Moji duhovi naziv je romana britanske autorice Gwendoline Riley, objavljenog 2021. godine, a kod nas, u IK Buybook izdanju, 2023. godine. Djelo, pitkim i nepretencioznim stilom, pred čitaoca donosi priču o transgeneracijskim traumama, ispričanu iz pozicije distancirane naratorke, kćerke Bridge koja naočigled ne želi znati suštinske razloge razvoda svojih roditelja.

U prvom dijelu romana upoznajemo majku, shvatamo da njen odnos sa kćerima nije uobičajen niti funkcionalan, ali ne shvatamo baš i zašto. Prezentirana je kao neko ko mrzi svoj posao i sve oko sebe, čudakinja i autsajderka koja ima problem sa uklapanjem u društvo, koja voli pravila i živi prema njima. Nešto kasnije upoznajemo i oca, u potpunosti nepouzdanu roditeljsku figuru, nekoga ko se ne ponaša niti zdravorazumski niti civilizirano. Bridge se ne sjeća braka svojih roditelja, zna da je majka napustila oca kad je ona imala dvije godine i zapravo misli da je mama bila ta koja je, zato što se osjećala prestrašeno i zapostavljeno, provocirala nesuglasice. Kompleksnost roditeljskog odnosa, iako duboko zatomljena i ostavljena daleko u prošlosti, ostavlja tragove na obje kćeri, oslikavajući se u njihove identitete baš kako stoji u naslovnoj sintagmi, poput duhova, neprimjetno i tiho, ali sablasno.

Iako do samoga kraja ne saznajemo stvarne razloge takvih disfunkcionalnosti, pojedinosti će se, poput odnosa sa majkom, početi raspetljavati u drugom dijelu knjige u kojem distanca između glavne junakinje i majke postaje vidljivija. Ogleda se u majčinim nastojanjima da uspostavi funkcionalan odnos, ali i u Bridgeinom odbijanju. To dodatno pojačava ovdje prikazani  odnos majke i njenog prijatelja, homoseksualca Griffa Tomasa, koji „mrzi njenu djecu“, ali se prema njoj odnosi kao prema kultu ličnosti, divi joj se i time popunjava rupe koje ostavljaju kćerke, posebno Bridge. Majka osjeća da „zastrašuje muškarce“, Griffa drži uz sebe kako joj drugi ne bi prilazili, sve veze u kojima je bila hrane njen lični osjećaj nedovoljnosti zbog kojeg se, uz sva nastojanja, silno plaši sudjelovanja u svemu što zahtijeva odgovornost.

---

Pred čitaocem je, dakle, roman oštećenih likova i disfunkcionalnih odnosa, besmislenih razgovora i egzistencije bez smisla. Roman nesretenih sudbina, ali i roman koji upućuje na neizmjernu važnost komunikacije sa roditeljima. Junakinje skoro da ne komuniciraju, razgovaraju jednom do dva puta godišnje, šalju jedna drugoj besmislene sms poruke u kojima razgovaraju o knjigama Elene Ferrante (naravno, ne slučajan odabir), nemaju vremena jedna za drugu. Bridge ne želi upoznati svog partnera s majkom niti je želi pustiti da prenoći kod njih. Umjesto toga, kad se viđaju, od rođendana do rođendana, majka odsjeda u hotelu ili gostinjskoj sobi. Bridge, unesrećena zbog tih susreta, tek u jednom od njih spominje potencijalni razlog takvih odnosa, vraćajući se u vrijeme kada je imala 12 godina i kada je majka tražila sudski nadzor kako otac ne bi mogao doći do kćerke, kada ga je optužila za „svakakava zlostavljanja“, pa čak i seksualne činove. Majka, pak, kazuje da se ne sjeća, odbijajući priznanje o nasilju i ponaša se kao da se ništa nije niti dogodilo niti se događa. Očekujemo odmotavanje čvora, što kod majke što kod kćerke, ali listajući stranice ostajemo iznevjerenih očekivanja. Dobijamo tek naznake u nekoliko majčinih rečenica koje odjekuju kao vapaj za razumijevanjem, prihvatanjem i oprostom: „Nisam ja ta koja je bila užasna, nego tvoj tata. Ja nisam bila. (…) Ali zašto ja bivam kažnjena kada je on bio kriv? (…) Ima stvari koje nikad nikom nisam rekla. Stvari koje me tjerao da radim.“

Posljednje scene odvijaju se u bolnici, Michelle bdi nad majkom oboljelom od tumora na mozgu. Roman se zatvara majčinom smrću, ostavljajući čitaocu prostor da ispiše kraj i pokuša razumjeti… razmišljajući o vlastitom odnosu sa roditeljima, o emocionalnim distancama i trenucima kad roditelji postaju djeca svojoj djeci, o neiskazanom, neispunjenim očekivanjima, roditeljiskim davanjima i pokidanim vezama… kojih, nažalost, ima svuda oko nas.

---

Da li imamo pravo na neoprost kad su u pitanju oni koji su nas rodili i gdje su granice? Šta ako dođe kraj, a nismo rekli ni oprostili? Da li možemo zakopati prošlost koja nas je iskreirala i da li rane koje nam naprave najbliži ikad istinski zarastu…

To su pitanja koja ostaju poslije čitanja ovog tužnog djela. Gorka su, ali potrebna.   

#odmalogprinca