Crna knjiga je roman savremenog autora Luke Tripkovića (Valjevo, 1989.), objavljen 2019. godine u Bookinom izdanju. Toliko je svojevremeno bio nahajpan da sam prosto podlegla utjecaju i silno željela da ga imam, ali kako to kod mene inače i biva… čitala sam ga tek ovo ljeto.

Djelo je interesantno, promišljeno, filozofsko, sa napetim elementima trilera koji čitaoca drže u neizvjesnosti do samoga kraja. Ključno je, i ono što smatram i najvećim kvalitetom romana, jeste to što je u, na prvi pogled banalne književne situacije, vješto inkorporirana itekako ozbiljna tema – život u savremenoj Srbiji (mada bih ja slobodno rekla – bilo gdje na Balkanu).

#knjigaposvuduša 📍Ksamil, Albanija, juli 2024.

Tripković je autor kojeg nazivaju nastavljačem Pekićeve tradicije i jednim od najtalentovanijih savremenih srpskih autora. Da li je to tako, posvjedočit će vrijeme, ali ono što je sigurno jeste da su teme kojima se u ovom (509 strana „teškom“) romanu bavi – velike. Spektar problematiziranih društvenih prilika je usitinu aktuelan i širok i iako se u određenim dijelovima osjeti ambicija, rekla bih da je u konačnici riječ o uspješnom poduhvatu. Crna knjiga posvećena je elitama Srbije u čast njihovog plodotvornog rada. Da, naravno da već u samoj posveti osjetimo ironiju savremenog življenja, onog u kojem je pojedinac nemoćan, nesnađen i ušutkan, bez prava na mišljenje i djelovanje. Takvih pojedinaca u ovom romanu ima nekoliko, te se i sama radnja odvija u nekoliko narativnih tokova. Već u prologu spoznajemo ključni događaj oko kojeg će se dalje plesti priča/e, taj koji će poslužiti kao misteriozni krimi podložak na koji će se natoložiti priča o vlasti, korupciji, medijima u službi političkih stranaka, tajnim vladajućim strukturama, partijski zaposlenim nepisemnim kadrovima, podzemlju i uopšte mulju u kojem jesmo, a da toga često nismo ni svjesni… ili ako jesmo, protiv kojeg ne možemo ništa.

Bitne stilske odlike Tripkovićevog romana se, osim estetike i filozofije, ogledaju i u jezičkom segmentu. Upotreba kolokvijalnog stila, ali i anglizama i izraza svojstvenih savremenom dobu, doprinosi govornoj karakterizaciji likova. Posebna pažnja posvećena je upravo jeziku, čime je dodatno naglašena važnost pismenosti, odnosno epidemija nepismenosti koja je zapravo svuda oko nas.

„Sve je u jeziku. Ili je barem bilo, dok se podrazumevalo da se rečima bavi kako bi se iskazalo sopstveno mišljenje. A onda su pismenima oduzeli jezik i nemetnuli im govor nepismenih. Kad je već tako, onda je, čini se, ovde i pismenost uzaludna.“

Paralelno sa gore pomenutom, ključnom, tematskom odrednicom, odvija se i druga narativna nit, također izuzetno aktuelna problematika virtualne stvarnosti. Taj dio romana je onaj zbog kojeg se djelo najčešće tretira kao distopijsko (mada sam ja više puta pomislila na utopiju). Naime, sjajna naslovnica vodi nas upravo tragom svijeta skrojenog po mjeri korisnika, tj. iskustava u kojima je moguće baš sve što poželimo. Taj, fikcijski dio, je zapravo nešto što mi, htjeli to priznati (ili shvatiti) ili ne, živimo danas. Svijet u koji odlazimo kako bismo nahranili vlastiti ego, u kojem je lajk mjerilo vrijednosti, u kojem možemo obući odijelo kakvo hoćemo, popiti piće koje hoćemo, čak i nadjenuti sebi ime koje hoćemo. Svijet u kojem možemo sve što hoćemo kad nastojimo pobjeći od onoga što nas u stvarnosti gnječi. Welcome to your experience, reći će nam ona ili on koje izaberemo za vlastito društvo i odvest će nas baš tamo gdje želimo. Ironija savremenog življenja oslikana je upravo u tim slikama u kojima je stvarnost upakovana u lažni svijet u kojem je pojava sve – ekvivalent vlastite vrijednosti. Šta pojedincu oštećenom besmislom u kojem živi ostaje no da se ili zavarava lažnim životom ili pak prazni hraneći svoje tjelesne porive. Scene seksa ili samozadavoljavanja nisu rijetke, a porno-industrija je ono što stvara narativni okvir putem kojeg se, nelinearno pripovjedanje, uvezuje.  Opscenosti su zapravo tu u službi izjednačavanja životnih ispraznosti sa animalnim porivima u smrtnicima koji su osuđeni na bivanje u profanoj sredini u kojoj je sve dozvoljeno i u kojoj je sve na prodaju. Pa i ljudski životi. Oni možda i ponajviše.

„Država koja sopstvenim građanima nije ništa do teret i ne treba da postoji; ona to naprosto, ne zaslužuje.“

Tripkovićev rukopis je postmodernistički, zasigurno blizak savremenom čitaocu. Intermedijalnost, intertekstualnost, citatnost… fragmenti drugih rukopisa, pisama, dnevnička forma… konglomerat putem kojeg se očitavaju unutrašnji svjetovi protagonista koji su, prije svega, u stalnom konfliktu sa samima sobom, a onda i sa svijetom oko sebe. U teme teške same po sebi suptilno je upletena i ljubavna priča protagonistice Sene i profesora Nortona (jednog od onih putem kojeg na balkanska pitanja gledamo očima stranca). Meni su lično možda i najinteresantniji dijelovi bili ti u kojima se odmotavaju lične priče glavnih junaka zbog kojih spoznajemo zašto su zapravo razrušeni. Ne izostavlja Tripković ni metahistorijski kontekst pa se u više navrata dotiče teme rata jasno iskazujući antiratni stav, ali i refleksije rata na pojedinca. Jedna od takvih je priča o Jagošu i Lenki, na prvo čitanje reklo bi se „usputna“ priča, ipak jedna od onih koje tvore kockicu ukupnog društvenog mozaika.

Poziva nas autor na pobunu, revolucije i neodustajanje. Ostavlja nam knjigu jednog crnog vremena, otvoreni kraj i pitanje „Šta sutra?“. Šta će biti s nama ako pustimo, dozvolimo da nam uđu u svaku poru, da nas obezvrijede, omalovaže i da nam uzmu sve? Evo što ćemo im (pro)dati tijelo, hoćemo li dati i posljednju zeru dostojanstva? Hoćemo li im dati da nam uzmu sve?

Ili ćemo ipak pokazati stav?

“Pobunu nosi u sebi… i bori se. Ni partija pokera ne zavisi od podeljenih karata, a kamoli život.”

---

(Izdvojene odlomke pročitaj OVDJE i OVDJE.)

👋 do sljedećeg čitanja,

#odmalogprinca