U posljednjim decembarskim danima, koji se kao po maleru počesto udese tako da tuga svoj valcer pleše zajedno sa zimom, učvršćuju se i sabiru naučene i sažvakane lekcije iz godine koja odlazi. Susrećemo se sa sobom, spoznajemo, iznova upoznajemo. Gradimo se. Suzama, gorkim zalogajima, neprospavanim noćima, žalom, razdirućim bolima. I smijehom, grlenim i srčanim.

…jedan od onih dana… ili života… nekad u 2023.

Dvije i dvadeset treće svoja. Uzemljena. Prošlost je pometena, ne stišće, ne guši, kao da je nije ni bilo. A bilo je i naučila je iz nje štošta. Konačno se tamo više osvrtati ne treba. Sada je tu. Strahovi su nestali. Ne plaši se. Ne boji se reći šta misli, preuzeti odgovornost, priznati grešku ni zauzeti se za sebe. Svjesna prolaznosti, ne gleda u jučer, već gazi pravo.

A šta je pravo?

Život gura na stranputice, postavlja na raskrsnice, drži nas u limbu. U tom međuprostoru gdje je duši najteže.  Tamo odakle ne znamo kuda. Da se pitamo kako kroz oluje ako cilj je sreća?

A zapravo, šta je suštinski sreća? Koje su to staze? Gradimo li sreću sami ili ona gradi nas? Kreiramo je?  Želim da uradiš najbolje za sebe i budeš sretna, pročitala sam, jednom je jednoj rekao jedan. Pa, evo, npr. da se probudi i otpjeva TBF: ništa mi neće ovi dan pokvarit pa se smije jer je tako odlučila?

Je li sreća neumorno podizanje kad se pada, popravljanje onoga čiji mehanizam je odavno u kvaru, ali je udešeno da se popravljati mora, iznova i iznova, sizifovski, jer drugačije ne smije i ne može zato što je tako, nekad negdje u nekom praiskonskom svijetu, rečeno. Da mora. Zbog ljudi, odgovornosti, tradicije, koječega. Je li i kad se prašta zato što treba, a ne zato što se osjeća?

Je li sreća to? Je li kad se mora?

Ili je pak u nama samima? Kad smo sa sobom načisto, ispunjeni, mirni, iskreni dok se u ogledalo gledamo? Kad kažemo sebi: „Ok, dovoljna si. I možeš ti to.“ I pritom, to osjećamo i zaista znamo.

source: Pintereset

Ili je sreća ono što se prosto desi, što u trbuhu igra kad čuješ glas, osluhneš znak? Što iznutra popravlja, što, kad je sve izvan šina, mehanizam u vinkl vraća?

Je li ljubav?

A opet, kako znaš šta je ljubav? Proizvodi li ljubav sreću?

Rađa je. Sreću. Ljubav. Ljubav rađa sreću. Ljubav je sreća. Tako i znaš da je ljubav. Kad si sretan. I sreća je ljubav. Tako znaš da voliš. Kad si sretan.

Ljubav gura, zbog nje hoćeš i možeš, zbog nje ne razmišljaš, činiš, zbog nje si bolji, zbog nje je sunce i kad od oblaka je sve. Ludilo, orvelovsko svjesno približavanje grobu, zagrljaj koji vodi u sunovrat, ali mu se daješ jer znaš, ono u tebi zna, da samo tu si svoj i samo tu ti je dom jer on je tamo gdje je dodir duša crvenim koncem svezan, iskonski, istinski, neraskidivi.

source: Pinterest

Zbog ljubavi se smiješ. A smiješ se kad si sretan.  

Jeste, ljubav proizvodi sreću.

---

Sreća su nerijetko nedokučive staze. Ali je i izbor, dug koji imaš prema sebi.

Sreća nije kad se mora. Ona je kad se osjeća.

Možda je i neko daleko pusto ostrvo sa kućom u hladu palmi. Nikad ne znaš. Dovoljno je ponekad da zatvoriš oči, raširiš ruke i dosanjaš.

Na kraju, za sljedeću… da marširamo putevima koji bokore biće, da vjerujemo, volimo i ne lažemo se. Jer i to je, biti iskren, sreća ogromna.