Ani Erno, (tek) sedamnaesta žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost;

izvor fotografije: večernji.hr 

Pisati o djelima francuske spisateljice Ani Erno (Annie Ernaux) izazovan je poduhvat sam po sebi iz razloga što se, otkad je 2022. godine (u svojoj 82. godini života) dobila Nobelovu nagradu za književnost, o njenom djelu piše i diskutuje naveliko pa nas ponekad prati osjećaj da je već kazano sve.  Međutim, da bih dokučila ono što su, prilikom dodjele nagrade iz Švedske akademije naznačili, a to je da „Erno vjeruje o oslobađajuću moć pisanja“, uhvatila sam se u koštac s njenih pet ostvarenja: Jedna žena (1987.), Samo strast (1991.), Zaposednutost (2002.), Godine (2008.) i Djevojačke uspomene (2016.). Čitala sam ih hronološki, što i preporučujem, jer se na takav način stiče potpunija slika njenog stvaralaštva.

Da li sam oduševljena pročitanim? Ne u smislu da mislim da mi je bilo koje od tih djela promijenilo život jer nije, ali… Da li bih je čitala ponovo i zašto? Da. I hoću sigurno, zbog prepoznavanja u onome što sam pročitala, zbog toga što sam pojedine redove doživjela sasvim lično, zbog toga što sam ponekad imala osjećaj da ne čitam nečiju tuđu, već vlastitu priču. Lično u djelu Ani Erno postaje kolektivno i cijela potka njenog stvaralaštva i jeste u tome što je uspjela pisati o sebi, ali sebe odvojiti od teksta i učiniti ga bliskim i našim. Ona hrabro, direktno i otvoreno iskazuje nekazano, tj. ono o čemu se šuti i što se gura pod tepih. 

#knjigaposvuduša 📍 Igrane, septembar 2023.

(Izdanja koja sam čitala: Jedna žena i Zaposednutost – Štrik ; Samo strast – Vuković & Runjić; Godine i Djevojačke uspomene – Ocean More. Svi citati u nastavku teksta su iz navedenih izdanja.)

Majka je umrla u ponedjeljak, 7. aprila, u domu za stare pri bolnici u Pontoazu, gdje sam je smestila pre dve godine. Bolničar mi je saopštio preko telefona: ‘Vaša majka je preminula jutros, posle doručka.’ Bilo je oko deset.“

JEDNA ŽENA

Navedeni pasos uvodi nas u priču romana Jedna žena čiju tematsku okosnicu čini majčina smrt. Bez okolišanja, na samom je početku predodžba onoga čime se Erno u tom djelu bavi. Pratimo priču o (jednoj) ženi – majci, ali i o protagonistici, njenom odrastanju, pubertetskom revoltu, studentskim danima, majčinstvu, žrtvi i veličini majčinske ljubavi, spremnosti na sve da bi kćerkin život bio drugačiji i bolji. Priča je to i o težini starosti u staračkom domu u kojem je majka kao „mala djevojčica koja neće porasti“, o generacijskom jazu, o različitim borbama, a najviše o gubitku oslonca. Dotiče se autorica svega pomalo i načinje teme koje će u kasnijim ostvarenjima dobiti potpuniji oblik, a u centar svih njih postavlja majku, „jedinu ženu koja joj je bila važna“.

Erno je roman okarakterisala kao književni projekat čiji glavni cilj je potražiti istinu o majci do koje se samo može doprijeti riječima. Djelo je zapravo književnost u kojoj su porodični i društveni narativ preklopljeni u jedno. Priča je ispričana kako bi spisateljica vlastitu majku, po njenom konačnom odlasku, donijela na svijet:

„Više neću čuti njen glas. Upravo su ona, i njene riječi, njene ruke, njeni pokreti, njen smeh i korak, spajali ženu koja sam i dete koje sam bila. Izgubila sam poslednju vezu sa svetom iz koga sam potekla“, riječi su kojima se ta „istina o majci“ završava.

#odmalogprinca momenti 🙂

„Žena koja jeste“  javlja se u romanu Passion simple (Samo strast) prvi put objavljenom 1991. godine. Roman (ili novela?) počinje opisom doživljaja prvog gledanja filma sa X oznakom. Čitalac tako već na prvoj stranici biva ulovljen temom seksa koja se kasnije prevalentno problematizira. Naime, Samo strast je priča o opsesivnoj, ludoj ljubavnoj vezi sa oženjenim mlađim muškarcem sa Istoka (da, da, naravno, Francuska i njihovi odnosi prema istočnjacima). Priča ispričana iz ugla ljubavnice, razvedene žene srednjih godina. Cijelim narativnim tokom problematizuje se i sam proces pisanja, tj. stvaranja književnosti na temeljima života, što je suštinski jedna od glavnih preokupacija Ani Erno uopšte.

