Hodoljublja...

U Muzeju nevinosti… ili kad predmeti ispričaju priču…

#knjigaposvuduša 📍Istanbul, juli 2022.

Za početak klikni na Instagram… A možeš pročitati i ovu reportažu Senada Pećanina pisanu za magazin Gracija.

A sad da putujemo kroz fotografije…

  1. ZGRADA

“Muzej nevinosti”, nastao prema istoimenom romanu, nalazi se na adresi: Firuzağa, Çukurcuma Caddesi, Dalgıç Çk. No:2, 34425 Beyoğlu/İstanbul, Turkiye (ili jednostavno idete na Cihangir i tražite muzej, noge će vas odvesti same. :)) Muzej vizualizira radnju romana i priča priču o Istanbulu sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nastao je u napuštenoj kući iz 19. stoljeća koju je Orhan Pamuk kupio maštajući da će tu jednoga dana biti muzej dotad nenapisane ljubavne priče. Na izgradnji muzeja radili su dva turska i jedan njemački arhitekta.

2. ULAZNICA

Cijena ulaznice za Muzej nevinosti je cca 4 eura, ali svi pasionirani čitaoci djela znaju da ukoliko dođu sa primjerkom knjige (na bilo kojem jeziku na koji je prevedena) mogu ući besplatno. U posljednjem poglavlju romana “Sreća” razgovaraju Kemal, glavni lik, i Orhan, pisac kojem Kemal svoju priču pripovijeda i koji je, zapravo, u njegovo ime zapisuje. Između ostalog, navodi:

“Na kraju knjige, molim vas, stavite i plan grada, da zainteresirani posjetitelji mogu sami naći put do Muzeja. Ljudi koji budu znali moju pripovijest, sjetit će se Fusun kad god, idući ulicama, bace pogled na istanbulski krajolik, kao što je se i ja sjetim. Oni koji pročitaju knjigu, imaju pravo jedanput besplatno posjetiti Muzej. Stoga je dobro staviti u knjigu i ulaznicu. Neka čuvar na ulazu ovjeri pečatom Muzeja nevinosti ulaznicu radoznalca koji dođe s knjigom, i neka ga primi u Muzej.

‘Gdje da stavimo ulaznicu?’

‘Evo ovdje.'”

leptir – pečat Muzeja nevinosti

3. U HOLU

  • Vrhunac Kemalove opsesije, 4213 Fusuninih opušaka.

4. SPRAT PRVI – OD 1. DO 51. POGLAVLJA

Bio je to najsretniji trenutak u mom životu, ali to nisam znao. Da sam znao, jesam li mogao sačuvati tu sreću, i bi li tada sve krenulo drugim tokom? Da, da sam znao da proživljavam najsretniji trenutak svoga života, ne bih tu sreću nipošto ispustio iz ruku.”

(Poglavlje 1 – Najsretniji trenutak u mom životu)

Majka je stan u Apartmanu Merhamet kupila prije dvadeset godina, dijelom zato da bi novac uložila u nešto, a dijelom da bi imala utočište gdje bi povremeno mogla naći mir; no stan je ubrzo počela koristiti kao prostor kamo je odlagala stare stvari koje su joj se činile staromodnim, ili pak nove, koje bi joj nakon kupnje brzo dodijale.”

(Poglavlje 7 – Apartman Merhamet)

MELTEM – PRVI TURSKI VOĆNI SOK (poglavlje 8)


Jedna od problematika romana jeste ženska revolucija u Turskoj i oslobađanje od tradicionalnih i religioznih okova. Da li je važno čuvati nevinost do braka i šta ako djevojka ipak odluči taj korak napraviti prije? Deveto poglavlje otvara ta pitanja…


ŞEHRiN iŞIKLARi VE MUTLULUK / CITY LIGHTS AND HAPPINESS / SVJETLA GRADA I SREĆA (poglavlje 10)

