EŠALON ZA SAMARKAND, Guzelj Jahina
Treći roman ruske autorice Guzelj Jahine „Ešalon za Samarkand“ tematski problematizira historijski period ruske „velike gladi“ dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Podijeljen u sedam dijelova bavi se hitnom evakuacijom izgladnjele djece, njih tačno 500. Zadatak komandira Dejeva je da ih bezbjedno iz Kazanja odvede u grad spasa – Samarkand. Isti onaj koji nekoć osvoji Veliki Aleksandar u Jahinjinom romanu osvojiše mali i goli, bosi, ušljivi i gladni Iskenderi, na čelu sa hrabrim komandirom Dejevom i grubom, neustrašivom i strogom komandirkom Bijelom.
Roman nije lagan i nikako ga ne bih svakome preporučila za čitanje. I samu me često umarao, često mi je falilo koncentracije, često mi je izazivao mučninu. Zahtijevao je istraživanje i čitala sam ga 20+ dana.
1923. godina, neposredno nakon Građanskog rata u Rusiji, godina je velikih nemira, ali i ogromne gladi, koja je posebno bila koncentrirana na područuje oko rijeke Volge. Lenjinov kraj, dolazak Staljina na vlast, ratovi i previranja koja je to donijelo sa sobom rezultirala su, između ostalog, glađu koju nazivaju jednim od najužasnijih događaja koji su zadesili Rusiju, ali i generalno jednim od najužasnijih događaja 20. stoljeća jer je broj žrtava koje je odnijela sa sobom milionski. Glad je bila takva da su njene posljedice bile kanibalizam ili samoubistva čitavih porodica.
Taj momenat Jahina preuzima za stvaranje svog djela. Ne bavi se eksplicitno historijom, ne bavi se politikom, ne imenuje nikoga, a opet… progovara o jednoj od najvećih socijalnih eksplozija svoje domovine. Roman realističke provenijencije suptilna je kritika vlasti koja je dozvolila toliko smrti, toliko bolesti i toliku glad. Govori o djeci koja su su se našla u vozu spasa jer ih roditelji nisu mogli hraniti. Govori o „goldetima“, zlatnoj izgladnjeloj, mršavoj djeci čiji pogledi su „starački mudri i potpuno ravnodušni“. „Djeca ne bi trebala gledati tako“. Govori o takvoj, nezamislivoj, gladi, takvoj da umjesto nje ljudi žele rat. Šta glad čini od ljudi ispisuje nam ovaj roman. Kakvi postajemo i na šta smo sve spremni, također. Gdje su nam granice, šta je odgovornost i šta znači altruizam, uči nas. Šta je logika preživljavanja i da li se može žrtvovati jedan zarad drugih petsto? Je li manje vrijedan jedan, nemoćan, i gdje počinje ljudskost?
Na putovanju dugom više od 4000 kilometara događa se mnogo toga, ali ovo nikako nije roman za one koji očekuju ili traže akciju. Ovo je roman lika čija centralna os je Dejev, „jednostavan čovjek koji voli jednostavne stvari“. Idealista, biblijski dobar, sa željom da pruži ruku svima. Hrabar, sa vjerom da može jer mora. Sa ciljem da uspije. Mora spasiti svih 500. Oni su iskupljenje za svu onu djecu nastradalu u ratu. Svu djecu ubijenu njegovom rukom, u ratu u kojem mu je prislino u ruke dato oružje. Djeca iz vijenca su borba pokajanja, borba u kojoj se prvi put bori bez ubijanja i u kojoj, osim uspjeha, ne priznaje ništa. Polaritet njegove ličnosti moralne je prirode i ostavlja nas u razmišljanju da li je iskupljenje moguće… da li ubica može postati spasilac, brat, kako ga autistični Zagrejka pojmi. Zagrejka čija sudbina je uznemirujuća, jednako kao i ona Senje Čuvaša ili malog Iskendera koji preživljava dojeći kuju.
Opozit Dejevu je komesarka Bijela. Ironično nevinog imena, oličenje sovjetske strogoće, žena od pravila i reda koja se vodi logikom. Na prvi dojam bezosjećajna. Ipak, meni jedan od najuspjelijih likova. „Ona je nož – oštrica brtive: samo malo – i porežeš se do krvi. Ne možeš je voljeti, samo željeti.“ Ali, ona i ne traži da bude voljena. Bori se hrabro, trezveno, jasno zna šta hoće. Samodovoljna, saomosvjesna i slobodna. Feministkinja prije feministkinja čiji lik je baziran na stvarnim ženama, a cijelo poglavlje o njenoj ekspediciji u gladno Povoložje temeljeno je na materijalu memoarske knjige Ase Davidovne Kaljinine, „Deset godina rada u borbi sa dječijim beskućništvom“.
Postoji u romanu još niz likova i odnosa o kojima bi se dalo pisati, ali ja sam se odlučila fokusirati samo na to dvoje. Ostalo pročešljajte sami.
Ono što još želim spomenuti jeste simbolika imena u djelu. Nijedno ime ovdje nije slučajno i svako ima značenje koje uvelike ime veze sa karakterom. Zanimljivo je pratiti taj trag.
Također, Jahina kreira i cijeli konglomerat jezika na jednom prostoru čineći da svi zajedno odlično funkcioniraju, opet zahvaljujući njihovim govornicima:
„Jezik ešalona bio je živopisan i čudan. Pet stotina usta ispunilo ga je takvom raznolikošću da bi bilo sasvim prigodno sastaviti rječnike. Ruski dijalekti, tatarski i baškirski, čuvaški, marijski, udmurtski, sibirski i maloruski – pomiješani s jezikom ulice i smetljišta, razbojničkih birtija i crkvenih zajednica: veličanstveni nered koji je Dejev teško mogao razumjeti. Djeci nije bilo neugodno zbog te zbrke – s lakoćom su se razumjeli, odmah usvojivši riječi sagovornika i darujući ga svojim.“
Djeci nije bilo neugodno, kao što im nikad ništa nije. Djeca su i ovom ešalonu, uprkos svemu, živjela izmislivši vlastita pravila, vlastite formule, gestove i rituale. Postavši jedno, postavši porodica, zajednica vladali su vlastitim svijetom, iskreni, ne mareći za vanjski, neprijateljski.
Čitati ovaj roman u trenutno aktuelnoj situaciji u svijetu, značajno je. U tom kontekstu otvara se jedna potpuno drugačija percepcija djela i neizbježno je pravljenje poveznica.
„Ešalon za Samarkand“ u BiH je izdala IK Buybook. Ako vas zanima historijska fikcija, ako volite realizam, ako se ne zgražate nad naturalizmom, ako imate mnogo strpljenja i živaca i ako djela ne ostavljate napola pročitana, onda vam predstavljam jedno vrijedno pažnje.
Od Malog princa... 