Pomislila sam da bi pisanje trebalo težiti upravo tomu, takvu dojmu što ga izaziva prizor spolnog čina – toj tjeskobi i zapanjenosti, odgađanju, donošenju bilo kakvog moralnog suda.“

SAMO STRAST

Strast koju protagonistica proživljava u ljubavnom odnosu kojem unaprijed zna kraj, ali kojem se, uprkos svemu, grčevito daje, ekvivalentna je, dakle, pisanju knjige. Predaje se, svjesna prolaznosti, svjesna trenutka, svjesna čak i boli koja je ne zaobilazi („Rado bih iščupala tu bol, ali bilo je posvuda.“), svjesna vremena koje protiče kroz nju, vremena kojeg nema dovoljno s njim, vremena koje je ograničeno samo na trenutke kad je on dostupan, vremena u njenoj postelji.

Erno na tacni iznosi čistu strast, tabuiziranu priču, „nemoralan odnos“, onaj o kojem se ne priča, a koji sigurno nije iskusila jedina na svijetu. Odnos koji su iskusile mnoge, upravo one koje su u toj priči stigmatizirane, okarakterisane kao loše, beskrupulozne, spremne na sve, čak i na rušenje nečijeg gnijezda i doma. One kojima se u takvim trouglima ne dozvoljava pomisao na ljubav, a koje su, kao i ova protagonistica u vrtlogu između njegove prisutnosti i odsutnosti.

S druge strane, ni on nije ravnodušan, priča joj o sebi, svom djetinjstvu, otključava zaključane pretince. Ipak, mnogo svjesniji svoje pozicije od nje, nijednog trenutka ne pruža mogućnost ostvarenja njih bilo kako osim u zgužvanim plahtama. Nju pak ništa od svega toga ne ljuti, ništa je ne spriječava da mu piše niti da o njemu piše. Ona ga, ne otkrivajući njegov identitet (jer navodi on nije izabrao da bude u njenoj knjizi, već samo u njenom životu), pretvara u književnost. Ovjekovječuje ga i tako čuva ono što oni jesu (bili), makar u tom kratkom dvogodišnjem periodu njenog života.

Pitam se ne pišem li možda kako bih saznala jesu li i drugi učinili ili osjetili iste ovakve stvari i, ako nisu, pišem li zato da bi smatrali normalnim to što osjećaju. Ne pišem li čak zato da bi ih oni sami proživjeli, zaboravljajući da su ih jednom negdje pročitali?“

SAMO STRAST

Koliko se na njega ne ljuti zbog ograničenja koja su pred nju postavljena zbog činjenice da je oženjen, toliko samu sebe muči prizorima u kojima ga zamišlja kako vodi ljubav sa suprugom ili pak mislima o tome da li u trenutku dok ona gleda film on gleda isto i misli li na nju onoliko koliko ona, u njegovom odsustvu, na njega. Po njegovom konačnom odlasku, opisuje osjećaj mirenja i prevazilaženja, prihvatanje rastanka, prihvatanje osjećaja da je sve opet kako treba, da je sada sve dobro, da svijet ponovo počinje imati smisla.

Reklo bi se da iz te najsilovitije i naneobjašnjivije stvarnosti što postoji nije dobila mnogo, tek tijelo, no ona se sa takvom tvrdnjom uopšte ne bi složila. Žena koja je tu vezu živjela apsolutnom predanošću iz nje je naučila na šta sve onaj koji voli može biti spreman, a to je ni manje ni više nego SVE, na uzvišene ili smrtne želje, na odsutnost ponosa, na vjerovanje i postupke, one koji nam se kod drugih ljudi čine besmislenima sve do trenutka dok se ne dogode i nama samima.

Ovaj roman je u Francuskoj smješten u sam vrh tzv. ženske proze. U opisu knjige na GoodReads-u stoji: „Nipošto nemojte darovati Samo strast nekome prema kome ste ravnodušni.“ 🙂

Od ovih pet koje sam čitala, čitanje ovoga mi je bilo najranjivije, najinteresantnije i najintimnije. Ali, ovo je, dakako, samo lični sud.

Na prethodno ispričanu priču zgodno se naslanja priča romana Zaposednutost, prvi put objavljenog 2002, a u prevodu na srpski jezik 2022. godine.

