“PUT OD CRVENE CIGLE”, Marijana Čanak

Published by

on

Marijana Čanak (Subotica, 1982.) autorica je koja do sada iza sebe ima jednu knjigu proze, dvije zbirke priča i jedan roman. Proza joj je nagrađivana, a roman Klara, Klarisa našao se u finalu NIN-ove i Vitalove nagrade. Riječ je o autorici koju sam čitala prvi, ali sigurno ne i posljednji put. Štaviše, zbirka Put od crvene cigle utemeljila je moju želju da pročitam sve što je napisala.

Posljednji put kad sam se toliko poistovijetila sa nekom zbirkom bilo je kad sam čitala Dijagnozu Nade Kaurin Knežević. Sjećate se kako sam svima probijala glavu tom zbirkom, a sjećam se i ja da ste mi slali poruke i slike kao dokaz da ste je zbog onoga što ste tu kod mene čitali, čitali i vi. I bila sam sretna zbog toga, pogotovo što je riječ o našoj autorici, ali i mladoj autorici, pred kojom je sigurno vrijeme. I, naravno, zato što je iskustvo koje je preneseno zbirkom ono koje sam mogla osjetiti i koje ste mogle osjetiti i sve vi koje ste se našle u tim redovima.

E, čitajući Put od crvene cigle počesto mi se vraćao taj osjećaj čitanja Dijagnoze – osjećaj prepoznavanja. Čanak kao da je ispisivala moje vlastite misli, i to one skrivene koje se ne izgovaraju glasno, ali koje neumorno proganjaju.

#knjigaposvuduša 📍 Korčula, juni 2024.

Riječ je zbirci od 16 priča, podijeljenih u četiri ciklusa, koja, kako i naziv zbirke implicira tematizira žensko iskustvo, snagu, posebnost i moć, i to putem motiva menstrualne, odnosno ženske krvi. Priče donose sve ono što jedno žensko tijelo, od puberteta do menopauze, može proći: predmenstrualni sindrom, dolazak menstruacije, njen izostanak, kasnu i ranu menstruaciju, ali i porod i abortus. Svaki ciklus popraćen je citatom neke druge autorice čija književnost tematizira tjelesnost, a u zbirku smo uvedeni citatom jedne od pionirki tzv. feminističke književnosti na našim prostorima, Slavenke Drakulić. Ako ste iole proučavali njeno pismo, onda znate da su mu glavne odlike, između ostalog, upravo tjelesnost, čulnost i seksualnost.

Dakle, već na samom početku je jasno koje iskustvo će autorici poslužiti kao temelj zbirke – žensko. I pod tim mislim na ženski glas kojim progovara onako kako to ecriture feminine nalaže. Žensko iskustvo, traume, ali i zadovoljstva su u potpunosti svoje mjesto našle u realističnim, ali i fantazmagoričnim pričama Marijane Čanak. Negdje sam, prilikom čitanja, zapisala da su to psihološke priče i uzet ću sebi za pravo da ih takvima i zovem jer zaista odlično poniru u žensku svijest i određena psihička stanja.

Priča kojom se zbirka otvara zove se Izgubljena. Protagonistica gubi menstruaciju, ali amenoreja služi tek kao ulazni motiv u opšte stanje izgubljenosti koje će, na različite (a opet vrlo slične) načine progoniti i ostale protagonistice. Priče su relativno duge, ali su ispričane jednostavnim i zavodljivim jezikom, najčešće u 3. licu. Lirske rečenice u pričama o nezadovoljstvu ili zlostavljanju zasigurno ne očekujete, ali Čanak olakšava čitanje konstrukcijama poput sobe pune ušećerenog mirisa tamo gdje je sve gorko. U njenim pričama se često sudaraju mašta i stvarnost što uvelike olakšava prolazak kroz ozbiljnost dosegnutih problema. Progovara se, svakako, i o patrijarhatu i društvu u kojem je dominantan muški glas, u kojem muškarci imaju vlast nad svim, pa i nad ženskim tijelom, bilo da se radi o tijelu supruge, snahe ili kćerke. Oni imaju moć nad svakom od njih, a one pak bijeg i vlastite projekcije stvarnosti od koje bježe oslikavaju maštom, snovima i samozadovoljovanjem. Samo tako im muka od bivanja u vlastitoj koži biva podnošljivija.

