Sudbina ti je onamo stići, 
ali ne požuruj putovanje.

Ovim stihovima Constantinea Cavafyja bih, kad bih morala poentirati, naslikala srce romana Otok nestalih stabala kojim nas Shafak odvodi na putovanje kroz vrijeme, prostor i emocije, posvećujući pri tom posebnu pažnju prirodi i onome, u nama, nevidljivom: sjećanjima i neizliječenim ranama prošlosti.

Već sama posveta romana daje naznake o čemu će biti riječ:

Iseljenicima i izgnanicima posvuda,
Iščupanima, presađenima i onima bez korijena,
i stablima koja smo ostavili iza sebe,
ukorijenjena u naša sjećanja…

Ove riječi već na početku uspostavljaju paralelizam između ljudskih sudbina i sudbina stabala koje će se u djelu i prelijevati jedne u druge, pričama o tome kako i jedni i drugi mogu biti iščupani, presađeni, otkorijenjeni… i zbog toga nesretni, ali i pričama o tome kako smo nepovratno povezani i neodvojivi jedni od drugih – čovjek i priroda.

Roman je podijeljen na prolog i dijelove koji svojim naslovima zaokružuju priču o jednom ekosistemu u kojem je sve povezano i neodvojivo: Kako zakopati stablo, Korijenje, Deblo, Grane, Ekosustav i Kako iskopati stablo. Takva strukturalna građa nije slučajna, ona preslikava povezanost svih elemenata priče, baš kao što su u prirodi svi oblici života međusobno uslovljeni i povezani.

#knjigaposvuduša, Istanbul, decembar 2025.

Radnja romana je smještena na Kipar, otok na raskršću Europe, Afrike i Azije, čiji je glavni grad Nikozija, „jedini podijeljeni grad na svijetu, posljednji podijeljeni grad“.

(Izvini, Shafak, ali i mi, nažalost, možda bez zelene granične linije, ali ipak, i danas živimo u jednom takvom i zato odlično razumijemo tvoju, smokvinu, priču! Naš grad zove se Mostar.)

Već prva rečenica nagovještava bajkovito pripovijedanje, ali i autofikcijske elemente: „Prošlo je mnogo godina otkad sam u kovčegu od meke crne kože zrakoplovom pobjegla s tog otoka, da se nikad ne vratim. Otad sam prihvatila drugu zemlju, Englesku, u kojoj rastem i napredujem, ali ne prođe ni dan a da ne čeznem vratiti se. Kući. U domovinu.”

U središtu narativa nalazi se neposredna protagonistica romana, „djevojka zvana otok“, šesnaestogodišnja Ada Kazantzakis. Radnja počinje u Engleskoj kasnih 2010-ih. Ada živi s ocem, radoholičarem i evolucijskim ekologom i botaničarom, povučenim u svoj svijet istraživanja stabala, posebno otkako mu je umrla supruga. Ada ne poznaje svoju rodbinu; otac joj je Grk, majka je bila Turkinja, na Kipru, odakle su došli, nikad nije bila. Ona govori engleski jezik, ne zna ni grčki ni turski. U suštini njenog odnosa sa ocem nalazi se jedno od ključnih pitanja romana: je li moguće naslijediti i nešto tako neopipljivo i nemjerljivo kao što je tuga? Ada je neizmjerno tužna, pomalo iščašena djevojka, a i cijeli roman je u potpunosti obojen tugom: tugom gubitka, egzila i razdvojenosti.

Poglavlja su ispričana višeglasjem, a priču nosi naratorka smokva (Ficus carica) koja vjeruje u priče, legende i istine koje se njima pokušavaju prenijeti. Ova voćka, naravno, nije izabrana slučajno; jedna je od svetih biljaka prema mnogim kulturama. Suština ljudske egzistencije ispričana je njenim glasom, glasom kipranske smokve koju su Kostas i Defne sa sobom donijeli u Englesku, glasom melanholičnog stabla koje sa sobom nosi sjećanja na dom. Elementi magijskog realizma u romanu dolaze do izražaja upravo u njenom liku, ali i uopšte u Shafakinoj sposobnosti davanja osjeta svemu živom i neživom oko nas. Smokva priča priču o mjestima na kojima smo se rodili, koja nas oblikuju čak i kad smo daleko od njih. Posebno tada. Priča je to o egzilu i o tome kako je domovina uvijek dio nas.

Sjećanja predstavljaju važan segment djela. Da bismo zacijelili, moramo se sjećati, jedna je od temeljnih poruka djela.

U drugom dijelu, naslovljenom Korijenje, radnja je retrospektivno premještena na Kipar 1974. godine. Kostas ima 17, a Defne 18 godina. Lirske rečenice, stil bogat, kitnjast, s epitetima, slikovito prikazuju njihovu zabranjenu ljubav, ljubav između grčkog mladića i turske djevojke, u vremenu napetosti i sukoba. Utočište im predstavlja Yiorgosova i Yusufova konoba Sretna smokva:

