Roman Grmuša objavljen 1923. godine, godinu dana nakon proglašenja Republike, smatra se remek-djelom i jednim od najboljih ljubavnih romana turske književnosti. Jedan od razloga takve recepcije nalazi se u činjenici da je roman objavljen na samim počecima uspostave nove države, u vrijeme buđenja nacionalne svijesti i izmjene postojećih stavova, prisutnih stoljećima. Naravno da je to svoj odjek imalo i u književnosti, najpogodnijem mediju za propagiranje ideja.
Rešat Nuri Guntekin (1889-1956.) pripada prvoj generaciji autora Republike, dio života proveo je u osmanskoj upravi, a dio u Republici. To je svakako imalo refleksije i u njegovim djelima, pa i u romanu Grmuša koji tematsko-idejnim planom nastoji pratiti „nove tokove“, no činjenica je da u tome ne uspijeva u potpunosti, što se posebno ogleda u tipiziranoj karakterizaciji likova gdje su primjetni stavovi ili osobine baštinjene na tradicionalnom (idealiziranom) paternu prema kojem su likovi idealno dobri ili idealno loši. S druge strane, naglašeni su ideološki narativi Republike koji se posebno ogledaju u tendenciji da se prikaže težnja za opismenjavanjem, tj. da se ukaže na važnost obrazovanja, kao i u nastojanjima da se lik turske žene odvoji od postojeće slike prema kojoj se žena ostvaruje isključivo preko muža. Grmuša je simbol novog ideala – žene koja se (i može se) ostvariti sama, no sudeći prema kraju djela, njena pobuna ipak nije toliko velika da nadjača ulogu požrtvovane, poštene, zaljubljene i nevine žene koja voli, želi, vjeruje i prašta njemu – muškarcu kojem bezuvjetno pripada uprkos svemu.
Grmuša ili Feride je „ona koja ne hoda, već skakuće“, koja se previše hihoće, koja je kao lastavica, vjetar ili voda, koju svi, uprkos njenim nestašlucima, vole, i u školi i kasnije. Inatljiva je, prkosna (Da umrem, da se sva rasprsnem u komade, ja neću zapomagati.), uvjerena da može sama, ne odustaje i želi dokazati (sebi, ali još i više od toga Kjamuranu) da može zaraditi za život bez ičije pomoći. To joj se, nakon što sazna da je voljeni zaručnik u Švicarskoj prevario, postavlja kao imperativ čijem ostvarenju teži do samog kraja romana, djela strukturalno podijeljenog u pet dijelova.
#knjigaposvuduša 📍Istanbul, oktobar 2024.
Prvi dio donosi uvodnu priču o Grmušinom životu. Saznajemo da je njen otac vojno lice, da je prerano izgubila majku te da je, pošto se žensko dijete ne odgaja u kasarni, sa devet godina otac šalje u internat, francuski licej „Notre Dame Devocion“. Procesi evropeizacije i pogled ka Evropi i evropskom ogledaju se, naravno, i u izboru Grmušine škole. Naime, u vrijeme osnivanja Republike Turske Francuska je predstavljala ideal u čijem pravcu su se i kretale reforme.
U tom dijelu romana pratimo i početke njenog odnosa sa Kjamuranom. Priča je donesena retrospektivno, u 3. licu. Date su određene tematske naznake koje će kasnije biti detaljnije razrađene, poput prilika pruženih muškom i ženskom djetetu, onoga što je dozvoljeno jednom, šta drugom itd.
Također, važan segment kojim se roman zapravo i otvara je pitanje ženskog zara, odnosno da li žena treba biti pokrivena ili ne. To je pitanje koje se problematizira tokom cijelog romana, u različitim aspektima, ali je zapravo aktuelno pitanje čak i danas, ne samo u turskoj književnosti, nego u Turskoj uopće. U tom smislu, Grmuša, s obzirom da se školovala u francuskoj školi, često hoda nepokrivena te ne smatra da djevojčice moraju biti obavezne da nose zar, ukoliko to istinski ne žele.
Da Guntekin ne napušta tradicionalni način pripovijedanja jasno je već na počeku, pri opisu glavnih likova, gdje je kako je kazano, Grmuša ona koju svi vole, a Kjamuran ideal stereotipnog muškarca oblikovanih brkova koji simboliziraju muškost, starijeg muškarca koji to žensko dijete voli i čija uloga je da je zaštiti. Također, on ima privilegiju da ode u inostranstvo, radi, istražuje svijet i živi po svom kako bi na taj način učestvovao u kulturnom i socijalnom napretku države jer se znanje ne može dobiti samo iz knjiga, već su domovini potrebni živi primjeri. Također, smjelo se upušta u različite ljubavne afere, što je ženama, bez obzira na ostvarenost i nivo obrazovanja, ipak nezamislivo. Prekretni trenutak, zaplet romana, je Kjamuranova prevara koju Grmuša ne prašta, a on se, nakon četiri godine, ipak vraća da je oženi smatrajući taj čin vlastitom dužnosti zato što ga ona četiri godine čeka.
