetinu,⠀
a prodavnica mi je uvijek ⠀
mirisala na Poli.⠀
Voljela sam Poli.⠀
Prođoh danas pored malog⠀
zapuštenog prostora, ⠀
njene prodavnice.⠀
U dvorištu je sada veliki Konzum. ⠀
⠀
U zgradi prekoputa naše⠀
živio je jedan mali debeli.⠀
Imao je oko sedam godina,⠀
išao je za mnom i govorio⠀
“balanko, balanko”.⠀
Znala sam da mi se ruga,⠀
osjetilo se po načinu na koji se smijao,⠀
nisam shvatala značenje riječi.⠀
Spomenula sam jednom neni,⠀
otišla je do njihovog stana, heroina mog života,⠀
poslije toga me nije više izazivao.⠀
Godinama kasnije shvatila sam ⠀
da sam tu riječ pogrešno izgovarala,⠀
njega su naučili da treba tako⠀
sa djevojčicama druge vjere. ⠀
⠀
Nemam lijepa sjećanja ⠀
na njegovu zgradu.⠀
Još jedna slika mi je ostala u glavi ⠀
dvadeset i kusur godina poslije. ⠀
Jedan čovjek u vojničkoj odori⠀
udara drugog nogom⠀
dok se ovaj jedva kreće.⠀
Stajala sam na prozoru i ćurila, ⠀
udarani je bio visok i mršav⠀
sa dugom tankom kosom.⠀
Drugog se ne sjećam,⠀
samo njegove noge koja udara,⠀
možda je imao pušku.⠀
Bilo me strah,⠀
htjela sam pomoći visokom,⠀
mojih se pet godina opiralo sili.⠀
Nisam znala ko su ⠀
ni šta se dešava.⠀
Ušla je mama i maknula me s prozora.⠀
Pitala sam je: “Zašto ga udara?”⠀
Ne sjećam se ikakvog odgovora.⠀
⠀
Pokojne tete Slave se sjećam,⠀
stanovala je sprat iznad nas,⠀
pamtim je kao ogromnu ženu⠀
nasmijenu, tanke sijede kose. ⠀
Kad je deda pao, mene i sestru je odvela u svoj stan⠀
da se družimo s njenim unukama, ⠀
makla nas od boli koji nismo shvatale. ⠀
Njen sin je bio pripadnik HVO-a.⠀
Bila je nasmijana, topla, mudra i od pomoći. ⠀
⠀
Sare se pokojne sjećam,⠀
Jevrejke žigosane u logoru,⠀
voljela me,⠀
nosim ime njene majke.⠀
Znala bi nas zovnuti iza ponoći⠀
i dati nam hrane,⠀
brašna i šećera – rekla bi – ⠀
uzmite koliko želite.⠀
Nismo bili gladni. ⠀
⠀
Nema ni tete Slave ni Sare,⠀
pokoj im dušama.⠀
⠀
Na ulazu do našeg ugledah⠀
zelenu smrtovnicu,⠀
moja učiteljica Senka⠀
umrla prije desetak dana.⠀
Dugo je nisam vidjela.⠀
Voljela sam tu ženu,⠀
bila je stroga, ali je voljela i ona mene.⠀
Devedeset osme godine⠀
išla sam u treći razred osnovne škole ⠀
Učiteljica Tifa je otišla na bolovanje⠀
i doveli su nam drugu učiteljicu.⠀
Mi smo tad već nekoliko godina ⠀
živjeli na Luci.⠀
Napustili smo Aveniju,⠀
Senka nije,⠀
preminula je tu.⠀
⠀
Mislila sam i da je Avenija u meni.⠀
Bit će da nije.

---

(Pjesma je napisana 26. 12. 2016. Objavljena 2020. u zbirci “Recidiv”.

Priložene fotografije nastale 11. 7. 2025.

Čini se da često dolazim dvorištu tog djetinjstva.)