Ni otac ni majka nisu bili vjernici. Nikada nisam vidio da neko od njih klanja i posti. No za njih se, kao ni za mnoge druge bračne parove sazrele u ranim godinama Republike, nije moglo reći da ne poštuju vjeru; oni se samo nisu zanimali za nju, i tu odsutnost zanimanja objašnjavali su laicističkim republikanstvom i ljubavlju prema Ataturku, baš kao i mnogi njihovi poznanici i prijatelji. Ipak, i moji bi, kao i mnoge druge svjetovno orijentirane i imućne porodice s Nišantaša, za svaki Kurban-bajram dali zaklati ovcu, te bi meso, kako to nalaže običaj prinošenja žrtve, dijelili sirotinji.”

(poglavlje 11 – Kurban-bajram)

Kurban znači da bismo za Allaha žrtvovali najdragocjenije što imamo. Da Allaha toliko volimo da bismo za njega, mlada damo, dali ono što najviše volimo. I da usto ne očujemo ništa zauzvrat.

TEKEL voćni likeri (TEKEL je poznata turska kompanija za proizvodnju alkohola i cigara, postojala od 1862. do 2009. godine. Dio identiteta urbanih porodica Ataturkove Turske.)


Za nju je ljubav bila nešto za što bi čovjek morao žrtvovati cijeli svoj život i biti pripravan na sve, upravo tako. No to se može dogoditi samo jednom u životu.”

(poglavlje 14 – Ulice, mostovi, padine i trgovi Istanbula)

Ako je muškarac pobjegao nakon što je spavao s djevojkom mlađom od osamnaest godina, gnjevni bi otac katkad došao na sud i protiv njega podigao tužbu, kako bi kćer udao za tog ženskara. Katkad su takve parnice pratili novinari, ali su oči ‘zavedene’ (izraz iz onodobnih novina) mlade djevojke na fotografijama skrivali debelom crnom crtom, kako je čitatelji ne bi prepoznali u tom sramotnom stanju. Budući da su novine na isti način skrivale oči bludnica pokupljenih u policijskim racijama, kao i oči silovanih i u preljubi uhvaćenih žena, zbog tih je fotografija čitanje novina u Turskoj nalikovalo maskenbalu fotografija na kojima su žene nosile crni povez na očima. Osim pjevačica, umjetnica i sudionica na natjecanjima za izbor miss, koje su ionako smatrali ‘lakim ženama’, u novinama su se vrlo rijetko viđale fotografije Turkinja neprekrivenih očiju, a u reklamama su se najviše pojavljivale strankinje i nemuslimanke.

Budući da se smatralo nezamislivim da razumna i čedna djevojka dođe u situaciju da se ‘poda’ nekom muškarcu koji se njome ne misli oženiti, odnosno da spava s muškarcem koji joj nije obećao brak, bilo je vrlo rašireno mišljenje da djevojka koja to učini ‘nije pri sebi’. U turskim filmovima iz tog doba, u melodramatičnom ozračju i pouke radi, vrlo su često obrađivali tužnu sudbinu djevojke koju su na nekom ‘nedužnom’ plesu omamili tabletom kriomice ubačenom u limunadu, a potom joj ‘ukaljali čast’ i oduzeli ‘njezino najveće blago’; u takvim filmovima dobre su djevojke na kraju umirale, a loše postajale prostituke.”

(poglavlje 15 – Neke neugodne antroploške realije)

Nastupila je tišina. Glave su nam bile na jastuku, a pogled uperen u cijevi centralnog grijanja, rupu za dimnjak i poklopac na njoj, karnižu, zastor, linije koje iscrtavaju zidovi i kut stropa, pukotine, oljuštenu boju na zidu, prašinu. Za ovaj Muzej restaurirali smo taj prizor sa svim njegovim realističim pojedinostima, kako bi godinama poslije tu tišinu osjetili i ljubitelji muzeja.”

