Emina Kovačević mlada je bosanskohercegovačka (1995.) pjesnikinja i dramaturginja rođena u Jablanici, odrasla u Mostaru, školovala se u Sarajevu. Topose navodim namjerno jer je svaki od njih na izvjestan način odredio i njenu poeziju i svakog od njih pronaći ćemo u zbirci „Pjesme iz UNICEF sveske“, drugonagrađenom rukopisu na 50. izdanju festivala „Slovo Gorčina“. Kovačević danas živi u Mostaru, radi u Narodnom pozorištu i piše drame, scenarije, radiodrame, teatarsku kritiku i poeziju.

„Pjesme iz UNICEF sveske“ objavila je IK Vrijeme 2022. godine, u sklopu edicije „Nova osjećajnost“ (koja je super i na koju vam ovim putem skrećem pažnju).

Riječ je o zbirci strukturalno podijeljenoj na tri ciklusa: „Kako sam naučila pisati“; „Igre i strahovi“ i „Porodični album“. Svi mi koji smo rasli poslije rata ne možemo da se ne sjećamo UNICEF sveski. Ja često, kada želim djeci u školi ukazati na to koliko su zapravo sretni sa svim što danas imaju,  spomenem upravo te sveske. Sveske od tridesetak stranica, svijetloplavih korica, koje su nam predstavljale neizmjernu radost, u kojima smo mnogi, poput Emine, naučili pisati.

Sam naziv zbirke upućuje, dakle, na to u koji period odrastanja lirskog subjekta (imam li pravo ovdje reći pjesnikinje?) su pjesme smještene. Kovačević opisuje opredmećenu poslijeratnu stvarnost. Njene pjesme su kratki lirski prikazi poraća dati iz dječije vizure. Samim tim, koliko god su teme kojima se bavi ozbiljne,  pjesme su i lagane za procesuiranje i ne bole onoliko koliko bi tematski trebale boljeti. Ne bole jer ih pjesnikinja vješto maskira u nevini dječiji iskaz, ćopićevski aludirajući na takav pogled i citatom kojim nas uvodi u zbirku, a odvodi u Ćopićev Prokin gaj: „Oni koji ostanu živi (…) pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari jer to jedino ostaje iza čovjeka.“

U besmislu pronaći lijepo i humorom ukazati na to da nam se taj besmisao nikad više ne smije ponoviti.

Pjesme su kratke, podijeljene u strofe, slobodnog stiha, sa sveprisutnom interpunkcijom koja zahtijeva da staneš, zaustaviš se i razmisliš o „traumama poslijeratnih beba svih nacionalnosti“. Igra se ovo „indigo dijete“ i sa ironijom pa španskim sapunicama ili babinim degenekom skreće fokus sa ratne stvarnosti, tj. njene mračne strane, suptilno skrajnute i na ovlašno čitanje čak i nepostojeće. Pjesme su materijalizirane, utoliko da su motivski veoma savremene pa se intermedijalno prepliću poznati nam motivi iz poslijeratnih filmova ili serija. U slike ratne i poratne svakodnevnice upletena su i aktuelna „urbano-ruralna“ pitanja kao npr. u pjesmi „Dvije Hamide“ koja čitaoca i nasmije, ali i otrijezni direktnošću u svega tri distiha kazanom.

Zbirku zatvara pjesma „Treći čas ontologije“ koju sam izdvojila ovdje 11. 7. Iako Eminine pjesme nemaju direktne veze sa Srebrenicom, indirektno sam ih povezala motivom i osjećajem gubitka i nestanka najdražih. Nestanka usljed, ponavljam, besmisla. I to onog krojenog ljudskom rukom.

Zbirka broji ukupno 63 pjesme, ja izdvajam 14 njih kao posebnije od posebnih. Poklanjam vam iznad omiljenu „Kenan“ (koju sam osjetila cijelim bićem jer je meni, rođenoj Mostarki, Mostar jedan i nepojmljivo mi je da ne mogu hodati Avenijom ili Starim Veležovim niti da jedan Ante ne može na Stari most), a ispod „Među ljubičicama“ (jedna stvarna slika u kojoj su rasla djeca 90-ih) i „Pimpek“ (nena je u Emininoj poeziji posebna figura, a ova pjesma je pravi primjer poetskog humora kojim se Kovačević brani). Na blogu su i pjesme „Bista“ i „Drugi čas ontologije“.

Zbirku možete naručiti online klikom na ovaj link. Cijena je 12 KM, a znate moj stav kad su mladi autori u pitanju. Nema da se mislimo mnogo! 🙂

Emininu poeziju možete također čitati i na potralu Strane.             

Čitajmo poeziju!

#odmalogprinca