KNJIGA O ŽENAMA ZA ŽENE (ili Putujuća knjiga 2026.)

Published by

on

„Moj život je već godinama bio samo moj. Bez ikakvih pitanja o dnevnim ili noćnim snovima: bila sam slobodna, mogla sam i da umrem. Zato sam sada pokušavala da utješim svog zabrinutog muža: nemoj da brineš, prolazi me. Umjesto da mu kažem: spasi me, jebote.“

Iako se, u trenucima fizičke nemoći, razotkriva pred svojim suprugom, snagu ipak pronalazi u ženskoj riječi, u pismima Analene Toneli, dalje rodice i aktivistice koja je svoj život provela u Africi u periodu od 1969. do 2003. godine, žene koja je „umrla stojeći“ i koja je svoj život podredila isključivoj brizi za druge. Zvali su je misionarkom, što je prezirala jer je njena nesebična posvećenost onima kojima je pomoć potrebna bila izrazito humanističke prirode, toliko da običan smrtnik možda takvu požrtvovanost ne može ni razumjeti (često sam se, čitajući roman, pitala šta je bio njen suštinski poriv za takav život, želja za pomaganjem ili pak nešto drugo, na ličnom planu, ostalima nedokučivo…). Zalagala se za prava žena, borila se protiv ženskog obrezivanja, gradila škole i bolnice… sve vodeći se isključivo ljubavlju, u potpunosti odbacujući taštinu. Zbog svog angažmana, ubijena je u Somaliji 2003. godine, ostavljajući glas o potpunoj ženskoj slobodi i konceptu ljudske žrtve bez ikakve koristi.

Toneli postaje etički oslonac Analene Benini i ogledalo neophodno za preobražaj. Njena pisma je odvode daleko u prošlost, do života mnogih drugih žena koje su, svaka na sebi svojstven način, ostavile trag. Benini postmodernističkim postupcima svoj tekst premrežava referencama na brojne intelektualke, aktivistice i književnice, poput Ilarije Alpi, Ingrid Betankurt, Susan Sontag, Orijane Falači, Eti Hilesum, Simon Vej, Ane Frank, Emili Dikinskon, Klaris Lispektor, Virdžinije Vulf, Valerije Luiseli, Hane Arent, Margaret Atvud, Marine Cvetajeva i drugih. Djelo se ostvaruje kao knjiga o ženama za žene, fokusirajući se na pitanja poput majčinstva, prijateljstva, ženskih sloboda, aktivizma isl. Priča o „ženama koje su napravile skok“ ostvaruje se kao svojevrsni savremeni razgovor sa tradicijom ženskog pisma i misli. Uvezujući sve te glasove, djelo funkcioniše kao traktat protiv prosječnosti i skučenosti okvira predisponiranih ženama.

U romanu je, uprkos temama koje tamo često znaju odvesti, vješto izbjegnuta patetika. Benini ne pada u sentimentalnost, već humorom razbija težinu kazanog. Odjek koji Tonelina priča ostavlja na čitaoca je snažan i zato što precizno pogađa  u bešćutnost i licemjernost današnjice:

„Ponegdje u našim pravedničkim člancima napišemo: ‘Sad se više ne možemo praviti kao da se ništa ne događa.’ I onda ugasimo računar i nastavimo dalje kao da se ništa ne događa.“

Kraj romana je u feminističkom ključu, završava se simboličnom pričom o ocu, ali i prstenastom predajom štafete sa jedne žene na drugu. Jedna drugoj ostavljaju štafetu borbe i spoznaju da se ne treba prilagođavati. Početak slobode leži upravo u tome da se ne plašimo izaći iz nametnutog rama. Toneli je to učinila, kao i sve druge žene kojima je ovim djelom odato priznanje. I Benini je, zahvaljujući njima, također doživjela emotivni potres bez kojeg stvarnog otkrovenja i nema.

Jedna od ključnih poruka romana je i ta da se vrijeme sa voljenima ne može nadoknaditi i da ništa ne treba ostavljati „za poslije“  što je posebno poentirano posljednjim Tonelinim pismom majci, pisanim tri dana prije njene smrti, ali i posljednjom (sjajnom!) rečenicom romana:

„Sve ono što nikad nismo rekli, prije i poslije, više uopšte nije važno. Ljubav se ne mijenja.“


🙋‍♀️ do sljedećeg čitanja…

Komentariši