Djelo se (ponovo) otvara vlastitim unutrašnjim monologom, propitivanjem svrhe pisanja u kojem naratorka navodi da želi da piše „kao na samrti“. Tematski, riječ je opsjednutoj ljubavi prema bivšem dečku nakon što on pronalazi novu djevojku. Protagonistica nakon 6 zajedničkih godina svojevoljno izlazi iz ljubavne veze, dijelom zbog umora, dijelom zato što ne želi „žrtvovati“ vlastitu slobodu stečenu nakon 18 godina braka. U toku raskida njih dvoje nastavljaju održavati seksualne odnose, no u jednom trenutku V. odlazi jer ulazi u novi odnos. Tada u protagonisticinom unutrašnjem životu dolazi do, kako ga sama naziva, novog momenta koji spoznaje usljed osjećaja poniženosti koji ju ophrvava saznanjem da u životu njenog ljubavnika postoji neko drugi. Postojanje druge žene u potpunosti okupira njen život, do te mjere da opsesivno pokušava doći do bilo kojeg podatka koji vodi do nje, odnosno do spoznaje zašto je ona zauzela njeno mjesto.

Od tog trenutka mislila sam samo kroz nju.“

ZAPOSEDNUTOST

Šta je ljubomora, kakve forme može imati, postoji li zdrava i bolesna, sve su to pitanja koja Erno otvara tim djelom, opet iznad svega postavljajući svoju ključnu temu – stvaralački proces. Za potrebe pisanja istražuje ovaj put svoju opsesiju i pokušava dokučiti kako stvarnost postaje književnost što se još jednom postavlja kao tema iznad teme: „Pisanje je, u suštini, ljubomora na stvarnost.“

Ani Erno, Zaposednutost

2008. godine objavljuje svoje, prema književnoj kritici (ali i skromnom sudu ove čitateljice) najznačajnije djelo – Godine koje se smatra remek-djelom autobiografske proze. Priča je to o 60 godina Francuske, od kraja II svjetskog rata pa sve do 21. stoljeća i društva kasnog kapitalizma. Roman nije samo priča o Francuskoj, već uopšte, o cijelom svijetu jer autorica iznoseći vlastita sjećanja, poput crno-bijelih fotografija, donosi jedno ozbiljno i veliko svjedočanstvo o mijenama i preobrazbama društva u cjelini. Dotiče se Erno tu koječega, od historijskih događaja preko pop kulture i mode pa sve do sopstvenih želja i htijenja. Interteksutalne i intermedijalne veze su nezaobilazne pa između ostalih promišljamo zajedno sa Sartrom i Bovoar ili pak pjevamo sa Edit Piaf. Erno zapravo pisanjem rekonstruiše vrijeme, ispisuje „žensku sudbinu“, odnosno vlastiti život u jednoj novoj formi autobiografije koja je ujedno i biografija društva.

Naklada OceanMore

Poglavlja su ispisana poput slika u nastojanju da se iste sačuvaju od zaborava što se i utemeljuje početnom rečenicom u kojoj se kazuje da će sve slike nestati. Kako im se takvo nešto ne bi desilo, Erno strujom svijesti ispisuje sve ono čega se može sjetiti, sve ono što ju je gradilo, ali i sve ono od čega je postajao svijet. Donosi pred čitaoca fotografije života, stvarne slike ili slike iz mašte, slike koje joj pripadaju, ali koje ujedno pripadaju i svima nama. Ostvaruje se u riječi, ispija se bez žeđi i shvata da je to jedini način postojanja. Čuva sjećanje, svjesna da ono prebiva i izvan nas, u svemu oko nas.

O muško-ženskim odnosima, ali i o ženi i ženskim iskustvima, progovara glasno, zalažući se za slobodne veze, brak koji nije okov, pobačaj i naprosto pravo izbora. Njene knjige, pa tako i ova, neprekidna su i suštinska borba sa predrasudama. Ona govori ono što svi mislimo, ali okovani društvenim čavlima, govoriti ne smijemo.

Drukčije misliti, govoriti, pisati, raditi, postojati: smatrali smo da ne možemo ništa izgubiti ako sve pokušamo.“

GODINE 

Distanciranost od ličnog postiže pisanjem u 3. (ili drugom) licu za šta navodi da joj zapravo i predstavlja jedan od najvećih izazova:

„Najviše je muči izbor između ‘ja’ i ‘ona’. To ‘ja’ ima nešto previše trajno, skučeno i zagušljivo, ‘ona’ je previše vanjska i udaljena.“

Odlučuje se ipak za drugu opciju, često se vlastitoj sebi obraćajući i sa ti. Njeno ja funkcioniše odvojeno od nje same.

