(NE)PODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA U ROMANU “KO SAM TI JA” DAMIRA OVČINE 

“Napadalo do vrha snjegobrana.” (Kad sam bio hodža, Damir Ovčina, inkoativna rečenica)

„Snijega do vrha snjegobrana na bijeloj zgradi istočno.“ (Ko sam ti ja, Damir Ovčina, inkoativna rečenica)

Prije nego što krenem bilo šta pisati o novom Ovčininom romanu moram apelovati na sve one koji ga namjeravaju čitati da ne upadaju u zamku onoga što piše na poleđini romana – „Nastavak Hodže. Dvadeset godina poslije.“ Ukoliko u čitanje uđete očekujući nastavak priče protagoniste i „one koja se zove po duši, a preziva po hljebu“ apsolutno će vam očekivanja biti iznevjerena. Sva sličnost u citiranim uvodnim rečenicama je namjerna… i to bi bilo to. Šalim se, naravno da to nije (samo) to… ali… 

Što se mene tiče, „Kad sam bio hodža“ je jedan od najboljih savremenih romana koje svrstavamo u romane poetike svjedočenja (a pročitala sam ih baš dosta) i od ovog „nastavka“ nisam ni očekivala da se snagom približi prvom dijelu. Ipak, moram priznati nisam očekivala ni to šta sam dobila. 😊

Vrijeme radnje – 20 godina poslije rata. Neimenovani junak – On, pisac (romana čija radnja neodoljivo podsjeća na Hodžu – da, autofikcija), negdje u onom životnom dobu za koje Meša kaže da je „ružno“ jer je „čovjek još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje“. Pred razvodom, s djevojkom koju ponekad viđa i sinom od 13 godina. Čovjek kojem je „ovo danas pomiješano s onim davnim“. Onaj kojeg je „ono davno“ obilježilo i koje ga je napravilo takvim kakav jeste. Disciplinovanim. I sposobnim za sve.

„Kroz pamet mi da je u nama hiljade kilometara arterija i milioni mišića u njima. Da je duboko u tijelu nepoznato i neprobuđeno biće. Sposobno za hladnoću. Za napor. Za rat. Za hladnu vodu. Za lov. Za sve. Da je čovjek sklon strahu i odustajanju.“

Piše. Da ne zaboravi. Kaže da je čovjek zaboravljiv stvor. Zato što je takav, on sve svoje radnje uporno ponavlja. Iznova. I iznova. I iznova. Budi se, pravi i pije kafu, vježba, piše, čita, druži se s Njom i sa sinom i vozi bicikl. I to je otprilike to što čitamo na više od 300injak stranica romana. I sve napisano prepoznatljivim Ovčininim stilom – neoglagoljeno. I to strašno zna da umori u neka doba. Pa je potreban odmor. I stalno se pitaš kad će već nešto da se desi. Ali neće da se desi jer je taj egzistencijalni momenat čovjeka 21. stoljeća, onog kojem je mladost ostala u devedesetim, to što ovaj roman jeste. Svakodnevnica i rutina. Razgovori o životu danas. O dobroj i lošoj književnosti. O čitanju i važnosti čitanja. O izdržljivosti. I granicama koje sami sebi postavljamo da ih prevazilazimo. O „normalnom“ životu kao kontrapunktu ratnom. O uspavanoj običnosti. Jer nam se danas ponekad čini da osim nje nikad ništa nije bilo.

O životu u kojem je vrijeme sve ono što nam treba, u kojem gomilamo predmete i zurimo u uređaje.

Inteligentno piše Damir Ovčina i jasno je da je to jedan od njegovih spisateljskih folova. Na takvo pisanje treba naviknuti, treba ga svariti i neminovno je da se neće svidjeti svakome, ali kad se jednom navikneš, dođe kao pjesma. Ritmično je i nosi. Ipak, ne želim treću neoglagoljenu knjigu. Hoću sad nešto novo, a iz istog pera.  

U tom stihijskom opisivanju života poslije rata posebno mi je zanimljiv bio odnos protagoniste i djevojke s kojom se povremeno nalazi. Bez ijedne vulgarnosti, bez ikakvih opscenih scena, autor je uspio izgraditi intelektualnu vezu, interesantnu, punu zavodljivih elemenata i suptilne tenzije. „Ona mu na tren sad kao neko svoj.“

Interesantno je i „raščlanjivanje“, detaljisanje, odnosno opisivanje predmeta i događaja bez imenovanja, a živo, stvarno živo.

Interesantna su i proputovanja. Prođoh Bosnom kroz gradove, na biciklu, u miru.

Posebno posebni su mi opisi godišnjih doba (a i u Hodži su bili):

„Proljeće zrelo. Razmahano.“

„Juni. Još mladosti u njemu.“

„Pola ljeta. Zrak pun života i mirisa.“

„Ljeto rascvjetano napolju.“

Sve to i sam protagonista.  Tako.

Završit ću ovu (ne)podnošljivu lakoću postojanja najljepšim mi rečenicama romana i zamolit vas da, ako krenete čitati knjigu, čitate do kraja. Nemojte odustati, čak ni onda kad ga poželite poslati u Lijepu jer se „ništa ne događa“. Čitajte do kraja jer…

„Hoće narod neke ljepote. Išće duša.“

---

Roman je izdala Impruva d.o.o, 2021. godine. Samoizdavaštvo autora (po želji njegovog protagoniste 😉). Može se naručiti isključivo putem autorovog bloga, a moram da vam kažem da je u komunikaciji pravi car. Eto!

Ako kojim slučajem budete čitali, javite mi.