Augustovska čitanja su bila lijepa… 😊 Rekla bih da mi skala pročitanog ide prema gore kako se godina bliži kraju… S obzirom da se u mojoj glavi nakupilo toliko toga pa želim sve da spakujem u nekakve formate, ovaj put pišem 3u1 osvrt na pročitano u mjesecu koji je, evo, već iza nas.
Čitala sam zbirke, i to dvije zbirke priča i jednu pjesama i sve su mi se svidjele. Nešto se izdvojilo kao malo bliže, nešto kao malo manje blisko, ali u konačnici bih na čitanje, ovisno o sferi interesovanja, proslijedila svaku od njih.
Redom kako sam ih čitala:
„A TI ZAKLJUČAJ“, Adisa Bašić
ili kako stoji u podnslovu PRIČE O LJUBAVIMA I BRAKOVIMA
zbirka je priča koja mi je uistinu prijala. Sastoji se od 17 kratkih priča, ponegdje crtica, koje kako i stoji u pomenutom podnaslovu govore o odnosima, ljubavima i brakovima. Priče su to koje u čovjeku pokreću razna pitanja, koje otvaraju moralne dileme, koje nas tjeraju da razmišljamo o vlastitim postupcima i životima, koje nas stavljaju u ulogu sudije dajući nam obostranu sliku stvari pa je nemoguće da se ne upitamo da li su određeni postupci za osudu (jer skloni osudama kakvi po prirodi jesmo sigurno bismo ih na prvu osudili), ali također nas i opominju pa zastanemo i lupnemo sami sebe kazujući da uopšte i nemamo pravo da sudimo. Ko smo da tumačimo tuđe živote? Odakle nam pravo i ko nam je to dozvolio? Priče Adise Bašić su zapravo epizode iz života koje smo sigurno, barem neku od njih, svi u nekoj fazi svog života doživjeli, iskusili, proživjeli, osjetili. U njima čitamo o sudbinama, sudbinskim odnosima, zabranjenim ljubavima, tradiciji, razvodima, preljubama, brakovima koji postoje i opstaju „radi reda“ i o onima u kojima ljudi nemaju zajedničkih tema pa vode isprazne razgovore koji guše… o životima koji su poput dobro razrađenih mašina… koje se kreću predvidivim, ali sigurnim putanjama… o nasilju u porodici, vezama sa oženjenim muškarcima, vanbračnoj djeci i IVF borbama, preranim ejakulacijama… o posljedicama onoga što (zbog osude svijeta) krijemo, o neizgovorenom što nas ubija, o preprekama i njihovom savladavanju… o ljubavi u mladosti i starosti, u poznim godinama, onda kad je dovoljno da osjetimo da smo živi ili pak o onoj koja se ne ostvaruje fizički, ali je velika, vanzemaljska, veća od svega i bez koje se ne može, a koja se ostvaruje u banalnom činu poput mjesečnog šišanja njegove kose npr.
To su prosto priče o životu… satkanom od odnosa… koji nisu jednodimenzionalni jer u njemu suštinski ništa i nije takvo… Završavaju naslovnom pričom, „A ti zaključaj“, gdje se majstorski jednom prostom sintagmom, svojevoljno, zatvara ljubavni krug… trokut, zapravo… Jednostavno, bez patetike i drame, uz napomenu da se zaključaju vrata… Osim toga, kazuje se i to… da će sve što unutar vlastitih zidova, a još više unutar nas samih, ključamo, jednom zasigurno eruptirati pa nam ostaje ili da pustimo ili… da se borimo.
Znate kako uglavnom bude sa zbirkama, neke priče nam legnu malo manje od drugih… interesantna stvar je da su u ovoj zbirci meni legle sve. Ako baš moram neku da izdvojim, izdvojit ću one koje su me najviše pokosile:
- „Crnina“ iz koje ću citirati tek jednu rečenicu da shvatite i zašto:
„Udara je dok se ne umori, ali nikad po licu.“
To je jedna od onih koja me natjerala da razmišljam o tome koji su to moralni, etički ili nazovite ih kako god postupci. Bila sam na strani protagonistice u potpunosti. Ako budete čitali, bit će mi drago da čujem i neko drugo mišljenje;
- „Emira“ – priča na kraju koje sam stavila komentar „Uf!“;
- „Šišanje“ – koja nas tjera da tragamo za odgovorom na pitanje: „Gdje je granica preljube i mogu li se određeni postupci opravdati ljubavlju, čak i kad u njima ništa nečisto nema?“;
- „Veliki blef“ – koja me rasplakala dva puta: prvi put kad sam je čitala sama, a drugi kad sam je pročitala mužu.
I tako… čini mi se da bih za svaku priču mogla napisati neku crticu, ali hajde stat ću ovdje.
