Fragmentarni roman „Ispod oraha“ Aide Hoffman je toliko toplo i lijepo djelo da ga iskreno želim preporučiti svima koji imaju fetiš na djela o porodičnom zajedništvu i ljubavi. Urednica romana je Lejla Kalamujuć, a njeno stvaralaštvo smo ovdje već u velikom pojmili.  

Njima „bez kojih ne bih upoznala sebe“, posvećuje autorica ove redove ostavljajući čitaocu također i signifikantni citat Nicolasa Yaara: „Look around not ahead.“  Tim dvjema početnim rečenicama, prije same radnje, već ukazuje na trag koji ćemo pratiti u nastavku. Trag koji vodi do ljudi koje volimo, prilika oko nas i puteva ispred nas.

Ako zaronimo u autoričinu biografiju, uvidjet ćemo i to da je djelo autofikcijsko, od čega se ovdje i ne bježi. I protagonistica navodi da je „život koji živi“ zapravo onaj „u kojem piše“. Osim što je autofikcijsko, djelo je i izrazito lirsko pa zavodi rečenicama poput inkoativne:

„Vjetar nosi snijeg prema grubim granama.“

ili pak:                            

„Zidovi su tijesni za ljudske duše.“

Vrijeme radnje je pandemijsko pa su savremenom čitaocu i te prilike itekako bliske, a mjesto radnje je Sarajevo („grad za kojim je ljepše čeznuti, nego u njemu živjeti“), ali odbljesci idu sve do Amerike, odakle je protagonisticin suprug (ne slučajno stranac u ovoj priči).

Intertekstualnost i intermedijalnost su značajni segmenti djela te se raspon književnosti koju protagonistica iščitava kreće od Selimovića, preko Malog princa pa sve do Knausgara, a muziku pak „čitamo“ kako u Bistričkoj jaliji u naslovu nekog od poglavlja pa do, kada govori o svojoj autističnoj djevojčici, EKV-a i „Pogledaj me očima djeteta“. Analogno tome, i citatnost je uspješno inkorporirana u tekst pa se savršeno, u dnevničku formu djela, uklapa  npr. citat iz Dnevnika Cesarea Pavesea iz 5. aprila 1945. godine u kojem se, između ostalog, kazuje da je svugdje lijepo živjeti kad se sanja o moru. More je protagonistici majka, ali i kćerka – ona koju šuti. Melanholična, anksiozna i povremeno depresivna junakinja često odlazi u prošlost pa smo paralelno u vremenu pandemije i vremenu poslije rata, vremenu nekog odrastanja drugačijeg od ovog danas.

Rat je prošao, sa sobom odnio živote, stakla sa prozora i glad, a vratio tatu sa linije i privid normalnosti u svakodnevnicu.“

Priča je to, dakle, i o „djeci rata i agregata“, djeci koja su dijelila sve, a nisu imala ništa, djeci koja nisu znala šta je banana kada su je u ratnim godinama vidjela prvi put. Priča važna da je čitaju nova djeca, generacije koje, nasuprot našim, imaju sve, a dijele tek nešto ili ništa… Djeci koja dijele virtualnu ljubav.

Cijeli roman zapravo jeste jedna velika oda sjećanjima i uspomenama, onim na drage ljude, vremena i prilike. Uspomene su jedino što nam istinski pripada i junakinja ovog romana se svim silama trudi da ih sačuva, unina u svoje biće i da ih nikad ne izgubi. Prolaznost života je nešto što osvješćuje cijelim fabularnim tokom te je u stalnom nastojanju da vremenu utekne, da mu pobjegne, bude brža, uspjelija od njega. Prošlost i sadašnjost se u Aidinim redovima stapaju u jedno, a masivna komoda od punog drveta, ta nefunkcionalna stilska gromada koju, sigurna sam, svi znamo, stoji kao vječni podsjetnik na neko vrijeme koje je prošlo i neke ljude koji su bili, stoji „kao materijalizacija vremena, kao metafora ljudske prolaznosti, kao zapis nekoliko života“.

Posebno je izražen ženski aspekt u romanu. Prilazi mu se s mnogo razumijevanja za sve ono što žena jeste – prije svega žena, pa majka, supruga, ona koja radi i koja se utrkuje s vremenom… Tek kada je i sama majka (a ova protagonistica je majka dvoje i čeka treće), shvata svoju majku. Shvata bolnu istinu da je poznavala majku, ali ne i ženu kakva je u tridesetim bila.  Gledajući svoju kćerku promišlja o ženskom neizostavnom životnom dodatku, očevom prezimenu, kao lančiću koji nosi oko vrata….  Boli ovu junakinju štošta pa nam daje i spisak stvari koje je rastužuju. Iste rastužuju i mene stoga vam ga u cjelosti prepisujem: ⠀

„SPISAK STVARI KOJE ME NAJDUBLJE RASTUŽUJU ⠀
⠀
Tužna djeca⠀
Siromašna djeca ⠀
Bolesna djeca⠀
Djeca bez roditelja i doma⠀
Djeca bez ljubavi⠀
Djeca u ratu⠀
Djeca koja trpe traumu i nasilje ⠀
Usamljena djeca bez prijatelja⠀
Djeca na prisilnom radu⠀
Djeca kojoj su oduzeta ljudska prava ⠀
Djetinjstvo ⠀
koje ostavlja modrice na duši.“⠀

Da ne napišem ništa osim ovoga znali biste, ako me ovdje iole pratite, da je ovo moje parče torte, a ako vam još uz to dodam i to da u djelu postoji cijelo poglavlje koje se zove „Ko je meni Dario Džamonja?“ i drugo njemu in memoriam, onda sam vam rekla i previše. ⠀
I ona je, kao i ja, Darija čitala u istim trenucima: ⠀

Darija sam čitala u onim trenucima bez nadjevenih imena, trenucima neke iznenadne tuge i melanholije, u samoći, kada nema smisla do onog u nama, koji igra pred očima, varljiv, kao plamen vatre, nejasan i postojan.“ ⠀
⠀

U konačnici, ovo je priča o Bosni, o bosanskom identitetu i korijenima. O onome što ostaje u nama gdje god da se na planeti nađemo. O Bosni od koje se, koliko god joj bježali, spasiti ne možemo, koja je u svakoj našoj žili. Ali i o egzilu, odlascima, potrazi za boljim sutra. ⠀
O tužnoj istini – u Bosni je živjeti teško.

Volim Bosnu i najmanjom koščicom tijela, ali svoje dijete volim više. Želim da ima šansu da bude mlada slobodna žena, umjetnica, naučnica, majka, sve ili ništa od toga. Da bude sretna, ponosna i da ostane svoja, moja mala autistična vila. ⠀
Moje more.“ ⠀

A orah… ostavljam da se sami u njegov hlad smjestite. Bit će vam tu lijepo, sigurna sam.

do sljedećeg čitanja

#odmalogprinca