„Najviše ga je ljutilo to što sam živ. Stoga je, dakle, moja sposobnost življenja bila izuzetno vrijedna. Samo moje postojanje bilo je njegov najveći izvor frustracije.“

Egzistencijalistički roman „Sporedne ulice“ ujgurskog autora Perhata Tursuna donosi nam neimenovanog junaka, Ujgura, koji hoda ulicama Pekinga promišljajući o sebi, svom životu, prošlosti i sadašnjosti. „Roman iz Xinjanga“, kako stoji u podnaslovu, priča je o društvenom nasilju i dehumaniziranom odnosu prema pojedincu, pripadniku okupirane nacionalne grupe. Konkretno, riječ jeste o odnosu Ujugura i Kineza, o oduzimanju zemlje, zabrani jezika, o ujgurskom migrantskom iskustvu. Priča lokalizirana, ali veoma univerzalna i sveprimjenjujuća, i na današnje vrijeme i trenutno aktuelne prilike u svijetu.

Tursunov roman je ujedno i historijsko svjedočanstvo i priča o etiničkom i rasnom autsajderu, ispričana u maniru toka svjesti putem složenih unutrašnjih razmišljanja glavnog lika, vremenski smještena tek u jednu noć. Protagonista je kategoriziran kao niža rasa, a u tome se i ogledaju njegova razmišljanja smještena na kolektivni plan. Ipak, čvor priče razmotan je na samom kraju romana, a on se krije u individualiziranom protagonistinom životu. Problematika ujgurskog pitanja iskazana je, dakle, putem širih misli o značenju mjesta obespravljenih ljudi pa sve do intimnih zapažanja jednog od njih.

Život dvadesetjednogodišnjeg (anti)junaka kontinuirano je povezan trima motivima koji se ponavljaju, a čije ovaploćenje se ostvaruje do kraja djela. Magla, brojevi i mirisi odrednice su njegovog življenja, u kojima se osvješćuju sva njegova iskustva. Veliki magloviti grad, prepun smradova truleži, znoja i izmeta guta destruktivnog junaka koji sve povezuje zbrajajući određene brojeve i u njima tražeći ključ svoje nesnađenosti. Na samom kraju ga, pred vratima psihijatrijske bolnice, i pronalazi.

SPOREDNE ULICE, Perhat Tursun, IK Buybook, 2023.

Gubljenje je jedna od glavnih tema romana, gubljenje u prostoru, vremenu, ali i gubljenje sebe, vlastitog identiteta.

„Tačan oblik magle je nestanak. Tačan oblik ljudi također je nestanak.“

Sporednim ulicama hoda ovaj sporedni lik razmišljajući o ljudima oko sebe, o apsurdnim situacijama, o vlastitom statusu, o statusu Ujgura koji je poput ladice (koju ne može dobiti) u stolu kancelarije koju dijeli sa nasmiješenim muškarcem od čije hinjene ličnosti ga svakodnevno podilazi jeza.

Nejasnost grada u magli ekvivalentna je nejasnom stanju mozga ovog junaka, ali i nejasnoj poziciji Ujgura u pokrajini Xinjang. On ustrajno pokušava ostvariti konekciju s gradom, a sve što mu se javlja su osjećaji boli i praznine ostvareni u bjesomučnom bježanju od sebe, preciznije od vlastitih uspomena.

„Ko sam, šta sam bio i ko ću biti? Iznenada sam shvatio da se, koliko god se trudio, ne mogu sjetiti. Ne samo što nisam znao ko sam nego nisam znao koju ulogu sad igram. Moja svijest postepeno je slabila. Već sam izgubio predstavu o identitetu. (…) Bio sam izgubljen u beskonačnim gomilama ljudi. Shvatio sam da svako postaje lutalica čim se rodi.“

Smradovi ulica kojima hoda postaju smradovi njegovog uma, smradovi sjećanja koji ga vode do ključnog životnog momenta, onog u kome je kao jedanaestogodišnji dječak svjedočio događaju koji ga, iako toga nije svjestan, doživotno obilježava. Središnji prsten priče kontekstualiziran je figurom oca (i majke) te na kraju spoznajemo da su sva junakova osjećanja reflektovana u događajima iz djetinjstva i da i magla i smrad i brojevi svoje polazište imaju upravo tu.

„Ali, ustvari, moja želja da pobjegnem je samo poriv da pobjegnem od svojih uspomena.“

PERHAT TURSUN, ujgurski je autor, rođen 1969. godine, „nestao“ 2017. godine. Njegovu sudbinu dijeli stotine hiljada Ujgura rasprostranjenih po sistemima zarobljeničkih logora na sjeverozapadu Kine, u području koje Kinezi nazivaju Xinjang ili „nova granica“. Roman „Sporedne ulice“ objavljen je nakon Tursunovog nestanka, zahvaljujući njegovom prijatelju koji je prevodiocu Darrenu Byleru dao rukopis na čitanje.

Tursun je otvoreno bio sekularan i nije bio pristalica etnonacionalizma. Protivio se onima koji su koristili islam da opravdaju nasilje prema nemuslimanima.  Ipak, sa nepunih 50 godina, odveden je u „logor za preodgoj“ jer je pripadao Ujgurima sa društvenim i kulturnim utjecajem. Zatvoren je zbog sumnje na kontrarevolucionarnu aktivnost. Bio je jedan od onih koji su mislili van okvira sela, bavio se izučavanjem jezika i ujgurske kulture, doktorirao turkijsku književnost i bavio se sufijskom poetikom koja je činila osnovu ujgurske književne tradicije, ali je i pomicao granice modernističke forme. Na meti kritike ujgurske književne elite bio je i zbog tema kojima se bavio, naime pisao je o mentalnim bolestima, samoubistvu, bestidnosti i seksualnosti, ali i ljudskim odnosima zapriječenim politikom.

Zapravo je njegov najveći „grijeh“ bio to što, kako je rekao njegov prijatelj D.M., „nikada nije prestao razmišljati“.