Na zbirku Adise Bašić naslonila mi se druga zbirka priča „BOLJI MI“, bosanskohercegovačke autorice Lamije Begagić, koja mi je bila zeru manje bliska od prethodne, ali čije poruke su također velike i univerzalne, a opet kazane poprilično shvatljivo. Za razliku od Adisine, Lamijinu zbirku naslovna priča otvara. Autorica nas na samom početku direktno udara onim što nam, kroz svih 14 priča, zapravo želi kazati – neuhvatljivim nastojanjem da budemo bolji. Ovo nisu (isključivo) priče o ljubavima i brakovima, već uopšte o životnim situacijama i odnosima usljed kojih shvatimo da je život sada i ovdje, da je konačan i krhak, da je tren… I da u tom trenu jedino treba da nam bude važno da sebi i drugima damo najbolju vlastitu verziju. Nađe se tu i egzila i izbjegličke nesnađenosti, i prijateljstava, istospolnih ljubavi, brakova, roditeljske senilnosti, trke s vremenom u kojem se gubimo, nastojanja da se pronađemo, prešućenih trauma i važnosti psihoterapije… Begagić nas, poput Bašić, uči da trebamo živjeti uz/sa/za one koje volimo, kao i to da nas sve što šutimo pojede kad-tad. Kao idejni citat zbirke izdvojila bih:
„Jebala ih sva njihova šuti, njihova trpi…“ iz priče Bojana, a poklanjam vam i sljedeće (da izaberete najljepši 😉):
„Da. Ti. Od danas upoznajemo tebe. Moramo li, pita, a zna odgovor pa ni ne čeka. Ne pita ni šta ako joj se ta koju pronađe ne svidi. Šta ako joj se nimalo ne svidi?“
A ŠTA AKO MI SE NE SVIDI
„ – Kad ih otvoriš, ja ću uvijek biti tu.
– Koga?
– Oči. Tvoje oči.“
TATINA LJUBIMICA
„Eto, to smo mi, govna, vazda spremni za bolest i smrt, ali nikad za život i borbu.“
BOJANA
I za kraj:
„Jednako kao što, odrastajući pod granatama, naučite po zvižduku i silini detonacije odrediti gdje je pala ili gdje će pasti, tako vam i godine skrivanja nježnosti pred radoznalim pogledima, djecom, sudijama, roditeljima i rodbinom, u svaki dodir učitaju nova značenja, svu silu skrivenih emocija. Na dlanovima i jagodicama prstiju razviju se posebni receptori, kao da vlastitom voljom umnožavamo nervne završetke.“
SANJATI SPIN
#knjigaposvuduša 📍Maafushi, Maldives, juli/august 2024.
„ZLATNI PIR MEĐU LJUDOŽDERIMA“ je također iz IK Buybook produkcije, ali za razliku od prethodnih zbirki koje su objavljene 2017. i 2020. godine, ova zbirka pjesama je iz sekcije #najnovije. Naime, objavljena je ove godine i riječ je izabranim pjesmama pjesnika i pisca Gorana Simića. Kako i stoji u naslovu, pjesnik je zbirkom obilježio svoj zlatni pjesnički pir i na jedno mjesto skupio svojih „pedeset godina braka sa Poezijom“. U uvodnoj bilješci navodi da sve o njemu možemo saznati iščitavanjem njegove literature pa ću ja biografsko-bibliografske podatke preskočiti, a reći vam da je ova zbirka sačinjena od Simićevih poetskih memoara i čitajući ih u tom kontekstu moguće je izdvojiti nekoliko bitnih tematskih odrednica u kojima se ogleda pola vijeka jednog (pjesničkog) života. Pjesme su, interesantno, poredane od posljednjih prema najranijim i vidne su stilske, kao i tematsko-motivske razlike, ali ipak je vidno i to da je riječ o istom pjesniku, onom koji propituje život, vlastiti, ali i naš, onaj u Jugoslaviji pa potom i Bosni, ali i onaj preko granice. Smjestilo se u njegovih 50 godina štošta, ali ako bih morala izdvojiti dvije opsesivne teme Simićeve poezije kao prva asocijacija namjestile bi mi se: rat (na jednoj od marginama napisala sam da je Simićev lirski subjekt – čovjek koji u sebi nosi rat) i ljubav. Prva, posebno u posljednjim, najzrelijim pjesmama (u zbirci prvim), a druga u onim iz mlađih dana do kojih idemo listajući knjigu prema kraju. Simić je putnik… kroz mjesta i kroz vrijeme… Većinu svog života proveo je u Sarajevu pa je ono i najčešći topos njegovih pjesama (posebno ratnih i poratnih), ali u njegov hladni kofer smjestilo se još mnoštvo mapa gradova i geografskih karti. Jedan je od od onih u traganju za domom i toplinom majčine utrobe. Pjesme su ispisane slobodnim stihom, s tim da je ponegdje prisutna interpunkcija. Lirske su, podjednako refleksivne i intimističke, ponekad narativne, u onima iz mlađih dana nešto čvršće pjesničke strukture.
Ako volite poeziju, zbirku Gorana Simića bih vam stvarno preporučila. Mnogo je pjesama koje su mi se svidjele, jednu sam objavila jučer, jednu prije nekoliko dana, neke ću izdvojiti ovdje, na blog.
Za kraj, neka pjesnika predstave upravo njegovi stihovi:
Kako je lijepo biti zaštićen rešetkama od riječi,
tom religijom nijemih koja ne propovijeda ništa.
Tom domovinom upitnika.
(ZAGRLIM TE TOLIKO ČVRSTO)
A može i ovaj podatak (citiram, prepisujem iz pogovora):
„Dvije Simićeve pjesme (na engleskom) o opkoljenom Sarajevu čitao je kultni britanski glumac Alan Rickman i mogu se naći na YouTubeu. To je referenca koja se rijetko susreće, pored činjenice da je Simić dobitnik ugledne kanadske književne nagrade Author Association Canada, koju su dobili Leonard Cohen i Margaret Atwood, između ostalih.“
#odmalogprinca 👋
Leave a Reply