U drugom dijelu pitanje položaja žene je posebno stavljeno u fokus. Narativna forma je drugačija, 3. lice se mijenja u 1., čime se umanjuje distanca i fokus direktno usmjerava na glavnu junakinju i njena preživljavanja. U tom kontekstu je interesantna uloga autora koji je poprilično na strani protagonistice, naravno, opet sa ciljem naglašavanja oslobađanja žena od stega u kojima su živjele i sa nastojanjem da se pokaže da domovina stoji uz takve, nove, ideje. Grmuša se ostvaruje kao učiteljica – što je, u kontekstu prethodno kazanog o značaju obrazovanja, jedno od najpoželjnijih zanimanja (primjetan je detalj gdje joj jedan od direktora kazuje kako se treba baviti modističkim zanatom čime se u kontrast postavlja njeno zanimanje i ono što su žene prethodno radile ili šta se smatra poželjnim ženskim poslom). Učiteljice su jedine žene koje idu na put bez muškaraca, koje mogu živjeti onako kako hoće, koje niko ne može prisliti na nešto što ne žele isl. One nisu kao njihove prethodnice, žene koje moraju šutjeti i trpjeti, podnositi… Feridina uloga je prosvjetiteljska, ona se kao učiteljica, dijeljenjem svog znanja toj divljoj i tuđoj, a zapravo marginaliziranoj djeci žrtvuje za svoju domovinu.
„Nemaš se čemu čuditi. Ja sam učiteljica. Svojom slobodnom voljom, draga srca, htjela sam da radim u ovoj pokrajini i da poslužim dječici svoje domovine.“
„Ah – povika glasno Pier Faur – kako je to lijepo! Eto, to je važna tačka koju ću zabilježiti u svom listu. Dakle, mlade djevojke iz otmjenih istanbulskih porodica, koje su stekle zapadnu naobrazbu, žrtvuju se za domovinu. Da probude Anadol, ostavljaju svoj udobni i sretni život. Kako je to lijepa, velika požrtvovanost! Da, kada budem govorio o mogućnostima napretka ove zemlje, naročito ću istaknuti vas, gospođice Ferida, ako mi dopustite.“
U ovom poglavlju, posebno u odlomcima u kojima Grmuša odlazi da radi na selo, problematizirano je i pitanje religije… Stari seljaci vjeruju u Allaha, vjeruju da je sudbina ispisana, da se protiv nje ne može… dok novi red ta pitanja stavlja u drugi plan i iznad njih postavlja nauku i obrazovanje.
Pitanja morala su također naznačena… likom majke djevojčice Munise, označene kao nevaljale, posrnule i pale žene sa kojom se čak ne može ni stati, a da se ne bude okarakterizana kao jednako loša.
Također, 1. lice ovdje nije slučajno, Ferida ispisuje dnevnik što je relativno novi momenat u turskoj književnosti kojim se daju određene naznake propitivanja književnosti, književnih formi, narativnih postupaka isl. Književnost ne mora biti propagandna da bi bila angažovana, štaviše, mnogo toga se može kazati i intimnijom i iskrenijom formom kakva je ispovjedna. Ipak, da je potrebno još mnogo do potpunog oslobađanja (i pera i života uopće) svjedoči činjenica da Grmuša ne piše za javnost – ona piše njemu i njene bilješke niko neće gledati.
Neosviještenost sredine također je iskazana govorkanjima i potvorama koje Grmušu prate zbog njene ljepote i obrazovanja, usljed čega je primorana da stalno mijenja mjesto i bori se. Obrazovana, ali tradicionalna Ferida ipak nije jača od toga pa se, s bolom, zbog takvih stavova pita kako će izaći među svijet. Iako poput ptice, neprestano se osjeća zarobljeno čime se zapravo i propituju granice ženske slobode. Koliko se suštinski uspjeva osloboditi, bez ozbira što stečeno znanje čini da je drugačija od ostalih i da, kao takva, izlazi iz okvira sredine? Kritika društva je možda i najizraženija u tim njenim prisilnim odlascima, kao i u dijelovima u kojima je prikazan birokratski milje, nadobudno ponašanje direktora ili čelnih ljudi u ministarstvima koji službu dodjeljuju onima od kojih imaju koristi. (Reklo bi se, posmatrajući iz današnje perspektive, semper idem!)
Četvrto poglavlje donosi i temu turskog rata, jednu od nezaobilaznih tema turske književnosti. Ona je sporadična i također u službi idealiziranog Grmušinog identiteta. Junakinja se u novonastalim društvenim prilikama ostvaruje i kao medicinska sestra, opet, na najpoželjniji način, dajući sebe domovini.
Posljednji, i po mom mišljenju, književno najslabiji dio romana je peti. Roman završava tipičnim happy endom u kojem se Grmuša i Kjamuran sastaju nakon deset godina, proživljenih života i sakupljenih iskustava. Ipak, ona ga, kao Penelopa, čeka… ne daje se i ne predaje nikome, ona to ne može jer je njeno srce zauvijek njegovo. On, pak, sa djetetom i brakom iza sebe shvata da je Feride ljubav njegovog života…
Da je njihova ljubav kojim slučajem odoljela zubu vremena, ovo možda ne bi bio „najbolji turski roman“… ovako slovi kao takav… a da li su u njemu istinski uspjele ideje novog doba… ostaje za diskusiju…
Djelo je 2023. godine objavljeno u IK Vrijeme, a klik na link vodi vas na stanicu na kojoj ga možete naručiti. Djelo bih preporučila za čitanje kada ste u fazonu istoimene sapunice čija slika (a naravno zbog Buraka :D) stoji kao izdvojena u ovom blogu. P.S. Kjamuran u romanu je plavušan! 🙂
Leave a Reply