I bračni odnosi su sagledani iz najrazličitijih, nimalo lijepih, uglova. Govore o muževima kojima žene služe kao objekat za zadovoljenje fizičke potrebe, govore o nemogućnostima ostvarenja seksualnih odnosa uzrokovanih traumama iz djetinjstva, govore o tome kako nas usputne rečenice naših najbližih poput muža (ili pak majke) oblikuju, kako nas uče da oko sebe dižemo zidove ili kako zbog njih ne možemo da se pogledamo u ogledalo. Ovo su priče koje govore o toksičnim odnosima i neke od njih (poput posljednje Ti i zver) je nemoguće čitati bez knedle u grlu i sa povremenim pauzama za disanje, ali uprkos svemu u njima ipak diše optimizam, snaga, vjera i samoprihvatanje. Nametnuti imperativi ljepote su također nešto što autorica opservira nastojeći ukazati na to da nas fizičke proporcije ili nedostaci ne čine manje vrijednima. Tu nismo zbog njih niti nam oni trebaju služiti kao mjerilo vrijednosti ni u čijim, a posebno ne muškim, očima. Onog trenutka kad prihvatimo same sebe, sa svim onim što jesmo, gvožđe pretvaramo u cvijeće.

„Sad ne znam… što sam starija sve češće kažem sebi: ma nisam ja tako loša, vredna sam te žrtve. Ajde, živele!“

DEBELA, Marijana Čanak

Neke priče su zaista potresne, poput već pomenute Ti i zver kojoj ću se vratiti nešto kasnije ili pak priče Lujzina noć koja nas odvodi u prvu bračnu noć u kojoj „nema krvi“ i u sve ono što to sa sobom nosi. Praiskonski grijeh, generacijski ugrađen u našu (žensku) svijest polemizira se repetitivnom rečenicom protagonistice: „Ne znam, grešna sam.“ U čemu je njen grijeh i kako se oprati od njega, ne zna, ali da je grešna zna jer ju je u to ubijedio on. On koji će je već prvu bračnu noć silovati i nemilosrdno pretući. Mučno je čitati te opise, ali autorici treba biti neizmjerno zahvalan na njima jer takvi, neuljepšani, su i danas nečija stvarnost. Priča je interesantna i zbog, možda tek u protagonisticinoj glavi postojeće, ženske ljubavi koja se ostvaruje sa prijateljicom Selenom. Idejno označava činjenicu da je žensko iskustvo drugoj ženi blisko onako kako nikad nijednom muškarcu neće biti.

„Uradile smo nešto dobro. Same za sebe. Jedna za drugu.“

LUJZINA NOĆ, Marijana Čanak

Posebno su interesantni odnosi majka – kćerka, ali i i baka – majka – unuka putem kojih se diferenciranim interpretativnim modelima ukazuje na konstruirane sociološke poglede i na to kako se, i ne htijući, određeni paterni ponavljaju i nasljeđuju.

„Babina mapa otvorila mi je mapu novog sveta, otvorila mi je unutrašnje oko.“

PUT OD CRVENE CIGLE, Marijana Čanak

Koliko naših majki nosimo u nama i koliko je napora potrebno da se izborimo s onim što je boljelo njih, ali bez obzira na sve prividne slobode, boli i nas danas? Od krpa i gaze naše bake do današnjih tampona… Put je predug, težak i čini se da mu se ne ukazuje kraj. I danas nas, od puberteta, uče da moramo biti pokorne lutke.