Iz svoje kože neprestano bježi u priče i susrete iz mašte koji navečer pod pokrivačem završavaju orgazmom.“

Seks, ljubav, veze i sve što ima veze sa tijelom nalaze svoje mjesto u ovom djelu. Mlada protoganistica ne želi brak, ne sanja majčinstvo, za sebe kaže da je htijenje i žudnja. Kasnije se ipak ostvaruje i u braku i kao majka, ali se, nakon dugog niza zajedničkih godina, i razvodi te, slobodna i svoja, dozvoljava sebi prolazak kroz taj bolni proces.

Važan akcenat njenog djela je svakako na emancipaciji žena, sve od prvih koraka napravljenih na tom putu pa do danas. Koliko se svijet (ni)je promijenio postaje nam jasno kada iščitavamo redove koji problematiziraju to pitanje. Šta je to što nasljeđujemo od naših majki, a koliko učimo same, pitanja su koja će, vjerujem, svaka čitateljica postaviti nakon iščitavanja.  

Djevojačke uspomene objavljene su nakon Godina (2016. godine, 2022. u prevodu na hrvatski jezik) i djelo su za koje je autorki trebalo, navodi, najviše snage. Ona odvodi svoju knjišku Ani u 1958. godinu i ponire duboko u vlastita sjećanja, koristeći se istim pomagalima kao u Godinama  – fotografijama i pismima na osnovu kojih piše o svom prvom seksualnom iskustvu, onom kada je imala 18 godina. Šezdeset godina poslije tog događaja pripovijeda vlastitu traumu koja postaje okidač za pisanje o događaju koji se temeljio na osjećanju srama i koji ju je doživotno obilježio. Erno u tom djelu zapravo opisuje epohu koja je ženama nametnula sram. Ponovo se bavi društvenim događajima, miješa lično i kolektivno raspakiravajući vlastite uspomene. Opisani odnos je takav da je djevojka u potpunosti potčinjena i nebitna, ali da, iako svjesna toga, ipak iz istog ne izlazi, već mu, upravo suprotno, stremi. …potčinjava se općem zakonu muškog divljaštva kojem bi se ionako kad-tad morala pokoriti, a da pritom sama ne očekuje nikakav užitak.

Ovaj roman, za razliku od drugih, piše u 1. licu. Progovara o djevojci koju je cijeli život željela zaboraviti, izbrisati iz pamćenja, ali koja je uprkos svemu uvijek bila tu i od koje nikako nije uspjevala pobjeći. Isplivavala bi kad je ne želi, rušila sve, tako skriveno i nepopustljivo prisutna u njoj.

Ani, junakinja romana, grčevito se opire tradiciji, želi prihvatiti sve što je novo i moderno i želi uništiti provinciju u sebi. Želi se smijati, plesati, pjevati raskalašene pjesme, očijukati.

Kako se djevojka treba vladati? Da li ima pravo da bira? Da li može nastupati kao slobodni subjekt? Mora li biti obrazovana? Tek su neka od pitanja koja ovi redovi donose pred nas. Djelo se donekle može tumačiti i kao ključ za otključavanje svih gore pomenutih djela jer je iz te i takve Ani, te koju je pojeo sram zbog prve nesretne noći, te pionirke seksualne slobodne, proistekla svaka ona slobodna, otvorena i hrabra iz druga četiri romana ovdje sagledana. Suma njenog kompletnog djela možda i jeste u ovome u kojem konačno dolazi do spoznaje i priznaje: „ona je ja, ja sam ona.“

U zaključku i u istinskom duhu „kraljice autobiografske proze“ spoznajemo i to da su Djevojačke uspomene opasna plovidba do luke pisanja. Da nije bilo tog događaja iz kojeg je nastao tekst smješten u dva okvira – hranu i krv – omeđena tijelom, možda ne bi bilo nijednog velikog djela poslije.

Erno je uspješno sebe pretvorila u književno biće, u nekoga ko stvari proživljava da ih zapiše i SAČUVA. 

Gdje smo mi u tuđem postojanju, u sjećanju, u ponašanju, pa i postupcima drugih? Utjecaj dviju noći provedenih s tim muškarcem na moj život u nevjerovatnu je nesrazmjeru s ništavilom moje prisutnosti u njegovom životu.

Ne zavidim mu, ja sam ta koja piše.“

DJEVOJAČKE USPOMENE

---

Ne zavidi mu, ona je ta koja piše.

Ona koja vjeruje u oslobađajuću moć pisanja.

Ona koja svojim pisanjem oslobađa i one koji je čitaju.

#do sljedećeg čitanja,

#odmalogprinca