VOLIM.
ŽALIM.
SANJAM.
USUĐUJEM SE.
PLEŠEM.
JA SE BORIM.
JA OPRAŠTAM.
„Moja baka vam se izvinjava“ je drugi Bakmanov roman, objavljen godinu dana nakon famoznog Uvea. Meni je također i drugi koji sam čitala. Rekla bih da mi je Uve zeru zanimljiviji ili dinamičniji, a da mi je Baka u pojedinim dijelovima bila bespotrebno razvučena pa sam baš priželjkivala kraj. Međutim, u konačnici bih ih stavila jedan pored drugog, po tipologiji i temama. Da mi kojim slučajem neko da ta dva romana da čitam bez prethodnog poznavanja djela autora, znala bih da ih je pisala ista osoba. I tu dolazimo do onoga da su Bakmanovi čitaoci podijeljeni na njegovu armiju i one koji ga nikako ne vole. Sebe bih svrstala negdje u sredinu. Ne mislim da je Bakman neko ko piše vrhunsku književnost poslije koje ćemo biti mudriji i obrazovaniji, ali mislim da piše djela koja će dirnuti neke naše najtananije predjele i koja će nas podsjetiti da je život lijep, da u svima nama postoji zrno i crnog i bijelog i da je sreća u jednostavnosti. Zbog toga ja biram da ga čitam opet.
Moram naglasiti da apsolutno shvatam zašto se ovaj roman mnogima, čak i onima iz Bakmanove armije, nije dopao. Mnogi će ga smatrati uproštenim, previše „dječijim“, nerealnim, pa čak i dosadnim. I da, sve to negdje i jeste… ali poruke koje nosi su velike. I divne.
Djelo bih preporučila mlađoj populaciji. Lagano mogu reći da će se svidjeti mojim starijim osnovnoškolcima, čak i mlađim srednjoškolcima. Skoro sam ubijeđena da će ga voljeti i oni koji sa svojim bakama i nenama imaju posebnu konekciju, onu samo njima znanu. I oni koji vole Harry Potter-a. Preporučila bih ga i odraslima koji su zaboravili da su jednom bili djeca, ali i RODITELJIMA. Posebno roditeljima „skoro osmogodišnjaka“. A možda i roditeljima onih malo mlađih. Ili starijih. „Jer niko vas ne razumije kad imate skoro osam godina. Ili ste stariji ili mlađi od toga.“
Kužite, zar ne?
Ovo je priča o Zemlji skoro budnih i svim njenim bajkovitim beskrajima. Bajka. Knjiga koja cijelo vrijeme nasmijava i tjera na suze (a kažu da to Bakman stalno radi). Knjiga o superherojima, jednoj „drugačijoj“ djevojčici i njenoj, „malo čvrknutoj u glavu“, baki. I o cijeloj ekipi ostalih, posebnih, stanovnika jedne zgrade. I njihovim životima. I načinu na koji su povezani.
Savremena je. Po svemu pripada današnjici. I jezikom kojim je ispričana i temama koje problematizira. Ako mislite da u bajkama nema mjesta međuvršnjačkom nasilju, roditeljskim razvodima, sirotištima, ratu, PETI, Fejsbuku, Transformersima, Vikipediji i Guglu, e itekako se varate. Sve to naći ćete u ovim redovima. Disfunkcionalni i funkcionalni heroji, ljudi koji imaju srce ratnika, a dušu pripovjedača, čudovišta od tuge… i Elsa. Djevojčica čiji zadatak je da popravi sve njih.
Mnogo toga je pokrenula, ali moram priznati, tek nakon čitanja. Kad sam sumirala pročitano, vidjela sam koliko stvari sam zabilježila. Podsjetila me na važnost jedne proste, a toliko, svima nama teške, riječi… koje se često sjetimo prekasno… a uči nas i da ne komplikujemo… ponekad da pogledamo očima djeteta… da ne komplikujemo… ni u razgovorima, ni postupcima, ni životu.
„Jer život je i komplikovan i jednostavan. Zato postoje kolači.“ ❤
Priča o dječaku sa sindromom me razorila, a zahvale na kraju knjige su ljubav.
Izdvojila sam mnogo citata, ako uhvatim vremena „prepisat“ ću ih u sljedeći blogpost.
Sve u svemu, meni je bilo dovoljno da nastavim s Bakmanom. Solidna trica ako ćemo GR skalom. Uz sve nedostatke, kojih ima i za koje, mislim, autor i ne mari, finalna riječ za roman je – toplo. Tako vam nekako bude na kraju.
„U Zemlji skoro budnih nikada se ne govori zbogom. Uvijek se kaže samo vidimo se!“
Pa onda… do sljedećeg prikaza!
Vidimo se!
Od Malog princa... 