„Sretna smokva bila je popularno okupljalište Britanaca, Grka, Turaka, Armenaca, Maronita i posjetitelja na otoku, koji su brzo usvojili lokalne običaje. Vodila su je dvojica partnera, ciparski Grk i ciparski Turčin, obojica u četrdesetim godinama života. Yiorgos i Yusuf otvorili su tu konobu 1955. godine novcem koji su posudili od obitelji i prijatelja, i uspjeli su opstati, štoviše uspješno poslovati, unatoč napetostima i problemima koji su pritisnuli otok na sve strane. (…) Bila je mjesto s poviješću i vlastitim malim čudom. U njoj su se pričale priče o pobjedama i nedaćama, namirivali se stari računi, miješali se suze i smijeh, davala se dopuštenja i obećanja, priznavali grijesi i tajne. Neznanci su u njena četiri zida postajali prijatelji, prijatelji ljubavnici; stare ljubavi iznova su se razbuktavale, slomljena srca cijelila ili ponovo pucala. Mnoga djeca na otoku bila su začeta nakon vesele noći u toj konobi. ‘Sretna smokva’ dodirnula je živote ljudi na veoma mnogo načina.“

Smokva naratorka rasla je na sredini Sretne smokve i bivala svjedokom svih tamo proživljenih ljudskih sudbina. Priča o Yusufu i Yiorgosu pozadinska je priča koja je poput ogledala priči o ljubavi bez ograničenja. Njih dvojica u svoje okrilje prihvataju Defne i Kostasa jer i sami žive zabranjenu ljubav.

Historijska pozadina u romanu (građanski, grčko-turski, rat; britanski kolonijalizam…) neprestano je prisutna te je, stoga, ovo i roman o besmislu rata kojem ne svjedoče samo ljudi, već i stabla, živi, ali nečujni svjedoci vremena, protoka, ništavila i ljudskih sukoba. „Većinu patnji stabala uzrokuju ljudi.“, rečenica je koja predstavlja snažnu alegoriju ljudskih muka, briga i boli. „Ljudi nas ne vide…“, žale se stabla, a ustvari iz njih progovara ljudska zatvorenost u vlastite svjetove zbog kojih ne vide ni sami sebe. Zato je sasvim jasno zašto je centralni motiv romana predstavljen Adinim vriskom – meni izuzetno zanimljivom epizodom koja otključava mnoge druge. Ada je bila usamljena, jako joj je nedostajala majka, mislila je da je naslijedila njene psihičke nestabilnosti. Sjećanja na majku bila su bolna, opora i otužna poput mirisa alkohola u njenom dahu. Jedini način da iz sebe istisne sakupljenu patnju mogao je biti nekontrolirani vrisak. Vrisak kao refleksija svega što nas muči, steže i što u nama raste. Poziv i pitanje „Čuješ li me sad?“

Roman je i oda prirodi u svim njenim oblicima i oda ljubavi u svom iskonskom obliku, bez imena, nacija, religija, roman o ljubavi za čovjeka. Osim toga, Shafak se u romanu suptilno dotiče i mnogih drugih aktuelnih tema poput ekologije, feminizma, LGBT prava, prava na abortus itd. U romanu je prisutna i gastronomija, hrana kao poveznica, simbol kulture i tradicije. I mirisi  također igraju važnu ulogu u evociranju sjećanja i emocija. Opisana je i mijena vremena, protok generacija, promjena mišljenja. Budućnost i promjene ostavljene su mladima.

Iznad svega toga, ovo je i priča o naslijeđenim traumama: „…porodice su slične stablima – porodične traume su kao sjajna smola koja curi iz posjekotine u kori. Curi niz naraštaje.“

U dijelu Grane, radnja je smještena na Kipar 2000-ih. Kostas se nakon više od 20 godina vraća iz Engleske i ponovo, ploveći na valovima čežnje, sreće Defne koja radi u Komisiji za nestale osobe. „Čovjek bi rekao da je ovo mali otok, ali, ako tražiš nestalu osobu, i najmanje mjesto na svijetu nevjerovatno je veliko.“ Priča o nestalima predstavlja posebno važan dio djela (i meni iz ličnih razloga važan, a i cijeli sam roman dosta lično doživjela pa je moj dojam možda i zbog toga ovakav kakav jeste).

U petom dijelu nazvanom Ekosistem objašnjena je povezenost svih nas. Sve od komarca preko rogača pa do čovjeka… sve je dio ustrojstva u kojem neizbježno ovisimo jedni o drugima.

„Od raznih životinja u svom ekosistemu, nekima sam se divila, druge su mi potajno bile mrske, ali ne sjećam se da sam ikad požalila što sam ijednu od njih upoznala i uvijek sam nastojala shvatiti i poštovati svaki oblik života.“

Kraj je, uprkos svoj ispisanoj boli, dat u optimističnom tonu.

„Pažljivo uspravite svoje stablo i odmotajte konope kojima ste ga zavezali. Neke grane možda će se slomiti ili saviti, ali stablo će biti dobro i sretno jer je ponovo uspravno.”

Za iscjeljenje treba vrijeme, ali je moguće.

Otok nestalih stabala Elif Shafak djelo je koje istovremeno funkcionira na više nivoa: kao historijski roman, ljubavna priča, ekološki manifest, priča o migracijama i egzilu, priča o nestalima i naslijeđenim traumama. Ako vam je potrebna vjera u ljubav, u ljude, u jednakost svih i svega, ako vam treba toplina i zagrljaj, pročitajte ovu knjigu. Da, ima „sapunjavih“ dijelova, bez nekih je i moglo, ali uprkos tome, srdačna je, iskrena i grije. Potrebna nam je u ovom bešćutnom vremenu u kojem jesmo.  

#odmalogprinca 💚