It doesn't really matter

What you've got to say

They never fucking listen

To you any way

Citirani stihovi možda i najbolje sumiraju o čemu se zapravo radi u Bespotrebnom čovjeku bosanskohercegovačkog autora Edina Salčinovića. Salčinović je rođen 1988. godine, studirao Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, objavljivao pripovijetke, književne kritike i oglede iz poetike romana. Radio kao urednik kulturne rubrike u Oslobođenju, a danas radi kao novinar u Sarajevu.

Kratke biografske podatke preuzimam iz izdanja Bespotrebnog čovjeka objavljenog u IK Vrijeme, i to ne samo zato što je možda riječ o relativno novom glasu bosanskohercegovačke književne scene, nego i zato što se odrazi navedenih biografskih podataka mogu naći i u djelu.

#knjigaposvuduša 📍Izmir, januar 2024.

Bespotreban čovjek ili pet pulp komada iz crne hronike zbirka je sastavljena od, kako i stoji, pet komada: Šarada; Zemlja bez krokodila;    Zbogom, Chico i Tadeuse; Zašto se Mikail ne smije i Istrebljivač.

(U navratima mi je imala vibe Zaimovićeve Tajne džema od malina, a u navratima pak podsjećala na Sjenku vjetra.)

Protagonisti, istraživaču noćnih mora, Ademu Džanki, čovjeku bez posla koji troši posljednje ostatke ušteđevine, koji je dao otkaz, koji je usmaljen i bez ambicija, s nervima u rasulu počinju se događati neobični događaji. Džanko lutajući Sarajevom promišlja o svom gradu, nelinearno i naočigled nepovezano, ispreplićući sadašnjost i prošlost, tumači historiju Bosne i Hercegovine prizmom današnjice. Taj rezignirani novinar je, zapravo, pod utjecajem demona (svojih, unutrašnjih?!) koji od njega žele priče, one priče koje vraćaju u život i koje izvode iz učmalosti svakodnevnice. Demon ne želi  bajke niti priče sretnog kraja. On zahtijeva turobne i cinične, zlikovačke isječke iz crne hronike. Priče o društvu sačinjenom od mediokriteta koji se raduju tuđim neuspjesima. Priče mladog čovjeka koji nastoji ostati pošten, ali kojem demon jasno daje do znanja da je to put koji u današnjem svijetu ne vodi nikud osim neuspjehu i usamljenosti.

#odmalogprinca

Salčinovićev rukopis je zbirka u kojoj su priče prstenasto povezane, prepletene, u kojoj se prepliću fikcija i stvarnost i tekst u tekstu. Začinjene su misterijom, a kao u pravom postmodernističkom pulp rukopisu obiluju i različitim formama, od pisma, drugih rukopisa i dnevnika, do ironičnih i humorističnih autoreferenci. Zbirku bismo donekle mogli tumačiti i kao fragmentarni roman labave strukture jer, iako tematski zasebne, priče su povezane mjestom i vremenom radnje te likovima, ali i kafkijanskom atmosferom. Neobični događaji se nižu jedan za drugim, a peto i po čulo protagoniste koji mrzi svijet ne miruje i nezaustavljivo ide za njima, ne nalazeći suštinske odgovore o životu i stvarnosti, ali dolazeći do istina o suštini pričanja priča – o bijegu koji ta ljudska aktivnost rađa, o književnosti kao vrhuncu intelektualne djelatnosti, nečem potpuno nevjerovatnom, magičnom. Magičnom čak i kada su utvare te koje rađaju riječ.

Svjetovi Salčinovićevih priča jesu fantastični, na momente i banalni, ali ta banalnost je zapravo fasada, celofan u koji umotavamo nesreću suvišnog čovjeka.

A ko se to od nas danas barem ponekad ne osjeća tako, bespotrebno i suvišno, osrednje i drugorazredno? Ponekad nam, kao bijeg od boli i svijeta u kojem ništa nema smisla, ostaje tek priča, makar i besmislena…

Sve znam. Imate još jednu priču, tužnu, jako važnu, poučnu. Nažalost, vrijeme vam je isteklo. Mislite da Vaš ciklus neće imati smisla. Htjeli ste da ih bude šest. Simbolično. Slažem se, ali vjerujte da se o pitanju smisla ništa ne mijenja. Sve su to čiste trice i besmisleno blebetanje. Simbolika? Svijet neispričanih priča neizmjerno je veći od onog koji tvore ispričane.

EDIN SALČINOVIĆ

xoxo #odmalogprinca