„Igramo se plastičnim lutkama…

Igramo se velikim ćelavim lutkama…

Igramo se doktora, lutka gori…

Igramo se kraljica i dvokrinja… Dvorkinje su pokorne.

Igramo se krišom, niko ne sme čuti za tu igru. Više se ne igramo, šake su nam pune neudjeljenih šamara.“

IGRA, Marijana Čanak

Realizam Marijane Čanak često naliči na magijski pa se u njenim pričama prepliću i nestvarni i elementi horora, ali i narodna vjerovanja i nečiste sile, baš onakve kakve i dolikuju nečistoj krvi. Neizostavan je i motiv smokve koji se ponavlja u nekoliko navrata, a koji naravno implicira na život i plodnost i koji nas ponovo vraća na prvog čovjeka i prvu ženu. Posebno je prisutan u pričama sa tematikom rađanja. Na tom fonu je i priča koja je mene lično najviše dotakla, Zvezdani pakt, ispričana iz ugla nerođene djece, tj. njihovih bestjelesnih ostvarenja, odnosno duša, koje odlaze na zemlju u potrazi za svojim idealnim roditeljima. Priča nas suštinski vodi do pitanja Da li svi zaslužujemo roditeljstvo?, ali to nije jedino o čemu razmišljamo. Neželjena djeca, nemogućnost odgajanja usljed prezaposlenosti, IVF i ono što svaki izgubljeni pokušaj sa sobom nosi, brakovi koji opstaju samo zbog djece… širok je raspon tema nametnutih tek jednom jedinom pričom.  

Ne zanemaruje autorica ni fizički bol koji sve to, pa i sama menustruacija, sa sobom nosi, kao ni bešćutnost zdravstva i akušersko nasilje o kojem se, evo, tek u posljednje vrijeme glasnije progovara.

Zadnje dvije priče, koliko god bile uznemirujuće, ipak su i ohrabrujuće. U pretposljednoj, Skarletnoj narukvici, čija protagonistica je samohrana majka, nalazi se rečenica koja se izdavaja kao idejna nit cijele zbirke:“Vreme srama je prošlo, ni naše majke ga se više ne sećaju.“, a posljednja, već dva puta spominjana moderna horor-bajka Ti i zver (i jedina ispričana u 2. licu) čitaoca odvodi u dvorac čovjeka u čijem vrtu raste ukleto cvijeće gvozdenog mirisa. U svijetu smo nasilnika, manipulatora i bolesno ljubomornog psihopate, a zapravo tek još jednog muškarca začaranog strahom od ženske snage. Ono što on njoj čini, zaustavlja dah, zaustavlja i njenu menstruaciju i dovodi je na rub propadanja i iznurenosti, ali ONA, suprostavljanjem i odbijanjem, crvene gvozdene cvjetove ipak uspjeva pretvoriti u magnolije. Odlazi u novi život, putem koji je sama odabrala.


Zbirka Put od crvene cigle je moja prva čista petica ove godine.

Za kraj ću citirati riječi jedne druge autorice, nešto starije od Marijane Čanak, naše Feride Duraković, koje uz slovo o Marijaninoj zbirci, s razlogom prilažem:

„Imponuje mi objašnjenje da je žensko pismo ustvari razotkrivanje ženske estetike u književnosti, koja jest drugačija od kanonske tzv. muške književnosti. Književnost jest jedna, ali se u njoj mogu prepoznati spol, ruke i glave koje je prave.“

Ništa ja tu više ne bih dodavala, samo bih se u potpunosti složila.

🩸 #odmalogprinca

2 responses to ““PUT OD CRVENE CIGLE”, Marijana Čanak”

  1. milka Avatar

    Više je nego očigledno koliko si je usvojila i prisvojila! 💙

  2. Bea Balta-Manjgo Avatar

    Tek sad vidim ovo… 🙂 Jesam, prisvojila je i usvojila skroz! ♥️

Komentariši