(poglavlje 20 – Dva Fusunina uvjeta)

Četiri godine nisam nikoga pitao je li se doista udala, ko je taj njezin muž inženjer, ima li djece, šta radi… Bojao sam se da ću više patiti saznam li sve to, no bilo je strašno i ne moći doznati nešto o njoj. Jako me mučila pomisao da i ona živi negdje u Istanbulu, da u novinama čita vijesti koje i ja čitam, da gleda isti program kao ja, a da je nikako ne mogu vidjeti. Obuzimao me osjećaj da mi je cijeli život uzaludan.”

(poglavlje 21 – Očeva priča: biserne naušnice)


Vrijeme koje je proteklo od našeg zadnjeg susreta nije izblijedilo moje uspomene, iako sam molio Boga da tako bude, kao što ni bol nije učinilo podnošljivijom.”

(poglavlje 29 – Svake minute mislio sam na nju)


“…ponekad bih imao iluziju da bol prolazi…”


“… život, ljubav i sreća nisu tako jednostavne stvari i svako se snalazi kako najbolje zna da bi se zaštitio i bio sretan na ovome prolaznom svijetu!”



“Ruke su joj stalno bile u pokretu, kakvima ih i pamtim.”


5. SPRAT DRUGI – OD 52. DO 79. POGLAVLJA

njemačko izdanje romana





FUSUNINA VOZAČKA DOZVOLA (poglavlje 73)

Fusun je obukla bijelu haljinu s narančastim cvjetovima i zelenim listovima. Prelijepo joj je pristajala. Tu dražesnu haljinu s V-izrezom, koja joj je prekrivala koljena, nosila je svaki put kad smo išli na obuku, baš kao sportaš koji je na treningu uvijek u istoj trenerki. Na kraju sata vožnje njezina je haljina, baš kao i trenerka, bila mokra od znoja. Tri godine nakon što sam Fusun počeo podučavati vožnji, kad god bih tu haljinu vidio na vješalici u njezinu ormaru, rado bih se prisjetio naših zanosnih sati, ispunjenih napetošću i srećom, koju smo proživjeli u parku Jildiz, nedaleko od palače sultana Abdulhamida; vođen unutarnjim porivom, mirisao sam rukave i prednjicu te haljine u želji da osjetim Fusunin jedinstveni miris i iznova proživim te trenutke.”



“Zapravo bih te željela ubiti, reče i ustade.”

“Zato što znaš koliko te volim.”

6. PENTHOUSE: OD 80. DO 83. POGLAVLJA

Imao sam osjećaj da će moja bol postati lakša ako ispripovijedam priču.”

(poglavlje 80 – Poslije nesreće)

Na trećem spratu nalazi se Kemalova soba, manuskript romana te kolekcija izdanja na različitim jezicima na koje je djelo prevedeno.

“…prošlost postoji u predmetima kao njihov duh…”

Roman je pisan u periodu od 2002. do 2008. godine kada je objavljen, dvije godine nakon što je Orhan Pamuk dobio Nobelovu nagradu za književnost. Pretpostavlja se da je novac od nagrade uložen u izgradnju muzeja.

Fusun i Kemal bili su dvoje veoma dobrih i časnih ljudi, i bili su krasan par, ali ih dragi Bog nije sastavio, pa ni ne treba pitati je li sve tako moralo biti.

(…)

Ljudi koji ga budu posjećivali (muzej) osjećat će poštovanje prema mojoj i Fusuninoj ljubavi dok budu gledali te predmete, i našu će ljubav uspoređivati sa svojim uspomenama.

(…)

Posjetitelji koji s poštovanjem i skrušeno budu mislili o ljubavi Fusun i Kemala dok budu gledali izloženu građu, shvatit će da ta pripovijest nije samo kazivanje o zaljubljenima kao što su Lejla i Medžnun ili Husn i Ašk, nego o cijelom jednom svijetu, to jest o Istanbulu. Jeste li za još jednu rakiju gospodine Orhane?”

do sljedećeg hodoljublja, #odmalogprinca

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s