Čitanje romana “A little life” sam kraju privela prije otprilike mjesec dana (a čitala sam ga jednako toliko, ako ne i duže) te mi je pisanje utisaka zahtijevalo poprilično naporno slaganje svega po policama u glavi. Stoga, ne znam na šta će ovo sve ličiti, ali krenimo od početka.
Dakle, sve ono što ste nekad negdje možda pročitali ili čuli o ovom djelu američke spisateljice Hanye Yanagihare (1974.) je tačno. Ovo je roman koji čini da nas zaboli stomak, da nam se povraća, da kolutamo očima, da poželimo lupiti šamar pojedinim likovima… Ujedno je i roman koji problematizira mnoga pitanja sadašnjice (radnja je vremenski smještena u 21. stoljeće), i to ona koja su tabu, o kojima se ne priča ili pak priča, ali koja još uvijek nailaze na brojne otpore i izazivaju kontraverze. Yanagihara, prepličući er i ih formu, uz puno digresija i retrospekcije, uvjerljivo piše o svakodnevnom životu i međuljudskim odnosima uvjetovanim prošlošću koja je ostavila tragove… o prijateljstvu, njegovim fazama, zbližavanju, udaljavanju, ispraznosti, seksualnosti, vezama, toksičnim, otvorenim i iskrenim, porocima, rasizmu, lgbt populaciji, diskunfcionalnim odnosima u porodici, usvajanju, roditeljstvu, o užasnim traumama (hijenama kako ih glavni lik naziva), samoranjavanju, nasilju. Svim vrstama nasilja. Onim najgorim koje možete zamisliti. Svi su tu utkani u savršeni psihološki portret lika čiji život je detaljno seciran na najsitnije segmente, a oko kojeg se umotavaju sudbine ostalih. On je taj kojeg želimo i zagrliti i natjerati ga da plače i pustiti ga da plače i čvrsto ga uhvatiti s obje ruke za ramena pa ga protresti da prestane da se samosažaljeva, da stisne zube, krene dalje, voli i pusti da bude voljen. Jude je duboko oštećen lik, ne svojom, već krivicom svih drugih i čitalac dodiruje naznake onoga šta ga je učinilo takvim, ali skoro do posljednje trećine knjige ne zaokružuje cijelu priču. A onda kad je konačno zaokruži, kad je razmota shvati da, koliko god bio na tragu, nije mogao ni zamisliti…
„A little life“ je knjiga u kojoj je sve ono oko čega možeš (i možda imaš) predrasude. Na početku čitanja postavila sam anketu u kojoj sam pitala da li ste čitali i ako da kakvi su vam dojmovi. Postojao je izvjestan broj onih koji su rekli da im se djelo nikako nije svidjelo i ja apsolutno mogu shvatiti zašto je to tako. Za ovaj roman potreban je želudac i nadasve otvoren um. Ja nisam u toj grupi kojoj se djelo ne sviđa, ali jesam u onoj kojoj se svidjelo, ali koju je i uznemirilo. Na jednom dijelu zapisala sam: „Ne mogu disati, plače mi se i teško mi je čitati…“ Ima i nastavak u kojem piše zašto mi se stvorila ta kugla u prsima, ali ostavit ću ga nenapisanog ovdje da ne otkrijem suštinu.
U romanu postoje likovi koje ćete voljeti (Harold, Andy ili William, npr.), ali postoje i oni koje ćete bezdušno mrziti (Caleb, Brother Luke ili dr Traylor), stalno se pitajući da li je moguće da takvi monstrumi postoje na svijetu. A postoje i mi o njima čitamo svakodnevno, u medijima i na internetima, opet misleći da su daleko od nas. A nisu. Tu su, među nama. Da bogdo nisu, ali jesu. I zato je Yanagiharin roman, koliko god možda izgledalo da je u njega udrobljeno sve i svašta, bitan i zato se o njemu toliko priča i zato je toliko kritikovan i zato je bio u užem izboru za Man Booker Prize, u finalu National Book Award-a i zato je osvojio Kirkus Prize.
Ono što se meni svidjelo jeste linearno pripovijedanje i stilska lakoća pripovijedanja o teškim temama. Ono što mi se, pak, nije svidjelo je blaga razvučenost u posljednjem dijelu u kojem se na trenutke čini da autorka gubi nit. Kraj je očekivan, iako sam se cijelo vrijeme nadala drugačijem. Ipak, u suprotnom priče ne bi bilo, a ova je trebala biti ispričana.
Skoro svi prikazi koje sam čitala završavali su riječima „ne mogu vam preporučiti ovaj roman“. Ne mogu ni ja, ali voljela bih da ga čitate pa da mi onda pišete, da razgovaramo, raspravljamo, branimo, sudimo i pokušavamo da razumijemo. Jer to je ono što književnost treba da nam radi. A Yanagihara je stvorila baš takav komad.
Djelo sam čitala kao JOKER u izazovu #čitajmožene2022, u okviru kategorije „Djelo koje odavno želim pročitati“. Yanagihara je dosad objavila tri romana: „The people in trees“ (2013), „A little life“ (2015) i „To Paradise“ (2022).
Od Malog princa... 