Djevojkama je vječno prijetila sramota. U odijevanju i šminkanju sve bi im za tili čas proglasili pretjeranim: prekratkim, predugim, preizrezanim, preuskim, preprozirnim. Kolike su im potpetice, s kim se druže, kad izlaze, kad se vraćaju kući, kakvo im je međunožje gaćica iz mjeseca u mjesec: sve im je bilo pod sveprisutnim povećalom društva. Kad su morale napustiti obiteljsko okrilje, društvo ih je smještalo u djevojačke studentske domove i odvajalo ih je od momaka da ih zaštiti od muškaraca i poroka. Ništa, ni pamet, ni učenost, ni ljepota, nije bilo važnije od djevojčine seksualne reputacije, odnosno vrijednosti na bračnom tržištu, i majke su nad kćerima bdjele kao svojedobno njihove majke nad njima: ako spavaš s nekim prije braka, više te nitko neće htjeti – osim, podrazumijeva se, odgovarajućeg bračnog škarta muške vrste, invalida, luđaka ili, još gore, razvedena muškarca. Neudana majka izgubila je svaku vrijednost i više se nije imala čemu nadati, osim možda muškarcu koji bi se žrtvovao i prihvatio i nju i plod njezina grijeha.

Ljubavi su se sve do braka razvijale pod budnim okom i sudom drugih.”

U svako doba, pored onoga što je ljudima prirodno činiti i govoriti, pored onoga što nas i knjige i reklame u metrou i vicevi uče da treba misliti, postoje sve moguće stvari o kojima društvo šuti da nije ni svjesno da šuti pa one koji te stvari osjećaju, iako ih ne znaju imenovati, osuđuje na samotnu tjeskobu. Jednog se dana ta šutnja razbije, naglo ili malo-pomalo, i o napokon priznatim stvarima poteku riječi, dok se u pozadini oblikuju nove šutnje.”