Jokha Al-Harthi, omanska spisateljica i dobitnica Međunarodnog Bookera, u romanu Stablo gorke naranče ispisuje intimnu ispovijest o ženama i ženskim sudbinama u patrijarhalnom društvu. Lirskim rečenicama ispisanim u prvom licu ublažava težinu sjećanja i tradicije oko kojih je ispleten narativni čvor. Djelo je posvećeno Mudracu koji čitaoca hvata za ruku i vodi kroz bolni svijet životnih istina u kojima se odrasta i spoznaje.

Odjednom otvaram oči i vidim njezine prste, prva je rečenica romana nelinearne strukture u kojem se retrospektivno neprestano prepliću prošlost i sadašnjost. Priču donosi Zuhur, savremena i obrazovana djevojka, potaknuta bakinom smrću. Otišla je, a sjećanje na njen „crni nokat“ vraća uspomene i prisiljava na preispitivanje o ljubavi, pažnji i zahvalnosti prema onima kojima smo dužni sve, a koje upravo zbog toga što se „podrazumijevaju“ često ne osvješćujemo sve dok zauvijek ne odu. Gušila sam se od kajanja. Gušila sam se od nemara i ravnodušnosti, priznaje naratorka pokušavajući razumjeti vlastitu prošlost i ženu koja ju je oblikovala.

Unuka priča o baki, ali i o sebi i svim drugim ženama čije su sudbine duboko isprepletene i neodvojive jedna od druge. Vezane istim okovima, čežnjama i neostvarenim željama. Trpljenjem.

Baka, koja je 40 godina provela u tuđem domu, žena bez vlastitog poroda, koja nikada nikome nije objašnjavala svoje postupke ni pričala svoje tuge i koja se od djetinjstva, bez roditeljske brige, borila za opstanak, središnja je figura romana o generacijskim mijenama, ali i onome što, uprkos svemu, ipak u nama ostaje isto, što jedna drugoj ostavljamo u zalog. O iskustvu koje, poput grala, prenosimo, iz generacije u generaciju, nadajući se da će one poslije nas, biti mudrije, pametnije… sretnije.

Baka je „surogat-baka“, njeni unuci po rođenju nisu njeni, ali po svemu drugom njeni su. Baka je ta koja u rođakovoj porodici stvara dom nesebično poklanjanjući ljubav jednostavnu poput zraka za disanje, poput sunca koje svojom svjetlošću obasjava puteve. Patrijarhalni odgoj i tradicija oblikovali su njen život, ali nijednog trenutka nije pokazala žaljenje. Stameno je prihvatala ono što joj život pruža, ne buneći se. Njen sigurni prostor činilo je stablo naranče, pod kojim bi dugo, stihijski, ispijala kafu, kao da je sve u redu, kao da je ništa ne boli.

S druge strane, generacijske boljke prenesene su sve do novog doba, doba u kojem stabla gorke narače nema. Ima tek gorčina koju umjesto prirode liječi psihoterapija. Samo je htio otkriti uzrok moje tuge, navodi naratorka uvjeravajući se da „nije depresivna“.

Baka i unuka nisu jedine žene u romanu. Cikličnom strukturom povezane su i sudbine drugih žena iz porodice, neke od njih iznimno potresne, poput Sumajine priče o nasilnom mužu ili priče o majčinim postporođajnim depresijama i pobačajima. Posebno intimna je priča o ljubavnom trokutu na čijem vrhu je, ne htijući, protagonistkinja. Upoznavši Imrana, ljubljenog svoje prijateljice Kuhl, upada u svijet mašte, prepoznavanja bez riječi, ljubavi koja jeste, a ne može biti:

“Priželjkivala sam svaki korak i mrzila ga. Priželjkivala sam svaku prepreku i strepila od nje.“

Trokuti ljubavi još su jedan od načina putem kojih autorica propituje granice ženske slobode, ukazujući na to da ni danas, čak ni obrazovane i samosvjesne žene, nisu oslobođene društvenih stega te da su, uprkos brojnim postignutim bitkama, i dalje rastrzane između modernosti i naslijeđa.

“Kad je prvi put vidjela Imrana, naginjao se nad tanjurom biryanija u džamijskoj kantini i jeo prstima. Zurila je u njega dok je lizao prste nakon što je završio s jelom. Na svoje iznenađenje, nije osjetila ni gađenje ni neugodu, samo blagi drhtaj u nogama. Prošlo je mnogo vremena dok nije shvatila da je to bio trenutak kada ga je prvi put poželjela.”

Svaka priča koju Al-Harti donosi svjedoči o naslijeđenim traumama, teretu koji se prenosi s generacije na generaciju. Na očima mi je bio povez, osvješćuje Zuhur u trenutku bakine smrti, vjerujući da je progledala, no priča Jokhe Al-Harti i sve sudbine koje je njome dotakla, zapravo i svjedoče o tome da smo sve neprestano u mraku i da ćemo progledati jedino ako naučimo razumjeti i ne osuđivati jedna drugu. Od bakinog prihvatanja, preko majčine krhkosti i nemogućnosti podnošenja, do kćerkine prividne samouvjerenosti… ženska snaga jeste evoluirala… no, i ovaj roman završava rečenicom o ocu, podsjećajući nas na to da su ženske sudbine stoljećima ipak ispisivane muškom rukom.

Čak i danas…  

👉 Roman je u izdanju IK @hena.com objavljen 2023. godine. Možete ga pronaći tu, a u BiH je dostupan u knjižarama Svjetlost i Kultura.

Do sljedećeg čitanja,

👋 #odmalogprinca