„Najgori dan mog školovanja nije bio onaj kada sam dobila prvu jedinicu, nego kada sam na početku godine sa ogromnom krivnjom i grčem u želucu podigla dva prsta na razrednikovo pitanje: ‘Postoji li neko u odjeljenju kome su roditelji razvedeni?’
Imala sam osjećaj da svi gledaju u mene i zbog toga sam mrzila mamu, tatu i tetu Divnu. Željela sam da se i oni tako osjećaju.“
(SRCE JE U OBLIKU TROUGLA, Vanja Šunjić)
Prva asocijacija na naslov „Srce je u obliku trougla“ bila mi je Bosna i Hercegovina. No, to po obimu kratko, ali tematski aktuelno djelo, nema nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom, osim što je izdato u Doboju. To srce je u obliku onog najstarijeg trougla, iskonskog, postojećeg otkad je i čovjeka – ljubavnog.
Na samom početku (a nakon posvete „,mami, njoj i njenoj mami. I njenom tati“) intertekstualno nas dočekuje Karenjina u nešto izmijenjenoj formi:
„Svaka nesretna porodica je nesretna na svoj način. Svaki ljubavni trougao je identičan.“
O toj istosti ljubavnih trouglova čitamo, tinejdžerskim glasom i dnevničkom formom kazivano, u kratkim zapisima bilježenim u periodu od 26. 9. 2018. do 21. 9. 2019. godine. Čitamo godinu dana raspada jednog braka, iz vizure djeteta tog braka. I nema tu ništa novo i ništa neispričano. I sama autorica poigravanjem sa Anom Karenjinom ukazuje na to da priča mnogo puta ispričanu priču. Ali priču koju, koliko god puta je ispričali, uvijek najsenzitivnije osjete oni na kojima se, ne htijući, najviše lomi – djeca. I zato je „Srce je u obliku trougla“ važno djelo.
Neimenovana protagonistica, tinejdžerka, progovara o mami, tati i teti Divnoj, posmatrajući ih onako kako nijedno od njih ne može da se sagleda. Kako mama vidi tatu, tata mamu i oboje tetu Divnu, a ona njih… i kako se mijenjaju usljed međusobnih odnosa…
Mama tatu voli najviše na svijetu i svoj cijeli život je podredila njegovom uspjehu.
Tata uspjeh mjeri time koliki je osmijeh teta Divne, i koliko je ona blizu.“
„No, teta Divna je tatu voljela baš zbog njegove prirodne rasejanosti i inflantilnosti s kojom je mogla eksperimentisati.“
Mama koja se na društvenim mrežama predstavlja kao „mama – superheriona“, tata koji zadovoljava vlastiti ego i teta Divna (divnog li joj imena!) koja svoju ljubav pravda time da mu nije ljubavnica, nego žena koja voli. Mama koja se samosažaljeva i odbija prihvatiti Divnino postojanje. Tata koji u čestim epizodama kajanja mami kupuje cvijeće i govori joj da je „najbolja majka. I kuharica, isto.“ Divna koja vremenom shvata da ponekad ljubav nije dovoljna…
Sve poznato, a opet autentično jer opominje.
„Bolje dobar razvod, nego loš brak“ moja je opcija, ali sam također i stava da je brak institucija. A institucija se poštuje. U njega ulazimo, ne da bismo izlazili kad god nam se prohtije, već da bismo iznalazili cigle za popravljanje rupa. Ako može. Ako ne može, ruka u ruci i zbogom.
Jednom sam možda i sama mogla biti teta Divna… I nisam. I neka nisam. Bilo je čedo. Mislite na njih. Šta osjećaju, kako se ponašaju, kako se mi ponašamo prema njima, zapostavljamo li ih zbog vlastite sebičnosti…
Mislimo na njih.
Da gradimo čvrste brakove uči nas „Srce je u obliku trougla“. Ako se temelji ipak poljuljaju da odemo dostojanstveni. Da ne ostavljamo rane i rezove onima koji ništa nisu krivi, da zbog njih budemo jači, odgovorniji, zreliji, bolji roditelji, veći ljudi.
„Čula sam mamu kako se žali prijateljici da je jako nesretna sa tatom, ali da ostaje s njim samo zbog mene.
Žao mi je što mene nikada nije pitala, jer bih ja voljela samo za sebe mamu koja nije tužna i mamu koja ne plače.“
- IZ AUTORICINE BIOGRAFIJE:
Vanja Šunjić je bosanskohercegovačka novinarka i aktivistkinja. Piše za Tačno.net, Prometej.ba, Magazin BUKA, InfoRadar, lgbt.ba, Karike.ba itd. Glasnogovornica je festivala književnosti i kulture „Slovo Gorčina“ i Međunarodnog književnog festivala „Poligon“. Dobitnica je nagrade publike na Konkursu Oslobođenja za kratku priču 2018. godine, a trenutno je doktorandica na Univerzitetu u Ljubljani na katedri za balkanologiju s temom „Postjugoslovenska književna republika“.
- CRTICA #odmalogprinca:
Vanju sam upoznala 28. 2. 2021. godine na obilježavanju Dana nezavisnosti u Stocu kada je Kontrast udruženje organiziralo poetsko-muzički performans mladih pjesnika/pisaca iz BiH. Bilo je to moje prvo zvanično čitanje pjesama iz Recidiva i koliko sam bila sretna i ponosna toliko sam bila i nesigurna. Vanja je također bila u fazonu kao „ne znam odakle me ovdje, ja pišem neke intimističke crtice, kome je to interesantno“. Lakše je kad iste nesigurnosti vidiš i kod drugih. Na večeri smo pričali o dosadašnjim angažmanima i budućim projektima. Spominjala se Književna zadruga, nešto tipa samoizdavaštvo, polazna tačka za mlade autore koji ne znaju kako, nemaju kamo, ne znaju na koja vrata da pokucaju, a potencijala i želje imaju…
Ideja je uskoro postala djelo.
- PRERAZMIŠLJATON 2022.
„Srce je u obliku trougla“ čitala sam u okviru junskog izazova #prerazmišljaton2022 čija tema je bila DUGA 🌈
„Književna zadruga“ je queer, femi, antifa literarni kolektiv koji ima za cilj ponuditi nova imena i pristupe književnosti na području Jugoslavije.
Upoznajte ih!
Od Malog princa... 